Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2264/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KB OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženice ZB (ranije ABC), OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sada nepoznatog boravišta, zastupane po posebnoj skrbnici EB, odvjetnici u [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-470/2023-23 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-470/2023-23 od 8. travnja 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I., III. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. II. i V. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br.[katastarska čestica]-dvor, oranica u [adresa] površine 246 čhv- porodična stambena zgrada [adresa] sagrađena na 157/246 dijela zk.č.br.[katastarska čestica] , upisana kao zk. tijelo AII (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju naknadi privremenoj zastupnici tuženice, odvjetnici EB trošak njezinog postavljanja u iznosu od 1.500,00 EUR (toč. II. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev privremene zastupnice tuženice za naknadu daljnjeg troška u iznosu od 200,00 EUR (toč. III. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.812,50 EUR (toč. IV. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 250,00 EUR (toč. V. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude po toč. I., III. i IV. izreke žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troškova žalbe.

3. Tužitelj istu presudu pobija u dijelu odluke o troškovima postupka pod toč. II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se preinači i zahtjev za naknadu troškova privremenom zastupniku tuženice odbije, uz naknadu troškova žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženice i predlaže njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, uz naknadu troškova toga odgovora.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, te nema nedostataka zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost i zakonitost.

7. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da je u ostavinskom postupku iza pok. AB, poslovni broj O-2430/07 tužitelj kao zakonski nasljednik (unuk ostaviteljice) upućen u parnicu protiv zakonske nasljednice CB (praunuke ostaviteljice), radi utvrđenja da zk.č.br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ne ulazi u ostavinsku masu iza pok. AB. Nije sporno niti da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4876/2013-92 od 2. prosinca 2020., utvrđeno da predmetna nekretnina, koja u katastru odgovara dijelu k. č. [katastarska čestica] u površini od 37 m2, dijelu k. č. [katastarska čestica] u površini od 485 m2 i dijelu k. č. [katastarska čestica] površine 9 m2, a u nalazu i mišljenju vještaka geodeta GB od 27.3.2018., je omeđena oznakama i brojevima 1-2-3-C-D-9-10-11-12 koji odgovaraju u zemljišnoj knjizi dijelu zk. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 148 čhv (531 m2), ne ulazi u ostavinsku masu iza pok. AB. Nije sporno niti da je u toj parnici razdvojen parnični postupak u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva, radi odvojenog raspravljanja. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Temeljem utvrđenja da je sporna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja pok. ostaviteljice AB u ½ dijela, koja je svoje pravo korištenja prenijela na kćerku IB (majku tužitelja), koja je zajedno sa suprugom (ocem tužitelja) izgradila obiteljsku kuću na toj nekretnini, te da su roditelji tužitelja bili u neprekidnom i nesmetanom posjedu te nekretnine od 1975. do svoje smrti, a tužitelj je njihov jedini zakonski nasljednik, prvostupanjski sud je ocijenio da je samostalan i neprekinuti posjed tužiteljevih roditelja i tužitelja kao njihovih pravnih slijednika, koji je započeo 1975. zakonit, istinit i pošten, i da su se do dana podnošenja tužbe 15. srpnja 2013. stekle zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti, čak i ukoliko se u rok dosjelosti ne uračuna vrijeme prije 8. listopada 1991., te je pozivom na odredbu čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV) prihvatio tužbeni zahtjev i presudio kao u izreci pobijane presude.

10. Suprotno žalbenim navodima žalbe tužitelj nije tužbom morao obuhvatiti sve pravne slijednike pok. AB, jer su svi zakonski nasljednici, osim tuženice CB, u ostavinskom postupku svoje zakonske dijelove na zk.č.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ustupili upravo tužitelju, zbog čega ne postoje razlozi da tužitelj tužbom obuhvaća i njih.

11. Provedenim dokazima u bitnome je utvrđeno da je pok. ostaviteljica krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno 1969. godine svoje pravo korištenja na spornoj nekretnini prenijela na kćerku (majku tužitelja ĆB), koja je zajedno sa suprugom ŠB izgradila na toj nekretnini obiteljsku kuću, a tužitelj je njihov jedini zakonski nasljednik. Utvrđeno da je su roditelji tužitelja upisani u katastru kao posjednici predmetne obiteljske kuće i zemljišta, dok je u zemljišnim knjigama ostalo upisano pravo korištenja na ime pok. AB. Svjedokinja BB potvrdila je navode tužitelja da su svi ostali zakonski nasljednici iza pok. MB, osim tuženice, ustupili tužitelju svoje zakonske dijelove tužitelju, jer su tužiteljevi roditelji do 1975. izgradili obiteljsku kuću koju su nesmetano i samostalno posjedovali do svoje smrti.

12. Prema odredbi čl. 388. st. 2. ZV stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV, tj. do 1. siječnja 1997. godine prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Stavkom 3. istog članka određeno je da rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određenih tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2. toga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom, ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

13. Obzirom da je sporna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom korištenja u korist pok. AB, koja je to svoje pravo korištenja 1969. godine prenijela na kćerku (tužiteljevu majku), koja je sa svojim suprugom na toj nekretnini izgradila obiteljsku kuću do 1975., koju su nesmetamo posjedovali do svoje smrti, to se sukladno odredbi čl. 388. st. 2. ZV posjed treba razmotriti i ocijeniti najprije prema pravnim pravilima bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koja su se primjenjivala na temelju čl. 4. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91) do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 i 91/96 – dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., zatim po odredbama ZOVO-a, i konačno prema važećim odredbama ZV-a.

14. Prema paragrafu 1468. OGZ rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama temeljem redovne dosjelosti bio je 30 godina, time da je isti sukladno načelnom mišljenju Proširene sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. skraćen na 20 godina, dok je prema paragrafu 1472. OGZ rok za izvanrednu dosjelost bio 40 godina, a temeljem kojih su se ocjenjivale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjedanjem, sve do donošenja ZOVO-a.

15. Odredbom čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO-a, koji je stupio na snagu 8. srpnja 1980. godine, savjesni i zakoniti posjednik neke stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a savjesni posjednik protekom dvadeset godina. Prema odredbi čl. 29. ZOVO-a na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije se moglo steći dosjelošću.

16. Prema čl. 159. st. 1. ZV, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom stvari ako taj posjed ima određenu kakvoći i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposobna da bude vlasnikom stvari. Odredbom čl. 159. st. 2. i 3. ZV propisano je da samostalni posjednik stvari, čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću vlasništvo nepokretne stvari protekom roka od deset godina, a ako je posjed barem pošten protekom roka od dvadeset godina.

17. Pravilan je pravni pristup prvostupanjskog suda da su roditelji tužitelja i sam tužitelj kao njihov zakonski nasljednik imali valjani pravni temelj posjedovanja, što njihov posjed čini zakonitim, jer je pok. MB svoje pravo korištenja na predmetnoj nekretnini prenijela (darovala) svojoj kćerki – majci tužitelja, koja je sa suprugom na tom zemljištu do 1975. izgradila obiteljsku kuću, te su osnovano spornu nekretninu posjedovali kao stvarni vlasnici, jer su ju stekli na zakonit način i bili u samostalnom, neprekinutom i poštenom posjedu iste.

18. U konkretnom slučaju nije bilo osnove za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po OGZ-u, jer rok od 30 godina iz paragrafa 1468. OGZ nije istekao do stupanja na snagu ZOVO-a, kao niti po ZOVO-u, jer se vlasništvo na nekretnini u društvenom vlasništvu u smislu odredbe čl. 29. ZOVO-a nije moglo steći dosjelošću, niti je u predmetnom slučaju pravo vlasništva dosjelošću stečeno na temelju ukinute odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, jer su pravu vlasništva tužitelja bila suprostavljena prava zakonskih nasljednika upisane korisnice sporne nekretnine pok. AB.

19. Prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama K, OB i dr. protiv Republike Hrvatske, odlučne činjenice predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. listopada 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), ali samo pod uvjetom da je stjecanje nastupilo prije ili u vrijeme važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim, konfisciranim i sl.).

20. Navedeno znači da se u parnicama u kojima tužitelj traži od suda utvrđenje nekog stvarnog prava dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva priznaje vrijeme posjeda i prije 8. listopada 1991. godine samo ukoliko ne postoje prava trećih osoba na nekretnini upisanoj u društvenom vlasništvu. Kako je u konkretnom slučaju riječ o nekretnini na kojoj treće osobe polažu svoja prava, to se desetogodišnji rok računa od 1. siječnja 1997., odnosno od stupanja na snagu ZV-a, kada je društveno vlasništvo i pravo korištenja prestali postojati.

21. Naime, ZOVO je u svojoj pravnoj terminologiji koristio pojmove raspolaganja, upravljanja i korištenja, no nakon toga je došlo do primjene zakonske regulative u području prava vlasništva, odnosno do promjene pojma i oblika vlasništva, te je 1991. počeo proces pretvorbe prava vlasništva donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92), koji je definitivno dovršen 1. siječnja 1997. stupanjem na snagu ZV-a. Tim Zakonom uvodi se i definira samo jedna vrsta vlasništva (definira ga kao „stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja, te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima, ni zakonskim ograničenjima“), pa je stoga bilo potrebno regulirati i pretvorbu društvenog vlasništva uz propisane predmnijeve. Prema odredbi čl. 360. ZV pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drugačije.

22. Obzirom da je sporna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom korištenja za vrijeme ZOVO-a, sve do stupanja na snagu ZV-a 1. siječnja 1997., te imajući u vidu zakonske odredbe o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama i utvrđenje da je posjed roditelja tužitelja i njega kao njihovog pravnog slijednika zakonit, istinit i pošten (tzv. kvalificirani posjed), pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj zajedno sa svojim prednicima do podnošenja tužbe 15.7.2013. stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću protekom roka od deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja u skladu s odredbom čl. 159. st. 2. ZV.

23. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. IV. izreke pobijane presude pravilna je i zakonita, kako po osnovi, tako i po visini troškova koji su određeni. Pravilno je tuženoj, kao stranci koja je izgubila ovu parnicu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP naloženo da naknadi tužitelju troškove izazvane vođenjem ovoga postupka.

24. Isto tako, pravilnom je primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 85. st. 3. ZPP naloženo tužitelju (toč. II. izreke) da privremenoj zastupnici tuženice naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR, jer je tuženoj, koja je nepoznatog boravišta, temeljem odredbe čl. 84. st. 1. i 2. toč. 4. ZPP u ovoj parnici postavljen privremeni zastupnik u osobi odvjetnice EB, radi zaštite njezinih prava i interesa u ovom postupku. Pogrešno smatra tužitelj da je u konkretnom slučaju visinu troškova trebalo umanjiti za 50% nagrade za rad koji bi tuženici pripao po Odvjetničkoj tarifi primjenom čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika („Narodne novine“, broj 5/14, 75/14, 5/15, 28/16, 103/15 – dalje: Pravilnik). Na daljnje navode da ne treba uopće snositi troškove privremene zastupnice, jer je u cijelosti uspio u sporu, žalitelju valja ukazati da je čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 70/19.) dopunjen članak 85. Zakona o parničnom postupku („'Narodne novine“,' broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 i 80/2022) na način da mu je dodan stavak 3. koji propisuje da je sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika dužan predujmiti tužitelj. Stoga žalba tužitelja protiv toč. II. pobijane presude nije osnovana.

25. Isti tako, uz valjane je razloge odbijen zahtjev da se privremenoj zastupnici naknadi trošak u daljnjem iznosu od 200,00 EUR (toč. III. izreke), jer u odnosu na zatraženi trošak podneska iz 2017. godine u iznosu od 200,00 EUR nije jasno određeno na koji se podnesak zatraženi trošak odnosi, jer to nije određeno navedeno u troškovniku, sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP određeno navela za koji konkretno podnesak traži naknadu, zbog čega je nejasno na koji se konkretno podnesak zatraženi trošak odnosio.

26. Slijedom iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbe stranaka valjalo je odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

27. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu, jer navedena parnična radnja nije bila potrebna za postupak u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš