REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2102/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OBNOVA d.o.o., OIB 29770656513, Ulica majstora Radovana 26, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Marko Martinković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mamić Perić Reberski Rimac, d.o.o., Zagreb, Ulica Ivana Lučića 2a, protiv tuženika BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, OIB 02138784111, Mljekarski trg 3, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Ante Župić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-863/23 od 2. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-863/23 od 2. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 132.722,80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.975,00 EUR, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, budući da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 260. i čl. 311. st. 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) na koje se poziva tužitelj. Dalje je utvrdio da je tužiteljev zahtjev isplata po bankarskoj garanciji, a ne naknada štete i tužitelj nije iznosio relevantne činjenice koje bi ukazivale na to da zahtijeva naknadu štete i činjenice koje bi ukazivale na to da postoje pretpostavke odgovornosti za štetu, pa sud isto nije razmatrao. Ovo iz razloga što sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, ali je vezan činjenicama na kojim tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Budući da utvrđivanje naknade štete zahtijeva ipak postojanje činjeničnog stanja drukčijeg od činjeničnog stanja koje je iznosio tužitelj, sud isto nije niti razmatrao. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a uz primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarife).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.109,37 EUR. U žalbi uglavnom ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na način da je zauzeo stav da odredba čl. 260. Zakona o obveznim odnosima te odredba čl. 311. st. 5. Zakona o obveznim odnosima ne bi bile primjenjive, da se u konkretnom slučaju radi o bankarskoj garanciji na poziv propisanoj odredbom čl. 1039. ZOO-a, da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 1061. ZOO-a i na temelju te zakonske odredbe prihvatiti tužbeni zahtjev te da je sud neosnovano odbio izvesti po tužitelju predložene dokaze. Tužitelj upućuje na sudsku praksu ovog suda i prvostupanjskih sudova u dokaz svojim žalbenim navodima.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je tužiteljeva žalba neosnovana, a presuda zakonita te predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu. Navodi da je upravo u odlukama koje tužitelj dostavlja u dokaz sudskoj praksi i utvrđeno da nema uvjeta za primjenu odredaba čl. 260. i čl. 311. ZOO-a te da krivotvorene bankarske garancije koje nisu potpisane od ovlaštenih osoba banke ne mogu predstavljati valjanu osnovu za isplatu sukladno odredbi čl. 1039. ZOO-a. Dalje navodi da se tužitelj tek u žalbi poziva na odredbu čl. 1061. ZOO-a te spominje da bi mu tuženik trebao naknaditi štetu, a iznošenje novih činjenica u žalbi nije dopušteno te da niti nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 1061. ZOO-a.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4. , 5., 6., 8., 9., 10., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana prvostupanjska odluka pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj upire u žalbi, budući da je presuda razumljiva i nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. ZPP-a na koju tužitelj opisno upire u žalbi jer da nisu izvedeni dokazi koje je tužitelj predlagao. Naime, prema odredbi čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud je svoju odluku temeljio na činjenicama koje je smatrao odlučnim za donošenje odluke te je stoga neosnovan taj žalbeni razlog povrede parničnog postupka.

9. U odnosu na žalbeni navod u kojem se tužitelj poziva na odredbu čl. 1061. ZOO-a te navodi da je sud trebao primijeniti navedenu zakonsku odredbu o odgovornosti poslodavca za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi, valja reći da se sukladno odredbi čl. 352. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 132.722,80 EUR po bankarskoj garanciji broj 58005819/2021.

11. Tužitelj tvrdi da je bankarsku garanciju broj 58005819/2021 od 21. siječnja 2021. u iznosu od 6.100.000,00 kn izdala BKS Bank AG u korist tužitelja na temelju Ugovora o kratkoročnoj pozajmici sklopljenog između tužitelja i društva Sladović d.o.o., da se garancijom tuženik obvezao neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora izvršiti plaćanje traženog iznosa u roku od 5 radnih dana, a najviše do iznosa 6.100.000,00 kn, da će se plaćanje po garanciji izvršiti ako nalogodavatelj (primatelj pozajmice) ne podmiri svoju obvezu iz Ugovora, da je rok valjanosti garancije do 1. ožujka 2022., da je navedena bankarska garancija sačinjena na poslovnom papiru tuženika, da je ovjerena s dva potpisa i pečatom tuženika, a na garanciji nisu navedeni podaci o njihovim potpisnicima (ime, prezime i funkcija). Dalje tvrdi da je tužitelj sa zahtjevom za plaćanje po garanciji od 25. veljače 2022. zatražio od tuženika plaćanje duga po garanciji broj 58005819/2021 u ukupnom iznosu od 6.100.000,00 kn, a tuženik po navedenom zahtjevu nije postupio smatrajući da bankarske garancije nije valjana jer nije potpisana od ovlaštenih osoba. Tužitelj smatra da je bankarska garancija ovjerena pečatom tuženika i preuzeta je u poslovnim prostorijama tuženika nakon održavanja sastanaka u službenim prostorijama tuženika pa tužitelja nije imao osnove, a niti mogućnosti, posumnjati u valjanost bankarske garancije, postupao je s punim povjerenjem u točnost podataka upisanih u sudski registar s obzirom na to da je g. NJ bio upisan kao ovlašten osoba za zastupanje, a eventualna interna ograničenja u zastupanju podružnice koja nisu upisana u registar se ne tiču tužitelja Stoga tužitelj smatra da bankarska garancija obvezuje tuženika, u skladu sa odredbom čl. 260. Zakona o obveznim odnosima pa tužbenim zahtjevom predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa od 132.722,80 EUR s osnove izdane bankarske garancije.

12. Tuženik tvrdi da je primatelj pozajmice vratio dug, da u svojim poslovnim knjigama nema evidentiranu izdanu bankarsku garanciju br. 58005819/2021, da se u samom ugovoru o pozajmici od 21. siječnja 2021. ne navodi da bi upravo tuženik izdao bezuvjetnu bankarsku garanciju niti se navode bilo kakvi podaci o takvoj garanciji, da tuženik nije izdao bankarsku predmetnu garanciju i da je bankarska garancija koju dostavlja tužitelj pravno nevaljana, budući da ju je potpisala neovlaštena osoba NJ koji nije bio ovlašten sam potpisivati garanciju, a još je i neovlašteno potpisao drugog potpisnika na garanciji odnosno krivotvorio njegov potpis što je i utvrđeno grafološkim vještačenjem. Tvrdi da je tužitelj postupao nesavjesno, da je znao da NJ izdaje nevaljane bankarske garancije te da se na slučaj krivotvorene bankarske garancije ne može primijeniti niti institut prekoračenja u zastupanju niti institut ponude neovlaštene osobe.

13. Iz podataka u spisu kao i iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da među strankama nije sporno da je garanciju potpisao NJ, da drugi potpis na garanciji nije potpis ovlaštene osobe te da je drugi potpis na garanciji stavio NJ.

14. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud utvrđuje da bi bankarska garancija bila valjana, mora biti potpisana od strane osobe koja je na to ovlaštena, dakle, osoba koja je ovlaštena zastupati banku ili osoba koja je za to dobila posebnu punomoć, da je u konkretnom slučaju to valjano mogla učiniti samo osoba koja je ovlaštena na zastupanje banke s još jednim zastupnikom podružnice, da jedino ograničenje u zastupanju tuženika koje djeluje prema trećima je u načinu zastupanja koje se upisuje u sudski registar, a to je skupno, modificirano skupno, pojedinačno i nepravo skupno zastupanje, da se uprava tuženika zastupa skupno s još jednim zastupnikom podružnice, što proizlazi iz podataka iz sudskog registra pa se ne radi o internom ograničenju, nego o ograničenju koje djeluje prema trećim, ovdje tužitelju. Prvostupanjski sud, imajući u vidu način zastupanja upisan u registru (skupno zastupanje), utvrđuje da u konkretnom slučaju garancija nije pravovaljano potpisana.

15. Dalje je utvrđeno da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 260. ZOO-a budući da banka i korisnik garancije redovito nisu u stalnoj poslovnoj svezi glede iste vrste posla, te kako korisnik nije osoba koja se javno nudi za izvršavanje naloga, niti to pripada u njegovu djelatnost, ovdje ne može biti riječi o prihvatu ponude, a također i iz razloga što prava i obveze iz bankarske garancije nastaju trenutkom njezinog izdavanja i valjani potpis je konstitutivni element garancije, što ovdje nije slučaju.

16. Prvostupanjski sud dalje utvrđuje da nema uvjeta niti za primjenu odredbe čl. 311. st. 5. ZOO-a, budući da u konkretnom slučaju tuženik nije obvezu iz garancije naknadno odobrio potpisom za to ovlaštene osobe niti proizlazi da bi tuženik eventualno izdao prolongat ranije izdanoj garanciji kojim bi bila prihvaćena obveza tuženika iz ranije izdane garancije pa iz toga proizlazi da odobrenje nije dano. Dakle, na tuženika se ne bi mogla primijeniti odredba čl. 311. st. 5. ZOO-a jer je osoba ovlaštena za zastupanje mogla zastupati društvo samo skupno, pa se ne radi o prekoračenju ovlaštenja i nema osnove za tuženikovu odgovornosti za štetu. U konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu po garanciji, a ne naknadu štete, a niti je tužitelj iznosio relevantne činjenice koje bi ukazivale na to da zahtijeva naknadu štete i činjenice koje bi ukazivale na to da postoje pretpostavke odgovornosti za štetu. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva ali je vezan činjenicama na kojim tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

17. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da bankarska garancija nije valjano izdana, da tuženik nije obveznik isplate po predmetnoj bankarskoj garanciji te donosi odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

18. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno je utvrdio da nema mjesta primjeni odredaba čl. 260. i čl. 311. st. 5. ZOO-a te je donio pravilnu odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 260. st. 1. ZOO-a i da sporna bankarska garancija ne obvezuje tuženika, jer se u konkretnom slučaju uopće ne radi o ponudi. Navedenom zakonskom odredbom koja propisuje ponudu neovlaštene osobe propisano je da pisana ponuda obvezuje ponuditelja, iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način; ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg te ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba. Ovdje se još navodi da je za sve osobe ovlaštene za zastupanje tuženika u Republici Hrvatskoj bilo upisano skupno zastupanje, pa tako i za potpisnika NJ, a tuženik je pravilno odbio isplatu bankarske garancije koju je u ime tuženika potpisao NJ u svoje ime i u ime drugog ovlaštenog zastupnika tuženika FJ. Predmetno, dakle, nije riječ o ponudi tuženika, već je bankarska garancija posebna vrsta jamstva banke koja mora biti u pisanoj formi koja ispunjava uvjete Zakona o trgovačkim društvima u pogledu zastupanja banke jer potpis ovlaštene osobe je bitan element valjanosti bankarske garancije, jamstva banke. Zbog toga nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva niti primjenom odredbe čl. 1039. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1039. st. 1. ZOO-a, bankarsko jamstvo je svaka obveza na plaćanje određenog novčanog iznosa, bez obzira na to kako je nazvana, na pisani zahtjev korisnika i uz podnošenje banci dokumenata, ako su navedeni u jamstvu; prema st. 2. – bankarsko jamstvo je samostalna obveza banke neovisna o osnovnom poslu; a prema st. 3. – jamstvo mora biti izdano u pisanom obliku.

19. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 311. st. 5. ZOO-a, jer NJ nije uopće imao ovlaštenje samostalno zastupati tuženika, a zbog čega nije niti mogao prekoračiti granice ovlaštenja, već je tuženika mogao zastupati samo skupno i tek su NJ i druga osoba koja je s njim mogla zastupati tuženika, mogli zajedno prekoračiti granice ovlaštenja. U konkretnom slučaju NJ je neovlašteno zastupao tuženika, a što proizlazi iz upisa u sudski registar prema kojem je tuženika mogao zastupati samo skupno. Iz podataka iz sudskog registra naime proizlazi da u vrijeme potpisivanja navedene bankarske garancije 23. prosinca 2021. kao osobe ovlaštene zastupati tuženika u poslovanju predmetne inozemne podružnice u Republici Hrvatskoj bili su upisani NJ i AJ i to skupno od 1. srpnja 2017. do 16. veljače 2022. (odredba čl. 241. Zakona o trgovačkim društvima).

20. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i donio odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

21. Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a tu odluku tužitelj konkretno niti ne osporava.

22. Kako tužiteljevim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović