REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž R-3/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nikolina Karpati, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 33706439962, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja koje je podnio osobno i po punomoćnici protiv rješenja i presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 63/2022-15 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje točka I. presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-63/2022-15 od 15. studenog 2024.

II. Prihvaća se žalba tužitelja preinačavaju se točka II i III. presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-63/2022-15 od 15. studenog 2024., tako da odluka o trošku postupka glasi:

„Svaka stranka snosi svoje troškove postupka“.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-63/2022-15 od 15. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Rješenjem se sud prvog stupnja oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari te je odbacio tužbu u dijelu kojim se utvrđuje da je tužitelju, službeniku u državnoj službi raspoređenom kod tuženika na radno mjesto „viši građevinski inspektor u Službi građevinske inspekcije, Područni ured Osijek", služba prestala s danom 22. siječnja 2020. te u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju zato prizna sva prava iz radnog odnosa i da mu uspostavi kontinuitet radnog odnosa za razdoblje od 31. prosinca 2019. do 22. siječnja 2020.

1.1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.937,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 1.520,91 eura od 15. veljače 2020., na iznos od 217,88 eura od 1. veljače 2020. te na iznos od 2.199,15 eura od 1. veljače 2020. do isplate, po propisanoj stopi, sve u roku od 15 dana (st. I.) te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak postupka u iznosu od 600,00 eura, u roku od 15 dana (st. II.) i odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka (st. III.).

2. Protiv tog rješenja i presude pravovremene žalbu podnio je tužitelj osobno i po punomoćnici. Iz sadržaja obje žalbe proizlazi kako pobija odluke iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP). Neutemeljen je zaključak suda o apsolutnoj nenadležnosti suda i djelomičnom odbacivanju tužbe. Tužitelj ne spominje rješenje o prestanku državne službe od 27. prosinca 2019. niti zahtijeva da se ispituje njegova pravilnost ili da ga se mijenja. Samo traži utvrđenje prestanka službe s danom 22. siječnja 2020. jer je do tog dana on dolazio na posao i nije do tada primio nikakvu obavijest o prestanku službe. Ima pravo tražiti takvo utvrđenje na temelju odredbe čl. 187. ZPP-a. Donoseći odluku o neosnovanosti preostalog zahtjeva za isplatu, prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je tužitelj doveden u zabludu protupravnim postupanjem tuženice jer, u situaciji kada ju je tužitelj zatražio produljenje službe, odgovara mu rješenjem kojim ga raspoređuje na radno mjesto višeg građevinskog inspektora u službi građevinske inspekcije Područnog ureda Osijek, Državnog inspektorata, na neodređeno vrijeme. Tužitelju nije preostalo ništa drugo nego dolaziti na posao i voditi se onime što piše u rješenju. Samo je neslužbenim e-mailom pravnika tuženika obaviješten kako produljenje neće biti moguće, ali to ne predstavlja zakoniti način obavještavanja o prestanku službe u državnoj službi. Smatrao je da pravne učinke proizvodi kasnije rješenje, ono doneseno 15. studenog 2019. o radu na neodređeno vrijeme, a ne više ono rješenje o zadržavanju u državnoj službi od 4. veljače 2019. prema kojem mu je služba prestajala 31. prosinca 2019. Tek kada je 22. siječnja 2020. stiglo rješenje o prestanku službe postalo je izvjesno svima, pa i tužitelju, da mu je služba prestala. Prvostupanjski sud ne može na teret tužitelju stavljati okolnost što protiv rješenja o prestanku službe nije podnio žalbu jer takvom žalbom ne bi ništa postigao. Rješenje mu je dostavljeno s dva mjeseca zakašnjenja i mjesec dana nakon što mu je postalo jasno da mu je služba prestala. Nije imao razloga sumnjati u pravilnost rješenja kojim ga se raspoređuje na rad na neodređeno vrijeme kojim je bio zadovoljan. Zbog neočitovanja suda na nezakonitost postupanja tuženika, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, a izostali su i razlozi o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačenje odluka prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i obvezivanjem tuženika na naknadu troškova postupka.

3. Žalbe tužitelja nisu osnovane.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da mu je prestala služba kod tuženice s danom 22. siječnja 2020. i da mu se priznaju sva prava i uspostavi kontinuitet radnog odnosa za razdoblje od 31. prosinca 2019. do 22. siječnja 2020. te zahtjev da mu tuženica isplati iznos od 3.937,94 EUR-a sa zateznim kamatama na ime naknade plaće za siječanj 2020., otpremninu i na naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor u 2020.

5. Prvostupanjski sud odbacio je zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da mu je prestala služba kod tuženice s danom 22. siječnja 2020. i za priznanje svih prava te uspostavu kontinuiteta radnog odnosa za razdoblje od 31. prosinca 2019. do 22. siječnja 2020., sve prema odredbi čl. 16. st. 1. i 2. ZPP-a. Ocjenjuje kako je apsolutno nenadležan odlučivati o njemu jer se taj zahtjev odnosi na utvrđenje trajanja državne službe, što je utvrđeno u upravnoj stvari (da tužitelju služba prestaje 31. prosinca 2019.), donošenjem upravnog akta, rješenja tuženice od 27. prosinca 2019. protiv kojeg se tužitelj nije žalio Odboru za državnu službu u roku od 15 dana od primitka rješenja (21. veljače 2020.), zbog čega je ono postalo pravomoćno i konačno te ga općinski sud, kao sud redovne nadležnosti, u parničnom postupku više ne može ispitivati.

5.1. Preostali dio tužbenog zahtjeva (za naknadu plaće za siječanj 2020., otpremninu i naknadu plaće zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 2020.) odbija jer je tužitelju državna služba prestala 31. prosinca 2019. pa ocjenjuje neosnovanim tužiteljevo potraživanje za isplatu plaće nakon 1. siječnja 2020., ali i za traženu otpremninu i naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor u 2020. Ocjenjuje kako okolnost što je tužitelj dolazio na radno mjesto u siječnju 2020. do 22. siječnja 2020. ne utječe na činjenicu da mu je državna služba prestala 31. prosinca 2019. pa za to razdoblje nema pravo na isplatu plaće, odnosno na njega se u odnosu na 2020. zato ne primjenjuje odredba čl. 18. st. 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („ Narodne novine“ broj 112/2017., u nastavku KU17) kojom je propisano da službenik ili namještenik kojem radni odnos prestaje zbog odlaska u mirovinu ima pravo na godišnji odmor iz čl. 13. KU za kalendarsku godinu u kojoj odlazi u mirovinu. Također, zato nema pravo niti na traženu otpremninu.

6. Takve odluke prvostupanjskog suda su pravilne i zakonite.

7. Protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena je izreka razumljiva i ne proturječi sebi ni razlozima presude. Također, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nisu počinjene ni bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj, kao državni službenik, preuzet iz Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja u Državni inspektorat prema odredbama čl. 24. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave („Narodne novine“ broj 116/2018.); da mu je pravomoćnim i konačnim rješenjem tuženika od 27. prosinca 2019. utvrđen prestanak državne služba s danom 31. prosinca 2019.; da je tužitelj i nakon 31. prosinca 2019., odnosno do 22. siječnja 2020., nastavio dolaziti na dotadašnje radno mjesto u Državnom inspektoratu.

8.1. Sporno je i nadalje žalitelju kada mu je prestala državna služba kod tuženice, kao i je li mu trebalo isplatiti plaću za siječanj 2020., naknadu za neiskorišteni godišnji odmor te traženu otpremninu.

9. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, dokazivanjem utvrdio i sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj 1. ožujka 2019. napunio 65 godina života, a kako je imao i više od 15 godina mirovinskog staža, ispunio je uvjete za odlazak u mirovinu;

- da je po traženju tužitelja doneseno rješenje tuženice o njegovom zadržavanju, kao službenika u državnoj službi, od 4. veljače 2019. na temelju kojeg je zadržan u državnoj službi od 2. ožujka 2019. do 31. prosinca 2019.;

- da je 27. studenog 2019. tuženica donijela rješenje da se tužitelj, koji je u državnoj službi na neodređeno vrijeme, raspoređuje s danom 1. prosinca 2019. na radno mjesto viši građevinski inspektor u Službi građevinske inspekcije, na neodređeno vrijeme;

- da je 24. prosinca 2019. tužitelj dobio odgovor na svoj upit, e-mail od pravnika iz Sektora za ljudske potencijale, pravne poslove i uredsko poslovanje, UL koji mu je odgovorio da mu se, nažalost, ne može produžiti državna službe nakon 31. prosinca 2019. jer da to nije moguće jer zakonom ta opcija nije dopuštena, barem ne u državnoj službi, a da, dok ne dobije odgovor, pokrene postupak odlaska u mirovinu;

- da je 27. prosinca 2019. doneseno rješenje o prestanku državne službe tužitelja s 31. prosincem 2019. koje je tužitelj primio 21. veljače 2020., na koje se nije žalio;

- da je 10. veljače 2020.g. tuženica donijela rješenje o ispravku rješenja od 27. prosinca 2019., na način da u toč. 2 izreke umjesto riječi "u visini od dvije proračunske osnovice" treba pisati "u visini od tri proračunske osnovice", odnosno, da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu otpremnine u visini tri proračunske osnove, a s obzirom da mu je prestala državna služba s danom 31. prosinca 2019.;

- da je do 22. siječnja 2020. tužitelj dolazio na dotadašnje radno mjesto, iako nije dobivao radne zadatke, ali je imao pristup svim dokumentima, a opremu je razdužio 22. siječnja 2020.

10. Utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da dijelom nije sporno, a dijelom proizlazi iz izvedenih dokaza i njihove jasne i pravilne te argumentirane ocjene.

11. Prvostupanjski sud je na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo djelomičnim odbacivanjem tužbe tužitelja zbog apsolutne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ali i odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu plaće za siječanj 2020., naknade za neiskorišteni godišnji odmor i otpremninu (sve za razdoblje nakon 31. prosinca 2019.), u skladu s obrazloženjem prvostupanjskog suda.

12. Protivno žalbi tužitelja, okolnost što tužitelj nije izrijekom, u samom tužbenom zahtjevu, tražio preispitivanje rješenja od 27. prosinca 2019. o prestanku službe tužitelj, ne dovodi u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda o djelomičnom odbacivanju tužbe. Naime, traženje tužitelja da se kao dan prestanka njegove službe kod tuženice utvrdi drugi, kasniji datum, 22. siječnja 2020., a ne onaj naveden u spomenutom rješenju (31. prosinca 2019.), već samo po sebi dovodi u pitanje pravilnost spomenutog rješenja i usmjereno je njegovoj izmjeni u korist tužitelja.

13. Iako je točno da je tužitelju rješenje od 27. prosinca 2019. dostavljeno s pretjeranim, nepotrebnim odmakom (primio ga je tek 21. veljače 2020., iako je dolazio u prostore tuženice sve do 22. siječnja 2020.), to tužitelja nije onemogućavalo izjaviti propisani pravni lijek protiv njega nakon njegovog primitka, potom i pokrenuti odgovarajući postupak ukoliko odlukom ne bi bio zadovoljan. Tu mogućnost i moguće ishode takvog postupanja tužitelj nepotrebno hipotetski relativizira.

13.1. Međutim, spomenuto postupanje tuženice, a kada tužitelja prvo rješenjem zadržava u službi do 31. prosinca 2019., a potom ga rješenjem od 27. studenog 2019. (koje mu dostavlja tek nakon gotovo tri mjeseca) s danom 1. prosinca 2019. raspoređuje na isto radno mjesto na neodređeno vrijeme, pri čemu je tužitelj prethodno zatražio i daljnje zadržavanje u službi do 31. prosinca 2020., moglo je zbuniti tužitelja, iako ne dovodi u pitanje pravilnost odluka prvostupanjskog suda o meritumu. Ipak, utjecat će na odluku o trošku ovog postupka.

14. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odlučio da je u takvim okolnostima, kada je došlo do prestanka službe tužitelja istekom ranijeg dogovora tužitelja i čelnika tijela, u skladu s čl. 137. st. 1. toč. 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27708., 34711., 49711., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 01/15., 138/15., 61/17: u nastavku: ZSDN), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za produljenjem službe od strane tužitelja, a kojim je propisano da državnom službeniku prestaje služba po sili zakona kad navrši 65 godina života i najmanje 15 godina mirovinskog staža, osim ako se čelnik tijela i državni službenik drugačije ne dogovore, vodeći računa o potrebama službe, a i odredbom čl. 137. st. 2. ZDSN-a je propisano da državnom službeniku iz čl. 137. st. 1. toč. 3. ZDSN-a državna služba svakako prestaje najkasnije posljednjeg dana godine u kojoj je navršio 65 godina života i najmanje 15 godina mirovinskog staža, služba tužitelja prestala ovdje 31. prosinca 2019. zbog čega nema pravo niti na tražene isplate.

15. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako ni dolasci tužitelja na radno mjesto u siječnju 2020. ne mogu utjecati na činjenicu da je tužitelju državna služba prestala po sili zakona 31. prosinca 2019., s time da mu je slično doista pojašnjeno i odgovorom pravnika tuženice u e-mailu od 24. prosinca 2019., da njegovo daljnje zadržavanje u službi neće biti moguće.

16. Stoga je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o odbijanju traženja tužitelja kojim traži materijalna davanja koja temelji na radu u službi kod tuženice od 1. siječnja 2020. do 22. siječnja 2020. pa je presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, a rješenje prema odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

17. Odluka o trošku postupka (toč. II. ove presude) utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a i na primjeni Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori br. 18/1997., 6/1999., 8/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006.).

17.1. Stranke u ovoj pravnoj stvari nisu uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, nego je tuženica, u konačnici, uspjela u parnici, a u kojoj situaciji ZPP po principu „gubitnik plaća“ određuje, između ostalog, kako će stranka koja izgubi parnicu naknaditi protivnoj stranci troškove izazvane vođenjem postupka. Međutim, ocjena je ovog suda kako bi u konkretnom slučaju odlučivanje isključivo na taj način, ne uzimajući u obzir sve okolnosti ove pravne stvari i prava koja se štite Konvencijom, tužitelju bila povrijeđena određena konvencijska prava.

17.2. Naime, tužitelj je dokazao da ga je tuženica zbunila o njegovim pravima, slanjem dva zapravo različita rješenja u pogledu trajanja njegove službe, unatoč komunikaciji s pravnikom elektronskim putem. Tužitelj nije pravnik, a tuženica je imala zaposlene pravnike koji su, u situaciji kada tužitelju očito (s obzirom na različita rješenja o trajanju službe) nisu bila jasna njegova prava, trebali voditi računa o stručnom i jasnom upoznavanju tužitelja s njegovim pravima prema ZDSN-a. Odgovor na mail tužitelju nije u potpunosti takav, što je tužitelja moglo ostaviti u zabludi zbog koje je očito dolazio na bivše radno mjesto i u siječnju 2020., iako nije radio. Tužitelj je u takvoj situaciji, cijeneći navedene specifičnosti ove pravne stvari, teško mogao posve predvidjeti svoje izglede za uspjeh u ovoj parnici pa tužba nije bila očigledno lišena sadržaja i nerazumna. Također, tužitelj je umirovljenik, očito manjih primanja, uzdržava suprugu i kćerku, za razliku od tuženice, države koja se financira iz državnog proračuna, a zastupa je državno odvjetništvo. Osim toga, prosječna mirovina u Hrvatskoj je u 2020. iznosila oko 580 eura, a trošak dosuđen tuženici iznosi od više od toga, 600 eura.

17.3. Cijeneći spomenute okolnosti, ukoliko bi se tužitelja obvezalo na plaćanje traženog troška prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, to bi, po ocjeni ovog suda, za njega predstavljalo prekomjeran individualni teret i zadiranje u njegova konvencijska prava. Značilo bi povredu prava na pošteno suđenje (pravo na pristup sudu) prema čl.

6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Takva ocjena je u skladu i sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava.

18. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Puli 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić