Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5685/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Hrvoje Šakić iz Zagreba, Masarykova 22, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d. d. Jadranski Trg 3/a, Rijeka [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d. o. o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-444/2023 od 14. listopada 2024., dana 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-444/2023 od 14. listopada 2024. u dijelu pod točkom I., III. izreke kao i u dijelu pod točkom IV. izreke u kojoj se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 668,66 EUR s pripadajućom kamatom na taj iznos.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-444/2023 od 14. listopada 2024. u dijelu pod točkom II. izreke, osim u dijelu u kojem je određena zatezna kamata za vremensko razdoblje od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl. 12.a st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P- 444/2023 od 14. listopada 2024. u dijelu pod točkom II izreke u kojem je određena zatezna kamata za vremensko razdoblje od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl. 12.a st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena te sudi:

Zatezna kamata za vremensko razdoblje od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. se određuje po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

IV. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P- 444/2023 od 14. listopada 2024. u dijelu pod točkom, IV izreke u kojoj je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 668,66 EUR do iznosa od 793,66 EUR ( za iznos od 125,00 EUR) te sudi:

"Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s pripadajućom kamatom na taj iznos."

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

"I Utvrđuje se ništetnim članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101859787 od 22. ožujka 2004. sklopljenog između tužitelja BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, [osobni identifikacijski broj] kao banke i glasi „10. NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 568,48 EUR / 4.283,25 HRK, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2004. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnim članak 14. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101859787 od 22 ožujka 2004 sklopljenog između tužitelja BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, [osobni identifikacijski broj] kao banke i glasi „14. SPOROVI: U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 793,66 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 14. listopada 2024. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku podredno predlaže istu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28713,89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna i razumljiva pa je stoga sud neovlašteno ocjenjivao poštenost takve odredbe jer je to protivno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive a što jesu u ovom konkretnom slučaju. Nadalje tuženik ističe da čak i da nije sporna odredba bila razumljiva ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je sud zauzeo pogrešno shvaćanje u pogledu zastare kao i tijeka zakonskih zateznih kamata te da je sud pogrešno dosudio zakonske zatezne kamate za vremensko razdoblje kada je bio na snazi Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj 53/20) kao i suprotno Odluci o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj 83/2020).

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10 st. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita od 02,000% (dva posto) naknade na iznos kredita te posljedično isplata predmetnog iznosa kao i za utvrđenjem ništenosti čl. 14. st. 1. Ugovora o kreditu o prorogacijskoj klauzuli o mjesnoj nadležnosti kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Također nije upitno da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101859787 dana 22. ožujka 2004. a kojim je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 29.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

11. Međutim sporno jest je li tužiteljica ima pravo na isplatu spornog iznosa kojeg je platila na ime sporne naknade za obradu kredita u iznosu od 568,48 EUR/ 4.283,25 kn[1] .

12. Prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je odredbom čl. 10. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,00 % (dva posto) od iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora,

- da u iskazu tužiteljica u bitnome navodi da je kod tuženika podigla kredit 2004. za adaptaciju stana u iznosu od 29.000,00 EUR, da joj je obračunata naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ali se ne sjeća točno o kojem se iznosu radilo, time da joj u banci nije detaljno objašnjeno o čemu se točno radi već je tek naknadno shvatila da joj je banka naplatila predmetnu naknadu što joj je bilo čudno, da joj je u banci rečeno što sve mora platiti kao uvjet dobivanja kredita a što joj je bilo važno jer joj je stan vlažio pa je stoga pristala bez pogovora na sve jer joj je kredit bio nužan za adaptaciju stana, da je pročitala letimično predmetni ugovor i pristala na sve a obračun naknade joj nikada nije uručen,

- da u svom iskazu svjedokinja LČ u bitnome ističe da je kod tuženika obavljala poslove savjetnika za odobravanje kredita te zna da se plaćala predmetna naknada od 2,00% te je na izlistu napisan iznos naknade koju je banka obračunala i ostavila kao trošak banke za obradu kredita a preostali iznos je dobila tužiteljica,

- da nikada niie imala primjedbi na svoj rad te je klijent dolazio 2-3 puta u banku kako bi se utvrdilo je li klijent sposoban za podizanje kredita, a ne može se sjetiti je li osobno sudjelovala u razgovoru sa tužiteljicom u vezi podizanja kredita, te je tužiteljica bila upoznata da mora platiti naknadu za obradu kredita,

- da iz naloga za isplatu kredita i pregleda prometa po partiji kredita proizlazi da je isplaćena naknada dana 30. ožujka 2024. a što nije sporno među strankama i to iznos od 568,48 EUR.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud, polazeći od navedenih utvrđenja te prihvaćajući iskaz tužiteljice smatrajući ga uvjerljivim i istinitim da među strankama nisu vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni korisnik kredita mogao ih je uzeti ili ostaviti, pravilno zaključuje da se radi o odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa da je stoga takva odredba suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03-dalje ZZP) jer je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih srana na štetu potrošača a to znači da je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a te ništena u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a .

14. Ovdje valja naglasiti da je sukladno odredbi čl.81.ZZP-a teret dokazivanja upravo na tuženiku da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi odnosno o naknadi za obradu kredita i njezinoj visini a što je izostalo u ovom postupku stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

15. Naime iz iskaza samog djelatnika tuženika proizlazi da se nije radilo o pojedinačnom pregovaranju u pogledu sporne odredbe već se radilo o prikupljanju podataka kako bi se utvrdila sposobnost klijenta za podizanje kredita a djelatnica se ne može sjetiti je li osobno sudjelovala u razgovoru sa ovdje tužiteljicom time da svjedokinja navodi da je zapravo dužnost javnog bilježnika da kod ovjeravanja potpisa ugovora o kreditu objasni klijentu sadržaj ugovora uključujući i naknadu za obradu kredita iz čega jasno proizlazi da se ovdje nije radilo o pojedinačnom pregovaranju tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita.

16. Ovdje valja dodati da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije ovlašten objašnjavati odredbe potrošačkog ugovora jer niti nema takove zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

17. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. S obzirom da iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da tužiteljici nije ništa posebno objašnjeno u pogledu sporne naknade niti je ista mogla pregovarati u pogledu predmetne naknade već su joj rekli da to tako mora biti po principu "uzmi ili ostavi" to je onda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima-Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 ,155/23 dalje: ZOO-a).

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud poziva na odredbu čl. 323. ZOO-a prema kojoj je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne odredbe pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za vraćanjem predmetnog iznosa, a s obzirom da je tužiteljici sporni iznos naknade naplaćen 30. ožujka 2004. a visina predmetnog iznosa nije sporna u ovom postupku.

20. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a s obzirom da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za kredit u visini od 2,00 % od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, a upravo je tuženik, odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio iz svih naprijed navedenih razloga da je tuženik nepošteni stjecatelj.

21. Žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate za vremensko razdoblje od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. nisu osnovani jer u ovom konkretnom predmetu nije u primjeni Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima jer se predmetni zakon primjenjuje isključivo na ovršni i stečajni postupak.

22. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare koji je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

23. Žalbeni navodi tuženika da se sud u ovom konkretnom slučaju pogrešno poziva na pravne učinke iz postupka kolektivne zaštite potrošača su osnovani jer se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru o kreditu koji je vezan za valutnu kaluzulu u CHF, međutim to nije utjecalo na pravilnost pobijane odluke jer je sud iz svih naprijed navedenih razloga pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

24. Također pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu banke u čl. 14. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna odredba jer se niti o njoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radi o tipskoj odredbi ugovora koja je uvrštena u ugovor od strane tuženika a na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati i takva odredba je ništetna te suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer u konkretnom slučaju s obzirom na prebivalište tužiteljice koja ima prebivalište na području Općinskog suda u Šibeniku, tužiteljica bi bila u obvezi putovati u Rijeku i time bi bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima s obzirom na udaljenost kao i potrebi ulaganja dodatnog vremena dok se to ne odnosi jednako i na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi u Rijeci.

25. Upravo ovakav pravni stav je zauzet na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. a koji glasi:

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

26. Prvostupanjski sud je za vremensko razdoblje od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. pogrešno odredio zateznu kamatu prema čl. 12.a. st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi jer se stopa zatezne kamate određuje prema čl. 29. st. 2. ZOO-a stoga je u tom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu.

27. Žalbeni prigovori tuženika u odnosu na troškove parničnog postupka su djelomično osnovani.

28. Tuženik osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužiteljici trošak zastupanja na ročištu 4. lipnja 2024. jer tog dana u predmetnom postupku nije održano ročište pa je stoga u tom dijelu trebalo preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka i odbiti tužiteljicu za naknadom troška parničnog postupka za predmetno ročište.

29. Međutim tužiteljica ima pravo na trošak pristupa njenog punomoćnika na ročište za objavu presude na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je predmetni trošak opravdan za vođenje ove parnice stoga je žalbeni prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan.

30. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

31. S obzirom da je tuženik u ovom žalbenom postupku uspio samo u neznatnom dijelu u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a odbiti tuženika sa zahtjevom za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević