REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-207/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bojan Bacinger, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž- 1156/2024-3 od 2. rujna 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-443/2021-33 od 5. travnja 2024., na sjednici održanoj 21. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-1156/2024-3 od 2. rujna 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-443/2021-33 od 5. travnja 2024.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da prijedlog podnosi zbog sljedećih pravnih pitanja:

„I. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima, koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?

II. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?

III. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?

IV. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvima zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?

V. Je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u cijelosti ništetna ako je prethodno utvrđen ništetnim isključivo način njezine promjene?

VI. Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana tako da odredi primjenu fiksne kamatne stope za solemnizirani ugovor o kreditu u kojemu su se stranke jasno opredijelile za ugovaranje promjenjive kamatne stope?

VII. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?

VIII. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?“.

3. U odgovoru na prijedlog, tužitelj osporava navode i predlaže isti odbaciti podredno, odbiti, uz naknadu troškova.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, čl. 387., čl. 388. i čl. 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako ovaj sud i u odlukama Revd 318/2024 od 6. ožujka 2024., Revd 224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd 5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr.).

6. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

7. Tuženik je istaknuo i to da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, nižestupanjske odluke su obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima pa slijedom navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

9. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je odbiti jer isti nije bio potreban za rješenje ovog spora, pozivom na odredbu čl. 155. ZPP.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil