Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-76/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca za mladež Gordane Mihele Grahovac, kao predsjednika vijeća te Jasne Smiljanić i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šarić, u kaznenom predmetu protiv optuženog CU, zbog kaznenih djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj po braniteljici Saneli Kontin Miklin, odvjetnici iz Bjelovara, podnesene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Kzd-63/2021-24 od 15. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog CU kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj Kzd-63/2021-24 od 15. veljače 2024., činjenično i pravno opisano izrekom te presude, optuženi CU proglašen je krivim da je počinio devet kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, povrede djetetovih prava, označeno i kažnjivo po članku 177. stavak 2. KZ/11, pa su mu na temelju odredbe članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrđene navedene kazne; za kazneno djelo na štetu oštećenice, a djeteta ZU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo na štetu oštećenika, a djeteta FU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo na štetu oštećenika, a djeteta ŽU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo na štetu oštećenice, a djeteta SU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno

djelo na štetu oštećenice, a djeteta ĆU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo na štetu oštećenika, a djeteta EU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo na štetu oštećenika, a djeteta PU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo na štetu oštećenika, a djeteta RU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo na štetu oštećenice, a djeteta UU kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, pa se na temelju odredbe članka 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Na temelju odredbe članka 68. KZ/11 optuženom CU izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja se izvršava u okviru zatvorskog sustava, a može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

2. Na temelju odredbe članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 88/22 i 36/24 u daljnjem tekstu: ZKP/08) optuženi CU oslobađa se plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1 - 6 istog zakona.

3. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio optuženik po braniteljici Saneli Kontin Miklin, odvjetnici iz Bjelovara, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, te predlaže da Županijski sud odbije žalbu državnog odvjetnika i prihvati žalbu optuženika, podredno da optuženika blaže kazni odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Protiv pobijane presude žalbu je ponio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP) te predlaže da Županijski sud pobijanu presudu preinači i optuženika osudi na strožu kaznu.

5. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po braniteljici Saneli Kontin Miklin, odvjetnici iz Bjelovara, te predlaže da Županijski sud odbije žalbu državnog odvjetnika preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi od optužbe.

6. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavak 1. ZKP predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

7. Žalbe državnog odvjetnike i optuženika nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika osim žalbe zbog odluke o kazni

8. Optuženi se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP navodeći da se pobijana presuda temelji samo na iskazima oštećenika – djece optuženika, te da iz materijalne dokumentacije ne proizlazi da bi u obitelji CU bilo, bilo kakvih intervencija sve do 2014., odnosno 2017., što da čini izreku pobijane presude proturječnu njenim razlozima.

9. Suprotno stavu žalitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i kritično razdoblje počinjenja kaznenih djela, a što proizlazi, kako iz iskaza ispitanih svjedoka, tako i iz činjenice da je tijekom 2007. roditeljima izrečeno usmeno upozorenje zbog verbalnog nasilja u nazočnosti mlt. djece. Zaključiti je, da upravo iz ove materijalne dokumentacije proizlazi da se protupravno ponašanje optuženika događalo 2007., a što je imalo za posljedicu izricanje verbalnog upozorenja koje ponašanje optuženika je vremenom eskaliralo sve do 2017., a kako to proizlazi iz provedenih dokaza.

10. Slijedom iznijetog, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice te za svoja utvrđenja dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, dok je prvostupanjski sud pravilno otklonio obranu optuženika kao neuvjerljivu i u suprotnosti sa provedenim dokazima.

11. Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističući da je prvostupanjski sud pogrešno izveo zaključak o vjerodostojnosti iskaza djece žrtvi. Navodi da prvostupanjski sud bezrezervno prihvaća iskaze djece, a koji iskazi se u bitnome razlikuju, pa tako iz iskaza djeteta mlt. ĆU jasno proizlazi kako su svaki dan jeli ručak i večeru, jednom ili dva puta da se dogodilo da nema hrane. Iz iskaza žrtve mlt. ŽU proizlazi kako je imao odjeću i obuću te da je mama prala robu. Iz iskaza svjedoka ČU proizlazi da u vrijeme kada je dolazila u kuću da su djeca u kući bila čista sukladno mogućnostima u kući u kojoj je živjelo dvanaestero članova obitelji, a da po pitanju zdravstvene skrbi roditelji su slušali savjete, te su djeca cijepljena. Nadalje navodi da nijedno dijete nije potvrdilo navode optužbe glede nasilničkog postupanja optuženika prema njima ili majci te da je decidirano mlt. FU iskazao da ga otac nije tukao. Stoga žalitelj drži da se nikako ne može zaključiti da bi optuženik bio loš roditelj i da bi počinio devet kaznenih djela kako mu je to stavljeno na teret pobijanom presudom jer da u obitelji postoje loši i bolji dani, da je normalno i životno da se koji puta ne slažu i posvađaju pa tako i obitelj optuženika. Ističe da je nesporno da je obitelj sve do kraja kolovoza 2017. živjela u skladu sa svojim mogućnostima, dok je krajem kolovoza 2017. točnije od dana kada je optuženik otišao u istražni zatvor obitelj nije imala prihoda, tek tada obitelj nije imala za hranu i slično, a na što optuženik s obzirom na činjenicu da je bio u istražnom zatvoru nije mogao utjecati, a da mu je kasnije supruga i oprostila njegovo postupanje.

12. Međutim suprotno žalbenim prigovorima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te je svoja utvrđenja temeljio kako na personalnim dokazima tako i na materijalnoj dokumentaciji, a koji dokazi su u suglasju.

13. Nadalje, netočan je navod žalitelja da se iskazi djece u bitnome razlikuju.

14. Iz iskaza ispitanih svjedoka – mlt. FU proizlazi da je optuženik pipao sestru, da se mama i tata nisu slagali, da je tata tukao mamu rukama i šakama, tukao je i manju djecu, u kući nisu imali struje, grijali su se na drva a kuhane hrane nije bilo svaki dan, jeli su jednom na dan pa je bio i gladan, znao je biti prljav, a odjeću kakvu su nosili njegovi vršnjaci nije imao. Svjedok mlt. ŽU naveo je da su se roditelji svađali, tukli skoro svaki dan, govorili su si "ja ću te ubiti sa sjekirom, na spavanju ću te nožem, tata je šamarao mamu, u kući nisu imali struju oko devet mjeseci, vodu su imali, grijali su se na drva ali im nije uvijek bilo toplo, znalo se desiti da nemaju ništa za jesti, da nemaju novaca, pa su on i djeca trebali skupljati prazne boce. Kada nije bilo struje mama nije htjela prati robu. Iz iskaza mlt. BU proizlazi da su se svađali, da ih je tata tukao šibom, mamu je čupao za kosu, tjerao ih iz kuće, struju nisu imali, vodu su grijali na peći, u kući je bilo hladno, jeli su jednom na dan, a znalo se desiti da nemaju što jesti. Dijete žrtva mlt. ĆU suglasno je iskazala da je tata udarao mamu šakom u zube, šamarao je brata ŽU i tjerao iz kuće, dok su jeli ručak i večeru jednom ili dva puta se dogodilo da nema hrane, desilo se da nemaju čistu odjeću, a dok je majka čistila i spremala. Iz iskaza mlt. EU proizlazi da struju nisu imali, grijali su se na drva ali je nekada bilo i hladno, nekad nisu mali skuhane hrane, jeli su dva do tri puta dnevno, bio je i gladan (točka 8., 8.1., 8.2., 8.3., 8.4. pobijane presude).

15. Kada se s tim u vezi uzme u obzir dokumentacija CZSS Bjelovar, iz koje proizlazi da je već od 2007. roditeljima CU i KU izrečeno usmeno upozorenje zbog verbalnog nasilja u obitelji u nazočnosti mlt. djece, a koje ponašanje se nastavilo sve do 2017. kada je optuženik povodom prijave mlt. ŽU završio u istražnom zatvoru, dok su djeca smještena u udomiteljskoj obitelji, navedeno nedvojbeno upućuje na zaključak da iz provedenog dokaznog postupka je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik počinio devet kaznenih djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11, za koja je pobijanom presudom proglašen krivim, a stoga je i činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

20. U odnosu na žalbu zbog izrečene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja, ova sigurnosna mjera izrečena je iz razloga što je nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka utvrđeno da je optuženik bolujući od akutne psihoze koja je ostavila svoj trag uslijed neadekvatnog liječenja, te je bolesti kronifiranog tijeka i zastoja recidiva koje dodatno oštećuju funkcioniranje ličnosti na svim razinama, a upravo zbog toga s mogućnošću u pojedinim fazama koje su zahtjevne za i u frustracijskim situacijama njegove sposobnosti shvaćanja, i značenja svog postupanja i mogućnosti upravljanja svojom voljom kroz dugi period u pojedinim fazama su bile bitno smanjene. Kod takve vrste teške duševne bolesti ne mogu se isključiti pogoršanja u vidu akutnih psihotičnih stanja i opasnosti činjenja težih djela te se preporuča izricanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog vještačenja (točka 16. presude).

21. Slijedom iznijetog, ispunjeni su uvjeti iz članka 68. stavak 1. i 2. KZ/11 te je optuženiku pravilno izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog vještačenja jer je počinio kaznena djela u stanju bitno smanjene ubrojivosti te postoji opasnost da bi zbog duševnih smetnji zbog koje je nastupila bitno smanjena ubrojivost mogao i u budućnosti počiniti teže kazneno djelo, a koja mjera će se izvršavati uz kaznu zatvora u okviru zatvorskog sustava.

22. Povreda kaznenog zakona na koju upire žalitelj navodeći da ranijom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj Kžzd-6/2020-95 optuženiku je za svako od devet kaznenih djela izrečena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine uz primjenu uvjetne osude s rokom kušnje od 3 (tri) godine. Pobijanom presudom broj Kzd-63/2021-24 optuženom CU utvrđene su za svako od devet kaznenih djela kazna zatvora od 7 (sedam) mjeseci te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Ističe da člankom 13. ZKP je propisano da ako zakon drugačije ne propisuje (članak 544. stavak 2. ZKP) povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist optuženika presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu. Kako je u svojoj ranijoj žalbi protiv presude u ovom predmetu Općinskog državnog odvjetništvo tražilo i navodilo da je prvostupanjski sud trebao optuženika osuditi na bezuvjetnu kaznu zatvora ili podredno istoga osuditi na djelomično uvjetnu osudu, to se u smislu odredbe članka 13. ZKP optuženom CU nije mogla izreći kazna zatvora u duljem trajanju od 1 (jedne) godine, a kako je to presuđeno ranijom presudom ovog suda u predmetu broj Kžzd-6/2020-95.

23. Ranijom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj Kžzd-6/2020-95, a na koju se poziva optuženik žalio se državni odvjetnik zbog odluke o kazni zalažući se za strože kažnjavanje, dok se žalio i optuženik osim odluke o kazni i svih drugih žalbenih razloga.

24. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd-115/2021-4 prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je prvostupanjski sud presudu ukinuo i vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. Slijedom iznijetog pobijana presuda broj Kžzd-6/2020-95 povodom pravnog lijeka nije izjavljena samo u korist optuženika pa se stoga ne radi o povredi kaznenog zakona na štetu optuženika, te jednako tako nije povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni državnog odvjetnika i optuženika

26. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je kod odabira vrste i mjere kazne prvostupanjski sud olakotnim cijenio okolnost da je optuženik osoba starije životne dobi, narušenog zdravstvenog stanja uslijed infarkta i moždanog udara, da mu je ubrojivost u predmetno vrijeme bila bitno smanjena jer je osoba koja boluje od teške duševne bolesti, kronične psihoze iz shizofrenog kruga i k tome da nije dosada osuđivan, dok je otegotnim cijenio optuženiku njegovu upornost u činjenju kaznenih djela u jednom veoma dugom vremenskom razdoblju. Stoga je prvostupanjski sud optuženiku zbog članka 177. stavak 2 KZ/11 za svako djelo utvrdio kaznu zatvora od 7 (sedam) mjeseci, a zatim primjenom odredbe članka 51. KZ/11 optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Okolnosti na koje se poziva prvostupanjski sud kao olakotne, po stavu državnog odvjetnika nisu od takvog značaja da bi opravdavale izricanje ovako blage kazne, a s druge strane nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti, odnosno činjenica da je optuženik teško zlostavljao i zanemarivao čak devetero svoje maloljetne djece u razdoblju od punih deset godina, te činio grube propuste u odgoju o kojem je kao roditelj trebao adekvatno skrbiti, a za koje ponašanje je kažnjen zatvorom u nesrazmjerno kratkom trajanju kojim se nikako ne može ostvariti svrha kažnjavanja propisana odredbom članka 41. KZ/11, pa drži da je optuženika valjalo osuditi na kaznu zatvora u dužem trajanju jer bi jedino uz takvu strožu kaznu, odnosno izdvajanje iz društvene sredine i ograničavanjem određenih sloboda kroz duže vrijeme optuženik uvidio da je takvo protupravno ponašanje društveno neprihvatljivo i zakonom kažnjivo, te bi se na taj način u dovoljnoj mjeri utjecalo na optuženika da ubuduće poštuje zakonske propise i ne čini kaznena djela.

27. Optuženik se zalaže za blaže kažnjavanje ističući narušeno zdravstveno stanje i činjenicu da mu je supruga oprostila, a što nije okolnost takvog značaja da bi dovela do blažeg kažnjavanja budući da oprost supruge zbog počinjenih devet kaznenih djela na štetu djece ne može biti olakšavajuća, pa su stoga upravo po mišljenju ovog drugostupanjskog suda utvrđene kazne zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za svako djelo te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine dostatna da se njome ostvare sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, te utječe na optuženika da shvati da je činjenje kaznenih djela pogibeljno a kažnjavanje počinitelja pravedno te nema mjesta ni blažem ni strožem kažnjavanju.

28. Ispitujući pobijanu presudu sukladno po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, pa je valjalo na temelju članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Mihela Grahovac