Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-575/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, sutkinje Darije Horvat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Amande Snoj kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PA iz [adresa] (ranije na adresi [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici MP i LPD, odvjetnici u [adresa], protiv tužene RA d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik JG, odvjetnik u OD G & G d.o.o., [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika i tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu od 20. prosinca 2022., poslovni broj Pn- 318/2019-46, u sjednici vijeća 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu od 20. prosinca 2022., poslovni broj Pn-318/2019-46 u toč. II. i III. izreke.

II. Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u toč. I. i IV. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka od 332,41 eur.

III. Preinačava se pobijana presuda u toč. IV. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužene za naknadu troška postupka od 538,58 eur i sudi:

"Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj daljnji trošak postupka od 538,58 eur, sve u roku 15 dana."

IV. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 4.013,98 kn/532,75 eura[1] na ime naknade neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 22. srpnja 2016. pa do isplate, a na ime imovinske štete iznos od 188,98 kn/25,08 eura zajedno sa zateznim kamatama od 3. veljače 2016. do isplate (toč. I. izreke). Pod toč. II. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu 33.675,00 kn sa zateznim kamatama. Pod toč. III. izreke naloženo je tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 9.591,56 kn/1.273,02 eur ,a pod toč. IV. izreke je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka od 6.562,50 kn.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu protiv toč. II. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i naloži isplata odbijenog iznosa, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Protiv navedene presude i tužena je podnijela žalbu protiv toč. I. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga, uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana, a žalba tužiteljice je neosnovana.

3.1. Suprotno žalbenim navodima tužene, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju ukazuje tužena .

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 5.002,19 eur/37.688,98 kn, i to 4.977,11 eur/37.500,00 kn na ime neimovinske štete i 25,08 eur/188,98 kn na ime imovinske štete (naknada FINE radi provedbe ovrhe).

5. Naime, tužena je kao ovrhovoditelj stekla iznos od 138.921,57 kn u ovršnom postupku poslovni broj Ovrv-8015/12, a po isteku tužiteljičinog ugovora o oročenju s S d.o.o., a koji iznos je tužiteljica prethodno i u dogovoru s tuženom podmirila. Tužiteljica navodi da je 3. veljače 2016. pristupila u poslovnicu S d.o.o. te smatrajući da nema dugovanja prema tuženoj, saznala da je ipak 138.921,57 kn sa njezinog računa u toj banci prenesen na račun tužene, čime je pretrpila šok i zdravstvene probleme te na ime povrede prava osobnosti potražuje naknadu neimovinske i imovinske štete u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO).

6. Prvostupanjski sud smatra da je postupanjem tužene došlo do povrede prava osobnosti tužiteljice na način da je pretrpila strah i bolove i djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete od 4.013,98 kn/532,75 eur, a u preostalom dijelu je odbio njezin zahtjev.

7. Nesporno je da tužena nije povukla ovršnu ispravu s naplate unatoč otpisu dugovanja, a temeljem koje isprave je zaplijenjeno i preneseno 138.921,57 kn na račun tužene, te da je tužena vratila tužiteljici navedeni iznos u roku 5 dana.

8. U žalbenoj fazi postupka je sporna osnova i visina štete.

9. Prvenstveno valja reći da tuženikovo žalbeno osporavanje pravilnosti dopuštenosti preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka i po povećanju Orijentacijski kriterija nije osnovano. Naime, preinaka tužbe iz podneska od 14. rujna 2020. (list 100-102 spisa) radi povećanja Orijentacijskih kriterija VSRH, koju preinaku je prvostupanjski sud dopustio rješenjem od 17. prosinca 2021. (list 117 spisa) je svrsishodna za konačno rješenje spora između stranaka, odnosno za odluku o pravičnoj novčanoj naknadi štete i kao takva je temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopuštena.

9.1. Osim toga, tužbu sa zahtjevom za naknadu neimovinske štete tužiteljica nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka 28. veljače 2018. bez svoje krivnje u odnosu na pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br Su IV-47/2020-5 koja je održana 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. o izmjeni Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (dalje: Orijentacijski kriteriji) a koji se primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete.

9.2. Nadalje, nije osnovan niti prigovor zastare na tako preinačeni dio. Naime, prema shvaćanju ovog višeg suda ukoliko je zahtjev za isplatom povišenog dijela zahtjeva izjavljen iz iste pravne osnove iz koje je izjavljen i prvobitni u tužbi postavljen zahtjev onda se i na ovaj povišeni dio zahtjeva rokovi zastare računaju kao da je istaknut uz tužbu, a ne od dana preinake tužbe.

9.3. Kako tužiteljica povisila tužbeni zahtjev za dio koji se temelji na istoj pravnoj osnovi kao i prvobitni u tužbi postavljen zahtjev (naknada neimovinske i imovinske štete), to prigovor zastare nije osnovan.

10. Nadalje, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za osnovanost tužbenog zahtjeva na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s time da sud temeljem zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

10.1. Žalbeni navodi da je tužiteljica bila u višegodišnjoj blokadi te da nije znala da se oročena štednja po isteku roka plijeni ukoliko postoje blokade računa, a što je dokaz da ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja tužene i posljedica koja je pretrpila tužiteljica, predstavlja preocjenjivanje izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Naime, suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da postoji uzročno-posljedična veza između zdravstvenih smetnji i štetnog događaja.

11.1. To stoga što je prvostupanjski sud na temelju nalaza mišljenja vještaka utvrdio da je tužiteljica 3. veljače 2016. doživjela neugodan i neočekivan događaj u banci na koji je reagirala akutnom reakcijom na stres, a što je sljedećeg dana potenciralo razvoj anksiozno-subdepresivne simptomatologije iz kruga poremećaja prilagodbe. Vještak je potvrdio da navedeno događanje može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa incidentnim događajem i da je isto dovelo kod tužiteljice do narušenja zdravstvenog stanja (psihičko stanje i klinička slika bili su reaktivne prirode, prolaznog karaktera i trajali su otprilike oko 3 mjeseca), a što potvrđuje i dostupna medicinska dokumentacija.

12. Nadalje, činjenica da je tužiteljica znala da je u višegodišnjoj blokadi i po drugim osnovama i vjerovnicima, nije od utjecaja na utvrđenje da je postojala uzročno- posljedična veza između postupanja tužene i zdravstvenih smetnji jer je tužiteljica opravdano imala smatrati da je njezino dugovanje prema tuženoj podmireno te da je ovrha od strane tužene povučena.

13. Također, suprotno žalbenim navodima, neodlučno je što stranke nisu sklopile nagodbu kojim su uredile međusobne odnose, s obzirom da je tužena, a što je potvrdila i FA kao zaposlenik banke (list 72 spisa), zatvorila dugovanje i otpisala potraživanje još 26. listopada 2013., slijedom čega je banka bila dužna sukladno čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, odnosno s pažnjom dobrog stručnjaka te po otpisu/podmirenju dugovanja, povući s naplate ovršnu ispravu, a što nije učinila.

14. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da postoji uzročno-posljedična veza između postupanja tužene i zdravstvenih smetnji tužene te da je tužena odgovorna za naknadu štete tužiteljici u smislu čl. 1100. st. 1. ZOO-a.

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika i tužiteljice prvostupanjski sud je imao u vidu utvrđene relevantne okolnosti u skladu s čl. 1100. st. 2. ZOO-a, odnosno činjenicu da je tužiteljica pretrpila strah i bolove, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kod iste došlo do razvoja anksiozno-depresivne simptomatologije.

15.1. Također, pravilno je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine naknade štete za pretrpljeni strah temeljem odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, uzeo u obzir da su tužiteljici zaplijenjena sredstva vraćena u kratkom roku od 5 dana, što znači da se radilo se kratkotrajnoj agoniji tako da je strah kod tužiteljice mogao biti u jačem intenzitetu samo kratkotrajan, a kasnije je eventualno mogla još u određenom razdoblju do otprilike 3 mjeseca od samog događaja trpjeti strah manjeg intenziteta. Nadalje, na temelju dopune Nalaza i mišljenja vještaka, kao i iz usmenog očitovanja vještaka ne proizlazi da je kod tužiteljice došlo do znatnijih fizičkih bolova, osim u vidu slabijih fizičkih bolova (npr. pritisak u prsima) i to u razdoblju od 5 dana od predmetnog štetnog događaja do vraćanja neopravdano zaplijenjenog iznosa.

16. Nadalje, pogrešno tužiteljica smatra da joj pripada veći iznos neimovinske štete jer je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da joj ne pripada naknada za povredu časti, ugleda. To stoga što tužiteljica nije dokazala niti precizirala na koji način su se manifestirale posljedice povrede prava ličnosti, dostojanstva, časti i ugleda (u vidu npr. duševne boli, emocionalne patnje i drugih negativnih posljedica nematerijalne prirode). Prema mišljenju ovog suda nije dovoljno da je objektivno počinjena štetna radnja povrede dostojanstva, časti i ugleda već je potrebno i navedeno dokazati, a što tužiteljica nije uspjela u ovom postupku.

17. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO i dosudio tužiteljici 4.013,98 kn/532,75 eur, a odbio njezin zahtjev u preostalom dijelu od 33.675,00 kn, a žalbeni navodi stranaka nisu utjecali na pravilnost i zakonitost presude.

18. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zakonske zatezne kamate na neimovinsku štetu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 22. srpnja 2016. sukladno čl.1103. ZOO-a u svezi s čl. 1086. ZOO, a što je i u skladu sa odlukama VSRH broj: Revr-1536/14 od 30. kolovoza 2017. i Revr 829/2017-2 od 30. travnja 2019.

19. Ovo iz razloga što je iz sadržaja preslike povratnice (list 38 spisa) razvidno da je odštetni zahtjev poslan 22. srpnja 2016., a tuženik ga je zaprimio 25. srpnja 2016.

20. I odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak je pravilna (čl. 154. st. 2. ZPP), a što tužiteljica u žalbi ne osporava određeno.

21. Međutim, u pravu je tužena da sukladno Tbr. 48.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 - dalje: OT), kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, isti primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

21.1. Stoga, kako je u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke stupila na snagu odredba Tbr. 50. OT-a kojom je vrijednost boda povišena na 2,00 eur/15 kuna, a tuženica je zahtijevala naknadu po vrijednosti boda od 15,00 kn (list 131 spisa), to je tuženici valjalo dosuditi i daljnji trošak od 538,58 eur uvažavajući konačni omjer uspjeha u sporu od 78,70%.

22. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1.ZPP i čl. 373. t. 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

23. Odluka o zahtjevu tužene za naknadu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a s obzirom da je sa žalbom uspjela samo u pogledu troškova postupka što je sporedno potraživanje, pa nema pravo na naknadu žalbe.

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić