Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-770/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Roberta Jambora predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice NŠ iz [adresa], N [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Blečić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika 1. MAJ LABIN d.o.o., Labin, Vinež 81, OIB 23557321379, kojeg zastupa punomoćnik Dino Čekada, odvjetnik u Puli, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-41/2022-64 od 6. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-41/2022-64 od 6. ožujka 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen u iznosu od 4.941,44 eura (37.231,28 kuna)[1] s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 4.400,00 eura (33.151,80 kuna) teku od 15. prosinca 2017. do isplate, a na iznos od 541,44 eura (4.079,48 kuna) od 6. ožujka 2023. do isplate, u pobijanom dijelu pod točkama II., u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 1.865,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr- 41/2022-64 od 6. ožujka 2023., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u preko iznosa od 1.865,38 eura do iznosa od 2.076,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

1 Fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna.

"Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 211,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku tužiteljici po osnovi povrede prava osobnosti u vidu neimovinske i imovinske štete platiti ukupan iznos od 4.941,44 eura (37.231,28 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 4.400,00 eura (33.151,80 kuna) teče od 15. prosinca 2017. a na iznos od 541,44 eura (4.079,48 kuna) od 6. ožujka 2023. godine do 31.12.2022. u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 01.01.2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok je preostali dio zahtjeva za isplatu do iznosa od 5.839,80 eura (44.000,00 kuna) sa zateznom kamatom od 07. studenog 2017. do isplate, kao i sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos od 4.941,44 eura (37.231,28 kuna) od 07.studenog 2017. do 15. prosinca 2017. te na iznos od 541,44 eura (4.079,48 kuna) od 07. prosinca 2017. do 06. ožujka 2023., odbijen (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.076,90 eura (15.648,43 kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na isti iznos teku od 6. ožujka 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u cijelosti (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke, u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 4.941,44 eura (37.231,28 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 4.400,00 eura (33.151,80 kuna) od 15. prosinca 2017., a na iznos od 541,44 eura (4.079,48 kuna) od 6. ožujka 2023. godine do isplate, kao i u dijelu pod točkama II. i III. izreke, izreke pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, preinačiti presudu u pobijanom dijelu, i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, u skladu s priloženim troškovnikom, uvećano za troškove pravnog lijeka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, pravne sljednice iza pok. PŠ, zaposlenice tuženika, za naknadu neimovinske i imovinske štete isplatom iznosa od 4.941,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uzrokovane ozljedom na radu koju je, sada pokojna PŠ, pretrpjela 21. kolovoza 2014. obavljajući redovne poslove čišćenja otpada na javnoj površini.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je sada pokojna PŠ bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu čistačice javnih površina;

- da je tijekom ovog postupka tužiteljica PŠ umrla, i da je kao njezina nasljednica u postupak (kao tužiteljica) stupila NŠ;

- da je pravna prednica tužiteljice, PŠ **.**.2014. obavljala svoje redovne radne zadatke sakupljanja otpada po javnoj površini, na mjestu na kojem je podloga bila neravna, bez betona ili asfalta, na kojoj podlozi je bilo bijelog šljunka i kamenja na koje se poskliznula i pala na ruku koju je ozlijedila;

- da je na sebi imala radnu odjeću obuću, ali da se usprkos tome poskliznula i pala;

- da iz iskaza svjedoka RŠ, koji je član uprave tuženika, proizlazi kako nije bio prisutan niti vidio događaj odnosno pad PŠ, a saznanja o događaju ima uslijed dolaska inspekcije, potvrđuje da je ista toga dana obavljala svoje uobičajene poslove pometanja, da je stala na kamen i pala te je tom prilikom ozlijedila ruku u vidu prijeloma ruke, da je inspekcija utvrdila da su poštivana pravila zaštite na radu te da je ista imala potrebnu zaštitnu odjeću i obuću koju osigurava poslodavac, da je povreda bila posljedica njene nepažnje, potvrđuje da je toga dana s njom radio SŠ te da svoje djelatnosti čišćenja javnih površina obavlja na temelju sklopljenog ugovora s Gradom Labinom;

- da iz iskaza svjedoka SŠ proizlazi da je toga dana radio s PŠ u [adresa], da su završavali smjenu te su još skupljali smeće po parkingu po kojim su prolazili, da je on bio s jedne strane parkinga, a ona s druge, kada je u jednom trenutku čuo jauk i krenuo prema njoj te ju pitao što se dogodilo, da je rekla da je boli ruka i držala se za ruku, bila je na podu i rekla da je pala na zglob, da je mjesto na kojemu je pala bilo neravno, bilo je tu šljunka, imali su radno odijelo i radne cipele, da kada je pitao PŠ što se dogodilo, da mu je rekla da se poskliznula na kamen i pala, da je bio kraj i da su već krenuli prema kući te da bi jednako kao i svaki dan skupljali smeće usput prema odlasku kući, da na mjestu gdje je PŠ pala nema asfalta niti betona, već je podloga neravna, sa šljunkom i kamenjem, kao i da su na tom mjestu posao obavljali svaki dan,

- da iz zapisnika kojega su potpisali pravna prednica tužiteljice pokojna PŠ i viši inspektor rada (list 12 i 13 spisa predmeta), proizlazi, po iskazu pokojne PŠ, da je ista 21.8.2014. radila kao pometačica javnih površina u Rabcu u ulici Obala Maršala Tita zajedno s pometačem javnih površina FŠ gdje da i inače rade već oko dvije godine, da su s radom započeli u 5,00 sati i radili svoj uobičajeni posao, da je pokojna PŠ izjavila da je oko 10,40 sati čistila u [adresa] DŠ i to ispod naplatne rampe kod agencije „Kompas“, da je čišćenje obavljala ručno sakupljajući razno smeće poput papira i drugog sitnog otpada, a bez korištenja metle, da je u jednom trenutku dok je bila između dva automobila s desnom nogom stala na jedan kamen veličine šake, koji prethodno nije vidjela, da je uslijed toga izgubila ravnotežu i pala prema naprijed dočekavši se s obje ruke na pod, i to neasfaltirani zemljani pod na kojemu je bilo kamenja raznih veličina, veličine manje od šake, da je nakon pada ostala u sjedećem položaju vidjevši da je došlo do ozljede desnog zgloba, zakretanjem istog prema unutrašnjoj strani, da je dozvala kolegu ŠŠ koji je bio na drugoj stranici ceste i odmah da joj je priskočio u pomoć i nazvao mobitelom sjedište tuženika radi obavijesti o težoj ozljedi pokojne PŠ, a da je netko zvao i hitnu pomoć koja je došla za 15 minuta i odvezla pokojnu PŠ u Dom zdravlja Labin gdje su joj imobilizirali ruku, te da je potom prevezena u Opću bolnicu Pula gdje joj je pružena liječnička pomoć, nakon čega je puštena na kućnu njegu, da je zaključno navela da je radila sa zaštitnim niskim cipelama, zaštitnoj dvodijelnoj odjeći, s reflektirajućim trakama i zaštitnim rukavicama, te da su vremenske prilike u trenutku ozljeđivanja bile dobre, da je bilo sunčano, tiho i toplo vrijeme.

6. Sud prvog stupnja je, iz tako provedenih dokaza, ocijenio kako tuženik neosnovano tvrdi da bi do ozljede pokojne PŠ došlo njezinom krivnjom, odnosno da sud nije našao nikakvu krivnju u njezinu ponašanju, pa tako ni doprinos u nastanku štete. Sud prvog stupnja je obrazložio kako je prednica tužiteljice konkretne zgode obavljala svoje redovne radne zadatke pometača i ručnog sakupljanja otpada kojom prilikom se poskliznula na kamen, pala i povrijedila, a što je potvrdio i svjedok SŠ koji s njom radi već dvije godine na tom području i koji je jasno potvrdio da je mjesto ozljeđivanja bilo neravno i da je bilo šljunka, a da stanje navedene površine na kojoj se pokojna PŠ ozlijedila potvrđuje i zapisnik Inspektorata rada Područnog ureda u Rijeci (list 227 do 230 spisa) u kojem se između ostalog (na listu 229. spisa pod točkom 5. zapisnika u drugom odjeljku) jasno navodi da je mjesto događaja bila [adresa] u [adresa], oko 100 metara ispod ulazne rampe iz [adresa] i agencije „Kompas, te da je na mjestu ozljede tlo bilo zemljano sa sitnim kamenčićima, i da je postojao jedan veći kamen dimenzija 20 cm dužine, 10 cm širine i visine do 7 cm. Sud prvog stupnja, je nadalje, naveo kako utvrđenja iz točke 6. zapisnika inspekcije rada (list 230 spisa), da pok. PŠ kritične zgode nije postupila s dužnom pažnjom sukladno članku 68. stavku 1. i 2. Zakona o radu, nisu mjerodavna niti da ukazuju da bi pokojna PŠ postupala s krajnjom nepažnjom, kako to tvrdi tuženik, i da bi onda s tog osnova ista bila odgovorna za nastalo ozljeđivanje. Sud je pritom obrazložio kako je, prije svega, a što je među strankama nesporno, pokojnoj PŠ priznata s osnova navedenog događaja ozljeda na radu o čemu svjedoči prijava (list 6 do 9 spisa) ovjerena po tuženiku, po liječniku pokojne PŠ i po Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje.

6.1. Slijedom prethodno navedenog, a polazeći od odredaba članka 111. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/2014., 127/2017., 98/2019. - dalje: ZR), i članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, br. 71/2014., 118/2014., 154/2014. - dalje: ZZR), sud prvog stupnja je zaključio kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica postupala niti s namjerom niti s krajnjom nepažnjom da bi ista povezano s tim bila isključivo odgovorna ili da bi bila podijeljeno odgovorna s tuženikom kao njenim poslodavcem. Pritom je obrazložio kako sama činjenica da je ista radila na takvoj neasfaltiranoj šljunčanoj površini na kojoj se nalazio pored dakle šljunka i jedan veći kamen i koja površina kao takva po ocjeni ovog suda predstavlja i opasnu stvar, jer se ne radi o uređenom primjerice asfaltiranom i čistom površinom, pa tuženik koji po prirodi svoje djelatnosti obavlja i poslove čišćenja i na takvim površinama o kojima je dužan i brinuti, a što jasno proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika RŠ koji je naveo da parkiralište koje je tužiteljica čistila ulazi u javne površine koje je tuženik dužan održavati na temelju ugovora s gradom svakako govori u prilog njegove isključive objektivne odgovornosti za štetu nastalu pravnoj prednici tužiteljice. S druge strane sud prvog stupnja je zaključio kako iz postupanja pravne prednice tužiteljice ne proizlazi da je ona postupala s namjerom da se ozljedi, niti da je postupala s krajnjom nepažnjom koja pretpostavlja da bi tužiteljica u obavljanju svojih poslova ručnog čišćenja zanemarila onu pažnju koja se očekuje od svakog prosječnog čovjeka. Ona je obavljala svoje redovne poslove čišćenja pa i navedene šljunčane površine i upravo ju je tuženik uputio da obavlja te poslove na toj površini. Pri tome je imala radnu obuću za kretanje po takvoj površini i ista nije izlazila iz okvira i opisa poslova svog radnog mjesta pometača (micanje kamenja nije u opisu njenog radno mjesta). Sud prvog stupnja je, nadalje, naveo da je tuženik znajući o kakvoj se površini radi (na istoj je pravna prednica sa svjedokom SŠ radila dvije godine, a ista je vidljiva i sa fotografija priležećih na listu 86 spisa) uputio pokojnu PŠ da ručno, saginjući se i krećući se, čisti i navedenu šljunčanu površinu na kojoj se nalazio i veći kamen, da je poslodavac svakako mogao ranije poduzeti radnje da se ukloni i taj kamen kao smetnja u prostoru čišćenja (jer je na njemu da dokaže sukladno članku 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu da je poduzeo sve radnje da se spriječi ili izbjegne nastup posljedice), te da bi time spriječio i nastanak štete. Sud je zaključno naveo kako u pogledu isključive odgovornosti i njegove objektivne odgovornosti za štetu, tuženik nije niti predlagao eventualno vještačenje po sudskom vještaku zaštite na radu na okolnost da pravna prednica tužiteljice nije primijenila mjere zašite na radu i da bi namjerno ili krajnjom nepažnjom prouzročila štetu, pa je i primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a. ZPP sud zaključio da nije dokazano postojanje takvog oblika krivnje kod pravne prednice tužiteljice (postupanja s namjerom ili krajnjom nepažnjom), a što u skladu s navedenim isključuje njenu odgovornost za nastalu štetu (tako i sudska praksa sadržano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1149/02 od 12. listopada 2004.). Sud prvog stupnja je također istaknuo kako i sve da je do štetnog događaja došlo slučajem, da isto opet ne oslobađa tuženika odgovornosti u konkretnom slučaju.

6.2. Slijedom izloženog, sud prvog stupnja je zaključio kako je tuženik u smislu citiranih propisa u cijelosti odgovoran tužiteljici za štetu iz predmetnog štetnog događaja.

7. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka, spec. ortopeda, koji je prihvatio u cijelosti, sud prvog stupnja je utvrdio da je pok. PŠ pretrpjela ozljedu u vidu prijeloma krajnjeg dijela desne palčane kosti, da je postavljena sadrena mobilizacija i određeno mirovanje uz analgetike, da je tužiteljici dominantna desna strana, vještak potvrđuje da je u predmetnoj povredi na radu ista pretrpjela prijelom desnog ručnog zgloba, da je dovršetak liječenja bio u svibnju 2015. dok su se posljedice na desnom ramenu ustalile krajem 2015., da je tužiteljica provela tri ciklusa fizikalne terapije izvan mjesta boravaka, sadrenu mobilizaciju nosila je 36 dana, a nakon toga oko dva mjeseca nije se mogla značajnije služiti desnom rukom, da je trpjela bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta dva tjedna, slabog intenziteta oko šest tjedana a nakon toga povremene bolove oko pola godine, dok vještak nije utvrdio naruženje, da primarni strah nije trpjela, ali je pretrpjela jači sekundarni strah prva dva dana, dok je bol bila jača i dok se privikavala na nemogućnost upotrebe desne ruke, da je nakon toga nastupio strah srednjeg intenziteta oko 3-4 dana, da je nakon toga uslijedio strah slabog intenziteta u vidu brige za tijek liječenja i konačan ishod što je trajalo oko godine dana, da je PŠ bila potrebna tuđa pomoć prilikom osobne higijene, oblačenja, hranjenja, dodavanja stvari, terapijskih poslova, kretanja izvan kuće, da joj je takva pomoć bila potrebna prvih 36 dana najmanje 3 sata dnevno, a nakon toga mjesec dana najmanje 1 sat dnevno uz pomoć pri prijevozu, da je kroz dulje vrijeme trebala zamjenu u domaćinskim poslovima, da je kod tužiteljice nastalo smanjenje životne aktivnosti od 15 % zbog ograničenje mogućnosti služenja desnom rukom.

7.1. U usmenom očitovanju na prigovore tuženika vještak je naveo kako je u prijavi nesreće na poslu naznačeno da je pala na ispružene ruke, da je očito da postoji određena predispozicija za smetnje u desnom ramenu, da je ozljeda ramena koja je kasnije ustavljena tijekom obrade (SLAP) očita posljedica predmetnog pada i zbog nje je i dalje tužiteljica liječena, da se krajem 2014. počinje javljati tremor ruku i u kasnijem tijeku nastaje simptomatologija koja nema veze s predmetnim događajem, da tegobe u desnom ramenu nisu odmah navedene u početnoj dokumentaciji jer je tužiteljica zadobila prijelom podlaktice što je bila akutna simptomatologija i zbog čega i tako nije posebno pomicala desnu ruku zbog mobilizacije i bolova, da tek nakon skidanja imobilizacije i početka rehabilitacije prijeloma, očito počinje osjećati i smetnje u ramenu što se vidi iz toga da je na fizikalnu terapiju na koju je upućena tretirano desno rame i desna podlaktica, a upućena je i na pretragu magnetnu rezonancu desnog ramena što je učinjeno već 6.11.2014., znači oko dva i pol mjeseca nakon ozljede, a poznato je da se treba čekati za magnetnu rezonanciju kao i na uputnicu te je očito da su tegobe u desnom ramenu postojale ubrzo nakon nesreće, da je sama nastala ozljeda desnog ramena takva da ne mora pokazivati izraženu simptomatologiju, dok se rame ne počinje pokretati, da se tijekom 2015. pogoršavaju simptomi tužiteljice koji nisu u vezi s predmetnom ozljedom, ustanovljava se i malignitet pluća te je tužiteljica umrla prije nego je bila dostupna pregledu za vještačenje, da je procjena pretrpljenih bolova učinjena na osnovu uobičajene procjene kod takvih stanja u standardnim slučajevima, da je liječenje, odnosno ustaljeno stanje područja desnog ručnog zgloba završeno krajem 2014., dok je liječenje ramena trajalo dulje i može se prihvatiti da je završeno početkom 2016., jer je i tada još bila na fizikalnoj terapiji za tegobe u desnom ramenu i desnoj šaci, da je pri ocjeni postotka nastalog smanjenja životne aktivnosti odbio dio koji se odnosi na raniju predispoziciju te je 15% koje je odredio podijeljeno tako da je 5% posljedica povrede desnog ručnog zgloba, gdje prema tablicama za ocjenjivanje smanjenja životne aktivnosti 5% se odnosi na unutar zglobni prijelom bez izraženog smanjenja pokretljivosti, a da se 10% odnosi na rame, gdje bi taj postotak trebao biti veći, ali da ga je smanjio zbog ranije predispozicije, da se na više mjesta u dokumentaciji spominje da tužiteljica drži ruku uz tijelo, i da ju jedva pomiče, a da čak i na neurološkom pregledu nije bilo moguće ispitati stanje ruke zbog boli i smanjenje pokretljivosti, da tako proizlazi da je tužiteljica imala najmanje srednje ograničenu pokretljivost ramenog zgloba u kojem su postojale i degenerativne promjene, da je tužiteljica zbog toga imala ograničenu mogućnost rada rukom iznad nivoa ramena, bilo kakvog zamahivanja i nabijanja rukom kao i vršenja naglih pokreta te dizanja i nošenja tereta i da je zbog toga imala smetnje u osobnoj higijeni, i u domaćinskim poslovima, a svakako u nekim fizičkim napornijim i zahtjevnim aktivnostima, da je vrlo teško mogla raditi svoj posao, a o tome se teško izjasniti jer su kasnije nastupile njene teže bolesti zbog kojih svakako nije mogla raditi. Vještak je pojasnio kako bi se prema orijentacijskim tablicama za procjenu smanjenja životne aktivnosti takvo stanje ramenog zgloba ocjenjivalo najmanje 15%.

7.2. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je, prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine, neosnovanim (članak 230. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08,125/11 - dalje: ZOO, i članak 139. ZR), primjenom odredaba članaka 19. i 1100. ZOO, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev s osnove naknade neimovinske i imovinske štete (tuđa pomoć i troškovi liječenja - odlaska na terapije) u ukupnom iznosu od 4.941,44 eura / 37.231,28 kuna, a preostali dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 5.839,80 eura (44.000,00 kuna) sa zateznim kamatama od 7. studenoga 2017. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 4.941,44 eura (37.231,28 kuna) od 7. studenoga 2017. do 15. prosinca 2017. te na iznos od 541,44 eura (4.079,48 kuna) od 7. prosinca 2017. do 6. ožujka 2023., odbio kao neosnovan.

8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, kao niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). Pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni.

9. Jednako tako, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1., u vezi s odredbom članka 8. ZPP, na koju povredu određeno upire žalitelj u žalbi. Naime, sud može iskaze stranaka i svjedoka, ocijeniti manje ili više uvjerljivim ili logičnim, gledajući pojedinačno, i u cjelini, s ostalim dokazima te ima ovlast ocjenjivati izvedene dokaze, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlozima obrazloži svoje, a za odluku u predmetu, bitno činjenično i pravno shvaćanje, a na koji je način sud prvog stupnja u ovom slučaju i postupio. Naime, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio sve izvedene dokaze, kao materijalne tako i personalne (iskaze svjedoka), kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, i na temelju pravilne ocjene tih dokaza zaključio kako tuženik, na kojem je, kao poslodavcu, teret dokaza postojanja jednog od ekskulpacijskih razloga iz odredbe članka 25. ZZR, pravilno zaključio kako je tuženik isključivo odgovoran za štetu koja je nastala prednici tužiteljice sada pok. PŠ, a koja je nastala prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka.

9.1. Tuženik nadalje, a s prethodno navedenim u vezi neosnovano upire na povredu prava na pravično suđenje sadržano u odredbi članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, br. 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006. i 13/2017.- dalje: Konvencija). Naime, pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i člankom 6. Konvencije, skup je postupovnih jamstava kojima se osigurava postupovna pravičnost postupka. Ono ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava. Međutim, je li došlo do povrede prava na pravično suđenje ovisi o svim okolnostima svakog pojedinog postupka.

9.2. Prema stabilnoj praksi Europskog suda za ljudska prava i ustavnosudskoj praksi: "Pravo na pravično suđenje ne može se smatrati djelotvornim ako zahtjevi i očitovanja stranka nisu stvarno "saslušani", tj. ako ih sud nije propisno ispitao (usporedi s, primjerice, odlukama Ustavnog suda brojeva U-III-3911/2018 od 26. rujna 2019. i U-III-3967/2018 od 14. rujna 2020., www.usud.hr; te predmetima ESLJP-a Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09, presuda od 13. prosinca 2011., § 33., Letinčić protiv Hrvatske, br. 7183/11, presuda od 3. svibnja 2016., § 48.; i Zhang protiv Ukrajine, br. 6970/15, presuda od 13. studenoga 2018., § 60.). Drugim riječima, pravo na pravično suđenje nameće sudovima obvezu provesti odgovarajuće ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele (usporedi, primjerice, s odlukama Ustavnog suda brojeva U-III-3911/2018 i U-III-3967/2018 /navedeno/; te predmetima ESLJP-a Perez protiv Francuske [Vv], br. 47287/99, presuda od 12. veljače 2004., § 82.; M. protiv Nizozemske, br. 2156/10, presuda od 25. srpnja 2017., § 83.; te Dan protiv Moldavije (br.2), br. 57575/14, presuda od 10. studenoga 2020., § 47.) jer prava zajamčena Ustavom i Konvencijom ne smiju biti teoretska i iluzorna, nego praktična i djelotvorna (vidi, primjerice, odluku Ustavnog suda broj: U-III- 5725/2016 od 19. prosinca 2017., "Narodne novine" broj 8/18.). Stoga su obrazloženja sudskih odluka iznimno važna, jer sve dok u sudskoj odluci koja se osporava ustavnom tužbom nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da taj sud nije stvarno ispitao predmet i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta odluka zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava na pravično suđenje (usporedi s, primjerice, odlukama Ustavnog suda U-III-2886/2018 od 11. rujna 2019., U-III-3538/2018 od 12. studenoga 2020.; www.usud.hr.). Iako se pravo na obrazloženu sudsku odluku ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja (usporedi, primjerice, s odlukama Ustavnog suda broj: U-III-2886/2018 od 11. rujna 2019., t. 6.1. i U-III- 3538/2017. od 18. travnja 2019., t. 5., www.usud.hr; i predmetom ESLJP-a García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96, presuda od 21. siječnja 1999., § 26.) sudovi ipak nisu oslobođeni obveze poduzimanja odgovarajućih mjera, ispitivanja i davanja odgovora na odlučne tvrdnje koje je iznijela stranka. Tamo gdje se tvrdnje stranaka odnose na prigovore zbog povrede prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njezinim protokolima, nacionalni sudovi moraju ih ispitati s posebnom strogošću i pažnjom (vidi predmet ESLJP-a P i J.M.W.L. protiv Luksemburga, br. 76240/01, presuda od 28. lipnja 2007., § 96.)."

9.3. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja ispitao je sve tvrdnje tuženika, analizirao sve izveden dokaze i odgovorio na sve istaknute prigovore. Sud prvog stupnja, je u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje odgovarajuće razmotrio i odgovorio na tvrdnje tuženika koje su bile odlučne za ishod spornog odnosa između parničnih stranaka, a koje su bile jasno prezentirane sudu prvog stupnja tijekom cijelog postupka. Slijedom navedenog, žalbeni navodi kojima tuženik upire na povredu konvencijskog prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije su neosnovani.

9.4. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 295. ZPP, koja bi bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Naime, tužiteljica je svoj izostanak s ročišta zakazanog za 3. travnja 2019 ispričala te predložila odgodu kojoj se tuženik nije protivio, već se na tom ročištu upustio u raspravljanje i predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka (stranica 62 spisa predmeta). Na ročištu 4. studenoga 2019. koje je održano u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice u smislu odredbe članka 295. stavka 1. ZPP, tuženik se upustio u raspravljanje, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka - zakonskog zastupnika tuženika (RŠ), dok je na ročištu 3. travnja 2021. tužiteljicu zastupao punomoćnik u zamjeni za njezina punomoćnika, a okolnost što je sud dopustio odvjetniku Damiru Cibraliću, koji je prvotno pristupio na to ročište kao zamjenik tužiteljičina punomoćnika, da se pričeka s početkom rasprave radi angažiranja drugog zamjenskog punomoćnika, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnosti pobijane odluke, jer je nepravilan zaključak žalitelja da su se u tim procesnim okolnostima ispunili zakonski uvjeti za donošenje rješenja o presumiranom povlačenju tužbe u smislu odredbe članka 295. stavka 2. ZPP, pa su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

9.5. Nadalje, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba članka 351. stavka 1. u vezi s odredbama članaka 252. stavka 2. i 261 stavka 1. ZPP, na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi, kada je svoju odluku utemeljio na nalazu mišljenju vještaka spec. ortopeda. Sud prvog stupnja valjano je otklonio osnovanost svih prigovora tuženika, i za svoju je odluku dao jasne, iscrpne logične i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9.6. Naime, prema odredbi članka 252. stavka 1. ZPP, vještačenje, u pravilu, obavlja jedan vještak; a kad sud ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka. U konkretnom slučaju, vještačenje je, u skladu s citiranom odredbom, povjereno jednom vještaku koji je, osim pretrpljenih fizičkih boli i smanjenja životne aktivnosti, ocijenio i strah koji je pretrpjela prednica tužiteljice, sada pokojna PŠ, a koji je ocijenjen u skladu s pravilima struke i iskustva liječnika vještaka, što proizlazi iz njegova iskaza (ročište održano 4. ožujka 2021.) u kojem je naveo kako svi liječnici imaju određenu edukaciju psihijatrije te da mogu riješiti osnovne psihijatrijske probleme te da je, u konkretnom slučaju, pretrpljeni strah ocijenjen na osnovi dugogodišnjeg medicinskog iskustva, u uobičajenim slučajevima za takvu vrstu ozljede i liječenja. Vještak je pojasnio da je odredio malo dulje vrijeme trajanja straha slabijeg intenziteta prema učestalosti javljanja pok. PŠ liječniku. Vještak je u tom smislu pojasnio kako je jaki strah uobičajen nakon samog događaja dok oštećenik ima jake bolove i ne zna kojim će sve medicinskim zahvatima biti podvrgnut, i dok se navikne na novonastalo stanje (imobilizacija i slično), da se strah srednjeg intenziteta javlja sljedećih nekoliko dana dok su bolne tegobe jače i dok se mogu očekivati naknadne komplikacije, a strah slabog intenziteta se javlja nakon toga u periodu aktivnog liječenja i ako liječenje ide u dobrom smjeru taj strah postepeno nestaje, a ako liječenje ne daje rezultate taj se strah produljuje i odražava u vidu velike brige za tijek liječenja i zebnje kakav će biti konačan ishod, a što je bilo u konkretnom slučaju jer je slabiji strah procijenio u trajanju od godinu dana s obzirom na to da liječenje prednice tužiteljice nije išlo u očekivanom smjeru, a što je generiralo produljenje tog straha, s time da je taj strah ocijenjen dok je trajalo liječenje povrede podlaktice i ramena, što je ocijenio na temelju njegova dugogodišnjeg iskustva. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi tuženika koje u tom dijelu ponovno ističe u žalbi, a koje je sud prvog stupnja pravilno otklonio i obrazložio svoju odluku.

9.7. Što se tiče povreda koje je prednica tužiteljice zadobila u predmetnom štetnom događaju, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, utemeljenom na priloženoj medicinskoj dokumentaciji utvrdio da je prednica tužiteljice, sada pokojna PŠ u predmetnom štetnom događaju pretrpjela ozljedu u vidu prijeloma krajnjeg dijela desne palčane kosti, i ozljedu desnog ramena koja je ustanovljena tijekom obrade (SLAP) i posljedica je predmetnog štetnog događaja, koje su ozljede imale za posljedicu smanjenje životne aktivnosti od 15%, te je prednica tužiteljice pretrpjela fizičke bolove i strah u trajanju vrsti i intenzitetu kako je to ocijenio vještak, a što je sud prvog stupnja pravilno prihvatio i svoj je zaključak opravdao logičnim i valjanim razlozima koje prihvaća i ovaj sud, a što žalbenim prigovorima tuženika nije dovedeno u pitanje. Stoga se ne mogu kao osnovani prihvatiti žalbeni navodi tuženika da u konkretnom slučaju nije utvrđeno koje je ozljede u predmetnom štetnom događaju zadobila prednica tužiteljice i da bi u tom dijelu obrazloženje pobijane presude bilo nerazumljiv.

9.8. Naposljetku, sud prvog stupnja pravilno je otklonio osnovanost prigovora tuženika - da vještak koji je vještačio u ovom predmetu, u trenutku vještačenja, više nije bio na popisu stalnih sudskih vještaka, i za svoj je zaključak dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, jer naime, odredba članka 252. stavka 2. ZPP, ne isključuje mogućnost da se za vještaka odredi osoba koja nije na popisu sudskih vještaka, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. No pored navedenog, valja reći kako je u konkretnom predmetu određen liječnik specijalist ortopedije koji je prema podacima u spisu predmeta bio dugogodišnji vještak, iskusan liječnik specijalist koji je kompetentan izvršiti zadatak koji mu je odredio sud prvog stupnja. Stog asu žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu neosnovani.

9.9. Slijedom navedenog, prigovori tuženika na provedeno medicinsko vještačenje, a na kojima tuženik ustraje i u žalbi, pravilno su, po sudu prvog stupnja, ocijenjeni neosnovanim, koju ocjenu ovaj sud drugog stupnja prihvaća u cijelosti.

10. R, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio i činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističu stranke u podnesenim žalbama (članak 355. ZPP).

11. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

12. Prema odredbi članka 111. stavka 1. ZR, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

13. Nadalje, prema odredbi članka 25. stavka 1. ZZR, za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (stavak 2.).

13.1. Slijedom navedenog, iz citirane zakonske odredbe proizlazi kako se smatra (presumira) da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječu od rada, za koju poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a ekskulpacijskim se razlogom, kada je riječ o krivnji radnika, smatra namjera i krajnja nepažnja radnika.

14. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako tuženik nije dokazao da je prednica tužiteljice, sada pokojna PŠ postupala s namjerom da se ozljedi, niti da je postupala s krajnjom nepažnjom koja pretpostavlja da bi u obavljanju svojih poslova ručnog čišćenja zanemarila onu pažnju koja se očekuje od svakog prosječnog čovjeka, i svoja je utvrđenja i zaključke opravdao jasnim, iscrpnim, logičnim i uvjerljivim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, a koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

15. Što se tiče više sile kao ekskulpacijskog razloga iz citirane odredbe članka 25. ZZR, na što posebno upire žalitelj u žalbi valja odgovoriti kako se za višu silu u pravilu ističe kako se radi o ekskulpacijskom razlogu koji se nalazi izvan stvari te se njegovo djelovanje ne može predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, a što ovdje nije slučaj, jer iz okolnosti konkretnog događaja, proizlazi da se prednica tužiteljice, obavljajući svoje redovne radne zadatke čišćenja javne površine, poskliznula na veći kamen koji se nalazio na površini koju je čistila, ne predstavlja višu silu, dakle razlog koji bi se nalazio izvan stvari čije se djelovanje ne bi moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, pa su utoliko žalbeni navodi tuženika, neosnovani.

16. Nadalje, vodeći računa o okolnostima slučaja, značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom te uzimajući u obzir težinu i vrstu ozljeda, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredaba članka 1100. stavka 1., i članka 1095. ZOO, kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 4.941,44 eura (4.400,00 eura naknadu neimovinske štete, 276,00 eura za tuđu pomoć/2,00 eura po satu, te za troškove odlaska na terapije/liječenje u iznosu od 265,44 eura, a primjenom odredbe članka 223. ZPP, što je utemeljeno u medicinskoj dokumentaciji i nalazu i mišljenju liječnika vještaka), pa je utoliko žalba tuženika, i u pogledu osporavanja visine dosuđene naknade, neosnovana.

17. Tuženik djelomično osnovano upire na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, u pogledu priznatog troška zastupanja tužiteljice na ročištu koje je bilo održano 4. studenoga 2019. u odsutnosti tužiteljice (i njezina punomoćnika), a za koje joj je sud prvog stupnja nepravilno priznao 100 bodova s pripadajućim PDV-om.

17.1. Međutim , tuženik neosnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe članka 154. stavka 2. ZPP, budući da je sud prvog stupnja pravilno obračunao omjer uspjeha tužiteljice u sporu od 85 %, a prema citiranoj zakonskoj odredbi.

17.2. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.865,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preostali dio u iznosu do 211,52 eura odbijen kao neosnovan.

18. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP, žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari odbiti i potvrditi pobijanu presudu te u pogledu odluke o troškovima postupka žalbu tuženika djelomično odbiti, i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi te djelomično uvažiti, i presudu u pobijanom dijelu, preinačiti.

19. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen kao neosnovan, jer je tuženik sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (djelomično u pogledu troškova postupka) u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP).

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor