Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1563/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-186/2022-25 od 21. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-186/2022-25 od 21. studenog 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju RR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 15.353,21 kn / 2.037,72 EUR (petnaest tisuća tristo pedeset tri kune i dvadeset jednu lipu / dvije tisuće trideset sedam eura i sedamdeset dva centa)1, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje

Hrvatska narodna banka, tekućim na:

- iznos 23,24 kuna od 31. svibanj 2009. do isplate,

- iznos 53,17 kuna od 30. lipanj 2009. do isplate,

- iznos 63,17 kuna od 31. srpanj 2009. do isplate,

- iznos 53,17 kuna od 31. kolovoz 2009. do isplate,

- iznos 52,65 kuna od 30. rujan 2009. do isplate,

- iznos 53,17 kuna od 31. listopad 2009. do isplate,

- iznos 58,01 kuna od 30. studeni 2009. do isplate,

- iznos 53,13 kuna od 31. prosinac 2009. do isplate,

- iznos 93,17 kuna od 31. siječanj 2010. do isplate,

- iznos 88,17 kuna od 28. veljača 2010. do isplate,

- iznos 93,70 kuna od 31. ožujak 2010. do isplate,

- iznos 109,83 kuna od 30. travanj 2010. do isplate,

- iznos 116,64 kuna od 31. svibanj 2010. do isplate,

- iznos 135,58 kuna od 30. lipanj 2010. do isplate,

- iznos 192,26 kuna od 26. srpanj 2010. do isplate,

- iznos 191,33 kuna od 20. kolovoz 2010. do isplate,

- iznos 212,77 kuna od 22. rujan 2010. do isplate,

- iznos 193,50 kuna od 25. listopad 2010. do isplate,

- iznos 194,05 kuna od 23. studeni 2010. do isplate,

- iznos 290,44 kuna od 17. prosinac 2010. do isplate,

- iznos 263,91 kuna od 26. siječanj 2011. do isplate,

- iznos 248,61 kuna od 21. veljača 2011. do isplate,

- iznos 256,95 kuna od 24. ožujak 2011. do isplate,

- iznos 228,17 kuna od 26. travanj 2011. do isplate,

- iznos 306,94 kuna od 25. svibanj 2011. do isplate,

- iznos 346,72 kuna od 20. lipanj 2011. do isplate,

- iznos 419,17 kuna od 26. srpanj 2011. do isplate,

- iznos 445,73 kuna od 22. kolovoz 2011. do isplate,

- iznos 334,20 kuna od 26. rujan 2011. do isplate,

- iznos 345,17 kuna od 28. listopad 2011. do isplate,

- iznos 326,22 kuna od 15. studeni 2011. do isplate,

- iznos 338,79 kuna od 16. prosinac 2011. do isplate,

- iznos 393,17 kuna od 27. siječanj 2012. do isplate,

- iznos 376,86 kuna od 16. veljača 2012. do isplate,

- iznos 364,31 kuna od 20. ožujak 2012. do isplate,

- iznos 374,69 kuna od 24. travanj 2012. do isplate,

- iznos 378,54 kuna od 25. svibanj 2012. do isplate,

- iznos 376,42 kuna od 26. lipanj 2012. do isplate,

- iznos 375,87 kuna od 27. srpanj 2012. do isplate,

- iznos 373,17 kuna od 09. kolovoz 2012. do isplate,

- iznos 339,95 kuna od 20. rujan 2012. do isplate,

- iznos 375,17 kuna od 26. listopad 2012. do isplate,

- iznos 370,17 kuna od 16. studeni 2012. do isplate,

- iznos 368,17 kuna od 17. prosinac 2012. do isplate,

- iznos 348,17 kuna od 25. siječanj 2013. do isplate,

- iznos 353,17 kuna od 22. veljača 2013. do isplate,

- iznos 360,33 kuna od 20. ožujak 2013. do isplate,

- iznos 363,55 kuna od 27. travanj 2013. do isplate,

- iznos 330,89 kuna od 17. svibanj 2013. do isplate,

- iznos 328,02 kuna od 20. lipanj 2013. do isplate,

- iznos 328,17 kuna od 26. srpanj 2013. do isplate,

- iznos 335,31 kuna od 19. kolovoz 2013. do isplate,

- iznos 342,15 kuna od 16. rujan 2013. do isplate,

- iznos 364,92 kuna od 25. listopad 2013. do isplate,

- iznos 363,17 kuna od 22. studeni 2013. do isplate,

- iznos 370,01 kuna od 17. prosinac 2013. do isplate,

- iznos 517,13 kuna od 13. siječanj 2014. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju RR naknadi parnične troškove u iznosu od 9.631,03 kn / 1.278,26 EUR1 (devet tisuća šesto trideset jednu kunu i tri lipe / tisuću dvjesto sedamdeset osam eura i dvadeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2022. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana“.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 51,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Protiv presude, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe koji nije određeno postavljen.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 15.353,21 kuna /2.037,72 eura sa zateznim kamatama, a koji zahtjev temelji na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2007. kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF.

7. U žalbenom postupku, sporan je osnov tužbenog zahtjeva i visina te zastara.

8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjev.

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da iz Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2007. proizlazi da su stranke ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 14.471,69 CHF;

- da je ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo i da od strane djelatnika tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti (list 168 spisa);

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka Vlasti Santo Olda (list 140 spisa) razlika preplaćenog tečaja po Ugovoru odnosno tečajna razlika između stvarno plaćenih iznosa na ime tečajne razlike u svakom pojedinačnom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 15.535,21 kuna;

- da je povodom prigovora tuženika izveden dokaz dopunskim saslušanjem vještaka na ročištu 7. listopada 2022. u kojem je naveo da je u svom nalazu i mišljenju izvršen obračun na način kako bi banka vršila iskazivanja u svojim poslovnim knjigama da je tečaj CHF kroz cijelo razdoblje otplate kredita bio isti, odnosno da je bio onakav kakav je bio na dan isplate kredita te da kada je razlika bila takva da je iskazan dug, za to je razdoblje obračunala zateznu kamatu, koja je podmirivana iz prve uplate sukladno ZOO;

- da su ostali prigovori pravne naravi i tiču samog zadatka vještačenja;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke;

- da je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 pravomoćna 14. lipnja 2018. a kako je tužba podnijeta 19. travnja 2022., ista je podnijeta u roku od 5 godina;

12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je sukladno čl. 12. ZPP-a utvrdio da je ništava odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te na temelju čl. 322. i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22-dalje u tekstu: ZOO ) u vezi čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta

15. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

16. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju

19. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

20. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

21. Stoga je, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

22. U odnosu na žalbene navode ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

23. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

24. Nadalje, na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

25. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. Jednako tako, prvostupanjski sud i izveo dokaz saslušanjem tužitelja ( list 168 spisa) iz kojeg proizlazi da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule.

Naime, iskaz tužitelja ukazuje da komunikacija s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja i da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

27. Vezano za navedeno na žalbene navode valja reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da tuženik tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, a kako je to izričito i naveo na ročištu 8.lipnja 2022. (list 92 spisa).

28. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

29. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka odnosno zaposlenika banke na okolnost da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da nije primio nikakve obavijesti vezano za osporenu odredbu i da se o osporenoj odredbi nije pregovaralo, a za koju je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nerazumljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

30. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

31. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

32. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe.

33. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

34. Dakle, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotna je odredbi čl. 4. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

35. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu sporne odredbe Ugovora o kreditu i saslušao tužitelja, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima vezano za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije s tužiteljem pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika vezano za tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorio korisnika kredita o mogućim rizicima, te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

36. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

37. Obzirom na sve navedeno, u odnosu na iscrpne žalbene navode kojima tuženik obrazlaže da je dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, valja reći da sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule ne znači i ne može značiti da ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe su ništetne po posebnom propisu, Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kao lex specialis, i to zato što su nepoštene.

38. Vezano za ništetnost odredbi ugovora koji je u cijelosti izvršen ukazuje se da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt- 150/07 od 30. siječnja 2008.) pa su stoga žalbeni navodi neosnovani.

39. Jednako tako, potrebno je reći da je zaštita potrošača javni interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja.

40. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude R, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

41. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

42. Stoga su, neosnovani žalbeni navodi tuženika kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP).

43. Slijedom navedenog, neutemeljeni su žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

44. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

45. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu pravomoćna dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 19. travnja 2022., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl.225. ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

46. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

47. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski su je dao jasne i valjane razloge kada je radi utvrđenja visine, prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Vlaste Santo Olđa i obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule isplati iznos od 2.027,72 eur/ 15.353,21 kuna.

Na žalbene navode valja reći da je povodom prigovora tuženika i izveden dokaz dopunskim saslušanjem vještaka na ročištu 7. listopada 2022. (list 167 spisa).

Stoga, kako je dio prigovora tuženika otklonjeni dopunskim saslušanjem vještaka time da se u preostalom dijelu radi o prigovoru pravne prirode kako to i navodi prvostupanjski sud, to su izneseni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Naime, navedeni nalaz je izrađen u skladu sa zadatkom vještaka koji je prvostupanjski sud pravilno odredio obzirom na predmet spora te je dao jasne i valjane razloge kada je otklonio prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa su suprotni žalbeni navodi neutemeljeni.

48. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl.1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

49. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

50. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

51. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022, 126/2022 i 138/2023).

Nadalje, tužitelju pripada i pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužitelja i pristupio na ročište za objavu presude (list 177 spisa), pa su suprotni žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

52. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u stavku I izreke ove drugostupanjske odluke.

53. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to zahtjev tuženika nije osnovan i trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku II izreke ove odluke.

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej