REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-144/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ZI zbog kaznenih djela iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavcima 5. i 1. te člankom 37. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 7. ožujka 2023. broj Kzd-2/2022-142, ispravljena rješenjem istog suda od 13. travnja 2023. broj Kzd- 2/2022-144 te presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. travnja 2024. broj I Kžzd-24/2023-4, u sjednici Vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog ZI za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 7. ožujka 2023. broj Kzd-2/2022-142, ispravljena rješenjem istog suda od 13. travnja 2023. broj Kzd-2/2022-144 te presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. travnja 2024. broj I Kžzd-24/2023-4 u pravnoj oznaci djela u odnosu na kaznena djela poticanja na teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. i teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. KZ/11. opisana u točki 2. izreke prvostupanjske presude i u odluci o kazni te se izriče da je osuđeni ZI radnjama za koja je pravomoćnom presudom proglašen krivim za navedena djela počinio jedno kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, poticanja na teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. za koje mu se djelo na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora 3 (tri) godine, dok se prihvaćaju kao utvrđene kazne zatvora iz pravomoćne presude i to 5 (pet) godina za kazneno djelo iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavcima 5. i 1. te člankom 37. stavkom 1. KZ/11. (točka 2. izreke prvostupanjske presude) i 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. KZ/11. (točka 3. izreke prvostupanjske presude) pa se osuđeni ZI za ta djela, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne zatvora od 24. kolovoza 2021. pa nadalje.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 7. ožujka 2023. broj Kzd-2/2022-142, ispravljena rješenjem istog suda od 13. travnja 2023. broj Kzd-2/2022-144 te presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. travnja 2024. broj I Kžzd-24/2023-4, proglašen je krivim ZI zbog počinjenja četiri kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to radnjama opisanim u točki 2. izreke prvostupanjske presude poticanja na teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavcima 5. i 1. te člankom 37. stavkom 1. KZ/11., poticanja na teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. i teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. KZ/11. te radnjama opisanim pod točkom 3. iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavka 2. KZ/11., sve u vezi s člankom 51. KZ/11.

1.1. Za kazneno djelo iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavcima 5. i 1. te člankom 37. stavkom 1. KZ/11. ZI je utvrđena kazna zatvora pet godina, za kaznena djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavak 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. te članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. KZ/11. kazne zatvora tri godine za svako djelo te za kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora dvije godine. Uz primjenu članka 51. KZ/11., ZI je za navedena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora devet godina. Na temelju članka 54. KZ/11., u tu mu je jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. kolovoza 2021. pa nadalje.

2. Osuđeni ZI je po branitelju, odvjetniku Damiru Barišiću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, navodeći da zahtjev podnosi zbog „povrede kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. i 4. KZ (članak 517. st. 1. toč. 1. ZKP), povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi u prvostupanjskom postupku (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP), povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP).“. Predlaže se „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, da usvoji ovaj zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, te ukine presudu Županijskog suda u Varaždinu Kzd-2/2022 od 7. ožujka 2023. i presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske Kžzd-24/2023 od 25. travnja 2024. i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju (list 1275. spisa).

4. Zahtjev je osnovan.

5. Osuđeni ZI u zahtjevu navodi da ga podnosi zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 1. i 4. ZKP-a. No, obrazlaže samo povredu iz članka 469. točke 4. ZKP-a, smatrajući da je prema njemu primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Ovo stoga, jer je državni odvjetnik izmijenio pravnu kvalifikaciju djela činjenično i pravno opisanih u točki 2. izreke prvostupanjske presude, tereteći ga za počinjenje dva kaznena djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. te iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. KZ/11. umjesto za jedno kazneno djelo iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11., kako je to bilo prvotno optuženo. Izmjenu pravne kvalifikacije sud je prihvatio i osudio ga za dva djela.

5.1. Povredu prava obrane na raspravi osuđenik nalazi u tomu što je prvostupanjski sud „odbio dokazne prijedloge obrane osuđenika da se provede psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje osuđenika ZI, da se provede dopunsko psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje osuđene i da se kao svjedok sasluša ŠI“, premda je obrana te dokazne prijedloge obrazložila. Također se tvrdi i da se osuđujuća presuda temelji samo na iskazu suosuđene HI, pri čemu je odbijeno dopunski psihijatrijski i psihologijski vještačiti navedenu osuđenicu pa je ostalo neutvrđeno postoje li na njezinoj strani kakve „seksualne aberacije“, a na temelju iskaza takve osobe se temelji presuda.

5.2. U konačnici, u zahtjevu se tvrdi i da drugostupanjski sud nije dao nikakve, odnosno nije dao dostatne razloge u odnosu na žalbene navode koji se tiču odbijanja osuđenikovih dokaznih prijedloga, nego je samo utvrđeno „da je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazne prijedloga za provođenjem vještačenja.“. Jednako tako zahtjev ističe i da „[U] drugostupanjskoj odluci nema obrazloženja u odnosu na žalbene navode obrane osuđenika o povredi kaznenog zakona. Uopće se ne obrazlaže zašto se ne prihvaćaju navodi žalbe osuđenika o tome da je povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika“.

6. Nije u pravu osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da mu je odbijanjem dokaznih prijedloga provođenja psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja njega te provođenjem dopunskog psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja osuđene HI, kao i odbijanjem ispitivanja u svojstvu svjedoka ŠI, povrijeđeno pravo na obranu pred prvostupanjskom sudom. Naime, niti odredbe ZKP-a, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 11320/00., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav), a niti članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija) ne nalažu sudu dužnost izvesti sve dokaze koje stranke predlože. Naime, prema odredbi članka 418. stavka 1. ZKP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Prema tome, prvostupanjski sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, nego je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP-a. Stoga je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. No, za takvo postupanje prvostupanjski je sud dužan dati razloge. Drugostupanjski je sud, ovisno o žalbenim navodima, te razloge dužan provjeriti, odnosno ocijeniti je li odbijanje dokaza bilo opravdano. Upravo su tako ovdje postupili prvostupanjski i drugostupanjski sud.

6.1. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice P v. Croatia i Z v. [adresa]) do povrede načela pravičnosti može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. U konkretnoj je situaciji, premda su odbijeni dokazni prijedlozi bili dostatno obrazloženi, bila riječ o prijedlozima koji su, prema osuđenikovim tvrdnjama, bili važni na način da bi mogli pojačati osuđenikovu poziciju u tijeku kaznenog postupka. Međutim, prvostupanjski sud je dao sasvim dostatne, jasne, razumne i prihvatljive razloge zbog kojih smatra da su ovi dokazni prijedlozi nevažni za pravilno presuđenje. Dovodeći razloge iz obrazloženja dokaznih prijedloga u vezu s razlozima prvostupanjskog suda zbog kojih smatra da je osuđenik počinio kaznena djela upravo na način opisan u izreci prvostupanjske presude, ocjena je i ovoga suda da provođenje predloženih dokaza ne bi dovelo do povoljnije osuđenikove pozicije u ovom postupku, odnosno do drukčijeg presuđenja.

6.2. Pritom treba napomenuti da pravo na pravično suđenje podrazumijeva i vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Vodeći računa o navedenom, kao i o činjenici da su drugi dokazni prijedlozi obrane osuđenog ZI prihvaćeni (ispitano više svjedoka na prijedlog osuđenika, pribavljeni podaci od TK davatelja telekomunikacijskih usluga o značenju pojedinih simbola), okolnost da su spomenuti dokazni prijedlozi obrane odbijeni, sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6.3. Jednako tako, nije u pravu osuđenik niti kada tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer da se osuđujuća presuda temelji samo na iskazu suosuđene HI. Premda je doista njezin iskaz u konkretnoj situaciji važan dokaz, taj iskaz nije ujedno i jedini dokaz za utvrđenje da je osuđenik počinio kaznena djela iz pravomoćne presude. Osuđujuća se presuda temelji i na iskazima ispitanih svjedoka. Pritom, protivno navodima u osuđenikovu zahtjevu, ti svjedoci nisu iskazivali samo o onome što su čuli od osuđene HI, nego su iskazivali i o okolnostima prema vlastitim zapažanjima. Također se presuda temelji i na provedenim vještačenjima, podacima dobivenim od TK operatera te drugim podacima.

7. Nije u pravu osuđenik niti kada u zahtjevu tvrdi da drugostupanjski sud nije obrazložio zbog čega ne prihvaća navode u žalbi koji se odnose na odbijanje njegovih dokaznih prijedloga. Odgovarajući na žalbene navode, drugostupanjski sud je u odnosu na odbijene dokazne prijedloge u odlomcima 11.1., 11.2. i 11. 3. naveo sasvim dostatne, jasne i prihvatljive razloge, pozivajući se pritom jednim dijelom i na okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud u svojoj presudi. S obzirom na to da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine jedinstvenu cjelinu, ovaj sud ocjenjuje da je, protivno navodima u osuđenikovom zahtjevu, odluka o odbijanju dokaznih prijedloga obrazložena na način koji udovoljava kriterijima dobro obrazložene odluke. Naime, prvostupanjski je sud za svoju odluku o odbijanju osuđenikovih dokaznih prijedloga naveo iscrpne i jasne razloge. S obzirom na to da žalbom nisu iznesene nikakve nove okolnosti te je razloge jednim dijelom prihvatio drugostupanjski sud, ne navodeći nove razloge, a ti su razlozi prihvatljivi i za ovaj sud.

7.1. Kada je riječ o pravu na pravično suđenje, treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. i članka 6. Konvencije ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

7.2. Ujedno, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, drugostupanjski je sud dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni pa su prigovori u zahtjevu osuđenika o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne, odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u odnosu na odbijene dokazne prijedloge neosnovani. Ostalim argumentima u zahtjevu osuđenik zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi. Međutim, u skladu s odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, to nije dopušteno u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

8. Nešto je drukčija situacija s tvrdnjama u osuđenikovom zahtjevu o neobrazloženim žalbenim navodima u odnosu na istaknutu povredu kaznenog zakona. Premda nije u pravu osuđenik da u odnosu na povredu kaznenog zakona drugostupanjski sud nije naveo razloge (pa ni u tom dijelu nije ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a u drugostupanjskom postupku), ti razlozi (navedeni u odlomku 11.9.) su šturi i pogrešni. Naime, tu nije riječ samo o dopuni pravne kvalifikacije za djelo koje je činjenično i pravno već opisano o optužnici, nego o potezu državnog odvjetnika uslijed kojeg je sud, prihvaćajući pravnu kvalifikaciju iz izmijenjene optužnice, na štetu osuđenika povrijedio kazneni zakon, primijenivši na njega zakon kojeg nije mogao primijeniti (članak 469. točka 4. ZKP-a).

9. Prema ocjeni ovoga suda, u pravu je osuđeni ZI kada u zahtjevu tvrdi da je on pogrešno za radnje koje su u činjeničnom i pravnom opisu djela iz točke 2. izreke prvostupanjske presude opisane kao poticanje osuđene HI da neovlašteno snimi dječju pornografiju te pribavljanje dječje pornografije, pri čemu je djelo počinjeno prema posebno ranjivom djetetu, proglašen krivim da je počinio dva kaznena djela i to poticanja na teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. i teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. KZ/11.

9.1. Naime, u predmetnom je postupku osuđeni ZI proglašen krivim da je nagovorio osuđenu HI da nad svojim dvije godine starim sinom obavlja radnje namijenjene zadovoljenju seksualnog interesa te da to snimi. Ona je to obavila i te radnje snimila video kamerom na svojem prijenosnom telefonu, sačinivši šest kraćih video-zapisa, koje je potom poslala osuđeniku putem aplikacije Messenger, a koje je on reproducirao koristeći svoj prijenosni telefon.

9.2. Odredbom članka 163. stavka 2. KZ/11. propisano je da će se kazniti onaj tko neovlašteno snima, proizvodi, nudi, čini dostupnim, distribuira, širi, uvozi, izvozi, pribavlja za sebe ili drugoga, prodaje, daje, prikazuje ili posjeduje dječju pornografiju ili joj svjesno pristupa putem informacijsko komunikacijskih tehnologija. Dakle, riječ je o djelu koje se može počiniti na više načina. Stoga u situaciji kao što je opisana, kada je osuđenik proglašen krivim da je na štetu iste žrtve počinio više oblika istog kaznenog djela, nije riječ o onoliko djela koliko je njegovih oblika počinjeno, nego je riječ o jednom kaznenom djelu koje je počinjeno na više načina opisanih u zakonskoj odredbi istog djela. Činjenica da je djelo počinjeno na više načina može biti samo otegotno cijenjena prilikom odabira vrste i visine kaznene sankcije. Ovo neovisno o tome što se u počinjenju jednog od oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. KZ/11. osuđenik pojavljuje kao poticatelj, a u drugom obliku kao neposredni počinitelj kaznenog djela.

9.3. Stoga je u konkretnoj situaciji osuđenikovo kriminalno djelovanje koje se sastoji u nagovaranju osuđene HI da snimi sebe kako nad svojim maloljetnim sinom obavlja radnje namijenjene zadovoljenju seksualnog interesa i pribavljanju za sebe te snimke trebalo pravno označiti kao jedno kazneno djelo poticanja na teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. Zbog toga je pravomoćnu presudu u tom dijelu trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela i osuđenika proglasiti krivim samo zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11.

10. S obzirom na to da je osuđenik sada za opisane radnje proglašen krivim samo zbog jednog kaznenog djela, u skladu s tom izmjenom u pravnoj oznaci djela trebalo mu je za to djelo utvrditi kaznu kako slijedi.

10.1 Pravilno utvrđene okolnosti koje su od utjecaja na odluku o kazni iz pravomoćne presude prihvaća i ovaj sud. Polazište za izricanje kaznenopravne sankcije su svrha kažnjavanja i stupanj krivnje koji je maksimalan, jer je osuđenik bio u vrijeme počinjenja kaznenog djela ubrojiv, svjestan da je njegovo postupanje zabranjeno i na njegovoj strani nije utvrđen niti jedan ispričavajući razlog. Okolnost da je osuđenik otac maloljetnog djeteta, premda je ovo djelo počinjeno na štetu djeteta, uzeta je kao olakotna okolnost, jer postoji njegova obveza uzdržavanja tog djeteta. S druge strane, uz utvrđenu otegotnu okolnost osuđenikove ranije osuđivanosti zbog počinjenja bludnih radnji na štetu djeteta, postoji i daljnja otegotna okolnost, a to je veća kriminalna količina koja se ogleda u činjenici da je na štetu žrtve počinjeno više oblika istog kaznenog djela (v. odlomak 6.2. i 6.3.). Cijenjeno je i to, da je osuđeni ZI sada za opisane radnje proglašen krivim samo zbog jednog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 163. stavkom 2. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. za koje je u vrijeme počinjenja djela predviđena kazna zatvora od tri do petnaest godina. Stoga je na temelju zakonske odredbe iz članka 166. stavka 1. KZ/11., osuđenom ZI utvrđena kazna zatvora tri godine. Pritom su prihvaćene kao utvrđene kazne zatvora iz pravomoćne presude i to pet godina za kazneno djelo iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavcima 5. i 1. te člankom 37. stavkom 1. KZ/11. i dvije godine za kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. KZ/11. Cijeneći okolnost da je riječ o višestrukom počinitelju kaznenih djela, čiji raniji život nije bio usklađen sa zakonima, a vodeći računa i o pravomoćnom presudom utvrđenoj upornosti na strani osuđenika u činjenju kaznenih djela, osuđeni ZI je sada za ta djela, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora osam godina i šest mjeseci. Navedena jedinstvena kazna niža je od kazne iz pravomoćne presude, jer je osuđeni ZI sada proglašen krivim za tri kaznena djela, a ne za četiri kao u pravomoćnoj presudi. Međutim, vodeći računa o brojnosti protupravnih radnji i iskazanoj upornosti činjenja tih radnji prema posebno ranjivom djetetu, nije bilo mjesta izricanju još niže kazne. Prema ocjeni Vijeća, upravo ova jedinstvena kazna zatvora može dostatno utjecati na osuđenika i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a sadrži i primjerenu količinu moralne osude za zlo koje je osuđenik počinjenjem kaznenih djela nanio i društvu u cjelini. Na temelju članka 54. KZ/11. u tu mu je kaznu uračunato vrijeme oduzimanja slobode, kako je to navedeno u izreci ove presude.

11. Slijedom svega navedenog, a na temelju članka 519. u vezi s člankom 513. stavkom 1. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos