REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4308/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Mariji Maričević odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupano po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, 17. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 956,98 eura (devetstopedesetšest eura i devedesetosam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2008. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 1.642,97 eura (tisućušestočetrdesetdva eura i devedesetsedam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 1.169,25 eura (tisućustošezdesetdeveteura i dvadesetpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2010. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.336,55 eura (tisućutristotreidesetšest eura i pedesetpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 5. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao Kreditorom sklopio Ugovore o kreditu broj 7104248240 i 71049668724. Istima je ugovorena primjena pravila tuženika o naplati naknada, temeljem čega je 01.08.2008. za kredit 7104248240 naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 369,02 EUR, a 29.10.2010. za kredit 71049668724 naknada za promjenu instrumenata u iznosu od 1.169,25 EUR. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o naknadama za obradu kredita i promjenu instrumenata jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke prednik tužitelja nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice odredbama i kako utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se odnose naplaćene naknade, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući da je učinkom tih odredaba obveza za tužitelja narasla.

Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 296. Zakona o obveznim odnosima i to dio odredbe čl.2. Ugovora br. 7104248240 i 71049668724 prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i dio odredbe čl.23.J. Ugovora br. 7104248240 i 71049668724 prema kojoj se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, a stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima i pristaju na njihovu primjenu te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ugovora uručen primjerak. Ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu u presudama Suda EU C-224/19 i C-84/19 vezano uz ulaznu naknadu, te Rev-112/2018-2 vezano uz izlaznu naknadu. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama.

Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju zatražene iznose.

2. Podneskom od 5. rujna 2024. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje naknadu za obradu kredita u iznosu od 956,98 eura, naknadu za gotovinsku isplatu dijela kredita u iznosu od 1.642,97 eura i naknadu za gotovinsku isplatu dijela kredita u iznosu od 1.169,25 eura.

Navedenoj preinaci se tuženik protivio, istaknuo je prigovor zastare na preinaku, ali nije osporio visinu tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je preinaku izvršio nakon dostavljene dokumentacije po tuženiku, a što tuženik nije osporio, te koju je preinaku sud dopustio obzirom je ista izvršena upravo nakon dostavljene ispravne dokumentacije po tuženiku i jer je istu ocijenio kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.

Naime, u tužbi je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 369,02 eura po Ugovoru o kreditu broj 7104248240 s osnove naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 1.169,25 eura po Ugovoru o kreditu broj 71049668724 s osnove naknade za promjenu instrumenata, sve sukladno dostavljenoj Potvrdi tuženika od 27. svibnja 2024. (l. 7. spisa), a u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 5. rujna 2024. tužitelj potražuje iznose od 956,98 eura (na ime naknade za obradu kredita po Ugovoru o kreditu broj 7104248240), iznos od 1.642,97 eura (na ime naknadu za gotovinsku isplatu dijela kredita po Ugovoru o kreditu broj 7104248240) i iznos od 1.169,25 eura (na ime naknade za gotovinsku isplatu dijela kredita po Ugovoru o kreditu broj 71049668724), sve temeljem dostavljene ispravne Potvrde tuženika od 9. kolovoza 2024. (l. 115. spisa). Navedenu točnost podataka u Potvrdi od 27. svibnja 2024., odnosno netočnost podataka u Potvrdi od 9. kolovoza 2024., tuženik nije osporavao.

Pored toga, preinaku je valjalo usvojiti i sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane dana 27. svibnja 2024. jer u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik osporava tužitelju status potrošača, kao i navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, navodi da je člankom 2. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i što je člankom 23.J. oba Ugovora propisano da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika a čime su stranke izjave da su bile upoznate i pristale su na njihovu primjenu, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Poziva se na odluke Europskog suda u predmetu broj C-621/17, C-224/19 i C-84/19, kao i na odredbe Direktive 93/13.

Tuženik tvrdi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata, ali visinu tužbenog zahtjeva ne spori.

Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslike Potvrde od 27. svibnja 2024. (l. 7., l. 14. i l. 115. spisa), preslik Ugovora o kreditu (l. 8.-13. i l. 15.-20. spisa), pregleda prometa po kreditu (l. 21.- 47. spisa), izvatka za obradu naknada (l. 102.-106. spisa), dopis tuženika od 9. kolovoza 2024. (l. 116. spisa), izvadaka iz Odluke o tarifi naknada za 2008. i 2010. godinu (l. 117.-121. spisa), Opće uvjete tuženika (l. 122.- 126. spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovore o kreditu broj 7104248240 (dana 27. lipnja 2008.) i 71049668724 (dana 12. listopada 2010.), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambene kredite u iznosu od 99.200,00 eura i 30.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

6. Sporno je u ovom predmetu da li je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, kao odredbe o naplati svih naknada i troškova kredita skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te da li je potraživanje tužitelja i preinaka tužbenog zahtjeva u zastari.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Uvidom u priležeći ugovor o kreditu broj 7104248240 vidljivo je da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknada sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao jer su mu trebala sredstva za kupnju gradilišta odnosno izgradnju obiteljske kuće. Nakon što se informirao oko nekoliko banaka otišao je u Zagrebačku banku, tamo je već imao otvoren račun, u banci je pričao sa svojim osobnim bankarom. Kada je rekao koji mu iznos kredita treba, samo su mu rekli da je kamatna varijabilna, nisu puno objašnjavali, samo su rekli da bi dobio kredit da mora platiti naknadu ali mu nisu rekli u kojem iznosu ili postotku, niti kako se obračunava niti po kojoj osnovi, pitao je i da li može dio kredita podignuti u gotovini jer mu je u tom trenutku to trebalo, i rekli su da može, ali nisu rekli da će morati platiti naknadu za gotovinsku isplatu, nije pregovarao odnosno nje mu bilo dano do znanja da može pregovarati o tim naknadama. Ugovor je sastavljala banka, on je samo potpisao, a bio mu je dan u pisanoj formi s njegovim podacima.

Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza.

10. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud nije provodio financijsko vještačenje obzirom ista nije sporna.

11. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a) jer su predmetni Ugovori o kreditu zaključeni dana 5. veljače 2008. i 29. listopada 2010. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. Nadalje, u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 46/07, 79/07; dalje: ZZP-a), koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 74. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 102. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 2. predmetnih Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora utvrdio da navedene ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

14. Sud prihvaća iskaz tužitelja da su Ugovori bili unaprijed sastavljeni i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati i da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika, obzirom tuženik nije dokazao suprotno.

Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadama i troškovima kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, a kojom je ugovorena naknada i troškovi u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. Dapače, tuženik je obvezao tužitelja na isplatu čija će visina ovisiti o odluci koja u trenutku sklapanja kredita još ne postoji odnosno koja će eventualno biti važeća u trenutku nastanka obveze naplate prema odluci tuženika (sukladno važećim Općim aktima Banke).

16. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 23. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje svih naknada (a u ovom slučaju došlo je do plaćanja naknade za obradu kredita i naknada za gotovinsku isplatu), a koja naknade iznosile 956,98 eura, 1.642,97 eura i 1.169,25 eura eura te su i naplaćene u istom iznosu na način da su ustegnute od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštene ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a, a time i ništetne.

17. Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 100. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

18. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadama i visini tih naknada, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade ovisi o odluci tuženika. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita i gotovinsku isplatu, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita i gotovinske isplate, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj.

19. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 96. st. 1. ZZP- a te čl. 102. st. 1. ZZP-a sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

20. Temeljem članka 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da je dana 5. veljače 2008. tužiteljici naplaćen isti iznos naknade, do isplate.

21. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

22. Tužiteljici su na taj iznos dosuđene zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. II. izreke ove presude, tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

23. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

24. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare.

Naime, radi se o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

25. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7/1 u vezi Tbr. 48. (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) trošak sastava podneska od 5. rujna 2024. te trošak zastupanja na ročištima dana 8. studenog 2024. i 17. prosinca 2024. (svaka radnja u iznosu od 200,00 eura).

Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,65 eura i sudske pristojbe na presudu tužiteljici u iznosu od 60,00 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.336,55 eura. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku