REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5002/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s boravištem u [adresa], ranije vlasnika obrta [obrt], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Mikić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 (kao pravnog sljednika tuženika Veneto banka d.d., Zagreb, Draškovićeva 58, OIB 81712716992), kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kapor, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kapor i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5420/2011 od 12. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5420/2011 od 12. svibnja 2017. u pobijanim točkama

I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 13.192,65 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5420/2011 od 12. svibnja 2017.

- u pobijanoj točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da tuženik plati tužitelju na ime naknade štete

- iznos od 250.000,00 EUR sa zateznom kamatom koje teku na iznos od 100.000,00 EUR od 23. rujna 2006., a na iznos od 150.000,00 EUR od 28. prosinca 2006. do plaćanja i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. nadalje po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti navedenih iznosa prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja do isplate;

- iznos od 9.566.320,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 1. srpnja 2009. do isplate;

- i iznos od 818.722,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 1. kolovoza 2016. do isplate;

- u pobijanoj točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.007.180,00 kn;

- u točki III. izreke (koja više nije predmet ponovljenog žalbenog postupka, jer je žalbu u tom dijelu drugostupanjski sud odbacio rješenjem sadržanim u odluci poslovni broj Pž-4990/2017-5 od 14. veljače 2018., koje nije bilo obuhvaćano revizijom koja je rezultirala ukidanjem presude pod navedenim brojem) odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 114.845,00 kn;

- u točki IV. izreke odbijen je u cijelosti tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška.

Rješenjem sadržanim u istoj odluci, koje nije predmet žalbenog postupka, utvrđeno je da je tužba djelomično povučena u dijelu u kojem se tuženiku nalaže platiti tužitelju iznos od 1.181.278,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.000.000,00 kn od 1. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 181.278,00 kn od 1. srpnja 2011. do isplate te u dijelu kojim se nalaže tuženiku platiti zatezne kamate na iznos od 818.722,00 kn od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2016.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio kako nije sporno da su stranke sklopile dva ugovora o kreditu, i to broj 5201000275 i 5201000322, u ukupnom iznosu od 250.000,00 EUR; da je tužitelj aplicirao za sredstva iz programa „Poticaj za uspjeh“; da je pravni prednik tuženika Gospodarsko-kreditna banka d.d. tužitelju uvjetno odobrio kredit na iznos od 2.500.000,00 EUR; da je povjerenstvo za konačno odobrenje kredita zahtjev tužitelja prihvatilo 30. ožujka 2007.; te da je nakon toga došlo do preuzimanja banke od strane Veneto banke d.d. (pravnog prednika sadašnjeg tuženika). Prvostupanjski sud je, na temelju iskaza svjedoka, ocijenio da je tuženik imao namjeru sklopiti ugovor o kreditu s tužiteljem, no da je odustao od te namjere iz razloga što tužitelj nije dokazao stručnost osoba koje će voditi hotel, te je procijenio da tužitelj nije u takvom financijskom stanju da će moći vraćati kredit, pozivajući se na odredbu čl. 251. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), koja propisuje da pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, ali da je strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna za štetu koja je time prouzročena drugoj strani, a da nakon toga tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o kreditu. U odnosu na materijalnu štetu od 250.000,00 EUR prvostupanjski sud je utvrdio kako se ona odnosi na kratkoročne kredite koji su podizani u 2006. godini, prije podnošenja zahtjeva za kredit unutar programa „Poticaj za uspjeh“, ali kako tužitelj nije mogao znati da će mu biti odobren kredit iz programa „Poticaj za uspjeh“, podizanje tih kredita predstavlja njegov poslovni rizik. U odnosu na naknadu izgubljene dobiti u vidu vrijednosti završenog hotela prvostupanjski sud je utvrdio kako bi vrijednost završenog hotela bila doista 5.161.500,00 kn, a izgubljena dobit u vidu zarade koju bi ostvario hotel bila bi 818.722,00 kn, međutim, prvostupanjski sud je ocijenio da do neizgradnje hotela nije došlo isključivo krivnjom tuženika (kako to tužitelj navodi), da je doista tuženik na kraju odustao od sklapanja ugovora o kreditu iz programa Poticaj za uspjeh, međutim prema ocjeni prvostupanjskog suda to nije razlog neizgradnje hotela, jer se tužitelj mogao obratiti drugim bankama na tržištu te ishoditi kod neke druge banke kredit i krenuti s gradnjom hotela. Prvostupanjski sud zaključuje da u tom slučaju tužitelj ne bi sklopio ugovor o kreditu s uvjetima koji su bili vezani za kredite sklopljene unutar programa Poticaj za uspjeh (subvencionirane kamate, poček od 2 godine), no da bi tužitelj tada eventualno imao pravo tražiti naknadu štete od tuženika za razliku kreditnih uvjeta, te utvrđuje da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta uslijed radnje tuženika, kao ni da je ta radnja bila protupravna i uzročno-posljedičnu vezu, pa je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je donio sukladno čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) prema vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja radnje te sukladno tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03).

3. Protiv navedene odluke žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih odredbom članka 353. ZPP-a, s prijedlogom da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred drugog suca pojedinca. U žalbi navodi kako je nejasan zaključak suda da, iako nije sklopljen ugovor o kreditu (a tužitelj je ispunio sve propisane uvjete), tuženik nije odgovoran što do realizacije izgradnje hotela nije došlo, odnosno da to nije razlog što predmetna investicija nije realizirana. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. u vezi s čl. 8. ZPP-a, jer nije ocijenio sve dokaze, jer nije izveo predložene dokaze, jer je odredio dokaze vještačenjem na okolnost visine štete da bi ocijenio kako ne postoji odgovornost tuženika za štetu. Smatra da je sud neosnovano odbio tužiteljeve prijedloge za novo vještačenje pozivajući se na ekonomičnost postupka, da bi sam povrijedio načelo ekonomičnosti, jer ako je smatrao da nema tuženikove odgovornosti, nije trebao odrediti izvođenje dokaza vještačenjem. Tvrdi kako je potpuno nejasna tvrdnja suda da odustanak od sklapanja ugovora o kreditu nije razlog što tužitelj nije realizirao svoju investiciju (gradnju hotela) i da se tužitelj mogao obratiti drugoj banci, te u tom slučaju potraživati od tuženika naknadu štete zbog razlike u kreditnim uvjetima. Ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 251. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO) jer se ne radi o pregovorima između korisnika kredita i davatelja kredita. Tuženik nije kreditor, niti je trebao svoja sredstva plasirati tužitelju, već je trebao obaviti dio posla do realizacije kredita, a konačnu realizaciju kredita odobrava Ministarstvo. Smatra da je sud trebao primijeniti odredbe čl. 8. i 12. ZOO-a, jer je tuženik onemogućio tužitelja u realizaciji kredita iz kojih bi bili vraćeni kratkoročni krediti tužitelju i izgrađen hotel. 4. Odgovor na žalbu podnio je tuženik, osporavajući žalbene navode, navodeći u bitnom da navodna šteta koju je tužitelj pretrpio ne predstavlja ugovornu štetu, jer ugovor nije ni sklopljen, a izvanugovorna izmakla dobit, koju je formulirao tužitelj, ne postoji kao zakonom propisan oblik štete, niti je u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi dovoljna teoretska mogućnost izgradnje hotela i ostvarivanje dobiti pružanjem hotelskih usluga. Ističe da je odluka kreditnog odbora bila uvjetna, da ugovor između banke i tužitelja nije sklopljen, niti je banka sklopila ugovor s HBOR-om. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. O predmetnoj žalbi ovaj drugostupanjski sud ranije je donio odluku poslovni broj Pž-4990/2017-5 od 14. veljače 2018., kojom je bio djelomično potvrdio pobijani dio presude, odnosno rješenjem je odbacio tužiteljevu žalbu u odnosu na točku III. presude, kojom je odbijen dio zahtjeva protivne strane za naknadu parničnih troškova. Po tužiteljevoj reviziji, koja se izričito odnosila samo na presudu, drugostupanjska presuda je ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-388/2022-2 od 22. svibnja 2024., te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovan postupak zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, tj. iz razloga što drugostupanjski sud nije, kao što je trebao, ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Dakle, s obzirom na razloge iz revizijske odluke, u ponovljenom postupku drugostupanjski sud je odluku o žalbi, u odnosu na točke I., II. i IV., dužan donijeti vodeći računa i o žalbenim navodima o kojima se u ukinutoj odluci nije očitovao, a koji se prema uputi revizijskog suda odnose na odlučne činjenice (točke 11. do 14. obrazloženja revizijske odluke).

6. Budući da je nakon ukinute odluke drugostupanjskog suda, a prije odluke revizijskog suda, tuženik Veneto banka d.d. prestao postojati nakon što je pripojen društvu Privredna banka Zagreb d.d., o čemu je punomoćnik tuženika podneskom obavijestio sud (list 391. spisa), rješenjem prvostupanjskog suda od 2. veljače 2022. (list 394. spisa) bio je utvrđen prekid postupka, a postupak je na tužiteljev prijedlog nastavljen u odnosu na Privrednu banku Zagreb d.d. rješenjem prvostupanjskog suda od 8. ožujka 2022. (list 399. spisa).

7. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

8. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet spora je naknada štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala time što je uzalud prvo s prednikom tuženika sklopio dva ugovora o kratkoročnim kreditima u iznosu od ukupno 250.000,00 EUR, radi obavljanja pripremnih radnji koje prethode izgradnji hotela, a zatim mu je odustankom banke od sklapanja ugovora onemogućena realizacija glavnog kredita u iznosu od 2.500.000,00 EUR u sklopu programa Poticaj za razvoj, koji bi bio financiran od strane HBOR-a, odnosno subvencioniran za kamate od strane nadležnih ministarstava koja su sudjelovala u spomenutom programu. Slijedom toga tužitelju se izjalovila ideja izgradnje hotela na vlastitom zemljištu u Lučkom, pa tvrdi da mu je i izmakla dobit u vidu izostanka povećanja vrijednosti njegove nekretnine na kojoj bi bio sagrađen hotel, odnosno u vidu propuštanja zarade kroz obavljanje hotelijerske djelatnosti, u odnosu na što je, u pogledu visine izmakle dobiti, provedeno i financijsko-građevinsko vještačenje.

10. Prvostupanjski sud je u svojoj odbijajućoj odluci pošao od toga da je tužbeni zahtjev, u pogledu štete navodno nastale sklapanjem kratkoročnih ugovora o kreditu s namjenom obavljanja prethodnih radnji za izgradnju hotela u iznosu od 250.000,00 EUR, neosnovan, jer je sklapanje takvih ugovora o kreditu predstavljalo poslovni rizik samog tužitelja, koji u trenutku sklapanja tih ugovora još nije znao hoće li mu glavni kredit za financiranje izgradnje hotela biti odobren.

11. Ovaj drugostupanjski sud slaže se s takvom ocjenom, i navedeno obrazloženje smatra dostatnim za ocjenu same osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, čime je bespredmetna potreba razmatranja visine (u koje se prvostupanjski sud djelomično upustio, navodeći da je dokazano da su sredstva utrošena samo djelomično, u iznosu od oko 79 tisuća kuna, znatno manjem od ukupnog iznosa tih kredita od 250.000,00 EUR).

12. Tužitelj je nesporno navedene kratkoročne ugovore o kreditu sklopio s tuženikovim prednikom s određenom namjenom, te je prema ocjeni ovog suda trebao biti svjestan da je riječ o investiciji s neizvjesnim ishodom, koja sa sobom nosi i poslovni rizik da ishod bude uzaludno ulaganje pozajmljenih sredstava u radnje, koje možda neće rezultirati ostvarenjem planiranog projekta i željenog povećanja vrijednosti vlastite nekretnine i povećanjem imovine.

13. Kada bi se prihvatila tužiteljeva argumentacija, prema kojoj podizanje namjenskog kredita za pripremne radnje, koji se kasnije zbog neuspjeha u ishođenju glavnog kredita ispostavi uzaludnim, predstavlja osnovu za naknadu štete, banka koja daje kredit preuzela bi na sebe ne samo poslovni rizik da joj sredstva dana korisniku kredita neće biti vraćena, nego i dodatni rizik da će, općenito, u slučaju kasnijeg poslovnog neuspjeha korisnika kredita, na banku pasti i teret naknade štete u visini sredstava koja su dana korisniku kredita (pri čemu u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao ni da je sva ta sredstva potrošio, a nesporno ih nije vratio, pa ostaje nejasno zašto bi banka, koja mu je već stavila na raspolaganje 250.000,00 EUR, trebala još jednom isti iznos istoj osobi isplatiti s osnove naknade štete). To bi stvorilo apsurdnu i nepravednu situaciju u kojoj bi se, s jedne strane, onaj poduzetnik, čiji projekt iz bilo kojeg razloga nije uspio (u konkretnom slučaju glavni ugovor o kreditu nije ni sklopljen, jer je nadzorni odbor talijanske središnjice novog vlasnika banke dao negativnu ocjenu s obzirom na financijsku i kadrovsku sposobnost tužitelja za hotelijerski pothvat), ekonomski i imovinski našao u povoljnijoj poziciji od onog poduzetnika čiji je projekt kasnije uspio. S druge strane, to bi u smislu poslovnog rizika predstavljalo i prekomjerno opterećenje za banku koja daje kredit, a ujedno bi i ograničavalo diskrecijsko pravo banke da odobri ili ne odobri glavni kredit ako ocijeni (kao u konkretnom slučaju) da je potencijalni korisnik kredita, s obzirom na svoju financijsku sposobnost i kadrovsku sposobnost, suviše rizičan da bi mu se odobrio kredit u tako visokom iznosu.

14. Prvostupanjski sud je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete zbog izmakle dobiti, koji tužitelj obrazlaže time što je banka (tj. u međuvremenu promijenjeni vlasnik banke) odustala od sklapanja ugovora, naveo da neizgradnja hotela nije krivnja banke, nego posljedica toga što je tužitelj propustio obratiti se nekoj drugoj banci od koje bi mogao ishoditi navedeni kredit, pa zatim eventualno za naknadu štete tužiti tuženika, ali samo za iznos razlike zbog nepovoljnijih kamata i uvjeta kredita. Ovaj se sud načelno može složiti s tvrdnjom žalitelja da je nejasna tvrdnja suda da odustanak od sklapanja ugovora o kreditu nije razlog što tužitelj nije realizirao svoju investiciju (gradnju hotela) „jer se tužitelj mogao obratiti drugoj banci“. Tvrdnja da se tužitelj mogao obratiti nekoj drugoj banci prema ocjeni ovog suda predstavlja nedokazanu hipotetsku mogućnost, koja sama po sebi može, ali i ne mora značiti da bi tužitelj od neke druge banke zaista i dobio kredit, pa sama po sebi ne bi isključivala moguću odgovornost banke za naknadu štete u slučaju neopravdanog odustanka od sklapanja ugovora.

15. Međutim, prema ocjeni ovog suda, banka je u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza, opravdano odustala od sklapanja ugovora, jer je, u skladu s poslovnom politikom novog vlasnika Veneto banke d.d., rizičnost davanja kredita u tako visokom iznosu zahtijevala i odobrenje nadzornog odbora iz središnjice te banke u Italiji, a to je odobrenje izostalo, iz razloga što je, nakon što je tužitelju pružena mogućnost da se izjasni o svojoj financijskoj sposobnosti i sposobnosti ljudi za vođenje hotelijerskih poslova, ocijenjeno da on nije financijski i kadrovski sposoban za takav poslovni pothvat.

16. Takva ocjena banke, prema ocjeni ovog suda je, općenito govoreći, slobodna i diskrecijska, te je u skladu s poslovnom politikom banke i načelom slobode sklapanja ugovora, imajući u vidu izuzetno visok iznos kredita od 2.500.000,00 EUR. Na tu slobodu banke, prema ocjeni ovog suda, nije od utjecaja to bi li se plasirala sredstva same Veneto banke d.d., ili sredstva HBOR-a i drugih sudionika svojevrsnog lančanog ugovornog odnosa u sklopu programa „Poticaj za razvoj“, jer banka je ta koja je u svakom slučaju odgovorna za svoju procjenu kreditnog rizika, s obzirom na pažnju dobrog gospodarstvenika koju mora primijeniti pri odobravanju kredita, pa bi tako i HBOR-u odgovarala za čitav tužitelju odobreni iznos ako bi se ispostavilo da ga on ne može vraćati zbog financijske ili kakve druge nesposobnosti. Stoga je bilo sasvim opravdano kreditnu sposobnost potencijalnog klijenta ocjenjivati kao da se radi o osobi koja od same banke pokušava ishoditi novčana sredstva putem sklapanja ugovora o kreditu, što čini neosnovanima tužiteljeve navode u kojima se poziva na (nespornu) činjenicu da je u konkretnom slučaju banka samo posrednik između tužitelja i državnih institucija, i koji stoga ne bi trebao ulaziti u ocjenu financijske sposobnosti tužitelja.

17. Mjesta ocjeni da je zahtjev za naknadu štete načelno osnovan eventualno bi bilo da je tužitelj dokazao da mu je banka sasvim neopravdano odbila dati odobrenje za kredit.

18. Tužitelj je kao dokaz te okolnosti predložio uvid u stanje svoga računa iz kojeg je razvidno da na dan 31. listopada 2008. tužitelj nije imao nepodmirenih obveza (list 282. spisa), kao i dokument za koji tužitelj tvrdi da je to „dokaz o bonitetu“ iz kojeg je razvidno da je tužitelj bio solventan na dan 19. ožujka 2006. (list 283. spisa), te geotehnički elaborat temeljenja poslovne građevine, o čemu se prvostupanjski i drugostupanjski sud u ranijem tijeku postupka nisu očitovali, slijedom čega je revizijski sud u ukidnoj odluci uputio drugostupanjski sud da se očituje i o tim žalbenim navodima.

19. Prema ocjeni ovog suda, činjenica koja proizlazi iz navedene dokumentacije samo ukazuje na to da tužitelj, u određenom trenutku prije sporne odluke Veneto banke o neodobravanju kredita, nije imao nepodmirenih obveza. Međutim, to što netko u određenom trenutku nema nepodmirenih obveza ili ima određeni mjesečni promet po računu (od nekoliko desetaka tisuća kuna) samo po sebi može, ali i ne mora značiti da bi bio financijski sposoban vraćati kredit koji bi bio odobren u znatno višem (milijunskom) iznosu u eurima. Budući da sud u formalnopravnom smislu nema stručno znanje financijskog vještaka, takvu odlučnu činjenicu bilo je moguće, za onu dozu sigurnosti koja je potrebna za ocjenu zahtjeva za naknadu štete osnovanim, dokazivati jedino adekvatnim vještačenjem.

20. Tužitelj, međutim, u tijeku prvostupanjskog postupka nije izričito predložio financijsko vještačenje na okolnost svoje financijske sposobnosti, niti je to predložio tužitelj (tužitelj u reviziji prvi put spominje činjenicu da nije provedeno financijsko vještačenje na okolnost njegove sposobnosti za otplatu kredita), a parnični sud nije zakonski ovlašten samostalno odrediti provođenje takvog dokaznog sredstva, pa je izostao adekvatan dokaz odlučne činjenice da je banka eventualno neopravdano ocijenila tužitelja financijski nesposobnim za vraćanje glavnog kredita (u postupku je predlagano i provedeno samo financijsko vještačenje na okolnost visine štete, koje predstavlja korak utvrđivanja odlučnih činjenica koji bi trebao slijediti tek nakon što se utvrdi da je dokazana osnova, odnosno, sve što se tiče utvrđivanja visine štete postaje bespredmetno s obzirom na nedokazanu osnovu tužbenog zahtjeva). Geotehnički elaborat (list 286. spisa) i prijedlog za financijsko vještačenje koje se odnosi isključivo na visinu štete, ne i na tužiteljevu solventnost, predstavljao bi dokazno sredstvo u daljnjem koraku dokazivanja visine štete, tj. izmakle dobiti, pa stoga sam po sebi nije relevantan u situaciji u kojoj je pitanje visine štete postalo bespredmetno, jer je prethodno izostao adekvatan dokaz osnovanosti tužbenog zahtjeva.

21. Žalitelj nije posebno osporavao pravilnost odluke o troškovima, odnosno odluku o troškovima pobijao je samo općenito zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

22. S obzirom na to da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo ju je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373.a ZPP-a potvrditi u pobijanim točkama.

23. Budući da je revizijski sud u svojoj odluci poslovni broj Rev-388/2022-2 od 22. svibnja 2024. odluku o troškovima revizije ostavio za konačnu odluku (stranica 6. presude, točka 16. obrazloženja), a iz obrazloženja (točka 4.) proizlazi da je tuženik zatražio naknadu troška odgovora na reviziju, ovaj drugostupanjski sud je odlučio kao u rješenju ove drugostupanjske odluke (napominje se i da tužitelj u reviziji, kao ni naknadno nije istaknuo nikakav revizijski zahtjev za naknadu troškova). Iz uvida u odgovor na reviziju (list 385. spisa) proizlazi da je tuženik zatražio trošak odgovora na reviziju u iznosu od ukupno 99.400,00 kn, što uz primjenu iznosa za preračunavanje od 7,53450 kn za 1,00 EUR odgovara iznosu od 13.192,65 EUR. Prema ocjeni ovog suda, trošak odgovora na reviziju ne predstavlja radnju koja je potrebna za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a činjenica da u revizijskom postupku tuženik nije uspio ukazuje i na to da taj odgovor na reviziju sadržajno nije predstavljao podnesak koji bi imao odlučan utjecaj na ishod revizijskog postupka, tj. nije se pokazao korisnim za tuženika. Stranka sa svojim punomoćnikom može ugovoriti da mu, u skladu s Odvjetničkom tarifom naknadi i taj trošak ako takav podnesak smatra korisnim, ali taj se trošak u konkretnom slučaju ne može prevaliti na protivnu stranku.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec