Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-141/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Miroslav Strelec, odvjetnik iz Našica, protiv tuženice Republike Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Stalna služba u Našicama, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama, poslovni broj P-337/2020-17 od 13. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama, poslovni broj P- 337/2020-17 od 13. prosinca 2022. u dijelu pod točkom I. izreke u cijelosti te u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 1.021,66 eura.

II. Preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom II. izreke u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 1.021,66 eura te se odbija zahtjev tužitelja DČ iz [adresa] za naknadu troškova postupka u iznosu od 124,44 eura kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Utvrđuje se da je tužitelj DČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] Ovčara oranica površine 5582 m2, što je tužena Republika Hrvatska, [osobni identifikacijski broj], dužna priznati i trpjeti brisanje svoga vlasništva u zemljišnoj knjizi uz istodobni upis toga vlasništva za korist tužitelja, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.635,30 kn / 1.146,10 eur1, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan“.

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovana ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe tuženice i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U žalbenoj fazi postupka sporna je zakonitost prvostupanjske odluke kojom je utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo predmetne nekretnine na temelju dosjelosti.

6. Sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev prihvaća pozivom na odredbe sadržane u čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10, 143/12., 152/14., dalje: ZVDSP, koja je bila na snazi od 01. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske) i čl. 159. st. 4. tog Zakona, kao i na shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev- 2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. te odlukama Europskog suda za ljudska prava u predmetima G. protiv H. po zahtjevu broj 32457/05, T. protiv H. po zahtjevu H. broj 35298/04, R. i dr. protiv H. po zahtjevu broj 37658/10. U bitnome sud navodi da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi dokazanim pravni slijed posjedovanja te da se osobno i putem svojih prednika tužitelj nalazi u neometanom i poštenom posjedu predmetne nekretnine više od 40 godina.

6.a Sud obrazlaže:

- da iz iskaza svjedoka SČ i FČ, čiji iskazi su u skladu i s pisanim ispravama u spisu, proizlazi da tužitelj i njegovi prednici nekretninu mirno posjeduju još od prije 1946., kada je ista bila upisana kao plemićko dobro,

- da za navode o tome da su tužiteljevi prednici D i ŽČ predmetnu nekretninu kupili još prije II svjetskog rata 1935. od plemićkog dobra nema materijalnih dokaza, ali da se iz drugih provedenih dokaza može utvrditi slijed posjeda od plemićkog dobra, preko S i ŽČ, do GČ, koju je naslijedila RČ, koja je pak nekretninu prodala ocu tužitelja, a on darovao tužitelju i to

- jer se predmetna nekretnina, prije postupka izmjere i preoblikovanja zemljišne knjige vodila upisana kao plemićko dobro, a iz posjedovnog lista proizlazi da se upravo ta nekretnina vodila kao posjed GČ, koja je rođena ŽČ, kao kći S i ŽČ, koja da je tu nekretninu naslijedila,

- da je predmetnu nekretninu, prema rješenju o nasljeđivanju u spisu, od GČ naslijedila njezina kćer RČ,

- dok da slijed posjeda između RČ i oca tužitelja proizlazi iz ovjerenog kupoprodajnog ugovora, na koji je otac tuženika platio i porez na promet nekretnina,

- a da je posjed tužitelj stekao od oca darovanjem (Ovjerena izjava oca tužitelja od 4. lipnja 2020.) i da isti vrši neometano od ikoga, kao i njegovi prednici (iskazi svjedoka SČ i ZČ i nalaz i mišljenje vještaka mjernika),

- pri čemu da je irelevantan prigovor tuženice kako se u kupoprodajnom ugovoru navodi drugi broj zk. ul. i to jer je u ugovoru nekretnina opisana u cijelosti i sa brojem katastarske čestice, površinom i svojom naravi, te je tijekom postupka i mjerničkim vještačenje nekretnina identificirana,

- uz što sve tuženica nije dokazala da bi ona bila u posjedu, niti to tijekom postupka uopće navodi, već je u faktičkom samostalnom posjedu tužitelj.

7. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a pa su navodi žalbe u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima.

8. Isto tako, ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede parničnog postupka iz te zakonske odredbe, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

9. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja nije počini niti povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a i to jer je ocjenu dokaza proveo upravo na način kako je propisano tom zakonskom odredbom te je na temelju tako provedene ocjene dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice.

10. Slijedom toga na žalbene navoda valja odgovoriti da sud ne temelji svoju odluku samo na iskazima svjedoka, već i na ispravama koje se nalaze u spisu, kako je to uvodno, u bitnim dijelovima i ponovljeno u ovoj drugostupanjskoj odluci.

11. Nadalje, okolnost da je u ugovoru o prodaji, koji je sklopljen između tužiteljeva oca i RČ, naveden pogrešan broj zemljišno knjižnog uloška, ni po shvaćanju ovoga suda, ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenih činjenica ili pravilnost primjene materijalnog prava. Ovo jer je drugim dokazima (posjedovnim listom, iskazima svjedoka, mjerničkim vještačenje i očevidom) utvrđeno da se radi upravo o predmetnoj nekretnini, koju je RČ, kao ranija vanknjižna vlasnica, naslijedila od svoje majke i posjednice GČ pa ovaj sud, kao i sud prvoga stupnja, smatra da se radi o grešci u pisanju oznake zemljišno knjižnog uloška u ugovoru o prodaji od 25. rujan 2007., ali koja, kraj svih drugih provedenih dokaza, nije odlučna za uspjeh tužitelja u ovom postupku.

12. Točno se navodi u žalbi da se u nalazu i mišljenju mjernika vještaka navodi da predmetnu nekretninu obrađuje [obrt]. Međutim, isto tako vještak navodi da se radi o obrtu u vlasništvu OČ (list 34 spisa), čiji je sin, ZČ, saslušan kao svjedok u ovom postupku, potvrdio da je zemlju dobio u zakup od tužitelja, istinitosti kojeg iskaza tuženica nije prigovarala (ročište 16. studenoga 2022.). Stoga ni navodima žalbe u ovom dijelu pravilnost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

13. Nadalje, okolnost da je tuženica prije prodaje predmetne nekretnine tužiteljevu ocu bila upisana kao vlasnik predstavlja novu činjenicu, a sve i da tome nije tako, tužitelj je u ovoj parnici imao pravo dokazivati da je unatoč tome on vlasnik, odnosno da je njegov posjed pošten i da je proteklo vrijeme dovoljno da se njemu prizna vlasništvo na temelju dosjelosti. Posjed nije sam po sebi nepošten ako je nekretnina u zemljišnim knjigama upisana na drugu osobu, a nepoštenje nije niti ako je posjednik propustio provjeriti stanje u zemljišnim knjigama (tako VSRH u odlukama Revx-76/2014 od 21. listopada 2014. i Rev-1074/2021). Također, poštenje ne prestaje niti saznanjem da je netko drugi upisan u zemljišne knjige. Stoga nema niti prepreke da osoba, koja neku nekretninu posjeduje neometano kroz dovoljno dug period dokazuje da je vlasnik na temelju dosjelosti, čak i ako je u međuvremenu došlo do promjene vlasništva (kao u ovom slučaju, upisa tuženice kao vlasnice po sili zakona).

14. Na pravilnost prvostupanjske odluke nije od utjecaja ni činjenica da je sud, između ostalih dokaza, u obzir uzeo i prijavu poreza na promet nekretnina. Ovo jer su ta prijava, kao i porezno rješenje dostavljeni uz podnesak od 6. siječnja 2001. (list 21 spisa), dakle prije zaključenja prethodnog postupka na ročištu održanom 24. ožujka 2021. Slijedom toga neosnovano tuženica ovima navodima ističe povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a.

15. S obzirom na navedeno ovaj sud ocjenjuje da je sud prvoga stupnja pravilno provedenom ocjenom dokaza pravilno utvrdio da se tužitelj osobno i putem svojih prednika nalazi u poštenom i neometanom posjedu kroz period dulji od 40 godina, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se pozvao donio zakonitu odluku koja je potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

16. Neosnovano navodima žalbe tuženica osporava pravilnost prvostupanjske odluke glede troška priznatog tužitelju za sastav odgovora na odgovor na tužbu tuženika (podneska od 6. siječnja 2021.). Tužitelj je imao pravo očitovati se na odgovor na tužbu, pri čemu, suprotno navodima žalbe, u tom podnesku nije samo ponovio sve što je navod u tužbi. Isto tako neosnovano tuženica osporava trošak pribave posjedovnog lista budući da iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da sud taj trošak, u iznosu od 375,00 kn uvećano za PDV, tužitelju nije priznao jer da se radi o dokazu koji sud nije uzeo u obzir (točka 33 obrazloženja, zadnja rečenica).

16.1. Osnovano, međutim, tuženica osporava osnovanost troška priznatog tužitelju za sastav podneska od 4. studenog 2022. Radi se o podnesku kojim tužitelj dostavlja dokaze nakon zaključenja prethodnog postupka, za koje je sud obrazložio da ih stoga neće ni uzeti u obzir (točka 4. obrazloženja, dio na listu 3 spisa u prvom odlomku) pa time taj podnesak nije bio potreban (trošak u iznosu od 750 kn koji uvećan za PDV iznosi 937,50 kn, što sada odgovara iznosu od 124,44 eura[1] ).

17. Zbog rečenog je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

18. Tuženici, koja je sa žalbom uspjela samo u odnosu na manji dio sporednog zahtjeva, trošak žalbe nije priznat (čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević

1 1 euro = 7,53450 kn