Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-698/2018-31
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Andreju Bašoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika I.G.I. d.o.o., [adresa], OIB: 46610251247, zastupanog po zastupniku po zakonu PD, a on po Neli Šuša, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnice tuženika, 21. siječnja 2025., javno objavivši,
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se nedopuštenom Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 05. studenog 2018. godine, kojom se Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 31. siječnja 2018. godine.
II Određuje se sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji su stranke sklopile dana 31. siječnja 2018. godine, s danom 04. studenim 2019. godine s kojim danom tužitelju prestaje radni odnos kod tuženika.
III Nalaže se tuženiku IGI d.o.o., OIB: 46610251247, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati 3 ugovorene mjesečne plaće koje je tužitelj primao prije odluke o otkazu, u ukupnom bruto iznosu od 1.704,16 eura, uvećanog za zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude (21. siječnja 2025.) pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (iznad 1.704,16 eura) do zatraženog iznosa od 2.272,21 eura tužbeni zahtjev odbija.
IV Nalaže se tuženiku IGI d.o.o., OIB: 46610251247, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.750,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja (21. siječnja 2025.) pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad svote od 1.750,00 eura pa do iznosa od 2.000,00 eura.
V Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za isplatu zateznih kamata tekućih na iznose u točkama III i IV izreke po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi polugodištu za tri postotna poena.
VI Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 2.062,50 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se tužiteljeva preinaka tužbe sa sadržajem tužbenog zahtjeva (točka III) u podnesku od 5. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 19. prosinca 2018. podnio protiv tuženika tužbu u kojoj navodi da su stranke 31. siječnja 2018. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pizzaiola, da mu je tuženikovom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. studenog 2018. izvanredno otkazan predmetni Ugovor o radu uz obrazloženje da utvrđene povrede iz radnog odnosa predstavljaju osobito teške povrede te da nastavak radnog odnosa nije moguć. Nadalje, da je protiv navedene Odluke 26. studenog 2018. podnio zahtjev za zaštitom prava koji je tuženik zaprimio 28. studenog 2018., da tuženik u zakonskom roku od 15 dana od dana dostave nije udovoljio podnesenom Zahtjevu. Ističe da sukladno članku 116. Zakona o radu poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Tužitelj ističe kako razlozi navedeni u Odluci o otkazu ugovora o radu nisu valjani razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu, da je osporena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nezakonita i sadrži formalne i materijalne nedostatke, da je vezano uz formalne nedostatke odluke potrebno utvrditi određene činjenice. Radnik da je 20. studenog 2018. zaprimio Odluku o otkazu koja da je nezakonita i neutemeljena, suprotna kogentnim propisima ZR-a koji propisuju način davanja izvanrednog otkaza radniku, da kako bi postojala pravna valjanost odluke o otkazu da su potrebni jasni i nedvojbeni razlozi davanja izvanrednog otkaza koji predstavljaju predmet ispitivanja tijekom sudskog postupka. Konkretno, paušalno navedeni razlozi u Odluci su neistiniti, nedovoljno određeni i suprotni proceduri koju predviđa ZR, da opis osobito teške povrede radne obveze treba biti precizan, a ne neprecizan i nekonkretan. Tuženik da nije dokazao da su nastupile okolnosti zbog kojih daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć, odnosno, nije dokazao postojanje razloga koje je u odluci naveo, da su navedeni razlozi još neozbiljnije naravi kad se uzme u obzir činjenica da niti jednom nije bio upozoravan na propuste u ugovoru o radu preuzetih radnih obveza, a tužitelju nije niti omogućeno da sukladno članku 119. ZR-a iznese svoju obranu, da nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tako postupi jer da su postojale, da bi trebale biti navedene u Odluci. Uz navedeno, materijalni nedostaci u Odluci da su više nego očiti, da razlozi navedeni u Odluci ne predstavljaju značaj osobito teške povrede radne obveze, da tužitelj nije bio pismeno upozoren na navodne propuste, nije testiran, a tuženiku da je osobito poznat razlog otvaranja bolovanja (reactio stressogenes acuta), s obzirom da je bio mjesecima podvrgnut psihičkom maltretiranju. Tužitelj tvrdi da ga je zakonski zastupnik tuženika verbalno i fizički napao i to 3. studenog s namjerom psihičkog i fizičkog zlostavljanja, da je takvo ponašanje zakonskog zastupnika tuženika prouzročilo profesionalnu bolest i izostanak radnika s radnog mjesta, da se Odluka o izvanrednom otkazu temelji na neistinitoj tvrdnji da je on na radnom mjestu konzumirao opojne droge ne navodeći vrijeme, ne navodeći ako je testiran ili pismeno upozoravan na takvo ponašanje. Čak i da je ta tvrdnja istinita, ona da ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, da bi bila kad bi u tom stanju počinio još neku povredu radne obveze ili primjerice počinio štetu. Nastavno, drugi razlog iz Odluke u kojoj tuženik tvrdi da je on bio ekscesan i bezobrazan da je još neuvjerljiviji, ne navodeći ni konkretno ni kada, razloge kao što ni za taj razlog iz Odluke nije navedeno ako je bio pismeno upozoravan, a čak i da je, navedeni razlog ne predstavlja činjenicu kojom je onemogućen rad te ipso facto, ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze. Tužitelj navodi da je pristupio radnom mjestu 3. studenog tako da je neistinita tvrdnja iz Odluke te da je jasno dao do znanja z.z. tuženiku kako neće pristupiti slijedeći dan radnom mjestu, a sve zbog činjenice da ga je z.z. tuženika u konačnici, fizički i verbalno napao, da je otvorio i bolovanje prije nego je donesena i dostavljena Odluka. Poziva se na praksu Vrhovnog suda RH u odluci Revr-715/05 citirajući ju: „Izostanak s posla se ne može smatrati neopravdanim kad se naknadnom liječničkom dokumentacijom utvrdi da je u vrijeme izostanka s posla radnik bio nesposoban za rad“. Tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik kao tužitelju svojom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. studenog 2018., nije dopušten i zakonit, zatim utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na posao i omogući mu rad na ranijem radnom mjestu pizzaiola ili na drugom radnom mjestu, sukladno stažu i struci tužitelja, sve u roku od 8 dana. Potražuje od tuženika trošak postupka sa zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 4. siječnja 2019. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno odredbama ZR-a prilikom donošenja odluke o otkazu, da je u cijelosti poštovao proceduru previđeno citiranim zakonom, da je kao razloge otkaza između ostalog naveo kako je radnik na radnom mjestu konzumirao opojne droge, a što da je saznao nakon što se radnik nije pojavio na poslu i nakon što je tražio od drugih radnika pojašnjenje za ekscesno i bezobrazno ponašanje tužitelja, da je konzumacija opojnih droga razlog za izvanredni otkaz Ugovora o radu. Nadalje, da je jasno i potpuno životno da u tom slučaju nastavak radnog odnosa više nije moguć, da je u obrazloženju odluke o otkazu naveo i da upravo iz razloga jer je u radnika izgubio povjerenje nastavak radnog odnosa da više nije moguć. Uz to, da je osporio pred Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje prijavu ozljede na radu ms obzirom da mu nije poznato koji događaj bi prouzročio ozljedu na radu, da je prijavu ozljede vratio i tužitelju, da je prilikom izdavanja potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad liječnik bio dužan testirati tužitelja na opojne droge i alkohol, da je liječnik to propustio učiniti, da liječnik opće medicine nije ovlašten davati psihijatrijske dijagnoze već da to sukladno medicinskom vještačenju može dati psihijatar. Tuženik negira da je njegov zastupnik po zakonu napao tužitelja i negira da ga je maltretirao mjesecima, već da je bio i više nego korektan prema tužitelju, pa mu je odobrio pozajmicu u visini od 15.000,00 kuna, da je tužiteljev račun „blokiran“ pa je on na zahtjev tužitelja zaključio ugovor s djevojkom tužitelja, TD i na njezin račun izvršio isplatu, a tužitelj da je s njim zaključio ugovor o pristupu duga. Tuženik tvrdi da je svom radniku, tužitelju, u kojeg da je imao povjerenje dao pozajmicu nakon nepuna dva mjeseca rada, da je jasno da nije maltretirao radnika, već da mu je dapače izlazio u susret i davao mu dobre uvjete rada. Osim toga, da je 5. studenog 2018. donio odluku o otkazu, a koju da je tužitelj zaprimio 20.11.2018., da se tužitelju očitovao na Zahtjev za zaštitom prava od 23.11.2018., a koji da je 13.12.2018. zaprimio punomoćnik tužitelja. Tuženik smatra kako je odluka o otkazu ugovora o radu opravdana te kako iz razloga navedenih u odluci o otkazu, radni odnos da nije moguć. Predlaže da se u cijelosti odbije tužba i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Potražuje od tužitelja naknadu parničnog troška.
3. Podneskom od 5. prosinca 2024. (stranica 93 spisa) tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao.
4. Premda se tuženik na ročištu 6. prosinca 2024. protivio preinaci tužbe iz podneska od 5. prosinca 2024. isticanjem po tužitelju novog zahtjeva radi naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, ovaj sud prvog stupnja je takvu preinaku tužbe dopustio odlučivši dispozitivom rješenja. Naime, u odnosu na (opći) Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) koji u članku 190. stavku 1. određuje da tužitelj može samo do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, konkretno ipak u primjenu dolazi i ima prednost Zakon o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17; dalje: ZR), kao lex specialis, koji odredbom članka 125. ZR-a dopušta tužitelju da zahtjev za prestanak ugovora o radu (u smislu sudskog raskida i naknade štete upravo zbog sudskog raskida) smije podnijeti sve do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja, a tako je tužitelj u ovoj parnici i postupio.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Saslušani su na ročištu 24.2.2021. svjedoci LD (str. 56) i CD (str. od 56 do 59 spisa), na ročištu 13.7.2021. svjedoci ĆD (str. 67 i 68 spisa) i BD (str. 69 i 70), zatim na ročištu 28.9.2023. svjedoci MD (str. od 80 do 82 spisa) i AD (str. od 82 do 84 spisa), na ročištu 6.12.2024. svjedok KD (str. 105 i 106 spisa). Završno, na ročištu 1.10.2024. saslušan je tužitelj (stranice 90 i od 48 do 50 spisa), te zastupnik tuženika po zakonu, PD (stranice 90 i od 50 do 52).
6. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. 7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka o dodijeljenom mu izvanrednom otkazu ugovora o radu (deklaratorni dio), zatim zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu (konstitutivno dio tužbenog zahtjeva), te zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu (kondemnatorni zahtjev).
8. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavkom 1. ZR-a kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
9. Odredbom članka 116. stavci 1. i 2. ZR-a normirano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
10. Obzirom da je konkretno poslodavac otkazao ugovor o radu, u smislu članka 135. stavka 3. ZR-a, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na tuženiku.
11. Glede ostalih činjenice koje su relevantne u pojedinom radnom sporu, primjenjuju se odredbe članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
12. U odnosu na postupak prije otkazivanja, člankom 119. stavkom 2. ZR-a regulirano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
13. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu pizzajol na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenom 31. siječnja 2018. (str. 6 do 11 spisa), da je tužitelj zadnji dan bio na poslu 3. studenog 2018. te da je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio u ponedjeljak 5. studenog 2018.
14. Sud je utvrdio, a što slijedi iz sadržaja zahtjeva tužitelja za zaštitom prava (str. 12) u kojoj ispravi on navodi da je Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. studenog 2018. zaprimio 20. studenog 2018. (koju tvrdnju tuženik nije osporavao), da je taj zahtjev tužitelj podnio poslodavcu 26. studenog 2018., a tuženik ga je zaprimio 28. studenog 2018. (preslika povratnice na stranici 13 spisa). Tuženik je tužitelju odgovorio dopisom od 6. prosinca 2018. na način da nije udovoljio zahtjevu radnika, pa je tužitelj 19. prosinca 2018. podnio predmetnu tužbu. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj pravovremeno izjavio poslodavcu zahtjev za zaštitu prava, a potom i blagovremeno podnio predmetnu tužbu, sve u smislu i u rokovima normiranim člankom 133. ZR-a.
15. Sporna je među strankama osnovanost otkaznih razloga navedenih u Odluci o otkazu, te je li ta Odluka donesena, u smislu pravilnosti, sukladno procesno-pravnim i materijalno-pravim odredbama pravnih izvora (ZR) koji su relevantni za ovaj spor.
16. Kao tri (3) razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu u Odluci (stranica 10 spisa) se navodi da je tužitelj; / a) na radnom mjestu konzumirao opojne droge, / b) u više navrata bio ekscesan i bezobrazan u odnosu prema direktoru i kolegama, / c) zadnji put na radnom mjestu bio 3. studenog 2018, a o svom nedolasku nakon tog dana nije obavijestio poslodavca.
17. U iskazu svjedok LD, u bitnom, navodi da je djelatnik tuženika - picajol, da mu nije ništa poznato o okolnostima vezanim za otkaz ugovora o radu jer da je negdje 31.10.2018. završio svoj radni odnos kod tuženika, da nije nikada tužitelja vidio da bi konzumirao drogu, da je čuo da se nešto takvo dešava, ali on i tužitelj da su se izmjenjivali u smjenama tako da zapravo nisu nikada radili zajedno, da se s tužiteljem nakon što je prestao raditi 31.10. 2018. nije družio.
18. Svjedok CD, u bitnom, ističe da je djelatnik tuženika kao kuhar voditelj, da je SD kojeg su oni znali kao S došao s preporukom da je jako dobar radnik što je doista bilo točno, ali da je bio jako težak karakter i svadljiva osoba tako da je s njim bilo teško raditi. Poznato mu je da je došlo do situacije da je on u dogovoru s S otišao ranije jer da im je to gazda dozvolio ukoliko nema posla, ali da je uvijek trebalo dvoje ostati da može primiti narudžbe tako da je tog dana konobar išao ranije, a on da je rekao S da će otići ranije, dok tužitelj da ostane do kraja radnog vremena,da su se tako dogovorili, da je drugi dan čuo da S nije ostao do kraja radnog vremena jer da su se žalili gosti da su konobari primili narudžbu, a nisu mogli isporučiti jer u kuhinji nije bilo nikoga, a da je trebao biti S tj. SD. Nadalje, da je on bio bio nadređeni tužitelju, da su u smjeni radili njih obojica, da je gazda došao u restoran sa sinom i došao se pozdraviti u kuhinju, da ga je tužitelj pitao hoće li mu nešto narezati i on da je pristao, da se tužitelj nakon što im je odnio hranu vratio nervozan, da je potom došao i gazda PD i pitao tužitelja što se to dogodilo i zašto je otišao ranije, na što da je tužitelj počeo galamiti i odjurio je u garderobu. Također, navodi da se u kuhinji nije baš govorilo tiho, kako gazda, tako ni oni jer da je stalno neka buka, da tužitelj ima problema s kockom, da je i njima u kuhinji radio probleme jer da je radio te listiće od kocke stavljao tamo gdje su blokovi pa bi pratio za vrijeme rada, da su konzumirali marihuanu i to ne samo svjedok, nego i tužitelj i nekih par djelatnika, kada je to gazda saznao da se naljutio na njih s time da je nekima dao otkaz, a svjedoku da je pružio još jednu šansu za što mu je svjedok zahvalan, da su oni to konzumirali za vrijeme radnog vremena i tužitelj zajedno s njima, da ne zna što se dogodilo nakon što je tužitelj otišao u garderobu, zna da je gazda otišao za njim, da je PD pomogao tužitelju posudbom novca, da je tužitelj njega pozivao da konzumira marihuanu par puta dnevno, da je tužitelj i prodavao marihuanu u restoranu, ali da ne želi odgovoriti li je njemu prodavao ili ne. Nastavno, svjedok navodi da je bio u stanju napušenosti, ali da je mogao raditi i gosti mu nisu vraćali jela, da nije mislio da tako ponašanje tužitelja utječe na posao, da se ne sjeća da li je tužitelj ikada konzumirao alkohol, da mu je konobar MD rekao da je tužitelj otišao ranije s posla jer je navedeni radio tu večer s njima, da je konobar primio narudžbu, ali da nikoga nije bilo u kuhinji osim pomoćnog, da ne zna koja je kuharica bila pomoćna tada u restoranu, da su se on i tužitelj znali verbalno posvađati jer je bio tvrdoglav i arogantan znao je i odbiti naredbe, a svjedok se znao žaliti i gazdi, da je tužiteljevo kockanje utjecalo na njegov posao jer mu je znao faliti listić od 10.000,00 kn- cca, da je znao radi toga biti nervozan, da je svjedoku firma posudila oko 90.000,00 kn da kupi stan za učešće i prije 6 - 7 mjeseci, on da je sve to isplatio, da g. PD onaj dan kada je bio incident s S nije bio pijan, da nije je čuo da bi se gazda obraćao S sa riječima „prljavi slavonac“ ili da ga je bilo kako vrijeđao, da su djelatnicima od strane firme davani novčani iznosi kao pomoć, da je sve je bilo u interesu radnika i napretka firme te boljih uvjeta za život radnicima kako bi isti bilo zadovoljniji na poslu.
19. Nadalje, svjedok ĆD u iskazu, u bitnom, navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu kuhara, da je predmetnog dana radio u kuhinji, da je vidio da se tužitelj nešto poriječkao sa gazdom, da nije čuo što su razgovarali, da su nakon toga oni napustili kuhinju i tužitelja nije bilo jedno 10-15 min nakon toga da se vratio, da je odradio nešto malo nakon čega se skinuo i otišao, da je čuo da se svašta pričalo ali on da ništa nije vidio, da mu nije poznato ništa o tome da bi tužitelj trebao ostati na radnom mjestu pa da bi otišao ranije, da nije vidio tužitelja da bi pušio ili konzumirao drogu, da je tužitelj znao biti malo nervozniji, da se taj dan posvađao i s konobarom, ali to da nije bilo ništa neuobičajeno ili da je bio neki problem, da on nije imao problema s tužiteljem i korektno su surađivali, da je kod njih normalno da atmosfera bude nervozna, da je CD znao biti na radnom mjestu, da nije vidio da bi ga morali nositi doma radi toga što je alkoholiziran, da se ne sjeća s kojim konobarom se tužitelj posvađao, da nikada nije čuo gazdu da bi vrijeđao svoje radnike, da mu nije poznato da bi g. PD napao fizički nekog radnika, da je vidio da se tužitelj svađao s ED (koji je radio dostavu), da se ne sjeća radi čega je izbila svađa sa g. ED, da je ŽD bila konobarica te je čuo da se oni isto nisu slagali, ali da to nije vidio. 20. Svjedok BD, u bitnom, ističe da je djelatnik tuženika na radnom mjestu konobar, da se perioda rada tužitelja sjeća po tome što mu je to bilo mučno razdoblje za raditi jer da je tužitelj bio stalno nervozan, da je vrijeđao konobare i kolege, da je znao konobare nazivati debilima, idiotima, slati ih u „pičku materinu“ i sl., da mu oni na to nisu odgovarali nego da su pokušavali smiriti situacij,u ali kasnije kada je sve to prošlo da su osjetili olakšanje da je tužitelj otišao, da su se na ponašanje tužitelja žalili šefu kuhinje ĆD i gazdi, da mu je poznato da se s tužiteljem razgovaralo, da će isti popraviti svoje ponašanje međutim da se nije primijetila neka promjena u ponašanju. Ovaj svjedok ne zna da je tužitelj konzumirao drogu, svjedok da je znao koji puta tijekom rada izaći zapaliti cigaretu i to na par minuta i odmah bi se vratio, da se ne sjeća da bi vidio tužitelja kada bi tako izašao, da je nervoza dio posla ugostitelja, da oni pokušavaju biti dobre volje kako bi kolektivno bili dobre volje jer da je inače njihov posao takav da je fizički i mentalno naporan da moraju brinuti i o kuhinji i o gostima i novcima, muzici i o svemu što se događa u restoranu, da CD tužitelju nije bio nadređeni, da mu je nadređeni bio ĆD kao šef kuhinje i gazda, da nema saznanja da je tužitelj 2.11.2018. bio na radnom mjestu, da nije nikada čuo da bi gazda PD nazvao tužitelja „prljavi slavonac“ ili nešto slično, da mu nije poznato da bi g. PD ikada ikoga fizički napao.
21. Svjedok MD, u bitnom navodi, da je radio kod tuženika do 1.11.2019. kao konobar, da je tamo radio zajedno s tužiteljem, da nije vidio da bi SD na poslu konzumirao droge, da se to pričalo u objektu, da je radilo 20- ak radnika. Svjedok iznosi pretpostavku da je tužitelj konzumirao drogu. Uz to, da nije obavijestio šefa o čudnom ponašanju SD («nije bio svoj»), da je KD radio na dostavi, da nije pričao s P vezano uz SD, da je znao odgovoriti tužitelju, da SD nije nikoga fizički napao od drugih kolega ili gostiju, da je tužitelj dignuo glas na UD, suprugu vlasnika, da joj je rekao pogrdne stvari u smislu da ona nije njegov šef, što ona njemu ima pričati i dr., da je SD onog dana kada je verbalno napao UD ranije otišao s posla, da je o tome obavijestio PD, da je CD bio nadređen SD, da je bio „sušef“ dakle kada nije bilo PD, da je CD bio glavni.
22. U iskazu svjedok AD, u bitnom, navodi da je radio kod tuženika kao konobar, a tužitelj kao pizajol, da su skupa konzumirali drogu (marihuana) u sklopu objekta, da su neki put bi bili sami, a neki put da je bilo i više kolega s posla, da s ED nije razgovarao vezano uz tužitelja da bi ga on pitao glede njegove konzumaciju droge, da je razgovarao s vlasnikom PD, da je samo za sebe rekao da je konzumirao drogu, ostale kolege da mu nije spominjao, da su svi imali problema sa šefom, ali da je samo tužitelj dobio otkaz, između ostalog, i zbog toga, da mu se tužitelj verbalno s psovanjem obraćao u smislu nesposobni konobar i sl., da ga nije nikad fizički napao, da se s tim u vezi nije obraćao šefu u smislu pritužbi na T, da je i cijeli restoran čuo kada se on znao derati i psovati, da je PD znao povisiti ton i na njega, ali da to nije bilo učestalo, da je CD bio na radnom mjestu kuhara, a šef kuhinje da je bio ĆD, dok CD nije bio nikome nadređen, da je čuo za incident između PD i T, ali taj dan da nije radio.
23. Svjedok KD u iskazu, u bitnom, ističe da je kod tuženika radio kao dostavljač hrane, da je radio godinu do dvije u isto vrijeme s tužiteljem, da je glavni šef bio PD, a njegova zamjena da je bila supruga UD, da je više puta vidio da je SD konzumirao travu (hašiš) i davao drugima, da on nije to nikada konzumirao. Svjedok iznosi stav da «svi znamo što je droga». Pored toga, navodi da nije rekao na početku šefu PD o tome jer nije htio budući da je s tužiteljem bio kolega, da ga je tužitelj vrijeđao na nacionalnoj osnovi te da je bio agresivan, da se vrijeđanje dogodilo više puta, i tada da mu je odlučio reći nakon što su i oni imali problema s SD, da je prije toga rekao UD, da je mislio da će ona to PD prenijeti, da je imao Igorov broj mobitela, da je i o vrijeđanju govorio UD, da je šefu PD rekao mjesto gdje su osobe o kojima govori konzumirale drogu (u garderobi), da su CD, AD i L radili i nakon što je SD dobio izvanredni otkaz (otišao), da nije čuo da bi PD ikada vrijeđao SD. U kontekstu otkaznog razloga - bezobraznog i ekscesivnog ponašanja tužitelja - na pitanje pun. tuženika kako se tužitelj ponašao, vezano uz navode svjedoka o konzumiranju droge, nakon toga, KD je odgovorio da se tužitelju tada nije dalo raditi jer da ga je baš bilo briga, a to mu je tužitelj i rekao.
24. U stranačkom iskazu tužitelj, u bitnom, navodi da je prije otkaza skoro godinu dana radio za tuženika i to cijelo vrijeme kao kuhar pizzajo, da je predmetnog dana tuženik došao oko 11 navečer u restoran, da je bio s društvom i sjeli su u restoranu za stol br. 13., da je došao iz kuhinje i tada ga je gazda, gospodin PD, počeo vrijeđati pred svima, da ga je pitao zašto je dan prije otišao ranije, da mu je odgovorio da je otišao jer su otišli svi drugi nadređeni i nije mu ništa više odgovarao, da je došao za njim u kuhinju i počeo ga vrijeđati, galamiti, da mu on daje plaću, da će raditi kako on kaže, da je išao prema njemu, unosio mu se u lice. Tvrdi da se već tada osjećao ugroženim, da je skinuo pregaču i rekao da neće više raditi te izašao iz kuhinje i otišao u skladište, da ga je PD slijedio i nastavio vrijeđati, da je njega pitao zašto ga napada pijan i drogiran nakon čega ga je PD uhvatio za vrat i bacio. Tužitelj tvrdi da je potom otišao van i odmah otišao na hitnu, da je bio izgreben po vratu i dosta uplašen i potresen, da su u kuhinji svi vidjeli što se dešavalo, da je u skladištu bila cura koja je pobjegla odmah na samom početku, da je nakon toga ostao na bolovanju, da je dobio neke
1 0
tablete, da mu je u međuvremenu došla odluka o otkazu, da mu je tuženik platio sve do kraja do kad se vodilo da je zaposlen i predao dokumentaciju, da on s zakonskim zastupnikom tuženika nakon tog događaja nije kontaktirao niti se vidio sve do dolaska na sud. Nadalje, negira da bi konzumirao opojne droge, da to je samo mišljenje zakonskog zastupnika tuženika, da je obavijest o bolovanju i doznaku poslao poštom poslodavcu, da je zadnje radio 3. studenog 2018., da je prije ponoći došao na hitnu, ali da je čekao da ga prime, da je kažnjavan radi posjedovanja opojnih droga, ali prije 15-20 godina dok je još bio „mulac“, da je u kuhinji tijekom verbalnog napada bio CD, šef kuhinje ĆD i pomoćni radnici da li C ili Ć, da on nije ništa posebno prijavljivao policiji nego kad je došao na hitnu dok je još bio tamo, da je došla policija i onda su od njega uzeli izjavu, da je psihičko maltretiranje – bilo sustavno jer je od gazde posudio novac pa da ga je počeo tretirati kao roba, stalno se miješao u posao, naređivao pusti jedno – radi drugo, što je bilo pogubno za organizaciju rada. Navodi da je njegov odnos s drugim zaposlenicima bio je više-manje dobar, s nekima da se i danas privatno druži, da nije nudio drugim djelatnicima drogu niti da je pušio s njima, ni nosio drogu na posao.
25. Zastupnik tuženika po zakonu PD, u iskazu, u bitnom, ističe da je tužitelja zaposlio preko biroa nakon prekvalifikacije koja je rađena u Ružmarinu, da mu se činio vrijedan, da je razmišljao o tome da ga pošalje na neko dodatno osposobljavanje, da su o tome pričali par dana prije nego što je došlo do tog incidenta, da s tužiteljem nije imao nekih sukoba, da je to tužitelj točno rekao da su neke sitne tenzije normalne. Predmetnog dana da je s prijateljem otišao u Ružmarin nešto pojesti, da nije točno da je bilo s njim neko društvo niti da je bilo stresno razdoblje u kuhinji, ni da je bio pijan jer je prije toga vozio sina. Nadalje, da mu je prišao konobar MD, da je otišao s njim sa strane, da je doznao da je prethodnog dana negdje oko 00:15 MD dobio narudžbu za dostavu (radno vrijeme im je inače do 1:00), da je potom otišao u kuhinju i vidio da u kuhinji nema nikoga tko može napraviti narudžbu, da su u kuhinji bi trebali biti CD i SD, da su nakon toga morali otkazati narudžbu. Tvrdi da je u trenutku razgovora s MD, SD prolazio i on ga je pozvao i pitao ga je što se to desilo dan prije, zašto se nije radilo do 1:00, da je tužitelj odmah krenuo agresivno, da je tužitelj produžio u kantinu, a on da je došao u kuhinju i obratio se CD jer je isti bio šef, pitajući ga što se dešava. Na kraju da su imali razgovor on i SD koji je počeo galamiti da što tu on njega mobingira. Tužitelj naglašava da nije točno da je vrijeđao tužitelja, a posebno nije točno da bi spominjao u bilo kakvom kontekstu B, da je SD nakon toga počeo mahati rukama, napravio scenu, skinuo pregaču, bacio je, ostavio započetu narudžbu i izašao iz kuhinje, da je otišao za njim u skladište jer nije razumio što se dešava, da je SD već zapalio cigaretu i kada je on došao, da mu se unio u lice s cigaretom u ruci i točno je da je tužitelja refleksno odgurnuo od sebe nakon čega je ovaj počeo galamiti da će udariti glavom u zid, da će reći da ga je on napao, da ga je udario, da se odmaknuo od njega i rekao mu je da odlazi ča, da se makne, a tužitelj da je otišao i nastavio prijetiti, da su ga drugi dan zvali da dođe na policiju dati izjavu i onda da je saznao da ga je tužitelj prijavio. Nadalje, kada se vratio u Ružmarin s policije prvo da mu je došao KD i rekao da SD na poslu puši, prodaje i daje drugim djelatnicima
1 1
travu za vrijeme radnog vremena, da on to do tada nije znao, da došla je i ŽD, konobarica, koja da mu je isto rekla da se tužitelju ne smije ništa reći, da je agresivan, da uvijek govori da je u pravu, da mu je BD rekao da tužiteljevo raspoloženje ovisi kako mu je na kladionici, jer kad izgubi na kladionici da ne možeš ući u kuhinju i da se osjeti mir od kad ga nema. Tužitelj navodi da pomaže svim svojim djelatnicima i upravo zbog toga što je tužitelju bio blokiran račun da mu je iznos s računa firme isplatio na račun cure, da firma mora financijski zaračunati neku kamatu, da je nadao da će se tužitelj drugi dan pojaviti na poslu pa da će moći raščistiti sve ovo, da se tužitelj nije pojavio niti taj, a niti idući dan, da se nije javio telefonom ili njemu ili šefu kuhinje, da on nije znao da tužitelj glumi da mu nije dobro i pije neke lijekove, iako da je čuo da je nakon par dana igrao nogomet i radio na crno. Nastavno, s obzirom na sve što je čuo o tužitelju što prije nije znao i da se tužitelj nije pojavio na poslu da je kontaktirao odvjetnika i onda da su napravili odluku o otkazu ugovora o radu, da je zaključio da ne može više raditi s tužiteljem, da je nakon toga čuo od poznatih prijatelja i onih koji znaju SD da on ružno priča o njemu i o restoranu. Tužitelj navodi da ne zna je li je tužitelj poslao doznake jer on ima knjigovodstvo, da je tužitelj zadnje bio na poslu 3. studenog na 4., a raniji tužiteljev odlazak s posla da se dogodio 2. na 3. studenog, u petak, kada je ranije zatvoren lokal, da su ĆD i CD obojica bili nadređeni SD s tim što kod njih ta hijerarhija nije bila tako stroga, da su svi bili ekipa, da mu KD nije rekao kada točno je tužitelj konzumirao opojnu drogu, da mu je rekao da je o tome pričao s njegovom suprugom i da mu nisu htjeli reći do tada, tako da je on za to saznao drugi dan nakon policije, da nije pokušao kontaktirati tužitelja vezano za sve te navode koje je čuo jer se bojao da će tužitelj inscenirati da ga je još više gnjavio i maltretirao preko telefona, da mu je CD rekao da tužitelj konzumira drogu na radnom mjestu i DD, ali sve nakon što mu je KD to rekao, da je potom s tim u vezi išao ispitivati radnike, da su mu isti rekli da se to događalo tijekom cijelog ljeta u skladištu – garderobi gdje on da ne odlazi često, da je to rekao na policiji kad su ga pozvali, tj. njegova supruga, da se ne sjeća je li CD bio sankcioniran zato što je otišao ranije s posla 2. studenog.
26. Tužiteljevo isticanje da nije bio pisano upozoravan na bilo kakve propuste ugovorom o radu preuzetih radnih obveza za ovu parnicu je nebitno obzirom se konkretno ne radi o sporu vezanom uz odluku o redovitom otkazu ugovora o radu koji je uvjetovan ponašanjem radnika, jedino u kojim okolnostima je relevantan postupak prije otkazivanja u smislu članka 119. stavka 1. ZR-a kada je poslodavac prethodno dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.
27. S općenite razine, stav je prvostupanjskog suda da opis osobito teške povrede radne obveze (radnih obveza) treba u svakoj Odluci o izvanrednom otkazu biti precizan kako bi se izbjegle dvojbe u pogledu kojih povreda poslodavac u stvari tereti radnika. U obrazloženju odluke potrebno je naznačiti kad je i na koji načni poslodavac saznao za razloge otkazivanja ugovora o radu obzirom na odredbu članka 116. stavka 2. ZR-a kojom je normirano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od
1 2
dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Poslodavac bi u obrazloženju Odluke ako radniku nije omogućio iznošenje obrane trebao istaknuti koje su to okolnosti zbog kojih nije omogućio iznošenje obrane, pritom čineći jasnu distinkciju u sadržaju između (obrazloženih) otkaznih razloga u odnosu na opravdane okolnosti za neomogućavanje radniku iznošenja obrane. To nisu sinonimi u smislu da jedan te isti pojam istovremeno predstavlja i otkazni razlog i okolnost zbog koje nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radniku omogući da se brani. Pravo na obranu (u smislu članka 119. stavka 2. ZR-a) omogućava radniku da se izjasni o okolnostima koje ga terete. Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da radniku omogući obranu, isti tad nema ovu obvezu. To znači da je uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke jer bi radnik svoje ponašanje opravdao. Važno je naglasiti da su za pravnu valjanost odluke o otkazu mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju, koji bi trebali biti jasno i nedvojbeno okolnosno argumentirani. To stoga što obrazloženje navedeno u odluci o otkazu predstavlja predmet ispitivanja tijekom sudskog postupka. Stoga, samo ono što je poslodavac u obrazloženju naveo kao razlog otkazivanja, može predstavljati razlog za otkaz i ne može se naknadno proširivati obrazloženje isticanjem tijekom postupka i drugih razloga otkazivanja. Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-1895/10 od 12. 1. 2011., citirano: » Poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što ne sadržava obrazloženje odluke. Radnika se ne može dovoditi u situaciju da sam istražuje za koje je povrede ili propuste u radu okrivljen.».
28. Kanalizirajući navedeno za potrebe ovog spora, irelevantno je pozivanje tuženika, počev od odgovora na tužbu, na davanje tužitelju novčane pozajmice, zaključenje ugovora o pristupu dugu, kao i dalje tijekom parnice, plediranje na neopravdani raniji odlazak tužitelja s posla dan prije nego je došlo incidenta u kuhinji i skladištu predmetnog ugostiteljskog objekta između PD, za poslodavca, i tužitelja kao radnika, te naknadna saznanja tuženika da bi poslije donošenja odluke o otkazu tužitelj ružno pričao o poslodavcu i restoranu, i to zato što ništa od istaknutog nije navedeno u kontekstu otkaznih razloga, odnosno s tim u vezi u Odluci se ne spominje.
29. Iz iskaza zastupnika tuženika po zakonu slijedi da je za otkazne razloge koje navodi u odluci o otkazu (tužiteljevo konzumiranje opojne droge na radnom mjestu te višekratno ekscesno i bezobrazno ponašanje prema kolegama) saznao drugi dan nakon policije. Obzirom da je do incidenta došlo u noći s 3 na 4. studeni 2018., da je idućeg jutra 4. studenog 2018. (u nedjelju) PD bio u policijskoj postaje gdje je s tim u vezi dao izjavu, proizlazi da je poslodavac za razloge koji se navode u odluci saznao po svojim tvrdnjama istog dana kada je i donio predmetnu Odluku o izvanrednom otkazu. Ovaj sud smatra da su razlozi [ pod a) i b) ] na kojima se temelji Odluka o otkazu navedeni uopćeno jer nisu okolnosno argumentirani. Naime, dok se u obrazloženju opisuje otkazni razlog pod b) i navodi da je radnik u više navrata bio ekscesan i bezobrazan, pod a) se navodi da je radnik na radnom mjestu konzumirao opojne droge. Iz Odluke nije jasno je li tužitelju
1 3
stavljena na teret jednokratna konzumacija opojne droge na radnom mjestu ili u više navrata, a koji pojam se koristi u opisivanju učestalosti radnikova negativnog ponašanja prema drugima. Nadalje, nisu navedene situacije kada se to u više navrata tužitelj ekscesivno i bezobrazno ponašao prema direktoru. Sam pojam «u više navrata» u jezično - sadržajnom smislu je isključivo odrediv, ali ne i jasno određen, iako je precizna određenost otkaznog (otkaznih) razloga pravni standard koji bez iznimke treba primijeniti u pisanju svake Odluke o otkazu. Premda PD iskazuje pred sudom da je nakon ispitivanja radnika došao do saznanja da se konzumacija droge događala tijekom cijelog ljeta u skladištu – garderobi, ništa od toga ne navodi u Odluci o izvanrednom otkazu u smislu konkretiziranja tog otkaznog razloga. Nadalje, iako je PD naveo da je za ponašanja tužitelja prema drugim radnicima doznao tek nakon dolaska iz policije, svjedok BD je jasno iskazao da su se na ponašanje tužitelja žalili šefu kuhinje ĆD, ali i gazdi (očito PD), a tom je svjedoku i poznato da se s tužiteljem razgovaralo da će popraviti svoje ponašanje, ali da se nije primijetila neka promjena u ponašanju. Analizom iskaz ovog svjedoka, a svakako i navoda svjedoka AD koji je rekao u odnosu na tužitelja da, citirano: » … i cijeli restoran bi čuo kad se on znao derati i psovati…», dakle da bi se o tome među prisutnima itekako znalo, ne slijede dokazanim do potrebne spoznajne razine izvjesnosti, po tuženiku istaknuti navodi da je kao poslodavac baš o tome svemu doznao tek onda (5.11.2018.) kada i kako je to kazivao PD, a prije toga da je bio u totalnom neznanju vezano uz ponašanja tužitelja jer baš nitko od čitavog tima od 20-ak i više radnika, među kojima je i njegova supruga, o tome mu ne bi ništa govorili, a što je potpuno neživotno jer bi to upućivalo na zaključak da nitko u radnom kolektivu nije bio barem u prosječnim odnosima sa šefom pa da bi mu ukazao na takve anomalije na poslu, a ne da se tako nešto skriva. Upravo i stoga bilo je nužno da se u obrazloženju Odluke konkretiziraju okolnosti, vrijeme (razdoblje) i događaji na koje se odnosi na tom mjestu navedeno višekratno ekscesivno i bezobrazno ponašanje tužitelja, dakle na što točno se odnosi Odluka, međutim to je izostalo.
30. U odnosu na treći otkazni razlog – nedolazak tužitelja na radno mjesto i neobavještavanje o tome poslodavca (dakle, neopravdani izostanak radnika s posla), iz javne isprave izdane po dr.med. ĐD (stranica 18 spisa) pod nazivom Povijest bolesti iz ordinacije proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju počev od 5. studenog 2018. (prvi datum), pod dijagnozom F43.0, šifra bolovanja A0. Vezano uz navedenu ispravu tuženik u odgovoru na tužbu i dalje u postupku ističe da liječnik opće praske nije ovlašten davati psihijatrijske dijagnoze, da je bio dužan testirati tužitelja na opojne droge i alkohol, čime zapravo osporava opravdanost (osnovanost) tužiteljeva bolovanja. Međutim, u prilog tih svojih navoda tuženik nije predložio izvođenje odgovarajućih dokaza (primjerice medicinskog vještačenja), a niti je tvrdio da je kao poslodavac uopće odlučio provjeriti od radnikova obiteljskog liječnika, odnosno od tom liječniku nadređenih instanci je li tužiteljevo bolovanje opravdano ili nije. Tužitelj je u stranačkom iskazu naveo da je poslodavcu obavijest o bolovanju i doznaku poslao poštom (logično da tužitelj više ne raspolaže s doznakom o bolovanju (koju je poslao) kao dokumentu koji se, prije sadašnje digitalizacije procedure obavješćivanja poslodavca o bolovanju
1 4
radnika izravno od strane liječnika, izdavao u jednom primjerku), dok je PD, za poslodavca, iskazao da ne zna je li tužitelj poslao doznake. Iz navedenog slijedi zaključak da niti tu okolnost tuženik nije provjeravao prije nego je odlučio donijeti spornu Odluku. Kad se uzme u obzir da je 4. studenog 2018. bila nedjelja te da je tužitelj bio na bolovanju od prvog idućeg radnog dana (ponedjeljak) 5. studenog 2018., a tada je najranije i mogao otvoriti bolovanje, te da poslodavac uopće niti nije provjeravao je li radnik poslao s tim u vezi doznake za bolovanje, pa prema tome sud smatra da tuženik na kome je bio teret dokaza (čl. 135. st.3. ZR-a) nije dokazao postojanje ovog razloga kao opravdanog za otkaz koji se temelji na tome da je tužitelj nakon 3. studenog 2018. pa dalje neopravdano izostajao s posla i da o tome uopće nije obavijestio poslodavca.
31. Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr- 1251/09 od 18. 2. 2010., citirano: » Uopćene formulacije iz odluke o otkazu o nekorektnom i nepristojnom ponašanju prema ostalim …., upravo zbog izostavljanja bilo kakvih konkretnih činjenica i događaja, iziskivale su omogućavanje obrane radniku….. propust poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane … imao je značenje takve povrede koja je dovela do ništavosti odluke o izvanrednom otkazu». U predmetnoj pravnoj situaciji, poslodavac razloge na kojima je temeljio svoju odluku i to konkretno vezano uz konzumaciju droge na radnom mjestu, te u više navrata ekscesno i bezobrazno ponašanje tužitelja prema kolegama (što sve je tužitelj negirao), nije doznao neposrednim opažanjem, već posredno iz razgovora s radnicima, od kojih su neki naveli pred sudom da je više osoba u društvu s tužiteljem konzumiralo drogu (CD, AD, KD), drugi svjedoci nisu vidjeli tužitelja u tom kontekstu (LD, ĆD, BD), dok su neki iznosili svoja mišljenja i pretpostavke da je tužitelj konzumirao drogu (MD). U odnosu na navođenje višekratnih ekscesnih i bezobraznih ponašanja tužitelja prema direktoru i kolegama u spornoj Odluci o otkazu, isto se navodi isključivo i samo u obliku uopćene formulacije bez bilo kakvih konkretnih činjenica, pojedinačnih situacija i događaja. Uz to, nužno je naglasiti da i nakon razgovora s radnicima te saznanja o okolnostima na kojima je kasnije temeljio otkaz, zastupnik tuženika po zakonu PD je u iskazu naveo, citirano: «da je nadao da će se tužitelj drugi dan pojaviti na poslu pa da će moći raščistiti sve ovo …». Dakle, u okolnostima posrednog saznanja poslodavca za nekakva ponašanja radnika i nedvojbenih očekivanja poslodavca da potom radnik svoje postupke raščisti, u smislu da neposredno opravda svoje ponašanje, postojala je mogućnost da bi radnikova obrana da je iznesena mogla odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu. Isto se odnosi i na navedeni otkazni razlog - neobavještavanja poslodavca o nedolasku na posao. Tužitelju je tuženik u situaciji koju i njegov z.z. sam potvrđuje, dakle da nije provjeravao je li radnik dostavio doznake za bolovanje, odnosno nije ispitivao opravdanost bolovanja, niti je li ikako tužitelj kontaktirao poslodavca, trebao omogućiti iznošenje obrane u smislu mogućnosti da opravda izostanak s posla u nedjelju 4. studenog 2018. i u ponedjeljak 5. studenog 2018. Tuženikovo plediranje da nije pokušao kontaktirati tužitelja jer da se bojao da će ovaj inscenirati da ga je još više gnjavio i maltretirao preko telefona, ovaj sud nije prihvatio pored činjenice istaknute u iskazu PD da je nakon što se tužitelj nije
1 5
pojavio na poslu kontaktirao odvjetnika, dakle tuženik je imao objektivnu mogućnost posrednog kontakta s tužiteljem i omogućavanja mu iznošenja obrane putem svog punomoćnika, odvjetnika, kao osobe od povjerenja. Osim toga, u spornoj Odluci od 5. studenog 2018. tuženik se samo poziva i citira odredbu članka 119. stavka 2. ZR-a, bez jasnog navođenja, u svezi s činjenicama argumentiranim u ovom odlomku obrazloženja, koje su to bile konkretne okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega da omogućiti radniku da iznese svoju obranu. Kao što je već navedeno u točki 27. obrazloženja, poslodavac u obrazloženju Odluke, ako radniku nije omogućio iznošenje obrane treba istaknuti koje su to okolnosti zbog kojih nije postupio na takav način, pritom čineći jasnu razliku u sadržaju između napisanih otkaznih razloga u odnosu na naznačene opravdane okolnosti za neomogućavanje radniku iznošenja obrane. To nisu sinonimi u smislu da jedan te isti pojam istovremeno (kumulativno) obuhvaća i otkazni razlog i okolnost zbog koje nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radniku omogući da se brani. Tuženik kao poslodavac na opisani način nije postupio u konkretnoj pravnoj situaciji, odnosno u osporenoj Odluci o otkazu, iako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da nije bio dužan omogućiti tužitelju da iznese svoju obranu. Time je tuženik postupio protivno svojoj dužnosti reguliranoj u odredbi članka 119. stavka 2. ZR-a, a da za to nije imao opravdani razlog. Naime, uopćene formulacije iz odluke o otkazu, upravo zbog izostavljanja konkretnih situacija i događaja, kao i vremenskog okvira nastanka istih, u okolnostima tek posrednih saznanja poslodavca koja je kasnije koristio kao činjeničnu bazu odluke o otkazu, iziskivale su omogućavanje obrane tužitelju, a propust tuženika da mu omogući iznošenje obrane imao je značenje takve povrede koja je dovela do nevaljanosti predmetne Odluke o izvanrednom otkazu.
32. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki I izreke presude.
33. Prema članku 125. stavku 1. ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Iz navedenog slijedi da je radnik ovlašten u smislu članka 125. stavka 1. ZR-a postaviti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu samo i zato jer mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, dakle iz subjektivnih razloga, te se u tim okolnostima u sudskom postupku ne utvrđuje postojanje okolnosti koje bi opravdano upućivale na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, kao što je to slučaj ako u nekoj parnici poslodavac postavi takav zahtjev. Iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a proizlazi da su pretpostavke za sudski raskid radnog odnosa; utvrđenje nedopuštenosti otkaza, da je postavljen zahtjev za sudskim raskidom, te da je radnik izjavio da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod poslodavca. Dakle, sud posebno ne preispituje je li taj zahtjev radnika osnovan, već će po zahtjevu radnika (uz ispunjenje i ostalih ovdje navedenih pretpostavki) odrediti sudski raskid.
1 6
34. Dan prestanka radnog odnosa sudskim raskidom ugovora o radu određuje se prema okolnostima svakog slučaja. Konkretno, sud je smatrao u tom smislu relevantnom činjenicu što se tužitelj zaposlio kod drugog poslodavca 5. studenog 2019. (to je razvidno iz sadržaja potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 2. lipnja 2023. – stranica 99 spisa), pa je prema tome kao dan s kojim se sudski raskida predmetni ugovor o radu određen dan ranije – 4. studeni 2019., te je stoga presuđeno sadržajem točke II dispozitiva presude.
35. Naknada štete iz odredbe članka 125. stavka 2. ZR-a poseban je oblik naknade neimovinske štete koju trpi zbog povrede prava osobnosti zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu. Iz sadržaja članka 8. Ugovora o radu na neodređeno od 31. siječnja 2018. (str. 6 spisa) slijedi da je tužitelju bila ugovorena osnovna mjesečna plaća od 4.280,00 kuna bruto. Dakle, radi se (uz konverziju od 1 euro = 7,53450 kuna) o iznosu od 568,05 eura. Tužitelj potražuje po ovoj osnovi iznos od 2.271,21 eura, dakle četiri ugovorene mjesečne plaće. Po ocjeni suda iznos od tri (3) ugovorene plaće predstavlja pravičnu novčanu naknadu tužitelju s naslova pretrpljene štete. Pritom je uzeto u obzir da je radni odnos temeljem nezakonito otkazanog ugovora o radu trajao manje od dvije godine, zatim dob tužitelja (34 godine u vrijeme otkazivanja), pa prema tome očekivani daljnji radni vijek tužitelja je tada iznosio još oko 30-tak godina te obzirom na njegovo zanimanje (kuhar) uz realnu mogućnost pronalaženja drugog posla u istoj struci obzirom je u tom području gospodarstva potražnja za radnicima kontinuirano prisutna na tržištu rada. Završno, tužitelj u postupku nije niti tvrdio, ni dokazao da postoje, odnosno da u bilo kojem trenutku postojale ikakve obveze uzdržavanja koje bi ga teretile. Rezimirajući sve navedeno, iznos od tri mjesečne ugovorene plaće, odnosno 1.704,16 eura predstavlja, u svim okolnostima konkretnog slučaja, svotu pravične novčane naknade koja pripada tužitelju s naslova pretrpljene štete, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 2.271,21 eura, po ovoj pravnoj osnovi, zahtjev neosnovan.
36. Sukladno članku 183. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u nastavku: ZOO) dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Zatezna kamata i njena stopa u odnosu na iznos odmjerene naknade štete određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a te članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava. Tužitelj je odbijen s postavljenim zahtjevom za isplatu zatezne kamate na glavnicu kako se sadržajem ta kamata obračunavala prije 30. prosinca 2023. Stoga je odlučeno točkama III i V izreke presude.
37. U odnosu na odluku o trošku (točka IV izreke presude) tužitelj je postavio tri tužbena zahtjeva. S prvim (točka I) uspio je u cijelosti, s drugim (točka II) također je uspio potpuno, dok je s trećim zahtjevom (točka III) uspio u cijelosti u pogledu osnove (naknada štete) te 75% glede visine, stoga sud zaključuje da konačni uspjeh tužitelja iznosu u omjeru od 95,83% [100% +
1 7
100% + (100% + 75 % : 2 = 87,50 %), dakle = 95,83%]. Prema tome, u ovoj parnici u primjenu dolazi odredba članka 154. stavka 5. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj nije uspio s 25 % visine zahtjeva za naknadu štete (jednog od tri zahtjeva) dok je u odnosu na sve zahtjeve ostario potpuni uspjeh glede njihovih osnova, te nije uspio za dio koji se odnosi na nepravilno postavljen akcesorni zahtjev za zatezne kamate, a zbog ta dva dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga odlučeno da tuženik naknadi tužitelju sav trošak koji je bio potreban za vođenje parnice, uzimajući u obzir odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54.
Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.
38. Tužitelju je priznat trošak (Troškovnik sadržan na stranici 108 spisa), za radnje njegovog punomoćnika - odvjetnika, prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife i to trošak jednokratne nagrade od 250,00 bodova (500,00 eura) koji obuhvaća četiri radnje (sastav tužbe, obrazloženog podneska od 8.3.2019. kojim se očituje na odgovor na tužbu, zastupanje na ročištima 11.3.2019. i 26.9.2019.), te za svaku od daljnjih radnji; zastupanje na ročištima 10.12.2019., 11.11.2020., 24.2.2021., 13.7.2021., 2.6.2023., 28.9.2023., 1.10.2024., 6.12.2024. i sastav podneska od 5.12.2024, po 50 bodova, odnosno 100,00 eura x 9, dakle 900,00 eura, te pripadajući PDV od 25 % na prethodne stavke - 350,00 eura (Tbr. 46. Tarife), odnosno sveukupno 1.750,00 eura. U preostalom dijelu do zatraženih 2.000,00 eura zahtjev za naknadu troška nije osnovan.
39. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a te u članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23).
40. Budući je tuženik u postupku ostvario uspjeh samo u razmjerno neznatnom dijelu i to za dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen u točkama III (dijelom) i V izreke presude glede njegovog zahtjeva za naknadu troška postupka od protivne stranke, nema osnove za primjenom odredaba članaka 154. i 155. ZPP-a jer se odluka o pripadajućem trošku tužitelju temelji i na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke VI izreke presude.
1 8
41. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.) obzirom je predmetna tužba podnesena 19. prosinca 2018.
U Rijeci 21. siječnja 2025.
Sudac:
Robert Mihelj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).
Dostaviti:
- i tužitelju i tuženiku - isticanjem ove presude na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 21. siječnja 2025.
