Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-105/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3263/2019-52 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3263/2019-52 od 29. listopada 2024. u točkama I, II, IV i V izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od dana 10. travnja 2007. broj 9012398310 (solemniziran pred Javnim bilježnikom Jagoda Makelja-Šuljić iz Splita, broj: OV-5088/07), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu odredbe sadržane u članku 4. ugovora u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope.

II Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od dana 10. travnja 2007. broj 9012398310 (solemniziran pred Javnim bilježnikom Jagoda Makelja-Šuljić iz Splita, broj: OV-5088/07), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu odredaba sadržanih u članku 5. i 6. Ugovora u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća).

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se traži od suda da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. Ugovora o kreditu od dana 10. travnja 2007. broj 9012398310 (solemniziran pred Javnim bilježnikom Jagoda Makelja-Šuljić iz Splita, broj: OV-5088/07), zaključenog između tužiteljice i tuženika, kojom je ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.036,00CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, u roku od petnaest (15) dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju LD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 3.661,74 eura (tritisućešestošezdesetjedaneuroisedamdesetčetiricenta), sa zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 3. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 12,36 eura od 31. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 12,18 eura od 30. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 11,99 eura od 31. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 30. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos od 11,61 eura od 31. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 11,42 eura od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 30,49 eura od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 35,46 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 26,10 eura od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 25,04 eura od 31. svinja 2008. do isplate,

- na iznos od 26,15 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,15 eura od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 23,69 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 23,23 eura od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 50,83 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 31,12 eura od 30. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 51,20 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 53,87 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 54,78 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 49,97 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 50,10 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,07 eura od 13. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 43,99 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,06 eura od 16. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 38,71 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,06 eura od 29. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 39,24 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,11 eura od 12. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 41,51 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 0,12 eura od 17. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 40,71 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 0,11 eura od 13. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 37,52 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 42,14 eura od 30. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 0,24 eura od 29. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 45,00 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 0,28 eura od 24. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 50,16 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,39 eura od 12. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 48,15 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 0,38 eura od 14. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 55,05 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 0,45 eura od 20. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 52,92 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,54 eura od 19. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 55,77 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,60 eura od 21. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 77,69 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,72 eura od 13. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 72,37 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,71 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 84,77 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 0,90 eura od 13. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 80,08 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 0,76 eura od 24. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 70,73 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 0,89 eura od 25. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 87,21 eura od 30. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 1,17 eura od 29. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 107,86 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 1,04 eura od 28. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 92,69 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 98,55 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 1,04 eura od 30. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 89,83 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 0,97 eura od 29. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,33 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 118,55 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 0,95 eura od 26. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 119,86 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 1,13 eura od 26. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 141,11 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,50 eura od 30. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 132,44 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 118,09 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 0,53 eura od 28. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 114,42 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 1,94 eura od 29. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 113,94 eura od 30. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 0,74 eura od 28. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 118,91 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 1,02 eura od 30. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 124,28 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 124,09 eura od 13. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 120,59 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 122,52 eura od 27. travnja 2012. do isplate.

V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Radnička cesta 50, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju LD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.039,88 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi trošak postupka, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. - dalje ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. U tužbi podnesenoj sudu dana 11. lipnja 2019. tužitelj navodi da su stranke 10. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012398310 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 26.036,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, s kamatom od 5,10% godišnje promjenjivo, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru. Tužena da je u Ugovoru ugradila odredbe kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tužene i o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje se u tužbi sadržajno navodi da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv, posljedica toga da je evidentno ništetnost istih budući da takvo ugovaranje ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je uređenim tužbenim zahtjevom zatražio od suda utvrditi ništetnim ugovornu odredbu članka 1., 4., 5. i 6. Ugovora, kojim je odredbama ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF. Tužitelj od tuženika zahtijeva I povrat sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Podneskom od 27. ožujka 2024. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev.

7. Tuženik se protivio tako uređenom tužbenom zahtjevu.

8. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je podneskom od 27. ožujka 2024. uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, pa da je sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a preinaka tužbe dopuštena.

Isto tako, a uvažavajući i pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

9. Iz tužbenih navoda proizlazi da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 9012398310 koji je sklopljen 10. travnja 2007., a kojim odredbama je ugovoreno da se kamatna stopa u tijeku otplate kredita mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i u dijelu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.661,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose a koji se iznos odnosi na razliku zbog promjene kamate i tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

10. Pravilno sud prvog stupnja smatra da su u ovom postupku mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22.- dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje ZZP/03).

11. Među parničnim strankama nije sporno sklapanje ugovora o kreditu kako to navodi tužitelj, i to za kupnju motornog vozila za osobne svrhe. S obzirom na navedeno pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj ima pravni položaj potrošača, s tim da tuženik nije dokazao suprotno.

12. Sporno je jesu li predmetne odredbe Ugovora ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF i promjene kamate u tijeku otplate kredita.

13. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da, s obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 10. travnja 2007.), je za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13.- dalje ZZP/07.).

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se odlučio na kupnju osobnog vozila u osobne svrhe, otišao je u auto kuću gdje su mu ponudili financiranje putem kredita u valuti CHF, a u eurima da nije bio kreditno sposoban. Prije samog potpisivanja ugovora pročitao je odredbe ugovora one koje su ga zanimale, razumio ih je onoliko koliko ih je mogao razumjeti. Nadalje da mu je bio poznat pojam valutne klauzule, ali nije znao da će eskalirati, rekli su mu da je to za njega najsigurnije i najpovoljnije u tom trenutku te ga nisu upoznavali sa nekakvim rizicima podizanja kredita u valuti CHF. Jednako tako da je dobio unaprijed sastavljeni ugovor na potpis, nije mu pružena nikakva mogućnost pregovarati o odredbama ugovora.

15. S obzirom na navedeno pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru te da je potrebno raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

16. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

16.1. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema presudi Suda europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Člankom 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15.- dalje ZOO) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

18. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

19. Isto tako, pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Prema čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. S obzirom na prethodno navedeno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je u ovom postupku obvezujuća presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

22. I prema čl. 502.c ZPP-a sud je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu. Članak 502.c ZPP-a uređuje specifično proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika. Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

22.1. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da kad se u Zakonu govori o naknadi štete, misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, neprihvatljivo bi bilo tumačenje da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.

23. Pravilno sud prvog stupnja ističe da je temeljem čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja11. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

24. Pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da je od strane tuženika istaknuti prigovor zastare neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24.1. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate, dok je za valutu pravomoćnost 14. lipnja 2018.), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

26. Slijedom navedenoga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se tužitelj ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", te da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u članku 4., 5., i članku 6. Ugovora, koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud prvog stupnja pravilno utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora.

27. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tuženik neosnovano navodi da se u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega, a s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja.

28. Odredbom članka 323. ZOO-a, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a, odnosno čl. 1115. ZOO-a).

29. S obzirom na pravila o vraćanju stečenog bez osnove pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da vrati onog što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

29.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke ukupna pretplata (više plaćeno) po kamati iznosi 5.970,93 kuna, a pretplata (više plaćeno) po kamati iznosi 5.970,93 kuna.

Korisnik kredita je zbog promjene kamatne stope platio kredita u više iznosu od 5.970,93 kuna nego bi platio da je kamatna stopa ostala nepromijenjena, bez utjecaja promjene tečaja. Korisnik kredita da je zbog promjene tečaja, utjecaja tečajne razlike platio više kredita u iznosu od 21.618,98 kuna nego bi platio da je tečaj ostao nepromijenjen, bez utjecaja promjene kamatne stope, a ukupna pretplata (više plaćeno) po anuitetima na temelju promjene kamatne stope i promjene tečaja iznosi 27.589,91 kuna, odnosno da je korisnik kredita je platio ukupno više 27.589,91 HRK, nego bi platio da nije došlo do promjene kamatne stope i promjene tečaja.

30. Po prijedlogu tuženika vještak je izradio alternativni izračun prema kojemu je tužitelj kao korisnik kredita platio ukupno više 27.589,91 HRK, nego bi platio da nije došlo do promjene kamatne stope i promjene tečaja.

31. Pravilno je sud prvog stupnja visinu potraživanja utvrdio prema rastu anuiteta zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita i zbog promjenjivosti kamatne stope. Zbog navedenoga sud prvog stupnja nije bio dužan provesti dopunu vještačenja sukladno uputama tuženika. Naime, svaki drugi izračun nije pravno valjan jer tužitelju pripada pravo na razliku prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan realizacije kredita, a visina temeljem takvog izračuna je u postupku utvrđena.

32. Pravilno sud prvog stupnja smatra da se ovdje radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe. Zbog toga zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF pravilno je utemeljena na odredbi čl. 277. ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

33. U odnosu na žalbene navode tuženika posebno još treba istaknuti da pravno nije odlučno što je predmetni kredit „zatvoren“ prije podnošenja tužbe. Tužitelj otplatom kredita nije izgubio prava koja mu pripadaju kao potrošaču, a na pravni položaj tužitelja nije od utjecaja niti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2025. koji uređuje pravo potrošača na tzv. konverziju koju tužitelj nije izvršio. Nema mjesta niti primjeni čl. 323. st. 1., čl. 325. i čl. 362. st. 2. ZOO-a jer je ništetnost utvrđena iz razloga koji su prethodno izloženi i tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

34. I odluka o troškovima postupka pravilno je donesena primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a. Naime, spram odbijenog jednog dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja nisu nastali posebni troškovi postupka pa odluka iz točke III izreke prvostupanjske presude nije od utjecaja na pravo tužitelja na naknadu troška postupka.

35. Slijedom svega navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

36. O trošku sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević