REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-364/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Pavičić, odvjetnik Odvjetničkog društva Pavičić & Partneri, sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, sa sjedištem u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, sa sjedištem u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž- 1430/2021-3 od 17. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1508/2017-41 od 27. studenoga 2020. ispravljena rješenjem istog suda broj Pn-1508/2017-50 od 17. veljače 2022.,u sjednici održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i sudske pristojbe na odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.024,80 kuna (3.055,91 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom kako je specificirano u ovoj točki izreke, kao i zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos od 6.000,00 kuna (796,33 EUR) od 7. ožujka 2017. do 16. listopada 2017. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 17.287,00 kuna (2.294,37 EUR)

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1619/2023-2 od 5. travnja 2023. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Da li se pitanje zastare u slučaju preinake/povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva, u odnosu na preinačeni/povećani dio tužbenog zahtjeva, ocjenjuje samostalno na način da zastara u odnosu na preinačeni/povećani zahtjev počinje teći od dana kada je tužba preinačena tj. povećan tužbeni zahtjev ili je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare u odnosu na prvotno utuženi iznos naknade štete i preinačeni/povećani dio tužbenog zahtjeva?". Dopušteno je pitanje ocijenjeno važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda izraženoj u odlukama broj Revx- 526/2018-2 od 28. svibnja 2019. i Revr-1460/2013-2 od 24. siječnja 2017.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen nakon preinake tužbe u visini od 437,98 EUR (3.300,00 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s prijedlogom da se u tom dijelu revizija prihvati, a pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva ili da se u pobijanom dijelu ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom odnosno drugostupanjskom sudu.

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika te ju je predložio odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija nije osnovana.

7. U povodu revizije, pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet je pobijanog dijela presude zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 437,98 EUR (3.300,00 kuna) nastale povredom prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u štetnom događaju (prometna nesreća) od 11. prosinca 2016.) za koju štetu odgovara tuženik, što u revizijskom stadiju postupka nije upitno. 9. U ovom je stadiju postupka sporno pitanje osnovnosti prigovora zastare istaknutog u odnosu na zahtjev koji je u usporedbi sa zahtjevom istaknutim u tužbi povećavan nakon zaključenja prethodnog postupka.

10. Naime, tužitelj je u tužbi zatražio naknadu neimovinske štete u iznosu od 10.000,00 kuna (1.327,22 EUR) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Potom je, nakon što mu je tuženik 16. listopada 2017. po ovoj osnovi isplatio iznos od 6.000,00 kuna (796,33 EUR), podneskom od 27. studenoga 2017. smanjio tužbeni zahtjev zatraživši isplatu iznosa od 4.000,00 kuna (530,89 EUR), a nakon provedenog vještačenja po vještaku medicinske struke, podneskom od 25. svibnja 2018. preinačio je tužbu povećanjem ovog dijela tužbenog zahtjeva zatraživši isplatu iznosa od 12.100,00 kuna (1.605,94 EUR), dok je podneskom od 23. lipnja 2020 ponovno preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, i to nakon izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.). Preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva je dopuštena na ročištu od 14. listopada 2020., usprkos protivljenju tuženika.

11. Tuženik je u odnosu na preinačeni dio zahtjeva istakao prigovor zastare kojeg su sudovi otklonili smatrajući da zastara nije nastupil jer je u ovoj pravnoj stvari od samog početka postupka, odnosno tijekom trajanja cijelog prvostupanjskog.

12. Neosnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod prihvaćanja pobijanog dijela tužbenog zahtjeva jer je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede spornog pitanja, u bitnom, podudarno s, u međuvremenu ujednačenim, pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-123/2004-5 od 27. svibnja 2024., koje je, iz razloga koji će biti niže navedeni, prihvatljivo i u ovom pojedinačnom slučaju, a koje shvaćanje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

13. S obzirom na činjenicu da obje stranke ukazuju na neujednačenost sudske prakse, valja navesti da je Vrhovni sud RH, u okviru svoje ustavne uloge koja se sastoji u osiguravanju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članaka 116. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), kao i obveza iz članka 40. stavaka 1. i 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24), a upravo zbog neujednačenosti u praksi kako revizijskog, tako i drugostupanjskih sudova (detaljnije o neujednačenosti sudske prakse o spornom pitanju u odluci revizijsko suda broj Revd-3756/2023-2 od 28. svibnja 2024.), u vezi sa spornim pitanjem na spomenutoj odjelnoj sjednici zauzeo naprijed navedeno pravno shvaćanje. Zauzimanje jedinstvenog pravnog shvaćanja o nekom spornom pitanju u slučaju postojanja neujednačene prakse revizijskog suda u svojoj biti označava odstupanje od jednog pravnog shvaćanja i ustrajanje u drugom.

14. Inače, osiguranje jedinstvene primjene prava u nadležnosti je najvišeg suda, a ima za cilj otklanjanje nedosljednosti i očuvanje povjerenja javnosti u pravosuđe, a postiže se praćenjem mogućih potreba za poboljšanjem tumačenja zakona u svrhu osiguranja što većeg stupnja pravne sigurnosti kroz ispunjenje zahtjeva predvidljivosti, dostupnosti i primjenjivosti propisa te postizanja ravnoteže između stabilnosti i fleksibilnosti pravila uz izbjegavanje pretjeranog formalizma. To je iznimno važno jer pravna sigurnost pruža osnovu za povjerenje u pravosuđe što je jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava (tako i Ustavni sud RH, U-III-361/2014 od 21. studenoga 2017. i dr.).

15. Važeće uređenje instituta objektivne preinake tužbe u ZPP upravo i jest rezultat uvažavanja međusobno suprotstavljenih interesa stranaka, ali i javnog pravozaštitnog interesa jer je u interesu tužitelja da svoju tužbu može usklađivati s promjenama koje bi u odnosima među strankama eventualno nastajale tijekom postupka, osobito s rezultatima u prikupljanju procesnog materijala kako bi povećao svoje izglede za uspjeh. S druge je strane u interesu tuženika da mu se omogući što efikasnija obrana protiv onoga što se prema njemu traži. Njemu u pravilu ne odgovara da se preinakom tužbe postupak iznova vraća na početak, da se mora opet pripremati za obranu, da se izlaže dodatnim troškovima. U javnom je, pak, interesu da se u istom postupku, redovito uz korištenje već prikupljenog procesnog materijala, ostvari što brže, ekonomičnije, koncentriranije i obuhvatnije konačno razrješenje spornih odnosa među strankama, osobito da se izbjegnu naknadne parnice, ali što je osobito važno, i ostvarivanje što više razine pravne sigurnosti (tako i L, M., Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, "Narodne novine", Zagreb, 2009., str. 445.-446.).

16. Odredba članka 191. stavka 1. ZPP izrijekom propisuje slučajeve koji imaju značenje objektivne preinake tužbe, a to su: promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kvantitativno povećanje tužbenog zahtjeva se događa u okolnostima kada se na temelju, u bitnom, iste činjenične osnove traži više nego što je bilo traženo tužbom, dakle ne traži se nešto drugo, već nešto više (za razliku od slučaja promjene istovjetnosti zahtjeva).

17. Starija pravna doktrina iz pravnih sustava koji na jednak način kao ZPP reguliraju pitanje objektivne preinake tužbe, promjenu istovjetnosti zahtjeva naziva i prava objektivna preinaka (tako i Poznić, B., Rakić - Vodinelić, V. Građansko procesno pravo, Beograd, 1999. str. 325), odnosno preinaka u pravom, užem smislu (Triva, S., Dika. M., Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004. str. 425.; Triva, S., Građansko procesno pravo I, Zagreb, 1972., str. 340.), dok ostale slučajeve objektivne preinake tužbe Poznić i dr. (povećanje postojećeg zahtjeva i isticanje drugog uz postojeći) naziva neprava objektivna preinaka tužbe. Pojam neprave preinake tužbe prisutan je i u slovenskoj sudskoj praksi koja se izrijekom poziva na slovensku pravnu doktrinu (Wedam Lukić, Pravdni postopek, Zakon s komentarjem,

2. knjiga, GV Založba in Uradni list, Ljubljana 2006., str. 202.; kao i Galič, u istom djelu, knjiga 3. str. 68.). Prema praksi Vrhovnog suda Republike Slovenije (presuda II Cp 3173/2015 (ECLI:SI:2018:IIIPS.221.2016) od 13. siječnja 2016.), o nepravoj preinaci tužbe govori se kada predmet tužbe ostaje isti, samo se usklađuje visina tužbe (″O nepravi spremembi tožbe govorimo takrat, ko predmet tožbe ostaja isti, le višina tožbenega zahtevka se uskladi“).

18. Spomenuti domaći autori smatraju da u slučaju kvantitativnog povećanja tužbenog zahtjeva tužitelj u stvari obavlja sukcesivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, pa bi u tom slučaju trebalo primjenjivati pravila koja se na nju odnose (članak 188. ZPP), zakon ovu kumulaciju tretira kao preinaku kako bi je podvrgnuo restrikcijama ovlaštenja tužitelja da tu promjenu izvrše (tako i Triva, Dika str. 426.). Restrikcije su, pak, vezane uz, inače dopuštenu, objektivnu preinaku i potrebne su da se spriječi zloupotreba procesnih ovlaštenja. Osnovni kriterij za dopuštenje preinake je postojanje izgleda da bi se, zahvaljujući preinaci, moglo pridonijeti konačnom rješenju spornih odnosa (tako i Triva, Dika, str. 424.).

19. Novija domaća procesnopravna doktrina, ne pravi razliku između tzv. neprave preinake i tzv. preinake u pravom smislu. Međutim, u vezi s preinačenim zahtjevom razliku ipak pravi, i to u okolnostima kada je u pitanju provedba prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora zato što ZPP nije izrijekom riješio pitanje treba li i u povodu preinake tužbe provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora u vezi s preinačenim zahtjevom u smislu odredbe članka 186.a ZPP. Prema tom shvaćanju, nije potrebno provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora kod preinake povećanjem tužbenog zahtjeva jer se radi o takvoj preinaci koja je već posredno bila predmetom pokušanog mirenja, ali je potrebna provedba takva pokušaja kod svih preinaka promjenom istovjetnosti zahtjeva i isticanja novih zahtjeva uz postojeći (tako, Dika, M., Građansko procesno pravo, Tužba, VI. knjiga, Zagreb, 2009., str. 472.).

20. U opisanim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da inzistiranje novije (aktualne) domaće pravne doktrine na nepostojanju teoretskog razlikovanja između preinake povećanjem tužbenog zahtjeva (tzv. neprave preinake) i preinake promjenom istovjetnosti zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći (tzv. prave preinake) u kontekstu prekida zastare u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u sudskoj praksi nije prihvatljivo. To stoga što takvo nerazlikovanje na određeni način proširuje restrikcije vezane uz inače dopuštenu objektivnu preinaku i onda kada preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, kao i onda kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa, a isto tako i onda kada se tuženik ne mora iznova pripremati za obranu što je inače svrha spomenutih restrikcija. To nije prihvatljivo posebno kod generički određenih tužbenih zahtjeva koji, po prirodi stvari, nisu identificirani sami sobom, već pravnim odnosom s obzirom na koji su istaknuti (redovito tražbinom koja proizlazi iz toga odnosa) odnosno tražbinom koja je utemeljena na određenom činjeničnom stanju, odnosno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi.

21. S druge strane, kada je u pitanju nastup zastare generički određenog tužbenog zahtjeva, tada preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koje je utemeljeno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je bila do tog povećanja, valja procjenjivati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara ima ne samo u smislu odredbi članka 214. - 246. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), već i u kontekstu primjene tih odredaba u duhu konvencijskih i ustavnih prava te pravne prakse Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) i domaćega Ustavnog suda.

22. Naime, ESLJP pitanja vezana uz zastaru, a time i prekid zastare u slučaju preinake povećanjem tužbenog zahtjeva, kako to pravilno ističu i nižestupanjski sudovi, najčešće razmatra kroz primjenu odredbe članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) odnosno članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) kojima se svakome jamči pravo na pravično suđenje. Ovo konvencijsko i ustavno pravo nije apsolutno i podliježe ograničenjima. Međutim, mora biti tumačeno u svjetlu vladavine prava kojoj je načelo pravne sigurnosti jedno od temeljnih aspekata i implicitno je sadržano u Ustavu i EKLJP, a zahtijeva da sve stranke imaju djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim sudovima koje im omogućuje da brane svoja prava (tako i Ustavni sud, odluke broj U-III-6064/2011 od 28. studenoga 2012., U-III-5163/2011 od 11. prosinca 2014.). S druge strane, jedan od aspekata prava na pravično suđenje je i "pravo na sud" kojemu je svojstveno pravo na pristup sudu.

23. Naprijed navedeno je odlučnog značenja zbog činjenice što zastara u osnovi i predstavlja ograničenje prava na sud, iako ni u praksi ESLJP, kao ni u praksi Ustavnog suda, postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Kada je riječ o zastari kao obliku ograničenja prava na pravično suđenje, putem instituta zastare, a time i prekida zastare u slučaju preinake tužbe u postupcima u kojima je tužbeni zahtjev generički određen (a takav je i predmetni), ocjenjivanje pitanja trenutka prekida zastare podrazumijeva razrješenje sukoba, s jedne strane, prava dužnika na pravnu sigurnost, a s druge strane, prava vjerovnika (konkretno oštećenika koji je pretrpio tjelesne ozljede) na pristup sudu.

24. U razrješenju tog sukoba, u skladu s praksom ESLJP (primjerice, Sanofi Pasteur protiv Francuske, zahtjev broj 25137/2016, presuda od 13. veljače 2020., Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09 od 17. rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05 od 1. travnja 2010. i dr.), koju slijedi i domaći Ustavni sud (primjerice, U-III- 5678/2012., U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021. i dr.), valja imati na umu da se svrha zastare temelji na interesima pravne sigurnosti i konačnosti kroz zaštitu mogućih tuženika od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti, kao i na sprječavanju nepravde koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi zbog proteka vremena možda postali nepouzdani i nepotpuni. S druge strane, valja imati na umu i da zahtjev za osiguranje prava na pristup sudu kao aspektu prava na pravično suđenje, prema istoj praksi, u primjeni relevantnih proceduralnih pravila, zahtijeva izbjeći pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka, ali također izbjeći i pretjeranu fleksibilnost koja može rezultirati uklanjanjem proceduralnih zahtjeva propisanih zakonom.

25. U okolnostima kada se tuženik kao dužnik protivi preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koji je već u tužbi generički određen, valja uzeti da je kod neizmijenjene činjenične osnove i taj zahtjev, iako na posredan način, već od podnošenja tužbe predmet raspravljanja jer zahtjev za naknadu štete nastale zbog tjelesne ozljede u osnovi i ne znači da je tužitelj utužio novčanu svotu, već upravo štetu, a ona može biti iskazana u različitim iznosima. To tuženiku kao dužniku već od početka parnice omogućuje da se brani u postupku u odnosu na osnovanost zahtjeva upravljenog protiv njega. Na taj je način postignuta svrha zastare, ne samo prema konvencijskom i ustavnom, već i domaćem obveznom pravu jer tuženik nije ovakvom preinakom stavljen u nepovoljniji procesni položaj u kojem bi mu zbog preinake i proteka vremena od podnošenja tužbe bilo teško braniti se u parnici budući da je to u mogućnosti već od trenutka kada je parnica počela teći.

26. Kada, s druge strane, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, već se pravo na preinačenje tužbe koristi lojalno i racionalno i kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa odnosno može dovesti do pozitivnih rezultata za sud i stranke u postupku, a okolnosti koje su uvjetovale takvu preinaku su objektivne prirode, tada bi tumačenje prema kojem podnošenje tužbe u ovakvim okolnostima ne prekida zastaru (članak 241. ZOO) značilo pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka. To stoga jer bi na taj način tužitelju kao vjerovniku bila smanjena mogućnost pristupa sudu i narušila bi se bit njegova prava na naknadu štete zato što njegov zahtjev ne bi uopće bio meritorno razmatran zbog razloga koji se objektivno ne mogu pripisati tužitelju kao vjerovniku. S druge strane, i u takvim okolnostima tuženiku kao dužniku nije otežana mogućnost obrane zato što je zahtjev upravljen protiv njega već posredno predmet raspravljanja od početka parnice.

27. Stoga rješavajući pitanje prekida li se, u smislu odredbe članka 241. ZOO, zastara u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove već podnošenjem tužbe u tom postupku ili u trenutku preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, revizijski sud u ovom pojedinačnom predmetu prihvaća pravno shvaćanje odjelne sjednice iz odjeljka 12. ovog obrazloženja jer je to pravno shvaćanje u skladu s naprijed navedenim dostignutim standardima razvoja prava po pitanju zastare i preinake tužbe kako u sudskoj praksi ESLJP, Ustavnog suda RH i revizijskog suda, tako i u pravnoj doktrini. U tom se smislu i odstupa od suprotnog pravnog shvaćanja.

28. Slijedom naprijed navedenih razloga, u opisanim okolnostima valja zaključiti da je u konkurenciji između prava tužitelja koji je pretrpio tjelesne ozljede, na pristup sudu, s jedne strane, i prava tuženika kao pravne osobe odgovorne za te povrede i štetu koju tužitelj posljedično trpi na pravnu sigurnost, s druge strane, pretežnije pravo tužitelja na pristup sudu zato što u opisanim okolnostima takav zaključak doprinosi većem stupnju poštenosti postupka.

29. Budući da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno s naprijed navedenim, sada ujednačenim pravnim shvaćanjem, zaključiti je da je revizija tuženika neosnovana te ju je, na temelju odredbe članka 393. stavka 6. ZPP, kao takvu valjalo odbiti.

30. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije te pristojbe na taj podnesak, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP slijedom čega je i zahtjev za naknadu takvog troška odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil