Poslovni broj: Usž-577/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FČ, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Smontara, odvjetnica iz Varaždina, Hrvatskih branitelja 1, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi uporabne dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istoj opunomoćenici, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 UsI-161/2023-9 od 2. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 UsI-161/2023-9 od 2. studenoga 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-361-05/22-74, URBROJ: 531- 07-01-02/05-22-3 od 3. studenoga 2022. te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave u Crikvenici, KLASA: UP/I-361-05/19-03/132, UR.BROJ: 2170-03-02/4-22- 21 od 22. travnja 2022., kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968., za zgradu izgrađenu na k. č. br. [katastarska čestica], a što odgovara k. č. [katastarska čestica] (nova izmjera) k. o. [katastarska općina].

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim navodima, u bitnom, drži pogrešnim zaključke suda iz presude, prvenstveno iz razloga jer sud nije izveo predložene dokaze, osobito proveo uviđaj na licu mjesta. Smatra pogrešnim utvrđenje suda da je sa sjeveroistočne strane zatvorena terasa i da je time izvršena rekonstrukcija objekta za koju je bilo potrebno ishoditi građevinsku dozvolu te da je to učinjeno od snimke izvedenog stanja iz rujna 2013. do provođenja očevida 2019., što nije točno, a i da je točno, za izvedene radove ne bi trebala nikakva građevinska dozvola. Ovi radovi, koji su bili u okvirima gabarita objekta kupljenog 1993., na sjeveroistočnom dijelu su napravljeni od 1993. do 2013., slijedom čega, da je sud saslušao tužitelja i svjedoke, tada bi znao koji radovi i kada su izvedeni sa sjeveroistočne, a kada s jugoistočne strane. S tim u vezi, tužitelj zaključuje da je zatvaranje dijela građevine u tom vremenskom razdoblju izvedeno sukladno Pravilniku o jednostavnim građevinama, odnosno Pravilniku o određivanju zahvata u prostoru za koje se ne izdaje lokacijska dozvola, a sukladno kojim Pravilnicima je izvršena i izgradnja natkrivene terase, koja je izgrađena nakon 2013., a što tužitelj nastavno detaljno elaborira, uz konstataciju kako sud pogrešno utvrđuje da bi išta bilo nezakonito izgrađeno. U odnosu na navod da je građevina bila drvena, a sad je zidana, ističe kako se radi o pogrešnom tumačenju proizašlom iz činjenice da sud nije bio na licu mjesta. Naime, kućica za odmor je oduvijek imala zidani temelj, a zidovi su bili drveni i oni su i takvi ostali, a cijeli objekt ni danas nije zidan. Građevina od 1968. do danas izgleda drukčije zato jer je prije 1968. to bila drvena građevina (pri čemu se misli na zidove) i u vrijeme kupnje 1993. je bila posve oronula uslijed vremenskih uvjeta, ali je zato na njoj tužitelj promijenio prozore, napravio novo krovište, napravio izolaciju izvana i dijelom iznutra, navukao vanjsku fasadu i iznutra oličio. Nadalje, vezano na okolnost je li građevina izgrađena prije 15. veljače 1968. ili poslije, ističe da je dostavio snimke iz zraka iz kojih nije vidljivo ništa, niti se išta može utvrditi za tako male objekte i zato smatra da je trebalo saslušati svjedoke, provesti vještačenje, te cijeniti i druge dokaze predane u spis. Sve odredbe o legalizaciji su u zakonu propisane kako bi se objekti legalizirali, a ne da bi ostalo što više nelegaliziranih objekata i tužitelj je stoga i krenuo u legalizaciju, a sud olako sve dokazne prijedloge odbio samo da što prije riješi spis. Tužitelju nije bila dana ni mogućnost da detaljno pokaže što je i gdje dograđeno/rekonstruirano, u kojim gabaritima i po kojim propisima. Nastavno se tužitelj opširnim razlozima osvrće na digitalnu ortofotokartu iz 1968., izjave izrijekom imenovanih svjedoka te na relevantne odredbe prethodnih zakona o izgradnji objekata, kao i važećeg Zakona o gradnji, zaključujući da prvostupanjski sud uopće ne utvrđuje da li su radovi koji su nedvojbeno izvođeni sukladno nabrojanim propisima mogli biti izvršeni bez građevinske dozvole. Zaključno navodi da se na okolnosti koje je isticao, kako zakonske odredbe o vremenu gradnje, o materijalima, o pravu da se nešto održava, rekonstruira, mijenja sa ili bez građevinske dozvole, materijalima koji su korišteni u gradnji i s tim u vezi vremenom gradnje, samom načinu izrade građevina, vremenu i načinu i vjerodostojnosti snimaka i njihovoj uporabljivosti, kada su u pitanju ovako male kuće za odmor, trebalo prije svega provesti detaljno građevinsko vještačenje, ali i druge dokaze, ponajprije personalne koji bi objasnili stanje građevine od 1960.-tih do danas, što je 55 do 60 godine. S obzirom da sud sve ove dokaze nije cijenio, počinjena je bitna povreda pravila postupka, činjenično je stanje nepotpuno utvrđeno, na kraju je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a povrijeđeno je i pravo na pošteno suđenje te na pristup sudu zajamčeno Ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Iznosi opširno i druge razloge te, slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i dostaviti predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom sudu, uz naknadu iskazanog troška ovoga spora, uvećanog za trošak sastava žalbe.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 60. toga Zakona, pa tako i u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

8. Kod toga Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni jasni i argumentirani razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim.

9. Nije ostvarena bitna postupovna povreda niti iz razloga što sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje svjedoka, očevid na licu mjesta, vještačenje i dr.). Ovo iz razloga jer sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocjenjujući suvišnim izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio, uz obrazloženje da su relevantne činjenice potpuno i pravilno utvrđene već u upravnom postupku, zbog čega, i po ocjeni ovoga Suda, izvođenje predloženih dokaza ne bi dovelo do drukčije odluke u ovoj stvari.

10. Neprovođenje dokaza predloženih po tužitelju nema za posljedicu ni povredu načela pravičnog suđenja (načela jednakosti oružja), a na koju tužitelj upire u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje dokazne prijedloge bi sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne, ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno.

11. Nadalje, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koje su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, nakon čega je, pravilnom primjenom mjerodavne odredbe članka 184. Zakona o gradnji ("Narodne novine", broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.), osnovano zaključio da zgrada, koja je predmet tužiteljevog zahtjeva, po svojem obliku i dimenzijama nije građevina izgrađena prije 15. veljače 1968., a što, i po ocjeni ovoga Suda, predstavlja zapreku izdavanju uporabne dozvole po osnovi činjenice gradnje građevine do 15. veljače 1968. godine.

12. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni navodi žalbe, kojima tužitelj i sam tvrdi da su na predmetnoj zgradi, nakon 1993. (kada je kupljena), izvođeni radovi na zatvaranju dijela građevine, čime su promijenjeni njen izgled i dimenzije, pri čemu smatra da za izvedene radove nije trebalo ishoditi akt za gradnju, a što ukazuje na njihovu legalnost. Okolnost, međutim, legalnosti radova izvedenih na predmetnoj zgradi nakon 15. veljače 1968. nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj stvari, jer se u konkretnom slučaju niti ne utvrđuje da li su radovi na koje tužitelj upire zakoniti, već se utvrđuje isključivo činjenica da li je građevina za koju traži uporabnu dozvolu po osnovi gradnje prije 15. veljače 1968. upravo ona ista (po dimenzijama, obliku i dr.) kakva je postojala na predmetnoj čestici prije tog datuma, a što ovdje nesporno nije slučaj.

13. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na rješenje ove stvari.

14. Na kraju, ovaj Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

15. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović