REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-51/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Binički Ložnjak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici Boris Porobija, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, sa sjedištem u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-147/2022-3 od 25. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6418/2019-23 od 10. siječnja 2022.,u sjednici održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 7102792430 kojeg su 6. srpnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor u dijelu kojim je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana preko ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.309,03 kuna (173,73 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom kako je specificirano u ovoj točki izreke. U točki III. izreke utvrđene su ništetnima odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 7102792430 od 6. srpnja 2005. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF. U točki IV. izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime preplaćene valutne klauzule iznos od 2.542,94 kuna (337,50 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom kako je specificirano u ovoj točki izreke.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-4710/2022-2 od 8. veljače 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom, kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, je li za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara ako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka?". Dopušteno je pitanje ocijenjeno važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda izraženoj u odlukama broj Revr-1797/2010-2 od 19. ožujka 2013. i Revr- 1068/2016-2 od 9. travnja 2019.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu u odnosu na koji je dopuštena (za isplatu iznosa od 12,18 EUR/91,79 kuna u odnosu na koji je drugostupanjskom presudom potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude koji nije utužen do 13. lipnja 2019.), s prijedlogom da se revizija prihvati i presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se drugostupanjska presuda ukine u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

6. Revizija nije osnovana.

7. U povodu revizije, pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U ovom je stadiju postupka već utvrđeno da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 7102792430 od 6. srpnja 2005., zaključen između prednika tužitelja i tuženice, ništetan u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao i da je tuženica na temelju odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s odredbama članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 15/22 - dalje: ZOO) obvezna vratiti tužitelju ono što je primila na temelju ništetne odredbe.

9. U revizijskom je stadiju postupka sporno pitanje opsega vraćanja primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 12,18 EUR/91,79 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos jer on nije utužen do 13. lipnja 2019., već kasnije, nakon što je visina preplaćenog iznosa utvrđena u dokaznom prvostupanjskom postupku financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku navedene struke. Naime, prethodno je utvrđeno da je zastara počela teći 14. lipnja 2014. kada je Visoki trgovački sud RH u kolektivnom sporu pravomoćno odlučio da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, a tužba je u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019.

9.1. Tuženica je u odnosu na preinačeni dio zahtjeva istakla prigovor zastare koji je u postupku otklonjen jer je ocijenjeno da preinačeni dio tužbe nema karakter novog zahtjeva u odnosu na početno postavljeni zato što je riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od samog početka postupka.

10. Neosnovano revidentica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod prihvaćanja pobijanog dijela tužbenog zahtjeva jer je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede spornog pitanja, u bitnom, podudarno s, u međuvremenu ujednačenim, pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje je, iz razloga koji će biti niže navedeni, prihvatljivo i u ovom pojedinačnom slučaju, a koje shvaćanje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

11. Naime, važeće uređenje instituta objektivne preinake tužbe u ZPP upravo i jest rezultat uvažavanja međusobno suprotstavljenih interesa stranaka, ali i javnog pravozaštitnog interesa jer je u interesu tužitelja da svoju tužbu može usklađivati s promjenama koje bi u odnosima među strankama eventualno nastajale tijekom postupka, osobito s rezultatima u prikupljanju procesnog materijala kako bi povećao svoje izglede za uspjeh. S druge je strane u interesu tuženika da mu se omogući što efikasnija obrana protiv onoga što se prema njemu traži. Njemu u pravilu ne odgovara da se preinakom tužbe postupak iznova vraća na početak, da se mora opet pripremati za obranu, da se izlaže dodatnim troškovima. U javnom je, pak, interesu da se u istom postupku, redovito uz korištenje već prikupljenog procesnog materijala, ostvari što brže, ekonomičnije, koncentriranije i obuhvatnije konačno razrješenje spornih odnosa među strankama, osobito da se izbjegnu naknadne parnice, ali što je osobito važno, i ostvarivanje što više razine pravne sigurnosti (tako i Č, M., Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, "Narodne novine", Zagreb, 2009., str. 445.-446.).

12. Odredba članka 191. stavka 1. ZPP izrijekom propisuje slučajeve koji imaju značenje objektivne preinake tužbe, a to su: promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kvantitativno povećanje tužbenog zahtjeva se događa u okolnostima kada se na temelju, u bitnom, iste činjenične osnove traži više nego što je bilo traženo tužbom, dakle ne traži se nešto drugo, već nešto više (za razliku od slučaja promjene istovjetnosti zahtjeva).

13. Starija pravna doktrina iz pravnih sustava koji na jednak način kao ZPP reguliraju pitanje objektivne preinake tužbe, promjenu istovjetnosti zahtjeva naziva i prava objektivna preinaka (tako i C, B., V, V. Građansko procesno pravo, Beograd, 1999. str. 325), odnosno preinaka u pravom, užem smislu (L, S., Č., Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004. str. 425.; L, S., Građansko procesno pravo I, Zagreb, 1972., str. 340.), dok ostale slučajeve objektivne preinake tužbe C i dr. (povećanje postojećeg zahtjeva i isticanje drugog uz postojeći) naziva neprava objektivna preinaka tužbe. Pojam neprave preinake tužbe prisutan je i u slovenskoj sudskoj praksi koja se izrijekom poziva na slovensku pravnu doktrinu (Wedam Lukić, Pravdni postopek, Zakon s komentarjem,

2. knjiga, GV Založba in Uradni list, Ljubljana 2006., str. 202.; kao i R, u istom djelu, knjiga 3. str. 68.). Prema praksi Vrhovnog suda Republike Slovenije (presuda II Cp 3173/2015 (ECLI:SI:2018:IIIPS.221.2016) od 13. siječnja 2016.), o nepravoj preinaci tužbe govori se kada predmet tužbe ostaje isti, samo se usklađuje visina tužbe (″O nepravi spremembi tožbe govorimo takrat, ko predmet tožbe ostaja isti, le višina tožbenega zahtevka se uskladi'').

14. Spomenuti domaći autori smatraju da u slučaju kvantitativnog povećanja tužbenog zahtjeva tužitelj u stvari obavlja sukcesivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, pa bi u tom slučaju trebalo primjenjivati pravila koja se na nju odnose (članak 188. ZPP), zakon ovu kumulaciju tretira kao preinaku kako bi je podvrgnuo restrikcijama ovlaštenja tužitelja da tu promjenu izvrše (tako i L, Č str. 426.). Restrikcije su, pak, vezane uz, inače dopuštenu, objektivnu preinaku i potrebne su da se spriječi zloupotreba procesnih ovlaštenja. Osnovni kriterij za dopuštenje preinake je postojanje izgleda da bi se, zahvaljujući preinaci, moglo pridonijeti konačnom rješenju spornih odnosa (tako i L, Č, str. 424.).

15. Novija domaća procesnopravna doktrina, ne pravi razliku između tzv. neprave preinake i tzv. preinake u pravom smislu. Međutim, u vezi s preinačenim zahtjevom razliku ipak pravi, i to u okolnostima kada je u pitanju provedba prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora zato što ZPP nije izrijekom riješio pitanje treba li i u povodu preinake tužbe provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora u vezi s preinačenim zahtjevom u smislu odredbe članka 186.a ZPP. Prema tom shvaćanju, nije potrebno provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora kod preinake povećanjem tužbenog zahtjeva jer se radi o takvoj preinaci koja je već posredno bila predmetom pokušanog mirenja, ali je potrebna provedba takva pokušaja kod svih preinaka promjenom istovjetnosti zahtjeva i isticanja novih zahtjeva uz postojeći (tako, Č, M., Građansko procesno pravo, Tužba, VI. knjiga, Zagreb, 2009., str. 472.).

16. U opisanim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da inzistiranje novije (aktualne) domaće pravne doktrine na nepostojanju teoretskog razlikovanja između preinake povećanjem tužbenog zahtjeva (tzv. neprave preinake) i preinake promjenom istovjetnosti zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći (tzv. prave preinake) u kontekstu prekida zastare u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u sudskoj praksi nije prihvatljivo. To stoga što takvo nerazlikovanje na određeni način proširuje restrikcije vezane uz inače dopuštenu objektivnu preinaku i onda kada preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, kao i onda kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa, a isto tako i onda kada se tuženik ne mora iznova pripremati za obranu što je inače svrha spomenutih restrikcija. To nije prihvatljivo posebno kod generički određenih tužbenih zahtjeva koji, po prirodi stvari, nisu identificirani sami sobom, već pravnim odnosom s obzirom na koji su istaknuti (redovito tražbinom koja proizlazi iz toga odnosa) odnosno tražbinom koja je utemeljena na određenom činjeničnom stanju, odnosno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi.

17. S druge strane, kada je u pitanju nastup zastare generički određenog tužbenog zahtjeva, tada preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koje je utemeljeno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je bila do tog povećanja, valja procjenjivati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara ima ne samo u smislu odredbi članka 214. - 246. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), već i u kontekstu primjene tih odredaba u duhu konvencijskih i ustavnih prava te pravne prakse Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) i domaćeg Ustavnog suda.

18. Naime, ESLJP pitanja vezana uz zastaru, a time i prekid zastare u slučaju preinake povećanjem tužbenog zahtjeva, najčešće razmatra kroz primjenu odredbe članka 6. stavka 1. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) odnosno članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) kojima se svakome jamči pravo na pravično suđenje. Ovo konvencijsko i ustavno pravo nije apsolutno i podliježe ograničenjima. Međutim, mora biti tumačeno u svjetlu vladavine prava kojoj je načelo pravne sigurnosti jedno od temeljnih aspekata i implicitno je sadržano u Ustavu i EKLJP, a zahtijeva da sve stranke imaju djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim sudovima koje im omogućuje da brane svoja prava (tako i Ustavni sud, odluke broj U-III-6064/2011 od 28. studenoga 2012., U-III-5163/2011 od 11. prosinca 2014.). S druge strane, jedan od aspekata prava na pravično suđenje je i „pravo na sud“ kojemu je svojstveno pravo na pristup sudu.

19. Naprijed navedeno je odlučnog značenja zbog činjenice što zastara u osnovi i predstavlja ograničenje prava na sud, iako ni u praksi ESLJP, kao ni u praksi Ustavnog suda, postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Kada je riječ o zastari kao obliku ograničenja prava na pravično suđenje, putem instituta zastare, a time i prekida zastare u slučaju preinake tužbe u postupcima u kojima je tužbeni zahtjev generički određen (a takav je i predmetni), ocjenjivanje pitanja trenutka prekida zastare podrazumijeva razrješenje sukoba, s jedne strane, prava dužnika na pravnu sigurnost, a s druge strane, prava vjerovnika (konkretno potrošača) na pristup sudu.

20. U razrješenju tog sukoba, u skladu s praksom ESLJP (primjerice, Sanofi Pasteur protiv Francuske, zahtjev broj 25137/2016, presuda od 13. veljače 2020., Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09 od 17. rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05 od 1. travnja 2010. i dr.), koju slijedi i domaći Ustavni sud (primjerice, U-III- 5678/2012., U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021. i dr.), valja imati na umu da se svrha zastare temelji na interesima pravne sigurnosti i konačnosti kroz zaštitu mogućih tuženika od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti, kao i na sprječavanju nepravde koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi zbog proteka vremena možda postali nepouzdani i nepotpuni. S druge strane, valja imati na umu i da zahtjev za osiguranje prava na pristup sudu kao aspekta prava na pravično suđenje, prema istoj praksi, u primjeni relevantnih proceduralnih pravila, zahtijeva izbjeći pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka, ali također izbjeći i pretjeranu fleksibilnost koja može rezultirati uklanjanjem proceduralnih zahtjeva propisanih zakonom.

21. U okolnostima kada se tuženik kao dužnik protivi preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koji je već u tužbi generički određen, valja uzeti da je kod neizmijenjene činjenične osnove i taj zahtjev, iako na posredan način, već od podnošenja tužbe predmet raspravljanja jer zahtjev za vraćanje novčanog iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe u osnovi i ne znači da je tužitelj utužio novčanu svotu, već upravo povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe. To tuženiku kao dužniku već od početka parnice omogućuje da se brani u postupku u odnosu na osnovanost zahtjeva upravljenog protiv njega. Na taj je način postignuta svrha zastare, ne samo prema konvencijskom i ustavnom, već i domaćem obveznom pravu jer tuženik nije ovakvom preinakom stavljen u nepovoljniji procesni položaj u kojem bi mu zbog preinake i proteka vremena od podnošenja tužbe bilo teško braniti se u parnici budući da je to u mogućnosti već od trenutka kada je parnica počela teći.

22. Kada, s druge strane, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, već se pravo na preinačenje tužbe koristi lojalno i racionalno i kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa odnosno može dovesti do pozitivnih rezultata za sud i stranke u postupku, a okolnosti koje su uvjetovale takvu preinaku su objektivne prirode, tada bi tumačenje prema kojem podnošenje tužbe u ovakvim okolnostima ne prekida zastaru (članak 241. ZOO) značilo pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka. To stoga jer bi na taj način tužitelju kao vjerovniku bila smanjena mogućnost pristupa sudu i narušila bi se bit njegova prava na naknadu štete jer njegov zahtjev ne bi uopće bio meritorno razmatran zbog razloga koji se objektivno ne mogu pripisati tužitelju kao vjerovniku. S druge strane, i u takvim okolnostima tuženiku kao dužniku nije otežana mogućnost obrane zato što je njegov zahtjev već posredno predmet raspravljanja od početka parnice.

23. Stoga rješavajući pitanje prekida li se, u smislu odredbe članka 241. ZOO, zastara u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove već podnošenjem tužbe u tom postupku ili u trenutku preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, revizijski sud u ovom pojedinačnom predmetu prihvaća pravno shvaćanje odjelne sjednice iz odjeljka 10. ovog obrazloženja jer je to pravno shvaćanje u skladu s naprijed navedenim dostignutim standardima razvoja prava po pitanju zastare i preinake tužbe kako u sudskoj praksi ESLJP, Ustavnog suda RH i revizijskog suda, kao i u pravnoj doktrini.

24. U opisanim je prilikama stoga pretežnije pravo tužitelja kao vjerovnika i osobe na čiji je teret utvrđena ništetnost od prava na pravnu sigurnost tuženice kao dužnice koja je u obveznopravnom odnosu postupala nepošteno i odgovara za takvo postupanje, pa je navedeno pravno shvaćanje rezultat potrebe za poboljšanjem tumačenja zakona koje ima za cilj osiguranje što većeg stupnja pravne sigurnosti, kao i pravičnosti kroz ravnotežu između stabilnosti i fleksibilnosti pravila uz izbjegavanje pretjeranog formalizma.

25. Budući da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno s naprijed navedenim, sada ujednačenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda, zaključiti je da je revizija tuženice neosnovana te ju je, na temelju odredbe članka 393. stavka 1.

ZPP, kao takvu valjalo odbiti.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil