REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1390/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Posavčiću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-332/2023-35 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-332/2023-35 od 11. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, točkom I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 1.748,78 eura/13.176,20 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 1. lipnja 2006. do 1. listopada 2013.) do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.574,08 eura/19.394,41 kuna sa zateznima kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga. Navodi da je tužitelj, s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), trebao dokazati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su pobijani u kolektivnom sporu, a on je to popustio učiniti, premda je mogao i trebao zatražiti priklapanje spisa pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Smatra da nije bilo razloga da prvostupanjski sud usvoji preinaku tužbenog zahtjeva kako je to tijekom postupka, nakon zaključenja prethodnog postupka napravio tužitelj, jer se radi o istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, pa nije dozvoljeno istu mijenjati u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Ukazuje da je prvostupanjski sud napravio bitnu povredu provedbu odredaba parničnog postupka na način da je propustio provesti sve dokazne prijedloge tuženika, a nije čak niti saslušao parnične stranke, što je potpuno pogrešno i grubo onemogućuje tuženika da na pravilan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove. Navodi da sud paušalno zaključuje da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na predmetni Ugovor o kreditu bezuvjetno te u isto vrijeme propušta izvesti dokaze koji su predloženi baš kako bi se u konkretnom slučaju utvrdile činjenice koje su bitne za utvrđivanje zakonitosti odredbe o valutnoj klauzuli. Smatra da prvostupanjski sud nije niti mogao utvrđivati ništetnost predmetne odredbe, jer ista nije prouzročila nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama niti je ista nerazumljiva. Ukazuje da je u postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) jer su zanemareni svi Opći akti tuženika, s obrazloženjem da isti ne predstavljaju dio Ugovora o kreditu, premda je u samom Ugovoru u kreditu jasno navedeno kako će se na isti primjenjivati Opći akti, a što je tuženik svojim potpisom jasno potvrdio te je Ugovor o kreditu solemniziran i odredbe istog su jasno objašnjene tužitelju od stane javnog bilježnika. Navodi da je nametanje ugovaranja kunskog kredita od strane prvostupanjskog suda nezakonito i protivno volji samih ugovornih strana iz Ugovora o kreditu. Naime, usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva, ispalo bi da je tužitelj pod znatno povoljnijim uvjetima od onih koji su vrijedili u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorio hrvatsku valutu za svoj ugovor o kreditu. Smatra da bi, sve kada bi se i utvrdila ništetnost valutne klauzule, tužbeni zahtjev trebao biti usmjeren na utvrđivanje razlike u visini anuiteta po drugačijoj valuti, s obzirom na otplatni plan, a ne na razliku između iznosa prije i poslije kamatne stope, stoga vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne preplate. Ističe da je prvostupanjski sud napravio propust kada nije oduzeo iznose koje je tužitelj platio u razdobljima kada je tečaj bio niži od onog početno ugovorenog. Nadalje, prvostupanjski sud nije niti objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj u pogledu Ugovora u kreditu nastupao u svojstvu potrošača, a dokaz u tom smislu je upravo na njemu. Pogrešnim smatra i tumačenje suda o zastari predmetnog potraživanja, te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja, budući da tužitelj nije dokazao da je tuženik povrijedio zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

2.1. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka, odnosno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog dijela postupka na ime troška sastava žalbe u iznosu od 311,06 eura te sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 212,35 eura.

3. Žalba tuženika dostavljena je na odgovor tuženiku prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj: 188-50-3642939 sklopljenog 5. rujna 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koje su sadržane u čl. 7. toga Ugovora, a odnose se na valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.902,11 eura/14.331,42 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 1. studenog 2008. do 1. listopada 2013.) preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

7. Prvostupanjski sud je presudom poslovni broj: P-72/2021 od 31. siječnja 2023. prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak, jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke, kao trgovci, nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, a u kojem su sadržane upravo sporne odredbe valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, prvostupanjski sud ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda (sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a), zbog čega da su predmetne odredbe, i bez provođenja drugih (po tuženiku predloženih) dokaza, ništetne u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a.

7.1. Pritom je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku s obrazloženjem da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a pa je zastara ovog individualnog restitucijskog zahtjeva potrošača počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, 14. lipnja 2018., jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite niti ne bi imao smisla, kako to proizlazi i iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da je prema odredbi članka 225. ZOO-a propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužba je podnesena 16. ožujka 2021., prigovor zastare potraživanja ocijenjen je neosnovanim.

8. Presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-419/2023-2 od 26. rujna 2023. potvrđena je presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-72/2021-19 od 31. siječnja 2023., u dijelu pod točkom I. izreke (u kojoj je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli), dok je ista ukinuta u dijelu pod točkom II. i III. izreke (u kojima je odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za isplatu i troškovima postupka), te je u tom ukinutom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da sud nije uzeo u obzir negativne razlike nastale u otplati kada je tužitelj platio manje zbog nižeg tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen.

9. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio sada specificirani tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je uvažio negativne razlike nastale u otplati zbog nižeg tečaja valute CHF, te tražio isplatu iznosa od ukupno 1.748,78 eura/13.176,20 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 1. lipnja 2006. do 1. listopada 2013.) preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe, pazeći, dodatno, po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

11. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11.1. Osim toga, nisu počinjene ni bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

12. U ovom stadiju postupka, kada je o tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu već pravomoćno odlučeno na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti, neosnovani su svi žalbeni navodi tuženika koji se odnose na taj dio tužbenog zahtjeva.

13. Ostalo je sporno samo pitanje visine tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zatraženih novčanih iznosa, imajući u vidu prigovor tuženika da sud nije uzeo u obzir negativne razlike.

14. Međutim, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud je proveo dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka te je tužitelj uvažio prigovor tuženika i uračunao negativne razlike tečaja u vrijeme otplate kredita, te je prvostupanjski sud, prema ocjeni ovog suda, pravilno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, obzirom da je upravo zbog tog prigovora i ukinuta prethodna presuda prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odlučeno o tuženikovom zahtjevu za isplatu, stoga je isto bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, pa ni u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

15. Iz navedenih je razloga, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pa slijedom toga odbiti i zahtjev za naknadu troškova žalbe te time, a na temelju odredaba čl. 368. i 166. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

Pula-Pola, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan