REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-707/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 5. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i tuženika, 21. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj ugovora 366-89/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.12.2004. godine a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 7. koja glasi:

« … prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan dospijeća kredita, odnosno na dan plaćanja … ».

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 976,60 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,08 eur od 31. siječnja 2005. do isplate,

-na iznos od 1,04 eur od 31. listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 1,85 eur od 31. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 7,24 eur od 24. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 0,32 eur od 30. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 2,11 eur od 31. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 4,25 eur od 31. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 5,25 eur od 28. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 5,30 eur od 31. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 9,32 eur od 30. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 11,17 eur od 31. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 28,10 eur od 1. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 23,65 eur od 31. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 34,50 eur od 31. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 32,70 eur od 30. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 23,40 eur od 4. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 37,11 eur od 30. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 46,04 eur od 31. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 43,63 eur od 31. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 40,30 eur od 28. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 41,59 eur od 31. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 41,29 eur od 30. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 50,56 eur od 17. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 64,41 eur od 19. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 79,84 eur od 16. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 93,78 eur od 1. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 63,72 eur od 1. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 59,03 eur od 31. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 59,27 eur od 30. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 65,75 eur od 3. siječnja 2012. do isplate,

pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak 1.581,79 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 18. listopada 2022. navodi da su **.**.2004. ŠH kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 366-89/2004 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.200,00 CHF. ŠH da je preminuo **.**.2021. te da je Rješenjem o nasljeđivanju Javne bilježnice Alida Crljenica poslovni broj O-19/2022 od 4. travnja 2022. njegovom nasljednicom proglašena GH, supruga.

1.1.Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.200,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.3. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.4. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovoreni tečaj švicarskog franka koji je na dan klapanja predmetnog ugovora obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužiteljica smatra da je predmetni kredit znatno preplatila za iznos 1.150,90 EUR. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate što potražuje ovom tužbom.

1.5.Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 22. srpnja 2024. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 976,60 EUR zajedno sa zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare te osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

2.1. Kako je tužba podnesena 18. listopada 2022., tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 18. listopada 2017. nastupila zastara potraživanja.

2.2. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

2.3. Također tuženik ističe, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, da je potrebno utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje prema mišljenju tuženika ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas.

2.4. Tuženik da je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u.

2.5. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.6. Tuženik imajući u vidu navedeno, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U tijeku postupka pročitana je specifikacija uplata, otplatni plan, ugovor o kreditu, rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-19/2022, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, pročitan je nalaz vještaka, saslušan je vještak, svjedok ĆH i tužiteljica.

4. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan na način kako je to navedeno u izreci

.

5. Među strankama nije sporno:

- da je pravni prednik tužiteljice pok. ŠH u svojstvu korisnika kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 16. prosinca 2004. Ugovor o kreditu broj 366- 89/2004 kojim mu je ugovorom tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 25.200,00 CHF,

- da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju novog motornog vozila,

- nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora) kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje potražuje ovom tužbom. Sporno je među strankama mogu li se na ovaj pravni odnos stranaka primijeniti odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točkom 5. da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru su neodređene i nepoštene, a o njima se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Dakle tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kako bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti budući je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema euru, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Dakle tužitelj nije prilikom ugovaranja kredita bio adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je doveden u neravnopravni položaj, to ugovornu odredbu čini nepoštenom, a nepoštene odredbe su ništetne sukladno čl. 3., 4. i 6. ZOO. Osim toga, takve ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene su i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnosti tvrdnji da sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije ništetna, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Odredbom čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i anuiteti švicarski franak izražena je na identičan način kao i ona koja je u toč. 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom.

11.1. Sud je saslušao tužiteljicu i svjedoka ĆH sudužnika po Ugovoru o kreditu.

11.2. Svjedok ĆH, sin pok. korisnika kredita, u svom je iskazu naveo da je bio sudužnik u tom ugovoru o kreditu te da su novčana sredstva koja su njime realizirali utrošili kupnju osobnog automobila marke Škoda Octavia 1,9 TDI koji mu je bio potreban za odlazak na posao i druge osobne potrebe. Riječ je o osobnom vozilu marke Škoda Octavia 1,9 TDI. Svjedok je bio zaposlen, nije bio vlasnik obrta u času realizacije toga kredita. No, zbog činjenice da je bio kreditno nesposoban kredit je realizirao njegov otac koji je tada bio zaposlen u Uljaniku i bio je kreditno sposoban pa su se bili dogovorili da on za njega podigne kredit a svjedok mu je bio sudužnik. Taj kredit bio im je prezentiran kao najpovoljniji, u stvari uopće se ne sjeća da su razgovarali o bilo kojoj drugoj valuti osim CHF za kojeg su im u banci rekli da je najpovoljniji i da je najosiguranija valuta, a on da nije imao razloga sumnjati u to što su mu rekli obzirom da je poznavao djelatnike banke i vjerovao im. Početni anuitet iznosio je oko 1.600,00 kuna da bi na kraju narastao do 2.600,00 kuna. Niti u jednom trenutku nisu im u banci ništa rekli da bi moglo doći do značajnije promjene tečaja i kamate upravo suprotno tvrdili su da je riječ o stabilnom tečaju odnosno valuti. Banka je pripremila tekst Ugovora o kreditu. Kada su došli na potpis ugovor je već bio sastavljen i ništa nisu mogli mijenjati.

11.3. Tužiteljica se u svom iskazu navela da se pridružuje iskazu svoga sina, saslušanog u svojstvu svjedoka, te dodala da se sjeća kada se pokojni suprug ŠH vratio iz banke da joj je rekao da su se odlučili uzeti kredit u CHF, a kako njoj ta valuta CHF nije ništa značila jer nije ništa o njoj znala, da ga je upitala zbog čega su se odlučili uzeti kredit u CHF na što joj je on odgovorio da su mu u banci rekli da je to najpovoljniji kredit, a da je valuta CHF najsigurnija valuta, odnosno da su mu u banci ponudili samo taj kredit. Suprug joj ništa nije rekao o tome da bi mu u banci jasno predočili rizike i način promjene valute.

11.4. Sud je iskaz svjedoka i tužiteljice ocijenio istinitim jer su iskazivali logično, ne upadajući u kontradiktornosti i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik njihove iskaze nije osporio. Iz iskaza svjedoka i tužiteljice je utvrđeno da su im u banci valutu CHF predočili kao sigurnu i stabilnu te da joj nisu posebno predočili što će utjecati na rast ili pad valute CHF, niti su ju u banci upozorili na rizike CHF. Nadalje iz njihova iskaza je utvrđeno da su predmetna novčana sredstva ostvarena kreditom utrošena na kupnju osobnog automobila za osobne potrebe te da niti korisnik kredita niti sudužnik nisu bili vlasnici obrta ili poduzeća, već zaposlenici.

11.5. Obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženiku je bio teret dokaza da konkretni Ugovor o kreditu br. 366-89/2004 od 16. prosinca 2004. odstupa od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i to u njegovu korist). No, provedenim dokazima sud nije utvrdio bitno drugačije činjenice koje bi imale za posljedicu da se na konkretni pravni odnos tužiteljice i tuženika ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz citiranih pravomoćnih presuda, već upravo suprotno sud je iz iskaza svjedoka i tužiteljice samo potvrdio da se na konkretni pravni odnos po tom Ugovoru imaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora. Stoga sud ne prihvaća stav tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u djelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule, ne može odnositi na konkretan pravni odnos između tužiteljice i tuženika. Naime, tuženik je sudjelovao u tim postupcima kao kolektivnim sporovima te je navedenim presudama odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule izražene u švicarskim francima (CHF) upravo za ugovore o kreditu koje je tuženik zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor o kreditu prednik tužiteljice i tuženik zaključili su upravo u tom razdoblju, odnosno 16. prosinca 2004. Shodno navedenom, stav je ovog suda kako je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice dakle ništetnost ugovornih odredbi kredita u CHF iz Ugovora o kreditu br. 366-89/2004 od 16. prosinca 2004. utvrđena upravo navedenim presudama. Dakle, naplatom kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

13.1. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da je prednik tužiteljice zaključio Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a tuženik nije dokazao (niti to proizlazi iz provedenih dokaza) da je taj kredit korišten u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti, utvrđeno je da je prednik tužiteljice imao svojstvo potrošača.

14. Činjenica da je tužiteljica nasljednica iza pok. korisnika kredita utvrđena je iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Alide Crljenica poslovni broj O-19/2022 od 4. travnja 2022.

15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao objektivan cijeneći da je sačinjen u skladu s pravilima struke.

15.1. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika više uplatila 976,60 EUR.

15.2. Zbog primjedbi tuženika istaknutih u podnesku od 4. studenog 2024. sud je odredio i proveo dokaz saslušanjem vještaka Tomislava Prpića. Vještak je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 10. svibnja 2024., a na pitanje tuženika odgovorio je da je kako je to navedeno u tablici 5 pisanog nalaza i mišljenju predmetna razlika prikazana kao umnožak dospjelog anuiteta i razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita. Nadalje, kako je prikazano u tablici 6 vještak je utvrdio i razdoblja kada su tečajevi bili niži od tečaja prilikom isplate kredita i prikazao kao zasebni izračun, ali nije vršio nikakav prijeboj jer mu to nije bio zadatak.

16. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te sukladno njemu precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 22. srpnja 2024. na način da potražuje isplatu razlike od 976,60 EUR.

17. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda i shvaćanjima iznesenim u ovoj presudi.

18. Naime, u postupku je utvrđeno da tužiteljica ima pravo na povrat razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu. Radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.

19. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO- a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužitelj od tada ima pet godina vremena zahtijevati povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/17 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 18. listopada 2022. utvrđeno je da od dana donošenja prethodno citiranih odluka do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina niti je tužitelju nastupila zastara potraživanja pa se prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

20. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od iznos od 976,60 EUR

, a kako je to navedeno u izreci presude.

21. Tužiteljici su priznate i zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno utvrđenju iz nalaza i mišljenja vještaka, a temeljem čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

22. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike jer tuženik u ovoj pravnoj stvari nije postavio protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja niti je postavio materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. 15.1. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za povratom iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešle u tuženikovu imovinu temeljem ništetnih odredbi Ugovora. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

23. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19), s obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti s postavljenim zahtjevom. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 75 bodova prema Tbr. 7/1, za sastav podnesaka od 22. srpnja 2024. (75 bodova) prema Tbr.8/1, te 5. siječnja 2024. (18,75 bodova) Tbr 8/3, zatim za zastupanje na ročištu 4. prosinca 2023., 11. studeni 2024. i 5. prosinca 2024. (3x75 bodova) Tbr. 9/1. Tužiteljici je priznato sveukupno 393,75 bodova uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 984,38 EUR. Tužiteljici se priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu 19,91 EUR te trošak vještačenja 577,50 EUR pa ukupni trošak iznosi 1.581,79 EUR.

24. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli 21. siječnja 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.