REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-25/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Lučiću, odvjetniku iz Splita, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pn-4/2020 od 25. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pn-4/2020 od 25. rujna 2023.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.272,28 eur/100.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to počevši od 2012. do konačne isplate, kao i naknadu troškova spora, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.582,72 eur/11.925,00 kn.“
2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio utvrditi i ocijeniti jedinu činjenicu koja je odlučna za niz drugih učinjenih utvrđenja koji bi doveli do drugačije odluke; da se sud prvog stupnja poziva na članak 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) kako tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kako je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja ju je učinila; da on nije imao dokaze za učinjenu štetu jer je tuženik negirao svoj profesionalni propust u tužiteljevom odštetnom zahtjevu podnesenom Croatia osiguranju d.d. prema neslužbenoj evidenciji Hrvatske odvjetničke komore (dalje u tekstu: HOK) na njegov upit vezano za osiguranje tuženika; da budući da on nije mogao dokazati da je tuženik učinio profesionalni propust u svomu radu on je podnio prijavu protiv tuženika HOK-u 2014., uz brojne požurnice i pozive, a presuda disciplinskog suda HOK-a donesena je 12. lipnja 2019. pa je on tek tada doznao da je oštećen i za osobu koja je učinila štetu u smislu odredbe članka 230. ZOO; da, posljedično tomu, u konkretnomu slučaju nije nastupila zastara njegove predmetne tražbine, uzimljući u obzir da je „sve prije toga je bila sumnja u propust koji je tuženik učinio i uredno naplatio svoj nemar ili namjerni propust“; da, osim navedene presude Višeg disciplinskog suda HOK tuženik nije bio osiguran od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima u obavljanju odvjetništva u vrijeme zastupanja pri čemu je prekršio odredbu članka 44. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj: 9/94, 117/08, 75/09 i 18/11 – dalje: ZO); da je na svim održanim ročištima sud prvog stupnja raspravljao isključivo o pitanjima što bi tužitelj dobio da tuženik nije učinio propust i o predmetu u kojemu je tuženik zastupao tužitelja, ne ulazeći u raspravu o meritumu zbog čega je odnosna tužba podnesena; da je tuženik svjesno dao lažni iskaz, bez obzira na presudu Višeg disciplinskog suda HOK, kao krovne ustanove koja kontrolira rad odvjetnika prema ZO; da je tuženik, kao odvjetnik, prekršio ZO i Kodeks odvjetničke etike, a što je, samo po sebi, dovoljno da bude „osuđen“ kao primjer drugima i vrati povjerenje budućim strankama, a ne bude nagrađen za svoje propuste.
2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način „da se u cijelosti odbije presuda uz obvezivanje tuženika na naknadu prouzročenog parničnog troška“.
3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).
4. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.
5. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno – po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.
7. Prije svega, prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, a kako niti sam žalitelj ni izrijekom, a niti sadržajno ne navodi koje je točno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinio prvostupanjski sud, navodeći da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, to je žalbu žalitelja u ovomu dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.
8. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog tužitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
9. U ovomu postupku sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da je osnovan tuženikov prigovor zastare.
10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 13.272,28 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom na taj iznos „od 2012.“ do konačne isplate, a na ime naknade štete nastale propustima tuženika u zastupanju tužitelja, kao ovrhovoditelja, u ovršnom postupku koji se kod Općinskog suda u Splitu vodio pod poslovnim brojem: Ovr-5062/2012, a u kojemu je pravomoćnim rješenjem toga suda poslovni broj: Ovr-5062/2012 od 20. rujna 2012. odbačen prijedlog za ovrhu podnesen 27. srpnja 2012. zbog proteka prekluzivnog roka propisanog odredbom članka 444. ZPP u kojemu je ovrhovoditelj bio ovlašten tražiti predloženu ovrhu, a čijim je protekom ovrhovoditelj izgubio pravo u ovršnom postupku zahtijevati ovu ovrhu utvrđenu ovršnom ispravom – pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P1-3954/2010 od 20. listopada 2011., donesenim u postupku zbog smetanja posjeda stvarne služnosti prolaza, a koje je postalo ovršno 13. travnja 2012., a za koju „utuženu“ štetu tužitelj tvrdi da se odnosi na to što „njegova obitelj i danas mora kružiti i do 1000 m da bi došla do parkirnog mjesta koje je u naravi udaljeno sve 9 m što u okolnostima zdravstvenih problema dodatno otežava i dovodi u opasnost članove obitelji“.
11. Prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio ovakav zahtjev tužitelja zaključujući da je u konkretnomu slučaju nastupila zastara tužiteljeve tražbine sukladno odredbi članka 230. ZOO, jer tužitelj tvrdi kako je bio u Splitu kada ga je o toj odluci obavijestio tuženik telefonskim putem i priznao mu propust u postupanju, a iz njegove pomorske knjižice proizlazi da se 9. rujna 2012. ukrcao na brod, što znači da je za ovu sudsku odluku saznao prigodom povratka s broda krajem 2012. ili početkom 2013., a u svakom slučaju do 15. studenoga 2013., kada mu je tuženik izdao potvrdu o preuzimanju spisa i podmirenju odvjetničke usluge pa je, posljedično tomu, tužitelj barem 2013. znao za ishod ovršnog postupka i nemogućnost prisilne provedbe ovršne sudske odluke kojom mu je pružena zaštita zbog oduzetog posjeda prava stvarne služnosti prolaza i stoga je tada znao za štetu i osobu koja ju je učinila pa računajući trogodišnji rok zastare od tada (2013.) do podnošenja predmetne tužbe 7. siječnja 2020. smatra da je tuženikov prigovor zastare osnovan, dok pri tomu činjenica što je tužitelj podnio tužbu nakon provedenog disciplinskoga postupka koji se pred HOK vodio protiv tuženika, držeći kako bi njegovo pravomoćno okončanje moglo biti od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari, tužitelja ne može dovest u povoljniji pravni položaj u pogledu ocjene osnovanosti po tuženiku istaknutog prigovora zastare, jer tuženikova odgovornost za eventualnu štetu ne ovisi o njegovoj disciplinskoj odgovornosti niti vođenje disciplinskoga postupka utječe na tijek roka za zastaru, stoga ni ishod tog postupka ne može otkloniti posljedice koje su po zakonu nastupile protekom zastarnog roka.
12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da je osnovan tuženikov prigovor zastare, iako je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda to trebalo učiniti zbog proteka petogodišnjeg objektivnog zastarnog roka propisanog odredbom članka 230. stavka 3. ZOO, jer se u konkretnomu slučaju radi o ugovornoj odgovornosti za štetu pa se stoga na ovaj predmetni slučaj ne primjenjuje trogodišnji subjektivni zastarni rok propisan odredbom članka 230. stavka 1. ZOO, zbog čega, međutim, žalitelj u ovomu postupku ne može za sebe ostvariti povoljnije pravo, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava (članka 230. stavka 3. ZOO) trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
13. Odredbom članka 230. stavka 1. ZOO propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala, a stavkom 3. ovog članka propisano je da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, a što u konkretnomu slučaju znači da predmetna tražbina zastarijeva u objektivnom roku od pet godina.
14. Na temelju odredbe članka 215. stavka 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a temeljem odredbe članka 216. ZOO propisano je da zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
15. Cijeneći nesporno utvrđeno činjenično stanje, koje je jedino pravno relevantno za odluku u ovom sporu obzirom na tuženikov prigovor zastare, da je tužitelju šteta nastala propustom tuženika u zastupanju tužitelja, kao ovrhovoditelja, u ovršnom postupku koji se kod Općinskog suda u Splitu vodio pod poslovnim brojem: Ovr- 5062/2012, a u kojemu je pravomoćnim rješenjem toga suda poslovni broj: Ovr- 5062/2012 od 20. rujna 2012. odbačen prijedlog za ovrhu podnesen 27. srpnja 2012. zbog proteka prekluzivnog roka propisanog odredbom članka 444. ZPP u kojemu je ovrhovoditelj bio ovlašten tražiti predloženu ovrhu, a čijim je protekom ovrhovoditelj izgubio pravo u ovršnom postupku zahtijevati ovu ovrhu utvrđenu ovršnom ispravom – pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P1-3954/2010 od 20. listopada 2011., donesenim u postupku zbog smetanja posjeda stvarne služnosti prolaza, a koje je postalo ovršno 13. travnja 2012., ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je računajući rok zastare od ovakve povrede ugovorne obveze tuženika (14. svibnja 2012.) pa do podnošenja predmetne tužbe (7. siječnja 2020.) protekao objektivni rok zastare od pet godina u kojem je roku tužitelj mogao zahtijevati naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, pri čemu, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pri tomu nije odlučno kada je tužitelj saznao za presudu Višeg disciplinskog suda HOK broj: VDS-53/18 od 12. lipnja 2019. (kojom je tuženik proglašen krivim zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva prilikom zastupanja tužitelja, jer po pravomoćnom okončanju parničnog postupka radi smetanja posjeda koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P1-3954/10 nije unutar prekluzivnog roka od 30 dana od ovršnosti sudske odluke, pokrenuo ovršni postupak radi njezine prisilne provedbe, zbog čega je tužitelj trajno onemogućen u ostvarivanju svojih prava, tako da je tuženik nesavjesno obavljao odvjetničke poslove i nestručno zastupao stranku), jer je do tada već protekao objektivni rok zastare od pet godina propisan odredbom članka 230. stavka 3. ZOO.
16. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.
U Puli – Pola 21. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Mirna-Nada Terlević Sebastijan
