Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1987/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Darije Horvat, sudac izvjestitelj i član vijeća Amande Snoj te člana vijeća Josipa Grubišića, u pravnoj stvari tužiteljice BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa AB, odvjetnik iz OD B i N d.o.o. iz [adresa], protiv tuženika ZB d.d., [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku KK, odvjetniku u OD M, K & P d.o.o. u [adresa] , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9950/2021-17 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9950/2021-17 od 2. lipnja 2023. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je tuženiku naloženo platiti tužiteljici, s osnova preplate zbog promjene tečaja isplatiti iznos od 7.009,24 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 5,42 eur od 16.3.2008.

- 2,95 eur od 16.4.2008.

- 5,14 eur od 17.10.2008.

- 14,60 eur od 18.11.2008.

- 23,24 eur od 17.12.2008.

- 36,84 eur od 1.2.2009.

- 44,41 eur od 19.2.2009.

- 27,55 eur od 20.3.2009.

- 29,25 eur od 16.5.2009.

- 24,34 eur od 16.6.2009.

- 24,34 eur od 16.6.2009.

- 25,20 eur od 16.7.2009.

- 21,12 eur od 16.8.2009.

- 26,32 eur od 16.9.2009.

- 20,54 eur od 16.10.2009.

- 21,02 eur od 2.11.2009.

- 23,68 eur od 16.12.2009.

- 34,58 eur od 19.1.2010.

- 40,23 eur od 16.2.2010.

- 38,83 euro d 16.3.2010.

- 45,26 eur od 16.4.2010.

- 57,04 eur od 16.5.2010.

- 59,57 eur od 16.6.2010.

- 16,86 eur od 16.7.2010.

- 72,95 eur od 16.8.2010.

- 101,66 eur od 16.9.2010.

- 84,93 eur od 16.10.2010.

- 88,80 eur od 16.11.2010.

- 106,96 eur od 16.12.2010.

- 108,58 eur od 16.1.2011.

- 102,12 eur od 16.2.2011.

- 106,03 eur od 16.3.2011.

- 106,24 eur od 16.4.2011.

- 118,17 eur od 16.5.2011.

- 143,54 eur od 16.6.2011.

- 172,41 eur od 16.7.2011.

- 203,92 eur od 16.8.2011.

- 154,17 eur od 16.9.2011.

- 137,43 eur od 16.10.2011.

- 138,55 eur od 16.11.2011.

- 140,86 eur od 16.12.2011.

- 155,30 eur od 16.1.2012.

- 159,64 eur od 16.2.2012.

- 154,91 eur od 16.3.2012.

- 154,20 eur od 16.4.2012.

- 156,59 eur od 16.5.2012.

- 160,76 eur od 16.6.2012.

- 155,56 eur od 16.7.2012.

- 154,13 eur od 16.8.2012.

- 141,37 eur od 16.9.2012.

- 152,37 eur od 16.10.2012.

- 157,49 eur od 16.11.2012.

- 154,09 eur od 16.12.2012.

- 150,01 eur od 16.1.2013.

- 148,60 eur od 16.2.2013.

- 147,15 eur od 16.3.2013.

- 157,30 eur od 16.4.2013.

- 142,37 eur od 16.5.2013.

- 139,92 eur od 16.6.2013.

- 141,38 eur od 16.7.2013.

- 139,85 eur od 16.8.2013.

- 145,38 eur od 18.9.2013.

- 149,47 eur od 18.10.2013.

- 150,58 eur od 16.11.2013.

- 156,73 eur od 16.12.2013.

- 149,69 eur od 17.1.2014.

- 158,14 eur od 16.2.2014.

- 161,98 eur od 16.3.2014.

- 158,63 eur od 16.4.2014., sve do isplate i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01. 01 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, kao i u odnosu na točku II. i III: izreke.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom I. izreke za iznos od 1.698,52 eur (preko iznosa od 7.009,24 eur do iznosa od 8.707,76 eur) i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.698,05 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 9,63 eur od 16.11.2007.

- 9,47 eur od 16.12.2007.

- 9,76 eur od 16.1.2008.

- 9,71 eur od 16.2.2008.

- 18,46 eur od 16.3.2008.

- 18,36 eur od 16.4.2008.

- 17,76 eur od 16.5.2008.

- 17,98 eur od 16.6.2008.

- 17,80 eur od 16.7.2008.

- 17,77 eur od 16.08.2008.

- 17,76 eur od 16.9.2008.

- 18,45 eur od 17.10.2008.

- 18,85 eur od 18.11.2008.

- 19,23 eur od 17.12.2009.

- 19,81 eur od 1.2.2009.

- 20,14 eur od 19.2.2009.

- 19,41 eur od 20.3.2009.

- 19,48 eur od 16.5.2009.

- 19,27 eur od 16.6.2009.

- 19,27 eur od 16.6.2009.

- 19,31 eur od 16.7.2009.

- 25,58 eur od 16.8.2009.

- 25,87 eur od 16.9.2009.

- 25,54 eur od 16.10.2009.

- 25,57 eur od 2.11.2009.

- 25,72 eur od 16.12.2009.

- 26,35 eur od 19.1.2010.

- 26,67 eur od 16.2.2010.

- 26,59 eur od 16.3.2010.

- 26,96 eur od 16.4.2010.

- 27,64 eur od 16.5.2010.

- 25,34 eur od 16.6.2010.

- 23,10 eur od 16.7.2010.

- 26,04 eur od 16.8.2010.

- 27,54 eur od 16.9.2010.

- 26,67 eur od 16.10.2010.

- 26,87 eur od 16.11.2010.

- 22,66 eur od 16.12.2010.

- 22,72 eur od 16.1.2011.

- 22,45 eur od 16.2.2011.

- 22,62 eur od 16.3.2011.

- 22,62 eur od 16.4.2011.

- 23,13 eur od 16.5.2011.

- 24,22 eur od 16.6.2011.

- 25,45 eur od 16.7.2011.

- 24,54 eur od 16.8.2011.

- 22,60 eur od 16.9.2011.

- 21,94 eur od 16.10.2011.

- 21,99 eur od 16.11.2011.

- 22,08 eur od 16.12.2011.

- 22,64 eur od 16.1.2012.

- 22,81 eur od 16.2.2012.

- 22,63 eur od 16.3.2012.

- 22,60 eur od 16,4.2012.

- 22,69 eur od 16.5.2012.

- 22,85 eur od 16.6.2012.

- 22,65 eur od 16.7.2012.

- 22,59 eur od 16.8.2012.

- 22,10 eur od 16.9.2012.

- 22,53 eur od 16.10.2012.

- 22,72 eur od 16.11.2012.

- 22,59 eur od 16.12.2012.

- 22,43 eur od 16.1.2013.

- 22,38 eur od 16.2.2013.

- 22,32 eur od 16.3.2013.

- 22,72 eur od 16.4.2013.

- 22,13 eur od 16.5.2013.

- 22,04 eur od 16.6.2013.

- 22,10 eur od 16.7.2013.

- 22,04 eur od 17.8.2013.

- 22,25 eur od 18.9.2013.

- 22,41 eur od 18.10.2013.

- 22,46 eur od 16.11.2013.

- 22,70 eur od 16.12.2013.

- 22,42 eur od 17.1.2014.

- 20,61 eur od 16.2.2014.

- 20,75 eur od 16.3.2014.

- 20,61 eur od 16.4.2014., sve do isplate.

III. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 48,78 eur u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka za iznos od 381,11 eur.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. naloženo je tuženiku platiti tužiteljici s osnova preplate zbog promjene tečaja isplatiti iznos od 8.707,76 eur sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke dok je pod točkom II. naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.580,20 eur/11.906,02 kn sa zateznim kamatama a pod točkom III. odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv te presude žali se tuženik navodeći da istu pobija zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22.- dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbi ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak sve uz opredijeljeno navedeni trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 8.707,76 eur sa zateznim kamatama s osnova ništetnosti valutne klauzule iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3208549561 sklopljenog između stranaka dana 6. ožujka 2007., te ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili dana 6. ožujka 2007. navedeni Ugovor o kreditu (kunska protuvrijednost od 50.733,00 kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja /članak 1. Ugovora/), na rok otplate kroz sedam godina, namjena kojeg je bila adaptacija;

- da je u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da je kredit vraćen tuženiku;

- da je razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i promjene tečaja prilikom otplate kredita, utvrđena nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, iznosi 7.009,24 eur, dok s osnova promjene kamatne stope iznosi 1.698,52 eur;

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku, stranka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, dok je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

7. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502.c ZPP);

- okolnost da je Ugovor o kreditu ugovornim strankama bio jasan i razumljiv, da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako uočljiva, jasna i razumljiva,

- izbor i primjena materijalnog prava-Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 178/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu i to odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, te može li se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17-10, te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske PŽ-7129/13, primijeniti izravno na predmetni ugovor bez provođenja drugih dokaza;

- zastara.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje žalba jer presuda sadrži neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreke presude ne proturječi razlozima i dokazima u spisu te se presuda može ispitati.

9. U odnosu na žalbene navode da je sud propustio dati bilo kakvo obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja valja reći da je prvostupanjski sud u točki 16. obrazloženja prvostupanjske presude iznio razloge iz kojih smatra da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu informirao o rizicima primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljicu informirao o egzaktnim parametrima i metodama izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja valute CHF u odnosu na kunu, te mogućim ekonomskim posljedicama tih promjena za tužiteljicu u odnosu na uvjete otplate kredita, a niti je isto bilo razvidno iz ugovora o kreditu i Općih uvjeta tužitelja, kao niti iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005., dostavljenog uz odgovor na tužbu (list 43 spisa). Stoga prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj.

10. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP koju sadržajno ističe tuženik, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice te neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužiteljice proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to kao hipotekarni kredit građana radi adaptacije kuće, kako to u svom iskazu navodi tužiteljica, te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopila u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26.svibnja 2020.) Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

11. Suprotno žalbi, sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke o ništetnosti valutne klauzule i tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa s tog osnova, te na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

12. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koji iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

13. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

14. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

15. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

17. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

18. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava prvostupanjskom sudu kako su bili definirani parametri kod primjene valutne klauzule odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno posljedična veza kretanja valute CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

19. Tuženik tijekom postupka kao i u žalbi tvrdi da se radilo o odredbi koju je bilo lako razumjeti i koja je bila jasna. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima. Međutim zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor, a tuženik nije dokazao da je takve informacije dao. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora, na okolnost da je tužiteljica u pojedinačnim pregovorima bila informirana o rizicima fluktuacije tečaja, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da o tim rizicima nije bila informirana. Stoga je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 7. ugovora pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

20. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer je ocjenjeno da su tužene banke, tako i prednik tuženika, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili ne sklapanju ugovora s takvim odredbama.

21. Kako je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava stranka kojeg je bio i prednik tuženika, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna), jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku suda Europske unije C 452/18 od 9. srpnja 2020.

22. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom smislu je i neosnovano pozivanje tuženika i na presudu Suda EU u odluci C-243/20 da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jer je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu ( tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

23. Slijedom navedenog, suprotno žalbi tuženika, valja reći da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, pa je time tuženik suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90. ZZP/03 odnosno čl. 96. i 97 ZZP/07 te suprotno ZOO, postupao, zbog čega su navedenim pravomoćnim sudskim odlukama odredbe o valutnoj klauzuli, kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi i utvrđene ništetnim.

24. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-7129/13 i Pž-6632/2017) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate i valuta CHF, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. U konačnici, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, usmjereni su ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavnih odredaba čl. 81./03 ZZP i čl. 96./07 ZZP, odredbe čl. 4. ZOO i izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

26. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

27. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo. 28. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

29. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica zbog promjene tečaja CHF platila 7.009,24 eura više nego što bi platila da promjene tečaja nije bilo, odnosno da nije bila ugovorena valutna klauzula, dok je s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope više plaćeno 1.698,05 eura.

30. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika, da je utvrđeni iznos od 7.009,24 eura trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

31. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih odredbi ugovora svaka stranka ima pravo na restitucijski zahtjev, a osnovna pretpostavka za odlučivanje osnovanosti takvog zahtjeva, jest da je takav zahtjev pravilno postavljen. U predmetnom postupku tužitelj je postavio restitucijski zahtjev, dok tuženik s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika, nije istakao prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, već u stvari osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljičinu tražbinu za tzv. negativnu tečajnu razliku. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama VSRH REV- 549/23-4 od 18. prosinca 2023. i REV-783/23-3 od 20. veljače 2024. stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na sudsku praksu drugih županijskih sudova i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske REVD-4393/21-2.

32. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos od 7.009,24 eur, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2/2., 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su anuiteti plaćeni, kako je i to dosuđeno prvostupanjskom presudom budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je stekao bez osnova te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

33. Neosnovano žalitelj smatra da je kamata ne pojedinačne iznose anuiteta s osnova valutne klauzule dosuđena od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta, jer je iz tabelarnog prikaza broj 2. nalaza i mišljenja sudskog vještaka "Razlika u iznosu anuiteta promjene tečaja CHF", razvidno da su svi anuiteti dospijevali prvog dana u mjesecu, dok je prvostupanjski sud pravilno dosudio kamate od dana kada su anuiteti plaćani, a kako to i proizlazi iz navedenog tabelarnog prikaza datuma uplata anuiteta.

34. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare u odnosu na potraživanje s osnova valutne klauzule.

34.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a predmetna tužba podnesena je 9. prosinca 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /čl. 225. ZOO/).

35. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., OA i LA, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

36. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj i predmetnoj presudi, to se ne mogu prihvatiti navodi pod točkom IV. obrazloženja žalbe, kojim tuženik u stvari iskazuje neslaganje sa odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

37. Međutim, pogrešno je po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u dijelu ocjene osnovanim istaknutog prigovora zastare vezano za potraživanje od 1.698,52 eura na ime razlike u anuitetima po osnovi promjenjive stope redovne kamate, na što upućuje žalba.

38. Naime, u slučaju kad je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022.).

31. Prema tome, kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (broj PŽ- 712/14) kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, donesena 13. lipnja 20214., to je za potraživanje razlike u anuitetima po osnovi promjenjive stope redovne kamate (1.698,52 eur) rok zastare od pet godina (čl. 225. ZOO) počeo teći 14. lipnja 2014. (čl. 215. st. 1. ZOO), a zastara nastupila 14. lipnja 2019. (čl. 216. ZOO), prije podnošenja predmetne tužbe koja je podnesena 9. prosinca 2021.

39. Dakle, slijedom iznesenog prvostupanjski sud je temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.009,24 eura sa zateznim kamatama, s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dok je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.698,52 eur sa zateznim kamatama (s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

40. Budući tuženik određeno ne osporava odluke o troškovima parničnog postupka pod točkama II. i III. prvostupanjske presude, a sud na povrede materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, ne pazi po službenoj dužnosti, to iste ostaju neizmijenjene.

41. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude dok j temeljem čl. 373.a st. 2. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

42. Razmjerno uspjehu tuženika u žalbenom postupku (19,51%), istom sukladno čl. 154. st. 2. ZPP pripada razmjerni dio troška sastava žalbe u iznosu od 48,78 eura (Tbr. 10/1, 46 i 54 Važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), dok nema pravo na naknadu troška žalbe u preostalom iznosu, niti pravo na naknadu troška sudske pristojbe na žalbu jer nije dokazao da je ista plaćena, odnosno nema pravo na naknadu troška u sveukupnom iznosu od 381,11 eur (toč. III. i IV. izreke ove presude).

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Darija Horvat