Poslovni broj: Us I-344/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Zdenka Koharić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Odvjetničkom društvu Koharić & Budišćak-Kupčinec d.o.o., Zagreb, Nova ves 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na dohodak, nakon usmene i javne rasprave, 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21- 01/277, URBROJ: 513-04-23-2 od 31. listopada 2023.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trešnjevka, KLASA: UP/I-410- 23/2020-02/20790, URBROJ: 513-07-01-10/21-02 od 14. travnja 2021.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur (dvijetisućepetsto eur) u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21- 01/277, URBROJ: 513-04-23-2 od 31. listopada 2023. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trešnjevka, KLASA: UP/I-410-23/2020-02/20790, URBROJ: 513-07-01-10/21-02 od 14. travnja 2021., kojim je poništeno privremeno porezno rješenje od 8. lipnja 2020., te je utvrđeno da je tužitelj dužan uplatiti razliku poreza i prireza u iznosu od 472.622,76 kn za 2019. na temelju dohotka od nesamostalnog rada i drugog dohotka.

2. Tužitelj pobija zakonitost osporavanog rješenja, te ističe da tuženik nije odgovorio na žalbeni navod u vezi pravilne primjene članka 92. Općeg poreznog zakona u odnosu na vrstu metode procjene dohotka prvostupanjskog tijela, a čime je tuženik povrijedio odredbu članka 98. stavka 5. Općeg poreznog zakona.

3. Navodi da nije pozvan na popunjavanje obrasca izjave fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, koji je propisan odredbama posebnog propisa, niti je prvostupanjski postupak proveden sukladno članku 88. i 89. stavku 3. Zakona o porezu na dohodak, jer u postupku nisu utvrđeni ukupni primici tužitelja u 2019. i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja, a što znači da u postupku nije utvrđen drugi dohodak temeljem članka 76. Zakona o porezu na dohodak.

4. U konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo poziva se na primjenu članka 48. stavka 4. Zakona o porezu na dohodak kojim je propisana procjena porezne osnovice u slučaju nepodnošenja porezne prijave poreza na dohodak ili ako su podaci u poreznoj prijavi netočni, a u postupku se ne radi o tome da prijava nije bila podnesena, niti je u postupku utvrđeno da je porezna prijava netočna.

5. Smatra da je pogrešna primjena materijalnog prava upravo bila na štetu tužitelja, a obzirom da je tužitelju rješenjem od 14. travnja 2021. po osnovi primitaka koji se smatra drugim dohotkom u iznosu od 1.208.182,20 kn tužitelju utvrđena obveza po osnovi doprinosa iako člankom 185. Zakona o doprinosima nije propisano da se godišnja osnovica za obračun doprinosa uvećava za drugi dohodak utvrđen na temelju članka 76. Zakona o porezu na dohodak.

6. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski postupak je proveden kao postupak poreznog nadzora, te je sastavljen i zapisnik o poreznom nadzoru od 4. ožujka 2021., a u vezi tog provedenog postupka, zakonitost rješenja se pobija zbog povrede članka 116. Općeg poreznog zakona, jer je rješenje doneseno od strane neovlaštene osobe i zbog nenadležnosti Ispostave Trešnjevka za provođenje postupka poreznog nadzora, a obzirom da je prema članku 10. točki 2. Zakona o poreznoj upravi provođenje poreznog nadzora u nadležnosti Područnog ureda porezne uprave, a ne u nadležnosti ispostava, te porezni nadzor obavljaju porezni revizori, porezni inspektori i drugi državni službenici ovlašteni za provedbu poreznog nadzora, a zapisnik je potpisan od strane službene osobe LA, iz čijeg potpisa se ne može zaključiti da bi se radilo o poreznom revizoru, ili o poreznom inspektoru, te je uvidom u spis predmeta utvrđeno da isti službenik nema ovlaštenje za provođenje poreznog nadzora od strane čelnika poreznog tijela i nije ovlašten za provedbu poreznog nadzora.

7. Tužitelj nabraja dokaze na koje se pozvao u prigovoru na zapisnik, te ističe da se tuženik nije očitovao u vezi niti jedne dokazane transakcije, te je netočno da tužitelj nije dostavio ugovore o oročenju sklopljene s bankom, ako je iz vjerodostojne isprave jasno vidljiva svaka transakcija prijenosa s deviznog računa na tekući račun, te nije jasno zašto se jedna transakcija iste vrste i istog opisa prijenosa s deviznog računa PBZ-a na tekući račun u jednom slučaju smatra dokazanim izvorom stjecanja imovine, a u drugom se smatra da takav isti prijenos nije potkrijepljen vjerodostojnom dokumentacijom.

8. Primjera radi prijenos od 27. veljače 2019. je uplata drugog dohotka, ali takva ista transakcija od 3. srpnja 2019. uplata od udjela nije osporena, a što ukazuje na kontradiktorna utvrđenja u provedenom poreznom postupku.

9. Tužitelj nabraja da je za tri uplate u 2019. dostavio dokaze o izvorima imovine i to sporazum o međusobnim pravima i obvezama zaključen između tužitelja kao prenositelja poslovnih udjela i ŠA kao stjecatelja poslovnih udjela i Meduze d.o.o. zastupane po direktoru ŠA ovjeren kod javnog bilježnika 28. ožujka 2018., a kojim ugovorom je ugovorena ukupna naknada za prijenos u iznosu 3.300.000,00 kn, zatim sporazum o deponiranju zadužnica zaključen između istih ugovornih strana i zajedničkog odvjetničkog ureda Zdravko Baburak, Dijana Brezak i Zrinka Grabas kojim je u članku 2. utvrđeno da je radi osiguranja tražbine prenositelja poslovnih udjela prema stjecatelju poslovnih udjela za dio neplaćene naknade za prijenos poslovnih udjela u ukupnom iznosu 2.300.000,00 kn društvo Meduza d.o.o. predalo prenositelju poslovnih udjela dvije obične zadužnice, jednu za iznos 750.000,00 kn s dospijećem 31. prosinca 2018. i jednu na iznos 1.550.000,00 kn s dospijećem 31. prosinca 2019. te je ugovor ovjeren od strane javnog bilježnika 28. ožujka 2018., pa se radi o vjerodostojnoj dokumentaciji čiju ocjenu tuženik nije proveo, već se u konkretnom slučaju kao jedino dokazno sredstvo zahtjeva isplata odnosno uplata na račun, iako niti jednim poreznim zakonom nije propisano da je to jednino dokazno sredstvo.

10. Predlaže sudu da poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

12. Predlaže sudu da bez rasprave odbije tužbeni zahtjev.

13. Tužbeni zahtjev je osnovan.

14. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), a o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.

15. Na raspravi sud je odbio prijedlog tužitelja da se ovaj predmet spoji sa predmetima utvrđivanja poreza na dohodak za 2018. i 2017., jer je u svim predmetima dohodak utvrđivan na temelju spornog izvora imovine, a koje činjenično stanje se vezuje na početnu 2017., jer se prema mišljenju suda osporavana rješenja u vezi utvrđivanja dohotka odnose na radne različite godine, pa ne moraju imati isto početno stanje, a opunomoćenica tužitelja zatražila je naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur.

16. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

17. Prema podacima spisa predmeta osporavanim rješenjem od 31. listopada 2023., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 14. travnja 2021. kojim je poništeno privremeno porezno rješenje od 8. lipnja 2020., te je utvrđeno da je tužitelj dužan uplatiti razliku poreza i prireza u iznosu od 472.622,76 kn za 2019. na temelju dohotka od nesamostalnog rada i drugog dohotka.

18. U obrazloženju navedeno je da je prvostupanjsko tijelo postupilo sukladno ovlasti iz članka 99. stavka 5. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16 i 106/18) kojim je propisano da porezno tijelo može izvršiti naknadnu provjeru vjerodostojnosti podataka iskazanih u poreznoj prijavi poreznog obveznika, te da je sukladno članku 88. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 115/16 i 106/18), porezna uprava dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje, u stavku 2. propisani su elementi usporedbe, a u stavku 3. da ukoliko se utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, da će se po toj osnovi utvrditi drugi dohodak sukladno članku 76. navedenog Zakona, te je člankom 89. stavkom 9. navedenog Zakona propisano da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, jer ih u protivnom porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim.

19. Tuženik obrazlaže da je od strane društva Meduza d.o.o. tijekom 2019. evidentirana tek jedna uplata u iznosu od 424.000,00 kn i to od 20. prosinca 2019., te da tužitelj nije dostavio ugovore o oročenju sklopljene s bankom, a iz kojih ugovora bi bio vidljiv početni datum oročenja, istek oročenja i isplaćena svota po isteku oročenja niti ikakvu drugu dokumentaciju iz koje bi proizlazila istinitost njegovih navoda, jer je životno nelogično i neuvjerljivo da bi tužitelj isplaćena novčana sredstva po isteku oročenja još od 2016. držao kod kuće i iste uplaćivao sam sebi na tekući račun, a obzirom da nije jasno čemu uplata na tekući račun ukoliko je raspolagao gotovinskim sredstvima kod kuće.

20. Tuženik smatra da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj u 2019. po osnovi dohotka od nesamostalnog rada uprihodio 114.078,36 kn, a istome su tijekom 2019. izvršene s njegove strane te strane trećih osoba gotovinske uplate na račun u ukupnom iznosu od 1.208.182,20 kn za koje nije dokazao izvore stjecanja, a zbog čega je tužitelju temeljem odredbe članka 88. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak utvrđen drugi dohodak po toj osnovi.

21. Tuženik na žalbene navode odgovara da u konkretnom slučaju nije proveden porezni nadzor u smislu odredbi članka 115. – 126. Općeg poreznog zakona, već je prvostupanjsko tijelo na temelju zakonske osnove iz članka 99. stavka 5. Općeg poreznog zakona poništilo privremeno porezno rješenje od 8. lipnja 2020., te tužitelju za 2019. utvrdilo drugi dohodak u iznosu od 1.208.182,20 kn jer tužitelj nije dokazao izvore primitaka u predmetnom poreznom razdoblju, a na temelju odredbe članka 88. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak, pa to što je prvostupanjskim rješenjem drugi dohodak tužitelju utvrđen kao dohodak iz članka 39. stavka 3. točke 11. Zakona o porezu na dohodak nije na štetu tužitelja jer tužitelju porez i prirez na drugi dohodak nisu utvrđeni po stopi propisanoj odredbama članka 78. stavka 1. i stavka 2. Zakona o porezu na dohodak.

22. Odredbom članka 92. stavka 1. Općeg poreznog zakona propisano je da ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti.

Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da će porezno tijelo procijeniti poreznu osnovicu:

1. ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditi prema poreznim zakonima

2. ako porezni obveznik ne izdaje propisane račune ili ne vodi poslovne knjige točno, uredno i pravodobno

3. ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom

4. ako porezni obveznik odbije sudjelovati u poreznom postupku ili onemogućava provedbu poreznog postupka

5. ako porezni obveznik koji vodi podatke u elektroničkom obliku ne postupi u skladu s odredbama članka 67. ovoga Zakona.

Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da će pri utvrđivanju porezne osnovice procjenom, porezno tijelo polaziti od:

1. raspoložive uredne poslovne dokumentacije, ako ona postoji, a nije proknjižena 2. raspoložive uredne poslovne dokumentacije o poslovanju u određenom razdoblju kraćem od razdoblja oporezivanja (dnevnim, tjednim ili mjesečnim primicima), tako da se na temelju podataka o tom dijelu poslovanja procijeni porezna osnovica određenog razdoblja

3. podataka i činjenica o ostvarenim primicima (dnevnim, tjednim ili mjesečnim) utvrđenih očevidom ili poreznim nadzorom, tako da se na temelju tih podataka procijeni porezna osnovica određenog razdoblja

4. usporedbe iskazanih primitaka s primicima drugih poreznih obveznika koji obavljaju istu djelatnost na istoj ili sličnoj lokaciji ili usporedbe s prosječnim primitkom više poreznih obveznika iste djelatnosti na istoj ili sličnoj lokaciji

5. podataka o mogućnostima isporuka dobara ili obavljanja usluga (instaliranog kapaciteta) utvrđenih očevidom ili poreznim nadzorom.

Stavkom 4. navedenog članka Zakona propisano je da ako Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava pozvat će fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine. Ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, Porezna uprava procjenom će utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe. Stavkom 5. navedenog članka Zakona propisano je da porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih iz stavka 3. i 4. ovoga članka koristiti za procjenu porezne osnovice.

23. Odredbom članka 99. stavkom 5. navedenog Zakona propisano je da porezno tijelo može izvršiti naknadnu provjeru vjerodostojnosti podataka iskazanih u poreznoj prijavi poreznog obveznika. Ako porezno tijelo na temelju naknadno izvršene provjere utvrdi da postoji osnova za izmjenu porezne obveze utvrđene privremenim poreznim rješenjem, porezno tijelo će zamijeniti privremeno porezno rješenje novim rješenjem.

24. Odredbom članka 76. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da se drugi dohodak iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje na način propisan člancima 88. i 89. ovoga Zakona.

25. Odredbom članka 88. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje.

Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da usporedbu podataka iz stavka 1. ovoga članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora.

Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. ovoga Zakona.

Stavkom 4. navedenog članka Zakona propisano je da je za svrhe iz stavaka 1. i 2. ovoga članka Porezna uprava obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

26. Odredbom članka 89. stavka 3. navedenog članka Zakona propisano je da ako usporedba podataka iz stavaka 1. i 2. ovoga članka pokazuje znatna odstupanja između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, Porezna uprava će kroz postupak provjere pozvati poreznog obveznika da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa.

Stavkom 6. navedenog članka Zakona propisano je da iznimno od stavka 5. ovoga članka, ako se porezni obveznik ne odazove pozivu ili ne dostavi vjerodostojnu dokumentaciju, Porezna uprava će u roku od 60 dana putem ovlaštenih osoba pokrenuti postupak utvrđivanja drugog dohotka iz članka 76. ovoga Zakona.

Stavkom 9. navedenog članka Zakona propisano je da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost.

27. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

28. Naime, sud nije mogao otkloniti prigovore da je porezni postupak započet na temelju ovlaštenja iz članka 92. Općeg poreznog zakona, te da se samo prvostupanjsko tijelo poziva da je porez na dohodak utvrđen procjenom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano prigovara da je u konkretnom slučaju trebalo postupiti prema prethodno citiranoj odredbi članka 76. stavak 1. i 2., članka 88. stavaka od 1. do 4. i članka 89. stavka 3., 6. i 9. Zakona o porezu na dohodak, a iz provedenog upravnog postupka nije razvidno da je prvostupanjsko tijelo tako postupilo, jer se nije pozvalo na prethodno citirane članke, nije provelo usporedbu između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, niti je tužitelja pozvalo da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa, tj. u postupku nisu utvrđeni ukupni primici tužitelja u 2019. i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja, a što znači da u postupku nije utvrđen drugi dohodak temeljem članka 76. Zakona o porezu na dohodak.

29. O zahtjevu za trošak, sud je odlučio sukladno tumačenju Ustavnog suda Republike Hrvatske, iz odluke broj: U-III-2279/2018 od 9. travnja 2019., ocijenivši da je tužitelj uspio u sporu, stoga je sud prihvatio osnovanim i opravdanim zahtjev za naknadom troškova spora sukladno Tbr. 27/1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23) za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura i za pristup na ročište u iznosu 1.000,00 eur, uz pripadajući PDV, što iznosi ukupno 2.500,00 eur, a sukladno članku 147. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima.

30. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci.

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ. spec.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Zdenka Koharić, putem e-kom.

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, putem e-kom.

3. U spis