REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-945/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinje Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. iz Zagreba, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10667/2021-28 od 15. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10667/2021-28 od 15. travnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o operativnom Leasingu motornog vozila poslovni broj HR/0544354-5 od 6. travnja 2007. kojima je plaćanje najamnine za leasing vezano uz valutu švicarski franak u čl. 3. i 4. Ugovora (I), tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 2.083,54 eura i zatezne kamate na iznose i s rokovima dospjelosti pobliže navedenima u izreci pobijane presude (II), a tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.478,97 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. travnja 2024. pa do isplate (III).

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik, istu pobija u cijelosti i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, tuženik navodi da je iz iskaza tužiteljice razvidno da je tužiteljica odlučila sklopiti predmetni ugovor jer da je procijenila da joj je takav ugovor najpovoljnija opcija, a na temelju svih raspoloživih informacija, da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti iskaz tužiteljice u odnosu na iskaz svjedokinje PG, da onda tužiteljica nije posebno propitivala o odredbama ugovora, da je očito da ona nije ni imala potrebu ili želju o istima pregovarati, pa da je onda pobijana presuda u tom dijelu nejasna i nerazumljiva, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

2.2. Nadalje, navodi da iz iskaza svjedokinje PG prvostupanjski sud utvrđuje da pregovaranje među strankama nije niti vođeno, da to ne proizlazi iz iskaza tog svjedoka, pa da je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a to i glede utvrđenja prvostupanjskog suda iz toč. 18. Obrazloženja, jer da nije jasno koje akte davatelja najma je analizirao prvostupanjski sud, da bi došao do takvog zaključka, da je tuženik leasing društvo i da nije bio zakonski obvezan biti upoznat sa valutnim rizicima i da prvostupanjski sud nije utvrdio radi li se o informacijama koje je tuženik imao odnosno morao imati, tako da bi on bio nesavjestan do te mjere da bi to uzrokovalo ništetnost ugovora.

2.3. Tuženik navodi da je predmetna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i uočljiva, da je onda valjalo primijeniti odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, da samo zbog toga što su te odredbe unesene na inicijativu tuženika, samo po sebi, ne čini te odredbe ništetnim, da je netko morao napisati prvi draft ugovora, da je valutna klauzula dopuštena i da je prosječnom potrošaču iz tih odredbi jasno i nerazumljivo da je iznos glavnice ovisan o tečaju švicarskog franka prema kuni, da ako je netko tužiteljici uskratio informacije da je to zaposlenik auto kuće, a ne tuženik, da je u slučaju da je došlo do deprecijacije da bi tužiteljica plaćala manje iznose,da se temeljem odredbe čl. 3. st. 1. toč. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu, da su tužiteljici neosnovano dosuđene zatezne kamate od dana isplate, jer da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem, da je pogrešno odlučeno i o tuženikovom prigovoru zastare pa tuženik predlaže da se njegova žalba uvaži, da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženik potražuje i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila kojega su stranke sklopile 6. travnja 2007. pod poslovnim brojem HR/0544354-S i to u čl. 3. i 4. toga Ugovora kojima je plaćanje najamnine za leasing vezano za valutu švicarski franak, tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 2.083,54 eura i pripadajuće zatezne kamate te je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi i troškove postupka u iznosu od 1.478,97 eura i pripadajuće zatezne kamate, a tu svoju odluku prvostupanjski sud temelji na primjeni odredbe čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje:ZZP) i čl. 269. do 271. te čl. 29. st. 2. i čl. 1114. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe, pazeći dodatno po službenoj dužnosti, na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je pobijana presuda, njenom bitnom dijelu, valjana i zakonita.

8. Prije svega valja navesti da kod donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni onih iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju "upire" tuženik u aktualnoj žalbi, a koje bi pobijanu presudu učinile nevaljanom i/ili nezakonitom.

9. Prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na valjanoj ocjeni provedenih dokaza, a samo zbog toga što tuženik nije zadovoljan tom ocjenom ne znači da bi ta ocjena bila nevaljana.

10. Kada je svjedokinja PG, zaposlenica tuženika, iskazala da referenti klijentima nisu davali nikakva posebna upozorenja na rizike CHF valute već su im samo objasnili značenje valutne klauzule, te kada je tužiteljica iskazivala da joj je ponuđena opcija ugovora prezentirana kao najpovoljnija i najsigurnija, prvostupanjski sud je na temelju tih dokaza i mogao utvrđivati da se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o točkama 3. i 4. Ugovora, da tužiteljici od strane tuženika nisu pružene potpune i jasne informacije o rizicima sklapanja predmetnog ugovora, pa je žalba tuženika neosnovana u tom dijelu.

10.1. Nadalje, predmetni zahtjev tužiteljice je utvrđenje ništetnim odredbi čl. 3. i 4. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila kojega su stranke, tužiteljica i pravni prednik tuženika, sklopili 6. travnja 2007. u dijelu u kojem je otplata mjesečne najamnine bila ugovorena u CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, pri čemu tužiteljica tvrdi da ona kao prosječni potrošač prilikom zaključivanja Ugovora o leasingu nije od strane tuženika obaviještena o svim rizicima za sklapanjem takvog ugovora, da tuženik nije poštivao načelo savjesnosti i poštenja, a što da je prouzročilo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača.

11. Prvostupanjski sud prihvaća taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice nakon što je utvrđeno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika 6. travnja 2007. sklopili Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila poslovni broj HR/0544354-S kojim je bio ugovoren leasing vozila na rok od 60. mjeseci i to u iznosima od 435,87 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, da je taj leasing u cijelosti otplaćen, da je tužiteljica taj ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne ili obrtničke (profesionalne) djelatnosti, odnosno u svojstvu potrošača, pa prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 81. i 87. ZZP-a i donosi presudu u tom dijelu.

12. Iskazom tužiteljice je potom utvrdio kako je tužiteljica, kao potrošač, (čl. 3. toč. 1. ZZP-a) sklopila Ugovor o leasingu s tuženikom, kao trgovcem, te u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakvu trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost pa zaključuje kako je Ugovor o leasingu tipski ugovor i tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno, tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije obavijestio ili pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, niti ju je obavijestio o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Tako, budući da tuženik nije dokazao kako je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja visine mjesečne rate leasinga s valutnom klauzulom i objasnio rizik povećanja tečaja valute, ocjenjuje da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te je, iako je u smislu odredbe čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, ali tuženik je prethodno na svom obrascu ugovora, na sadržaj kojega tužiteljica nije imala mogućnosti stavljanja primjedbi, samovoljno odredio način isplate mjesečnih rata, ništetna.

13. Prvostupanjski sud je, s obzirom da tuženik nije bio stranka kolektivnog spora „Potrošač“, ispitao je li odredba Ugovora o leasingu bila nepoštena, a slijedom toga ništetna, saslušanjem tužiteljice i ocjenom isprava koje prileže spisu te pravilno zaključio da je tuženik, ugovarajući predmetnu odredbu, postupio suprotno zakonskim odredbama i povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a kao i načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a koja načela dovode do posljedice ništetnosti u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a

14. Tako je prvostupanjski sud pravilno, na temelju raspoloživih pravilno ocijenjenih dokaza, utvrdio ništetnom i bez pravnog učinka odredbu o vezanosti leasing najamnine za tečaj CHF jer je odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano da ugovorna obveza, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno, odrediva a prema odredbi čl. 272. st. 1. tog Zakona predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi dok u ovom slučaju Ugovor o leasingu ne sadrži potrebne parametre za odlučivanje o sklapanju ugovora u valuti CHF zbog čega je, u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a, ništetna.

15. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je u čl. 10. st. 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tako je dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik, ugovarajući ih, postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP-a, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a.

17. I naposljetku, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa slijedom svega iznijetog nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede dijela prvostupanjske presude pod točkom II. izreke.

18. Prvostupanjski sud je financijskim vještačenjem utvrdio visinu zahtjeva postavljenog u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a i čl. 323. st. 1. ZOO-a i naložio tuženiku isplatu svote koju je tužiteljica platila na osnovi ništetne odredbe glede valutne klauzule a za koju je umanjena tužiteljičina imovina na temelju osnove koja je otpala i odnosi se na preplatu zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na dan sklapanja predmetnog Ugovora.

19. U ovom postupku predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti je i zahtjev tužiteljice za isplatu u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Provedenim financijskim vještačenjem, sukladno odredbama čl. 258. – 261. ZPP-a, a na koji nalaz i mišljenje, glede matematičkog izračuna vještaka tuženik nije imao primjedbi, utvrđena je visina zahtjeva, pa žalbeni navodi tuženika o ovom dokazu ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijanog dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice na isplatu.

20. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj, a tuženik je pravilno utvrđen nepoštenim stjecateljem (toč. 39. Obrazloženja), mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Isto tako pobijana presuda se ne temelji na primjeni odredbe čl. 3. st. 1. toč. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu.

24. Slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

25. Odluka o trošku žalbe tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Pula-Pola 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan