REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6107/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VŠ (nom: VŠ) iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupu ga SŠ, odvjentik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69, koju zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, dana 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 228-50- 3472544 od 17.5.2006. između tužitelja i tuženika, kojima su ugovorene valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva stopa ugovorne kamate.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 3.392,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to:

- na 10,43 eura od 2.10.2008.

- na 14,67 eura od 19.12.2008.

- na 17,72 eura od 6.2.2009.

- na 19,10 eura od 6.2.2009.

- na 15,30 eura od 28.3.2009.

- na 16,03 eura od 30.4.2009.

- na 10,21 eura od 29.5.2009.

- na 5,93 eura od 23.6.2009.

- na 7,07 eura od 31.7.2009.

- na 9,32 eura od 29.8.2009.

- na 9,13 eura od 30.9.2009.

- na 6,85 eura od 30.10.2009.

- na 11,13 eura od 30.11.2009.

- na 14,56 eura od 14.12.2009.

- na 19,44 eura od 30.1.2010.

- na 18,32 eura od 25.2.2010.

- na 24,95 eura od 18.3.2010.

- na 23,69 eura od 26.4.2010.

- na 26,14 eura od 25.5.2010.

- na 47,34 eura od 17.6.2010.

- na 42,98 eura od 13.7.2010.

- na 56,31 eura od 31.8.2010.

- na 51,70 eura od 13.9.2010.

- na 44,29 eura od 14.10.2010.

- na 59,93 eura od 5.11.2010.

- na 79,82 eura od 21.12.2010.

- na 65,73 eura od 18.1.2011.

- na 70,67 eura od 16.2.2011.

- na 64,39 eura od 15.3.2011.

- na 65,52 eura od 14.4.2011.

- na 92,18 eura od 16.6.2011.

- na 94,78 eura od 16.6.2011.

- na 117,05 eura od 11.7.2011.

- na 105,61 eura od 19.8.2011.

- na 93,09 eura od 30.9.2011.

- na 91,74 eura od 13.10.2011.

- na 90,78 eura od 10.11.2011.

- na 96,75 eura od 19.12.2011.

- na 101,96 eura od 12.1.2012.

- na 102,66 eura od 22.2.2012.

- na 99,06 eura od 19.3.2012.

- na 101,49 eura od 20.4.2012.

- na 103,15 eura od 16.5.2012.

- na 100,35 eura od 30.6.2012.

- na 101,09 eura od 20.7.2012.

- na 98,99 eura od 20.8.2012.

- na 94,45 eura od 17.9.2012.

- na 99,29 eura od 30.10.2012.

- na 101,61 eura od 21.11.2012.

- na 99,98 eura od 13.12.2012.

- na 90,86 eura od 21.1.2013.

- na 98,61 eura od 21.2.2013.

- na 99,29 eura od 29.3.2013.

- na 96,25 eura od 15.4.2013.

- na 92,96 eura od 9.5.2013., i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 1.251,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to:

- na 7,69 eura od 14.11.2007.

- na 7,65 eura od 4.12.2007.

- na 7,79 eura od 30.1.2008.

- na 7,86 eura od 29.2.2008.

- na 8,00 eura od 28.3.2008.

- na 7,80 eura od 21.4.2008.

- na 11,66 eura od 29.5.2008.

- na 11,80 eura od 30.6.2008.

- na 11,59 eura od 30.7.2008.

- na 11,60 eura od 2.9.2008.

- na 11,73 eura od 2.9.2008.

- na 12,68 eura od 2.10.2008.

- na 12,04 eura od 29.11.2008.

- na 12,85 eura od 19.12.2008.

- na 12,98 eura od 6.2.2009.

- na 13,03 eura od 6.2.2009.

- na 19,65 eura od 28.3.2009.

- na 19,69 eura od 30.4.2009.

- na 19,33 eura od 29.5.2009.

- na 19,06 eura od 23.6.2009.

- na 19,13 eura od 31.7.2009.

- na 19,27 eura od 29.8.2009.

- na 19,26 eura od 30.9.2009.

- na 19,12 eura od 30.10.2009.

- na 19,39 eura od 30.11.2009.

- na 19,60 eura od 14.12.2009.

- na 19,90 eura od 30.1.2010.

- na 19,83 eura od 25.2.2010.

- na 20,25 eura od 18.3.2010.

- na 20,17 eura od 26.4.2010.

- na 20,32 eura od 25.5.2010.

- na 21,65 eura od 17.6.2010.

- na 21,37 eura od 13.7.2010.

- na 22,21 eura od 31.8.2010.

- na 21,92 eura od 13.9.2010.

- na 21,46 eura od 14.10.2010.

- na 22,43 eura od 5.11.2010.

- na 23,67 eura od 21.12.2010.

- na 22,80 eura od 18.1.2011.

- na 23,10 eura od 16.2.2011.

- na 22,71 eura od 15.3.2011.

- na 22,78 eura od 14.4.2011.

- na 24,45 eura od 16.6.2011.

- na 24,61 eura od 16.6.2011.

- na 24,94 eura od 11.7.2011.

- na 24,25 eura od 19.8.2011.

- na 23,50 eura od 30.9.2011.

- na 20,77 eura od 13.10.2011.

- na 20,72 eura od 10.11.2011.

- na 21,04 eura od 19.12.2011.

- na 21,32 eura od 12.1.2012.

- na 21,35 eura od 22.2.2012.

- na 21,16 eura od 19.3.2012.

- na 21,29 eura od 20.4.2012.

- na 21,38 eura od 16.5.2012.

- na 21,23 eura od 30.6.2012.

- na 21,27 eura od 20.7.2012.

- na 21,16 eura od 20.8.2012.

- na 20,92 eura od 17.9.2012.

- na 21,17 eura od 30.10.2012.

- na 21,30 eura od 21.11.2012.

- na 21,21 eura od 13.12.2012.

- na 20,73 eura od 21.1.2013.

- na 21,14 eura od 21.2.2013.

- na 21,18 eura od 29.3.2013.

- na 21,01 eura od 15.4.2013.

- na 20,07 eura od 9.5.2013., i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnični trošak od 2.015,45 eura sa zateznim kamatama od 22.1.2025. do isplate, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13.6.2019. i tijekom postupka navodi da je 17.5.2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 228-50-3472544 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.860,75 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan isplate kredita. Tim je ugovorom u čl. 2. određena redovna kamatna stopa godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora po stopi od 5,20% godišnje. U čl. 7. ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora za CHF.

2. Tužbu tužitelj podnosi smatrajući da su tim ugovorom povrijeđena njegova potrošačka prava, time što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe: onu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Pritom se poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 4.7.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. te odredbe čl. 81.,87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naime, tuženik je prilikom ugovaranja valutne klauzule propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Riječ je o nepoštetnim i posljedično ništetnim ugovornim odredbama pa tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa koje je stekao na temelju tako ugovorenih odredbi. Zato, nakon provedenog vještačenja, od tuženika traži isplatu iznosa stečenih na temelju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi od 9.433,10 kn (sada 1.251,99 eura), a na ime stečenoga na temelju ugovorene valutne klauzule traži iznos od 25.56,27 kn (sada 3.392,70 eura) i presudu kao u izreci.

3. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti. Smatra neosnovanim stav tužitelja da povreda njegovih prava kao potrošača direktno proizlazi iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13.6.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem se zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

4. Što se tiče tvrdnji koje se odnose na valutnu klauzulu, tuženik tvrdi da je riječ o odredbi koja je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, tužitelju su tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom sklapanja kredita pregovaralo se o valutnoj klauzuli i tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili euro ili ugovora u kunama bez valutne klauzule.

5. Tuženik i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra lako uočljivom, jasnom i razumljivom, a metoda i kriterij primjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u. ugovoru o kreditu. Tužitelj je, s druge strane, potpisom ugovora izjavio da je s tekstom općih akata upoznat. Nadalje, razumljivost proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, dakle obrazložen od strane javnog bilježnika. Tuženik je koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog, vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Promjena kamatne stope konkretno nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, a stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu imale namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, što tužitelj namjerava postići u ovom postupku. Ističe prigovor zastare, tijeku zatezne kamate, prigovara visini tužbenog zahtjeva pa ga predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška.

6. Ovaj je sud 1.12.2023. donio presudu kojom je usvojio zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima su ugovorene valutna klauzula u CHF i promjenjiva stopa ugovorne kamate te naložio tuženiku da mu isplati ukupno 4.644,69 eura, koji je iznos tuženik stekao na temelju spornih odredaba ugovora o kreditu.

7. Županijski sud u Splitu je rješenjem Gž-1035/2024 od 2.10.2024. ukinuo presudu u tom dijelu s uputom da sud upotpuni činjenično stanje jer nije izveo po tuženiku predložen dokaz na okolnost pojedinačnog pregovaranja i davanja odgovarajućih obavijesti – saslušanje svjedoka JŠ.

8. U ponovnom postupku sud je pročitao predmetni Ugovor o kreditu otplatnu tablicu, prijepis knjigovodstvene kartice za tužitelja, promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila, tuženikove Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom informaciju za klijente, Pravilnik o obračunu kamata i naknada i ostalu dokumentaciju u spisu i izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb. Ocjenom izvedenih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu iz čl. 187.b st. 3. ZPP-a, a nakon pribave pregleda prometa po kreditu, podneskom do 27.2.2020., postavio određen zahtjev, što se ne može smatrati preinakom tužbe.

9. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 17.5.2006. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20% godišnje. Nije sporno ni da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa izmijenjena u više navrata, o čemu je tuženik obavještavao tužitelja.

10. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva te je li tražbina tužitelja zastarjela.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 15.4.2015. donio presudu Revt-249/14 kojom je, između ostaloga, odbijena revizija tuženika protiv presude VTSRH Pž- 7129/13 od 13.6.2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu na taj način promjenjiva.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.6.2018. donio presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude TS u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) jer je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, postupajući time protivno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 86/03), a nadalje od 7.8.2007.-31.12.2008. protivno odredbama iz čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

14. Po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika (također i odredba čl. 138.a ZZP/07).

15. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Pritom se naglašava da je neosnovana tvrdnja tuženika da se kolektivna presuda ne odnosi na konkretan ugovor, onaj o kreditu radi kupnje vozila, jer se navedena presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.

16. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje automobila u osobne svrhe. U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

17. Tuženik je, osporavajući tužiteljeve tvrdnje iz tužbe, istakao prijedlog za saslušanjem svojih djelatnika JŠ, ŠŠ i DŠ te tužitelja, na okolnosti informiranosti tužitelja o sada spornim okolnostima prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Kako je od prijedloga da se saslušaju njegovi djelatnici tijekom postupka odustao, tuženik nije dokazao svoje tvrdnje (čl. 221.a ZPP-a). Tužitelj je, naprotiv, u svome iskazu potvrdio tvrdnje iz postupka: iz njegovog je iskaza sud utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke prilikom pregovaranja nije primio informacije o tome zašto se, kako i pod kojim uvjetima može promijeniti kamatna stopa, da nije bilo govora o specifičnim rizicima zbog ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, da je ugovor prije potpisivanja pročitao i da mu je sadržaj bio poznat, no da nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama. Ovo znači da tužitelj nije od strane tuženika dobio sve obavijesti na temelju kojih bi mogao dati informirani pristanak i da tuženik nije tužitelju pružio nikakve informacije o tome kako, zašto, koliko, kada bi se mogla – tuženikovom odlukom – izmijeniti kamatna stopa.

18. Prijedlog da se sasluša javni bilježnik pred kojim je solemniziran ugovor o kreditu sud je odbio kao neodlučan za rješenje spornih pitanja u ovome postupku jer nije riječ o svjedoku koji je s tužiteljem vodio pregovore prije sklapanja ugovora niti je to mogao, niti je njegova uloga u solemnizaciji ugovora o kreditu bila i mogla biti saniranje propusta tuženika.

19. Po čl. 81. st. 1. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo.

20. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se primjena vrši u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd. Iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo precizirano u aktima tuženika, odnosno tuženikovim Odlukama o izmjenama kamatnih stopa ili drugom aktu tuženika.

21. Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

22. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljano informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.

23. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, rizike ugovaranja valutne klauzule, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetne odredbe u ugovor su unesene samo od strane tuženika, na njih tužitelj nije mogao utjecati jer o njima nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

24. Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je tuženik po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužitelj, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatoga prema početnoj stopi od 5,20% za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Naime, početna kamatna stopa među strankama nije sporna, a odredba o načinu promjene te stope je ništetna i ostaje stoga samo početna kamatna stopa.

25. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u utuženom razdoblju visina tako obračunate tražbine tužitelja koja proizlazi iz tečajne razlike (tečaja primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF), iznosi ukupno 3.392,70 eura. Potraživanje tužitelja na ime više plaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope u istom razdoblju iznosi 1.251,99 eura, odnosno ukupno 4.644,69 eura. Vještak je obračunao i tzv negativne tečajne razlike, odnosno iznos koji je tužitelj manje platio, posljedično padu tečaja u odnosu na onaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, koji iznosi 312,76 eura. Vještak je sve preplate izrazio i po mjesecima i sve detaljno obrazložio.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jer ga je ocijenio objektivnim, jasnim, sačinjen je na temelju sve relevantne dokumentacije. Odluka je donesena na temelju nalaza i mišljenja u kojem je u obzir uzeta preplata tužitelja zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj (prema zahtjevu tužitelja). Nije prihvaćen prijedlog tuženika da se u obzir uzmu i anuiteti plaćeni po tečaju nižem od onoga na dan isplate kredita jer tuženik nije ni istaknuo protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja sa svojom eventualnom protutražbinom prema tužitelju. Osim toga, tužitelj tijekom otplatnog razdoblja na temelju ništetnih odredbi nije primio ništa, pa ne postoji ni obveza vraćanja.

27. Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (pri čemu se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 241. ZOO) počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13.6.2014.), zbog čega – s obzirom na činjenicu da je ova tužba podnesena 13.6.2019. - zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

28. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj izvršio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Zato je odbijen prigovor tuženika koji se odnosi na početak tijeka zatezne kamate na svaki pojedini anuitet.

29. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 5. ZPP jer zbog dijela zahtjeva s kojim tužitelj (u ranijem postupku) nije uspio nisu nastali posebni troškovi. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po odvjetniku po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen mu je trošak za sastav tužbe od 200,00 eura (tbr. 7/1), podneska od 3.9.2020. od 200,00 eura (tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 17.3.2021., 17.10.2022., 13.12.2022., 17.10.2023. i 14.1.2025. po 200,00 eura (tbr. 9/1), ukupno 1.400,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV od 350,00, financijsko vještačenje od 265,45 eura te trošak pristojbe na tužbu od 99,54 eura iznosi 2.015,45 eura.

30. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Zagrebu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika