Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-191/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Tomislavu Grguriću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika JA, [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Medoviću, odvjetniku u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem P-162/2017 od dana 12. veljače 2024. godine, u sjednici održanoj dana 21. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem P-162/2017 od dana 12. veljače 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 194.107,11 eura (1.462.500,00 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2010. godine do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 26.289,00 eura u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima, te prihvati tužbeni zahtjev kako je postavljen na ročištu dana 8. siječnja 2024. godine, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ove parnice je zahtjev za isplatu, prema činjeničnim navodima tužbe iz osnova postignutog sporazuma o isplati proizašlog iz ugovora o zajedničkom ulaganju stranaka (braće) u kupnju zemljišta čest. zem. [katastarska čestica] površine 422 m2 ZU 2780 k. o. [katastarska općina], u Dubrovniku i zajedničkoj gradnji kuće na tom zemljištu, a nakon odustanka od gradnje tužitelja.

6. Sporno je u postupku pitanje prava na isplatu i pitanje osnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja.

6.1. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu isticao da je 1980. godine kao isključivi kupac i investitor sklopio usmeni kupoprodajni ugovor za kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sa SA iz [adresa], međutim, da je tužitelj 1992. godine predložio tuženiku da će mu isplatiti polovicu novčane vrijednosti kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i prizemlja kojeg je tuženík već bio izgradio na toj nekretnini nakon koje bi isplate tuženik i tužitelj zajedno izgradili kat i visoko potkrovlje iznad već postojećeg prizemlja, a nakon što sve prethodno navedeno bude i realizirano zgrada bi se od temelja do krova podijelila na 2 jednaka dijela od kojih bi istočna strana zgrade pripala tužitelju, a zapadna tuženiku, da su iz tog razloga 1992. godine u [adresa] potpisali predmetni pismeni dogovor od 14. siječnja 1992. godine, međutim, da se ni tada, a niti kasnije, nisu mogli sporazumjeti o visini iznosa polovice novčane vrijednosti kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] i prizemlja koje je izgrađeno, slijedom čega da suprotno tvrdnjama tužitelja, upravo tužitelj nikad ništa nije isplatio tuženiku na ime prethodno navedenog predmetnog pismenog dogovora, a tuženik da je sam bez bilo kakvog sudjelovanja tužitelja izgradio i sve ono što se sada nalazi iznad prizemlja, te istaknuo prigovor zastare.

7. Prvostupanjski je sud, prema razlozima presude, na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da je na kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], kući i dvorištu, u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisan tuženik DA pok. C za cijelo i da se kao vlasnik upisao na temelju presude istog suda pod brojem P-1553/01 od 10. prosinca 2001. godine u postupku u kojem su na pasivnoj strani bili utuženi prodavatelj ŽA i više drugih osoba iz porodice ŽA,

- da je tuženiku pravomoćnim rješenjem Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove Klasa: UP/I-361.03/06.01/212 od 23. travnja 2007. godine izdana građevinska dozvola za izgradnju stambenog objekta na predmetnoj čestici, a prema projektu izrađenom od "PAMM ING-INVEST" d.o.o. Dubrovnik broj 36/02 od studenog 2002. godine,

- da su stranke postupka braća i da su se 1980. godine dogovorile da kupe zemljište u Dubrovniku i da izgrade kuću i da to plate svaki po pola, te da je tužitelj trebao dati 28.000,00 DEM, od čega da je imao 25.000,00 DEM koje je sa tuženikom odnio zetu BA u stanu u [adresa] (koji je prvi saznao za prodaju zemljišta), a 3.000,00 DEM da mu je nadomjestio otac koji je taj novac direktno dao tuženiku, te je potom taj novac predan prodavatelju KA, a navedeno da su potvrdili svjedoci BA, zet stranaka i IA, sestra stranaka, te u odnosu na neposredna saznanja iz priča samih stranaka o zajedničkoj gradnji kuće i svjedokinja MA (nećakinja),

- da je prizemlje kuće izgrađeno u periodu od 1980. do 1982. godine, te da su stranke imale plan podijeliti objekt po pola, ali tek nakon što naprave i srede međusobne račune,

- da su sukladno takvoj namjeri, stranke 14. siječnja 1992. godine u [adresa], Njemačka, sklopile pisani "dogovor za gradnju kuće u [adresa] u kojem stoji "danas dogovoreno da će se dosadašnji računi uskladiti, da će se kuća nastaviti raditi zajedno po polovicu, da će se kuća podijeliti na dva jednaka dijela od temelja do krova, istočnu stranu kuće (od čaglja) uzima J, zapadni dio BA, te da taj dogovor važi do stavljanja kuće pod krov s otvorima, a da će se za unutarnje uređenje još dogovoriti naknadno", te da je vlastoručno potpisan po obojici,

- da je tužitelj čitavo vrijeme živio i radio u Njemačkoj, a tuženik u Hrvatskoj, te imao učešća u neposrednoj gradnji, dok sam tužitelj da nije siguran što je i koliko dao nakon isplate svog dijela cijene za zemljište, jer nije vodio evidenciju i ne posjeduje račune,

- da vjerodostojnost navedenog ugovora iz 1992. godine među strankama nije sporna, ali ga isti različito tumače, jer tuženik navodi da se istim nisu dogovorili koliko njemu treba isplatiti tužitelj, te polazeći od svega što je uložio u zemljište, i gradnju prizemlja, ocjenjuje da bi se radilo o polovici iznosa od 250.000,00 DEM, dok tužitelj polazeći od takvog dogovora, navodi da se 2006. godine, jer nije imao novaca za gradnju, dogovorio sa tuženikom da tuženik nastavi graditi dalje sam, a njemu isplati pola zemljišta, prizemlja i prava nadogradnje, ali da se stranke nisu dogovorile koliki bi to bio iznos, kako tada, a tako ni u vrijeme gradnje prizemlja,

- da su odnosi među strankama poremećeni 2015. ili 2014. godine, s time da tužitelj navodi da je tražio od tuženika da mu ispati 140.000,00 eura, a tuženik tvrdi da je tužitelju, kojem u postupku osporava ulaganje sredstava u kupnju zemljišta i gradnju objekta, nudio da otkupi prizemlje za 400.000,00 eura, budući da je tužitelj bio zainteresiran za kupnju nekretnine u Dubrovniku,

- da tužitelj smatra da je i dalje vlasnik pola zemljišta, pola prizemlja i pola prava na građenje iznad prizemlja, sve dok mu ne bude izvršena isplata.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud zaključio da su stranke kao ortaci kupili zemljište i započeli gradnju kuće u [adresa], te zajedno sagradili prizemlje na kupljenom zemljištu, slijedom čega da je prizemlje u zajedničkom vlasništvu stranka prema članku 638. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), da je tužitelj 2006. godine, dao izjavu o otkazu ugovora o ortakluku, međutim, da tužitelj ne može potraživati novčani iznos koji predstavlja zajedničku imovinu ortakluka, već treba provesti razvrgnuće zajedničke imovine po odredbama članka 63. i 65. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17, dalje: ZV), budući da je i dalje vlasnik zemljišta i prizemlja, nadalje, da tužitelj nema prava na isplatu ni po pravilima stjecanja bez osnova jer njegova imovina nije prešla bez osnova u imovinu druge osobe, a niti po pravilima za naknadu štete, jer mu ista nije nastala.

9. Ujedno, prvostupanjski sud u konačnici nalazi da tužitelj ne traži isplatu onog što je dao, već traži dio sadašnje vrijednosti prizemlja, međutim, da bi to potraživanje bilo u zastari koja da bi u najboljem slučaju tekla od dana kada je dao izjavu o otkazu ugovora o ortakluku ili pak ranije od uplate, s obzirom na opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO, te da je tužitelj vezan pravnim osnovom koji je istaknuo do zaključenja prethodnog postupka (članak 288.a Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) u ovom slučaju unutar zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti dijela nekretnine za koju smatra da ga pripada.

10. Tužitelj u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju sadržajno obrazlaže kroz bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 190. stavak 2. ZPP, nalazeći da je prvostupanjski sud trebao dopustiti preinaku tužbenog zahtjeva kako je zatražena na ročištu dana 8. siječnja 2024. godine, jer se radi o usklađivanju tužbenog zahtjeva tužbe sa nalazom i mišljenjem vještaka.

11. Iz podataka spisa predmeta proizlazi:

- da je tužitelj nakon tužbe podneskom od 7. prosinca 2023. godine precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 174.440,71 eur (½ iznosa od ukupno 348.881,43 eura), a prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka prema kojem bi sveukupna tržišna vrijednost predmetne nekretnine (zemljišta) iznosila 310.018,08 eura, a naknada za osnivanje prava gradnje na prizemlju 38.863,35 eura,

- da se na ročištu održanom dana 8. siječnja 2024. godine tužitelj izjasnio da u prethodnom zahtjevu nije sadržana prometna vrijednost prizemlja, te je istu sam procijenio na iznos od 150.000,00 eura, te pored već zatraženih 174.440,71 eur, zatražio i isplatu 1/2 iznosa koliko je procijenio prometnu vrijednost zemljišta, dakle 75.000,00 eura, odnosno ukupno 249.440,71 eur, a koju preinaku sud raspravnim rješenjem nije dopustio preko iznosa od 194.107,11 eura, pri čemu je odlučio da posebno neće odlučivati o podnesku tužitelja od 7. prosinca 2023. godine jer se radilo o preciziranju tužbenog zahtjeva unutra postavljanog tužbenog zahtjeva (iznos od 194.107,11 eura),

- da se potom u nastavku, na istom ročištu održanom dana 8. siječnja 2024. godine vještak izjasnio da prometna vrijednost cijelog prizemlja sa zemljištem iznosi "na današnji dan 103.339,36 eura + 116.680,26 eura, dakle ukupno 220.019,62 eura (list 201 spisa), nakon čega je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 284.440,71 eur – na način da je iznosu od 174.440,71 eur, koji se prema podnesku od 7. prosinca 2023. godine odnosi na 1/2 iznosa prihvaćene procjene zemljišta i prava građenja, dodao 1/2 prometne vrijednosti prizemlja sa zemljištem u iznosu od 110.000,00 eura (1/2 od 220.019,62 eura) tumačeći ga prometnom vrijednošću prizemlja, slijedom čega se ne radi o usklađivanju zahtjeva tužbe sa nalazom i mišljenjem vještaka, već o proizvoljnom povećanju tužbenog zahtjeva – u odnosu na koje prvostupanjski sud pravilno nije dopustio preinaku, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se, isključivo s obzirom na tužbeni zahtjev kako ga je postavio na ročištu 8. siječnja 2024. godine, poziva tužitelj.

11.1. Nije osnovan ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, koju tužitelj citira, a obrazlaže žalbenim razlozima pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. U odnosu na primjenu materijalnog prava, treba reći da ocjena iskaza svjedoka koji su bili prisutni prilikom uplate kupoprodajne cijene zemljišta, te imali saznanja o dogovoru stranaka, kao i sadržaj ugovora od 14. siječnja 1992. godine u [adresa], potvrđuju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su stranke sklopile ugovor o ortakluku (po naravi tzv. prigodni ortakluk radi zajedničkog građenja kuće), koji je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopljen među strankama usmeno 1980. godine, a razrađen u pisanoj formi u Dogovoru 2 [adresa] 14. 1. 1992. godine "u kojem su stranke dogovorile" između ostalog i da će se dosadašnji računi uskladiti, dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 3/94) kojim su regulirani ortački odnosi, primjenjuju pravna pravila Općeg građanskog zakonika (članak 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941 godine – " Narodne novine" broj 73/91).

12.1. Prema pravnom pravilu iz par. 1175. OGZ, „ortakluk postaje pogodbom“ (dakle, sklapanjem ugovora) „po kojoj dvije ili više osoba pristaju na to, da ulože samo svoj trud, ili i svoje stvari radi zajedničke koristi“, a prema par. 1183. OGZ, uložena imovina ortaka je zajednička vlasnost - drugim riječima, zajednička imovina ortaka.

12.2. Prema odredbi paragrafa 1212. OGZ ako vrijeme kroz koje ortakluk ima trajati, nije bilo izrijekom ustanovljeno, niti se može ustanoviti iz naravi posla, svaki ortak može otkazati pogodbu kad god hoće, samo da to ne učini lukavstvom ili u nevrijeme (paragraf 830).

12.3. Iz činjenica utvrđenih u postupku ne proizlazi da je vrijeme na koje je ortakluk imao trajati bilo izrijekom ustanovljeno, kao ni da bi tužitelj prilikom otkazivanja ugovora učinio lukavstvom, ili dao otkaz u nevrijeme, pa je pravilno utvrđeno da je tužitelj, koji kako je sam naveo da više nije bio u mogućnosti financirati gradnju objekta iznad prizemlja, otkazao pogodbu.

12.4. Nakon prestanka ugovora o ortakluku (ukinuće ortakluka - u smislu par. 1205. - 1215. OGZ), bez obzira na razlog njegova prestanka, tj. neovisno o tome je li ortakluk prestao raskidom, istupom ili isključenjem ortaka, smrću kojeg od njih, nemogućnosti daljnjeg ispunjenja obveza ili iz bilo kojeg drugog razloga, uvijek iza toga („iza ukinuća ortakluka“ - par 1215. OGZ) slijedi dioba zajedničke ortačke imovine (zajedničkog vlasništva) – a glede koje, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nakon prestanka ortakluka, prijašnje stranke tog ugovora mogu svoje odnose glede ortačkih udjela i pitanja zajedničkog vlasništva urediti i sporazumom.

13. Tužitelj u žalbi ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđene činjenice da je ugovor o ortakluku, sklopljen usmeno među strankama 1980. godine, te potom razrađen u pisanoj formi 1992. godine, otkazao 2006. godine, ali ističe da su se stranke tom prilikom ujedno usmeno sporazumjele o konačnom načinu diobe i to prepuštanjem tuženiku vlasništva tužitelja na izgrađenom dijelu objekta, te isplate vrijednosti pola zemljišta, prizemlja i prava nadogradnje od strane tuženika, pri čemu iznos da nisu utvrdile, te tvrdi da zbog postignutog sporazuma, ne može tražiti suvlasništvo kuće i zemljišta, jer da je u trenutku sklapanja takvog sporazuma kojim je prepustio tuženiku isključivo pravo vlasništva uz obvezu isplate protuvrijednosti, zajedničko vlasništvo prestalo postojati, slijedom čega da ima pravo i na isplatu po osnovi stjecanja bez osnova, kao i na naknadu štete, u kom pravcu izričito osporava ocjenu svog iskaza od strane prvostupanjskog suda u pravcu da dioba nije provedena, prigovarajući da se zbog postavljenog "trik – pitanja" suca prilikom davanja stranačkog iskaza, kao laik izjasnio da je i dalje vlasnik pola zemljišta, pola prizemlja i pola prava na građenje iznad prizemlja, sve dok mu ne bude izvršena isplata, a što da osporava iz naprijed navedenih razloga.

13.1. Iz činjeničnih navoda tužbe bi proizlazilo da je tužitelj naveo da niti on, a niti članovi njegove obitelji nisu imali namjeru povratka u Dubrovnik, da je tuženik sam nadogradio prvi i drugi kat do grubih radova, te postavio krov, da je već tada bilo među strankama govora da će tuženik isplatiti tužitelju pola tržišne vrijednosti zemljišta i prizemlja kuće i prava nadogradnje, što da su potvrdili i u siječnju 2014. godine, ali dogovor da nije postignut, te da potražuje isplatu sukladno tom dogovoru.

13.2. U iskazu danom na ročištu dana 4. lipnja 2019. godine tužitelj navodi: "…. Od 1992. g. do 2006. g. ja sam bio par puta na zemlji i ništa se nije dalje radilo od prizemlja, te sam ja 2006. godine sa bratom dogovorio, a s obzirom da nisam imao novca za daljnju gradnju, da će brat nastaviti sam graditi, a da će meni isplatiti pola zemlje, prizemlja i pravo nadogradnje s time da nismo dogovorili koliki je to iznos jer smo trebali napraviti izračun koliko je tko uložio, a meni se nije žurilo….."., pa je stoga kod utvrđene činjenice da su stranke sklopile ugovor o ortakluku radi zajedničke kupnje zemljišta i gradnje kuće, utemeljen i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj 2006. godine (u vrijeme izgrađenosti prizemlja objekta) otkazao ugovor o ortakluku, te više nije sudjelovao u gradnji, a što ne osporava ni sam tužitelj.

13.3. U odnosu na sporno pitanje sporazuma o diobi isplatom, tužitelj u žalbi, podnesenoj po punomoćniku navodi: " …. Tužitelj ne može tražiti su/vlasništvo kuće i zemljišta jer su stranke dogovorile isplatu. Tužitelj je bio stvarni suvlasnik zemljišta i prizemlja sve do trenutka dok nije postignut sporazum da tužitelju prepusti u isključivo pravo vlasništva, a da se njemu isplati protuvrijednost. U tom trenutku osnova je otpala, pa je imovina tuženika povećana i dužan ju je vratiti tužitelju u novčanom iznosu".

13.4. Međutim, kod činjenice da među strankama (u trenutku kada je tuženik već bio uknjižen na predmetnoj nekretnini za cijelo, temeljem presude ishodovane 2001. godine protiv prijašnjih vlasnika nekretnine i drugih u zemljišnim knjigama upisanih osoba) nije sklopljen bilo kakav pisani ugovor o diobi prijenosom vlasništva imovine proistekle iz ugovora o ortakluku u cijelosti na tuženika i isplatom vrijednosti iste, nadalje, kod činjenice da ni sam tužitelj, a niti svjedoci saslušani u postupka ne navode da bi stranke 2006. godine dogovorile određenu cijenu, niti odredivu cijenu koju bi tuženik trebao platiti u određenom (razumnom) roku, a niti da bi dogovorile način na koji bi ista trebala biti utvrđena, već tužitelj ističe da izračun nije napravljen i da mu se nije žurilo, dok tuženik osporava kako postojanje ulaganja tužitelja, tako i postojanje bilo kakvog dogovora o isplati, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio iskaz samog tužitelja koji se u prisustvu odvjetnika izjasnio o svom vlasništvu nad predmetnom nekretninom sve do isplate, te onda pravilno zaključio da među strankama nije postignut usmeni sporazum o diobi izgrađenog dijela objekta i vrijednosti prava nadogradnje isplatom, kojeg kao osnov svog potraživanja navodi tuženik.

14. U odnosu na žalbene prigovore u kojima tužitelj ističe da bi imao pravo i na isplatu po pravilima stjecanja bez osnova – a na što se poziva nakon zaključenja prethodnog postupka, prvostupanjski sud je, polazeći od učinaka otkaza ugovora o ortakluku 2006. godine, pravilno zaključio da bi imovina stečena za vrijeme trajanja ortakluka, kada dioba nije provedena, bila u režimu zajedničkog vlasništva stranaka.

15. U odnosu na žalbeni prigovor prema kojem tužitelju pripada naknada iz osnova prevarnog ponašanja tuženika i nastale štete, koju nakon zaključenja prethodnog postupka u podnesku od 22. studenog 2019. godine obrazlaže time da ga je tuženik godinama zavlačio obećanjima da će ga obeštetiti, prvostupanjski sud nalazi da tužitelju nije nastala šteta, jer da on kroz zajedničko vlasništvo ima i dalje svu imovinu koju je uložio u ortakluk, te da stvarnopravni zahtjev ne zastarijeva, pri čemu činjenični navodi tužbe do zaključenja prethodnog postupka ne upućuju na neki drugi činjenični supstrat tužbe.

16. Slijedom navedenog, kod pravilne i na zakonu utemeljene odluke o trošku, koju tužitelj posebno ne osporava u odnosu na priznate radnje tuženika i visinu troška, neosnovanu žalbu tužitelja trebalo je odbiti i presuditi kao u izreci (članak 368. ZPP).

17. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, a rezultat je neuspjeha tužitelja u ovom žalbenom postupku.

U Šibeniku, 21. siječnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić