Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-282/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Valpova, M. Gupca 8, protiv tuženika ABC, [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Radoslava Lopašića 6, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-938/2023-18 od 14. veljače 2024., u sjednici održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika ABC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-938/2023-18 od 14. veljače 2024. pod toč. I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika ABC i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-938/2023-18 od 14. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti podnesen od strane tuženika i".

2. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102701907 od 04. studenoga 2005., a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa, iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU- 1.394/05 dana 04. studenoga 2005., zaključenog između tužiteljice ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika ABC, OIB: 23057039320 iz [adresa], kao kreditora, i to:

- čl. 2. koji glasi: „…CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“,

- čl. 7. VALUTNA KLAUZULA koji glasi: „...obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.“,

- čl. 8. toč. 1. koja glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 05,490 % godišnje.",

- čl. 8. toč. 2. koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

II. Nalaže se tuženiku ABC, [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 997,39 Eura, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta zatri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s preostalim zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 997,39 Eura do iznosa od 1.085,87 Eura, koji se iznos odnosi na preplatu kamata zbog utvrđene ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je u tom djelu nastupila zastara.

IV. Nalaže se tuženiku ABC, [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužiteljici ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,37 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.750,37 Eura do iznosa od 1.932,44 Eura, kao neosnovanim."

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., II,. i IV. izreke i protiv rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. U žalbi se ističe da ukoliko na strani uredujućeg suca odnosno člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod toč. a) i b) u toč. II. žalbe taj dio žalbe treba smatrati zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. Zakona o parničnom postupku u svezi s odredbom čl. 71. st. 7. istog Zakona. Žalba je također izjavljena i u pogledu odlučne činjenice koju da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, a to je činjenica da je zaključen Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. koja je u konkretnom slučaju provedena sukladno zakonskim odredbama. U svezi s tim se navodi da je upravo tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom slijedom čega tuženik smatra u cijelosti promašenim navode prvostupanjskog suda kada smatra kako odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu. Također ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, nastavno na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj Gos-1/2019 zauzeo i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik smatra da je konverzija kredita tužiteljice isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive 93/13 pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice, kao potrošača i tuženika, kao trgovca. Prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio da tužiteljica ima pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom potvrdio i vještak u nalazu i mišljenju navodeći da su sve uplate uzete prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR te da je tuženik sve uplate koje su izvršene na partiju kredita uvrstio u izračun konverzije, koja je u cijelosti provedena prema čl. 19. navedenog Zakona. Osim toga sve i da tužiteljica ima pravni interes postavljati predmetni zahtjev ne može se zanemariti činjenica da je tužbeni zahtjev postavljen na način da od tuženika zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Dakle, nesporno je da je tuženik tužiteljici priznao preplatu po konverziji, a s obzirom na odredbu čl. 7. Aneksa je nesporno da je tuženik taj iznos tužiteljici i vratio. Prema tome usvajanjem zahtjeva došlo je do ne pripadajuće imovinske koristi za tužiteljicu i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužiteljici kao preplata već priznat konverzijom. Slijedom navedenog i u tom dijelu da je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Žalitelj se također žali i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu navodeći da je bilo potrebno provesti kontradiktoran postupak i utvrditi je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužiteljicu kao buduću korisnicu kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze. U svezi s time upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021 u svezi saslušanja zaposlenice banke odnosno da je sud povrijedio tuženikovo ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i to u pogledu prava jednakosti oružja. Žalitelj naglašava da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, a kojim bi se dokazala razina informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu, niti ih je ocijenio zasebno niti zajedno kako nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti da je počinjena već naprijed navedena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka, ali i ona iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku u svezi čl. 338. odnosno čl. 8. istog Zakona. U odnosu na valutnu klauzulu također se upućuje na odluke Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20 odnosno odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Što se tiče zastare smatra da je potraživanje tužiteljice zastarjelo jer je ista mogla neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužiteljica, a ne treća osoba mogla prekinuti tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. U pogledu zakonske zatezne kamate smatra da tužiteljica nije ovlaštena potraživati istu od plaćanja svakog anuiteta. Što se tiče rješenja o mjesnoj nenadležnosti isto da je također u cijelosti nepravilno i nezakonito, da sud nije izveo ni jedan dokaz na tu okolnost, poziva se na odredbu čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, u konkretnom slučaju se ne radi o takvom ograničenju prava tužiteljice kao potrošača jer udaljenost od Karlovca do Rijeke nije takva da bi tužiteljici bili prouzročeni preveliki troškovi putovanja koji bi je mogli odvratiti od upuštanja u postupak. Što se tiče troškova postupka navodi da se Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. ima primijeniti samo na radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmjena jer bi njihova retroaktivna primjena bila protivna pozitivnim propisima. Slijedom navedenog predlaže se preinačiti pobijanu presudu, a podredno uvažiti žalbu i istu ukinuti te predmet vratiti na ponovni postupak uz obvezu tužiteljici da tuženiku podmiri trošak žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. U svezi žalbenih navoda o eventualnom izuzeću članova vijeća ovog suda navesti je da na strani sudaca ovog vijeća ne postoje okolnosti koje navodi tuženik u žalbi pod toč. II.b) u svezi primjene odredbe čl. 71. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13., 70/19. i 80/22; dalje ZPP).

7. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.

8. Suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP, a kojom je propisano što treba sadržavati obrazloženje pisano izrađene presude, a što u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda i sadrži.

9. Također prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP koja povreda uvijek postoji ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan, a na koju ukazuje žalitelj.

9.1. Naime, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, a po ocjeni ovog suda pravilno je postupio kada nije prihvatio kao osnovan istaknuti prigovor.

9.2. Žalbeni navodi tuženika - da sve i da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranaka u ovom postupku za suđenje da bi bio nadležan Općinski sud u Rijeci i to sukladno odredbi čl. 46. ZPP, ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

9.3. Naime, odredbom čl. 46. st. 1. i 2. ZPP određeno je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. U slučajevima predviđenim u tom Zakonu za suđenje je osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud, a čl. 48. st. 1. ZPP određeno je da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, u konkretnom Općinski sud u Rijeci.

9.4. Međutim, pored suda na čijem području se nalazi registrirano sjedište tuženika prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

9.5. Iz navoda tužbe proizlazi da je ugovor o kreditu zaključen i realiziran u poslovnici tuženika koju ima u Osijeku te se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radi o sporu koji je nastao povodom djelatnosti te poslovne jedinice tuženika.

9.6. Suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, temeljem sadržaja ugovora o kreditu polazeći od naravi usluge koja predstavlja predmet ugovora te sadržaja ostalih ugovornih odredbi tipičnih za unaprijed formulirane standardne ugovore, ima se uzeti, temeljem zakonske presumpcije (čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.) i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07.: dalje ZZP/03) da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale te tužiteljica kao potrošač koji ima prebivalište u [adresa], a ne u Karlovcu kako to pogrešno tvrdi žalitelj, nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj iste što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za posljedicu ima značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice jer bi ona u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima naspram tuženika koji bi ostvarivao pogodnost i bitno manje troškove time što bi za sve sporove iz ugovora o kreditu bio nadležan sud u mjestu njegova sjedišta, pa suprotni žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

9.7. Prema tome u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. st. 1. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda na koju se tuženik poziva u žalbi, već odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23.) (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.) tako da niti žalbeni navodi izneseni u svezi s time ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

10. Također po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik budući da je sud prvog stupnja svakoj strani u postupku dao mogućnost iznošenja svojih razloga te tuženik nije stavljen u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na tužiteljicu odnosno tuženiku je dana mogućnost da raspravlja pred sudom o čemu će niže još biti riječi.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

13. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu od 4. studenoga 2005. (dalje Ugovor o kreditu) u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 997,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015.

14. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 17.050,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na vrijeme vraćanja od 180 mjeseci te da su stranke 15. siječnja 2016. sklopile Aneks navedenog Ugovora kojim je izvršena konverzija iz CHF u EUR.

14.1. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li je provedenom konverzijom nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, da li su sporne ugovorne odredbe ništetne, da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada, da li je nastupila zastara, te početak tijeka zakonske zatezne kamate, kao i visina zahtjeva.

15. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod toč. I. i II. izreke.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik iz ovog spora u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14., dalje ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Kako osim navedenog materijalnog prava treba imati u vidu i presudu suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama to žalbeni navodi tuženika u svezi pogrešne primjene materijalnog prava odnosno nepostojanja propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, nisu doveli u pitanje zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. I. izreke jer izostanak propisa ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu jednostrano mijenjaju odnosno ne oslobađa ih obveze povrata stečenog bez osnove.

18. Kako je, dakle, način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je prihvaćena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužiteljice utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

19. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

20. Nastavno gornjim utvrđenjima, žalbenim navodima kako sud prvog stupnja nije proveo kontradiktorni postupak i proveo dokaze na okolnosti da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo odnosno da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je sud prvog stupnja polazeći od činjenica koje su stranke iznijele pravilno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora na konkretni slučaj. Naime, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

20.1. Ovdje je navesti da tuženik nije predlagao saslušanje svog zaposlenika na sporne okolnosti, pa njegovi žalbeni navodi da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima pozivati se na utvrđenje iz kolektivnih odluka i da je potrebno provesti kontradiktoran postupak, ne dovode u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda odnosno ne stoji žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u svezi sporne okolnosti.

20.2. Slijedom toga, a kako je sud vezan za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, te dalje kako iz iskaza tužiteljice, ali i iz letaka na koje upire žalba, ne slijedi zaključak da bi u svezi odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula tužiteljica prije sklapanja ugovora bila upozorena s rizicima intervalutarnih promjena odnosno da se prije samog sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredaba to se neutemeljenima nalaze suprotni žalbeni navodi odnosno neosnovanim se nalazi žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u svezi iznesene sporne činjenice.

21. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

22. U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Z od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

22.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

22.3. Međutim, iz provedenog vještačenja jasno slijedi da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

22.4. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

22.5. Konverzijom u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženiku na ime ugovorne kamate i promjenjive kamatne stope. Dakle, Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. dalje ZPK/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja Aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveze proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba u svezi s čime je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, u odluci broj Rev- 1096/2022 od 8. studenoga 2022.

22.6. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.

22.7. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

22.8. Dakle, iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice utvrđena preplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/15 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka ugovoru sporne odredbe osnovnog ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužiteljice na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO. 23. I u ovoj fazi postupka sporno je i to da li je nastupila zastara potraživanja, a koji prigovor tuženika sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio s time što je na žalbene navode u svezi prigovora zastare navesti da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Su-IV-33/2022-2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koje shvaćanje je obvezno po čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.).

23.1. Prema tome, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. – potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Revt-2221/2018 te presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. - potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu ništetan glede tečajnog rizika odnosno promjenjive kamatne stope). Dakle, kako je suprotno žalbenim navodima tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, u pogledu valutnog rizika, koji rok je pak protekao u pogledu promjenjive kamatne stope radi čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos po toj osnovi, što u ovoj fazi niti nije sporno.

24. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, pa kako stranke nisu osporile izračun vještakinje Lidije Balog, iz društva Financije LB d.o.o. to nalaz i mišljenje, kao objektivne i dane u skladu s pravilima struke, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta u utuženom iznosu.

24.1. Navesti je da je prema Aneksu ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2016. ugovorena konverzija te je iz istog vidljivo da utvrđeni iskorišteni iznos preplate u provedbi konverzije po čl. 19.c. ZPK iznosi 528,46 eura (4.033,25 kn) koja se koristi na način da se umanjuje 50 % svakomjesečnog anuiteta u EUR do iscrpljenja. Tužiteljica je u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu uzela u obzir utvrđenje sudskog vještaka prema kojem je utvrđena preplata po tečajnoj razlici i redovnoj kamati u iznosu od 1.614,33 eura, te je taj iznos umanjila za utvrđeni iskorišteni iznos preplate u provedbi konverzije u visini 528,46 eura tako da konačno potražuje iznos od 1.085,87 eura (od navedenog iznosa prihvaćen je iznos od 997,39, eura, a ostatak odbijen zbog zastare) koji predstavlja iznos koji je nakon umanjenja za iznos priznat prilikom konverzije, tužiteljica preplatila tuženiku u odnosu na početni otplatni plan. Prema tome suprotni žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude s time što je navesti da takav prigovor tuženik nije iznio tijekom prvostupanjskog postupka posebno ne u podnesku od 10. siječnja 2024. gdje se očitovao o nalazu i mišljenju vještaka.

25. Nadalje, neosnovanim se nalaze i žalbeni navodi u pogledu tužiteljici dosuđene zakonske zatezne kamate ovo s obzirom da prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, suprotno žalbenim navodima, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, kako je pravomoćno utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu da tuženik nije postupio u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja kredita sa potrošačima to su neosnovane žalbene tvrdnje koje dovode u pitanje tijek zakonske zatezne kamate. Osim toga neosnovani su žalbeni navodi izneseni u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate budući da je u konkretnom slučaju zakonska zatezna kamata tužiteljici dosuđena od 30. rujna 2015., kao dana s kojim je provedena konverzija, a ne kako pogrešno tvrdi žalitelj, od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta.

26. Žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje ni pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,37 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 14. veljače 2024. budući da je ista odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u svezi čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. dalje Tarifa).

26.1. Što se tiče navoda kako je prvostupanjski sud pogrešno dosudio parnični trošak po navedenoj Tarifi navesti je da isti nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o trošku s obzirom da ista Tarifa određuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku (Tbr. 52. st. 3. Tarife), pa kako je u vrijeme donošenja odluke o trošku na snazi bila navedena Tarifa pravilno je sud prvog stupnja odluku utemeljio na istoj.

27. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

28. U preostalom, a ne pobijanom dijelu pod toč. III. i V. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 21. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov