Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3563/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik MM, odvjetnik u [adresa], protiv tužene RA d.d., sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik MK, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj P-808/2023-10 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama,poslovni broj P-808/2023-10 od 7. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se kao djelomično osnovana žalba tužene, ukida se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom IV. i V. izreke (u kojem se smatra rješenjem) i predmet se u tome dijelu vraća sudu prvoga stupnja na ponovan postupak.

II. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3554696 od 05.07.2006. godine, koji je potvrđen kod javnog bilježnika LP u [adresa] dana 07.07.2006. godine pod brojem: OU-1435/06 sklopljen između tužitelja ZV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika RA d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 3554696 od 05.07.2006. godine, koji je potvrđen kod javnog bilježnika LP u [adresa] dana 07.07.2006. godine pod brojem: OU-1435/06 sklopljen između tužitelja ZV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika RA d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

III Nalaže se tuženiku, RA d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju, ZV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kunu) isplati ukupan iznos od 2.096,75 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 128,01 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- 58,18 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- 435,33 EUR od 01.01.2012. godine do isplate,

- 72,40 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

- 72,30 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,

- 1.330,53 EUR od 01.04.2012. godine do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011. godine, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje; od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.477,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 07. lipnja 2024. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući presudu u cijelosti zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova postupka, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Iako je točna tvrdnja žaliteljice da prvostupanjski sud ponovno nije naveo razloge odbijanja prigovora mjesne nenadležnosti, temeljem nespornih činjenica i utvrđenih činjenica o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je primjenom odredbe čl. 373.a. st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP utvrdio odlučne činjenice iz kojih proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP jer je u povodu prigovora tužene prvostupanjski sud pravilno odlučio da je mjesno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

5. Tužena je u ovom slučaju prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari osporila mjesnu nadležnost Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, jer je u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile (u podružnici u [adresa]) i u vezi kojeg se vodi ovaj spor, odredbom čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora.

6. Iz sadržaja priloženog ugovora o kreditu sklopljenog 5. srpnja 2006. proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora banke a u postupku je utvrđeno da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, prema iskazu tužitelja on je imao samo mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja unaprijed pripremljenog sadržaja i teksta ugovora, tužena to nije osporila navodima i dokazima.

7. Kako je u ovom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu koji je sastavila tužena i temeljem zakonske presumpcije se ima uzeti da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru o kojem stranke nisu pregovarale.

8. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je kada je na snazi bila odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP/03) kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 87. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

– ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,

– mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i – mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

10. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

11. Budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je sastavni dio tipskog ugovora tužene na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, ona očito uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi iz [adresa], gdje živi, putovati u [adresa], što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.

12. Iz izloženog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP i na temelju takve nepoštene odredbe ugovora ne može se zasnovati mjesna nadležnost suda u sjedištu tužene u [adresa].

13. Tužitelj je podnio tužbu 19. ožujka 2021. kada je na snazi bila odredba Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) sadržana u čl. 19.l. st. 1. prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

14. Prema odredbi čl. 1. ZPK koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon.

15. U smislu odredbe čl. 15. ZPP sudska nadležnost se ocjenjuje na temelju činjenica utvrđenih u vrijeme podnošenja tužbe, po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

16. Procesna odredba čl. 19.l. st. 1. ZPK kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu je na snazi od 30. rujna 2015. i od tog dana ta odredba se primjenjuje u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti.

17. Zbog izloženih razloga, kako tužitelj ima prebivalište u [adresa], mjesna nadležnost prvostupanjskog suda koji je sudio u ovom sporu proizlazi iz citirane odredbe ZPK.

18. Suprotno žalbenim navodima, obrazloženje prvostupanjske presude o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoje proturječnosti ili drugi nedostaci zbog kojih pravilnost presude u tome dijelu ne bi bilo moguće ispitati.

19. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prigovore tužene kojima osporava razloge ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud nije prihvatio, polazeći od shvaćanja da je u tom pogledu vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćnih sudskih presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača a zbog razloga navedenih u daljnjem obrazloženju ove presude taj je stav pravilan.

20. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao nije od utjecaja na pravilnost utvrđenja zbog razloga navedenih u daljnjem obrazloženju ove presude.

21. Tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, a kojim odredbama je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i redovna kamatna stopa, promjenjiva jednostranom odlukom tužene, zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatio temeljem ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 5. srpnja 2006. ugovor o kreditu za kupnju automobila, za iznos od 19.590,85 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1.), s rokom otplate od 84 mjeseca. Odredbom čl. 2. ugovora ugovorena je kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, koja na dan sklapanja toga ugovora iznosi 5,95 % godišnje. Ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

23. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., povodom kolektivne tužbe Saveza udruge Potrošač protiv banaka, među kojima je i ovdje tužena, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna.

24. Prema pravnom utvrđenju sudova u postupku kolektivne zaštite, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer omogućuje vjerovniku da jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti niti zbog nepostojanja ikakvih egzaktnih kriterija može provjeriti pravilnost promjene. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i redovna kamata kao naknada za korištenje novca (cijena), pa kako se sporna ugovorna odredba odnosi na cijenu kao bitni element ugovora, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banke su nametnule sporne ugovorne odredbe korisnicima kredita, koji su kao potrošači u odnosu na banku trgovca bili u ovisnom položaju jer praktično nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Pored toga, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nemjerljivo superiorno, zbog čega su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

25. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t. 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

27. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), čije odredbe je, suprotno navodima žaliteljice, primijenio i prvostupanjski sud (t. 71. obrazloženja). Odredbom čl. 81. toga Zakona bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 87. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

28. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i kamatnoj stopi predmetnog ugovora, razdoblju i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na sporni ugovor stranaka o kreditu.

29. Naime, prihvaćen je iskaz tužitelja, koji nije doveden u sumnju ijednim dokazom tužene, da je kredit koristio za kupnju automobila u auto kući R u kojoj su ga uputili u RA d.d. s kojom su imali poslovnu suradnju radi sklapanja ugovora o kreditu. U banci mu je ponuđen kredit u CHF koji je on smatrao ozbiljnom valutom i nije sumnjao što bi se moglo dogoditi a i kamata je bila prihvatljiva, ne sjeća se da mu je itko objašnjavao kako će se mijenjati kamata, pristao je na unaprijed pripremljeni ugovor na čije odredbe nije mogao utjecati.

30. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, očito je da su ona primjenjiva i na konkretan ugovor stranaka jer tužena nije dokazala da bi s njim pojedinačno pregovarala o pojedinim odredbama i da bi ga informirala o rizicima valute CHF i kriterijima promjene kamatne stope.

31. Činjenica da su sporne ugovorne odredbe za tužitelja mogle biti bile jasne i razumljive u jezičnom smislu ne znači da su mu bile jasne obveze koje njime preuzima. Naime, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za njega kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, tužena nije dokazala da je takve informacije dala. Obzirom na tako utvrđene okolnosti sklapanja ugovora, neodlučna je za odluku o tužbenom zahtjevu odredba ugovora prema kojoj korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, riječ je također o odredbi koja je bez pregovaranja nametnuta tužitelju koji nije mogao znati i procijeniti koje rizike uopće prihvaća. Naime, u ovom slučaju nije sporna primjena valutne klauzule dopuštene odredbom čl. 22. ZOO, sporna je primjena valute CHF kao rizične za potrošača o čemu kreditor nije informirao tužitelja.

32. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi čl. 58. ZJB, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku.

33. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. U tom kontekstu javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. ZJB. Međutim, kako je rečeno, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, njome se ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

34. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

35. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 19. ožujka 2021.

36. Kako dakle pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka prvostupanjski sud je pravilno odlučio primjenom pravnih utvrđenja sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača te su irelevantni žalbeni razlozi kojima žaliteljica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti ugovornih odredbi.

37. Suprotno navodima žaliteljice, status tužitelja kao potrošača u ovom postupku nije osporen ikakvim njenim navodima i dokazima (čl. 219. st. 1. ZPP) dok iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, zaposlenik N d.d., za kupnju osobnog automobila.

38. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

39. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi.

41. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

42. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice (na koji se odnosi restitucijski zahtjev) primila temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

43. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. za kamatu i 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Kako je tužitelj podnio tužbu 19. ožujka 2021. zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa glavnice kredita nije nastupila.

44. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa glavnice utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

45. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

46. Žaliteljica neosnovano tvrdi da je zbog izostanka pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nezakonita presuda u dijelu kojim je prihvaćen taj tužbeni zahtjev, što argumentira činjenicom da je zastario zahtjev za isplatu po toj osnovi.

47. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev su dva procesnopravno samostalna tužbena zahtjeva, pri čemu je zahtjev za utvrđenje ništetnosti u materijalnopravnom smislu neovisan o zahtjevu za isplatu a u ovom slučaju su pravilno utvrđene sve zakonske pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj je ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu i već time ima pravni interes za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), pravo na isticanje takvog zahtjeva se ne gasi (čl. 328. ZOO). Budući da je odluka o ništetnosti utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnoga prava, zastara drugog, restitucijskog zahtjeva, nije od utjecaja na njenu zakonitost i pravilnost.

48. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

49. U pobijanoj odluci o naknadi parničnih troškova (koja se smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. ZPP) ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka.

50. Naime tužitelj je tijekom postupka djelomično povukao tužbu, tužena se povlačenju nije protivila ali je zatražila naknadu parničnog troška u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP. Međutim, pobijanom odlukom o parničnom trošku prihvaćen je u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, uz obrazloženje da nije uspio s neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, dok je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u cijelosti odbijen, bez ikakvih razloga o njegovom zahtjevu utemeljenom na odredbi čl. 158. st. 1. ZPP.

51. Zbog opisane proturječnosti i nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, pravilnost pobijane odluke o naknadi parničnoga troška nije moguće ispitati čime je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe žaliteljica.

52. Slijedom izloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti ovaj dio presude i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, radi donošenja nove, zakonite i valjano obrazložene odluke o ovim zahtjevima stranaka, ocjenom svih ostalih žalbenih navoda.

53. Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić