REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1310/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vjeranu Blažeku, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-850/2022-8 od 16. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-850/2022-8 od 16. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, točkom I., utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-3443185, sklopljenog između tužitelja PĐ, P, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, dana 5. svibnja 2006., koji je dana 5. svibnja 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić pod poslovnim brojem OU-949/2006, a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“. Točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 989,68 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 1. prosinca 2007. do 1. lipnja 2013.) do isplate. Točkom III. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 2.761,73 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 1. srpnja 2010. do 1. lipnja 2013.) do isplate. Točkom IV. naloženo je naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.917,94 eura sa zateznima kamatama od 16. srpnja 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga. Ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge te u tom smislu ukazuje na zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) jer se ona ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a ukazuje i da je propustio primijeniti odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a kojom je propisano što obrazloženje presude treba sadržavati. Ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile razumljive i da se o njima pregovaralo, pa da posljedično tome nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu sve okolnosti ostalih ugovornih odredbi. Ističe da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je ugovorna odredba o ugovornoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali je sve te navode prvostupanjski sud zanemario, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti te odredbe. Osim toga, ukazuje i na činjenicu da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora sklopiti sa tuženikom ugovor o kreditu vezanog za valutu Euro ili CHF i na te okolnosti nudio je određene dokaze koje je prvostupanjski sud potpuno zanemario. Ukazuje kako je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka zbog toga što je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nesporno nije ugovoreno, a sud se o ovom prigovoru tuženika nije očitovao. Smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, naročito glede savjesnosti ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Prvostupanjski sud nije obrazložio ni svoj zaključak o tome zašto tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto smatra da bi tuženik bio nesavjestan u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO). Smatra da se pobijana presuda pogrešno temelji na odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14). U kolektivnom sporu tuženiku nije bilo moguće dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili da to nije predmet kolektivne zaštite, budući to treba utvrđivati u pojedinačnom postupku. Ističe i prigovor zastare te prigovara odluci o troškovima postupka, jer smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti. Ukazuje kako nije opravdan trošak sastava podnesaka od 15. ožujka 2023. i 16. siječnja 2020., prvi, iz razloga što tužitelj istim samo postavlja tužbeni zahtjev u eurima, što je obveza suda, a ne tužitelja, da (samo) glavno potraživanje iskaže u dvije valute, dok drugim podneskom tužitelj samo ponavlja već ranije izneseno u tužbi.

2.1. Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odnosno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog dijela postupka na ime troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 50,00 eura te sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 170,96 eura.

3. Žalba tuženika dostavljena je na odgovor tuženiku prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredaba Ugovora o kreditu broj: 528-50-3443185 sklopljenog 5. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koje su sadržane u čl. 1., 2., 7. i 9. toga Ugovora, a odnose se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.751,41 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 1. prosinca 2007. pa do 1. lipnja 2013.) preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

6.1. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora 5. svibnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 528- 50-3443185, koji je 26. lipnja 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić, poslovni broj OU-949/2006, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.477,80 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom vraćanja, uz valutnu klauzulu, u otplatnom razdoblju od 84 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno da je odredbom članka 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,20% te da je tuženik tijekom otplatnog perioda u više navrata mijenjao kamatnu stopu pa je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta.

7. Prvostupanjski sud je presudom poslovni broj: P-2059/2019-33 od 23. veljače 2022. prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i broj: Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je stoga postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03) te suprotno odredbama ZOO-a. Također, da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, i sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak, jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke, kao trgovci, nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, a u kojem su sadržane upravo sporne odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope u skladu s odlukom banke te odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, prvostupanjski sud ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda (sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a), zbog čega da su predmetne odredbe, i bez provođenja drugih (po tuženiku predloženih) dokaza, ništetne u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a.

7.1. Pritom je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku s obrazloženjem da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a pa je zastara ovog individualnog restitucijskog zahtjeva potrošača počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, 13. lipnja 2014., jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite niti ne bi imao smisla, kako to proizlazi i iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da je prema odredbi članka 225. ZOO-a propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., prigovor zastare potraživanja ocijenjen je neosnovanim.

8. Rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-512/2022-2 od 25. listopada 2022. ukinuta je presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-2059/2019-33 od 23. veljače 2022., uz obrazloženje da prvostupanjski sud nije proveo dokazne prijedloge predložene po tuženiku, radi čega je činjenično stanje u konkretnom slučaju ostalo nepotpuno utvrđeno, uslijed čega se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da je među strankama sklopljen potrošački ugovor, a posljedično tome, da je upitna i primjena pravnih utvrđenja iz spomenutog postupka kolektivne zaštite (o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) na konkretan slučaj.

9. U ponovljenom postupku tuženik je odustao od svog dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka ŽĐ, a ostao kod dokaznog prijedloga za saslušanje tužitelja u svojstvu stranke, koji je već ranije saslušan.

9.1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdio ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu i naložio tuženiku isplatu iznosa od ukupno 3.751,41 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 1. prosinca 2007. do 1. lipnja 2013.) preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe, pazeći, dodatno, po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

11. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP- a koju tuženik ističe u žalbi, jer je tužitelj u postupku saslušan, dok je od saslušanja svjedoka ŽĐ tuženik odustao. Što se tiče prijedloga za saslušanje javnog bilježnika, već postoji ujednačeno pravno shvaćanje redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021). Stoga tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

11.2. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

11.3. Konačno, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalbu tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

12. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 528-50-3443185 od 5. svibnja 2006., a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Vinkovaca, pod poslovnim brojem: OU-949/2006 od 26. lipnja 2006., temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 27.477,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, u otplatnom razdoblju od 84 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

12.1. Sporno je jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

13. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su one ovlaštene štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Dakle, citirane odredbe ZPP-a i ZZP/14 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, između ostalog, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama, donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i ovdje tuženik, pri čemu je ta pravna shvaćanja, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud razmatrao i u okolnostima konkretnog slučaja - uvjetima pod kojima je sklopljen i njegovom sadržaju.

16. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u svojim odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

17. Nadalje, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. toč. 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je ista materija bila jednako regulirana i odredbama o Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07) u čl. 96. i 102. navedenog Zakona. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stopa ugovorene kamate kao takva mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava, pa kako su u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli bile sastavni dio ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj, kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, posljedično takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženika, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, što za posljedicu ima njihovu ništetnost jer su protivna prisilnom propisu na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a. Pri tome je prvostupanjski sud u odnosu na zaključak o ništetnosti valutne klauzule izrazio stav da je isto podudarno sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno je da su tužene banke, pa tako i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći se istima, budući da su navedene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima čija je visina na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

19. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.), a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 11. lipnja 2019. nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih odredbi ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

20. Pri ovakvom pravnom shvaćanju treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

21. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije regulirano, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

22. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

23. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

24. Konačno, prvostupanjski sud je, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik izjavljenom žalbom, pa tako i u odnosu na visinu troška sastava podnesaka od 16. siječnja 2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) i 15. ožujka 2023. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka), jer isti po svom sadržaju predstavljaju obrazložene podneske iz Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23),.

25. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da isti nije uspio sa svojom žalbom pa mu stoga ne pripadaju ni zatraženi troškovi.

Pula-Pola, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan