27 Poslovni broj: P-1708/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja NB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćnicima iz ZOU Crnogaća & Crnogaća, Šibenik, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA D.D (OIB: 92963223473) Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene dana 05. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Ivice Crnogaća odvjetnika u Šibeniku te zamjenika punomoćnika ĆB odvjetničke vježbenice u OD Metelko, N & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po objavi dana 21. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 4.819,45 EUR/36.312,15 HRK zajedno sa zakonskim zateznim koje teku na iznos od:

1,03 EUR teku od 27.11.2007. godine do isplate

1,81 EUR teku od 22.04.2008. godine do isplate

1,88 EUR teku od 01.07.2008. godine do isplate

20,26 EUR teku od 25.10.2008. godine do isplate

13,26 EUR teku od 14.11.2008. godine do isplate

6,58 EUR teku od 17.12.2008. godine do isplate

11,98 EUR teku od 05.03.2009. godine do isplate

14,49 EUR teku od 24.03.2009. godine do isplate

16,41 EUR teku od 24.04.2009. godine do isplate

14,35 EUR teku od 05.06.2009. godine do isplate

10,48 EUR teku od 26.06.2009. godine do isplate

12,85 EUR teku od 28.07.2009. godine do isplate

13,39 EUR teku od 27.08.2009. godine do isplate

13,36 EUR teku od 23.09.2009. godine do isplate

12,20 EUR teku od 22.10.2009. godine do isplate

14,09 EUR teku od 28.11.2009. godine do isplate

14,37 EUR teku od 18.12.2009. godine do isplate

16,96 EUR teku od 04.02.2010. godine do isplate

11,60 EUR teku od 04.03.2010. godine do isplate 19,82 EUR teku od 01.04.2010. godine do isplate

2,29 EUR teku od 13.05.2010. godine do isplate

9,04 EUR teku od 10.06.2010. godine do isplate

35,04 EUR teku od 16.07.2010. godine do isplate

29,72 EUR teku od 10.08.2010. godine do isplate

29,02 EUR teku od 23.08.2010. godine do isplate

45,92 EUR teku od 15.09.2010. godine do isplate

35,03 EUR teku od 30.10.2010. godine do isplate

44,50 EUR teku od 30.11.2010. godine do isplate

50,75 EUR teku od 20.12.2010. godine do isplate

47,97 EUR teku od 29.01.2011. godine do isplate

41,19 EUR teku od 01.03.2011. godine do isplate

46,03 EUR teku od 04.04.2011. godine do isplate

40,18 EUR teku od 30.04.2011. godine do isplate

63,97 EUR teku od 31.05.2011. godine do isplate

65,54 EUR teku od 30.06.2011. godine do isplate

80,15 EUR teku od 02.08.2011. godine do isplate

67,96 EUR teku od 01.09.2011. godine do isplate

63,87 EUR teku od 06.10.2011. godine do isplate

64,66 EUR teku od 03.11.2011. godine do isplate

63,12 EUR teku od 30.11.2011. godine do isplate

65,46 EUR teku od 30.12.2011. godine do isplate

62,83 EUR teku od 07.02.2012. godine do isplate

137,13 EUR teku od 22.03.2012. godine do isplate

67,09 EUR teku od 11.04.2012. godine do isplate

68,72 EUR teku od 15.05.2012. godine do isplate

70,45 EUR teku od 15.06.2012. godine do isplate

68,32 EUR teku od 13.07.2012. godine do isplate

69,03 EUR teku od 06.08.2012. godine do isplate

65,15 EUR teku od 12.09.2012. godine do isplate

66,87 EUR teku od 13.10.2012. godine do isplate

68,82 EUR teku od 13.11.2012. godine do isplate

67,83 EUR teku od 14.12.2012. godine do isplate

63,67 EUR teku od 16.01.2013. godine do isplate

65,50 EUR teku od 16.02.2013. godine do isplate

64,80 EUR teku od 15.03.2013. godine do isplate

66,63 EUR teku od 29.04.2013. godine do isplate

62,83 EUR teku od 13.05.2013. godine do isplate

62,85 EUR teku od 14.06.2013. godine do isplate

61,95 EUR teku od 17.07.2013. godine do isplate

61,77 EUR teku od 16.08.2013. godine do isplate

64,09 EUR teku od 13.09.2013. godine do isplate

66,63 EUR teku od 10.10.2013. godine do isplate

65,75 EUR teku od 14.11.2013. godine do isplate

68,78 EUR teku od 16.12.2013. godine do isplate

66,08 EUR teku od 13.01.2014. godine do isplate

68,75 EUR teku od 13.02.2014. godine do isplate

70,61 EUR teku od 13.03.2014. godine do isplate

69,57 EUR teku od 15.04.2014. godine do isplate

67,36 EUR teku od 13.05.2014. godine do isplate 67,31 EUR teku od 11.06.2014. godine do isplate

69,16 EUR teku od 24.07.2014. godine do isplate

69,61 EUR teku od 20.08.2014. godine do isplate

1.450,94 EUR teku od 10.09.2014. godine do isplate

s time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.505,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prijeboja te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 3,68 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od

- 0,78 EUR od 02.09.2007. pa do isplate

- 2,78 EUR od 06.10.2007. pa do isplate

- 0,12 EUR od 25.09.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj NB, zastupan po punomoćniku Ivici Crnogaća, odvjetniku u ZOU Crnogaća & Crnogaća, odvjetnicima u [adresa] podnio je ovom sudu, tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb radi isplate iznosa od 4.819,45 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu ( u daljnjem tekstu: Ugovor) broj: 3210608159/07, solemiziran po javnom bilježniku Vojislavu Vuletin iz [adresa], broj OV-15188/07, kojim Ugovorom se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 24.524,79 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju Kreditora – tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj obveza navedeni iznos vratiti u 85 jednaka mjesečna anuiteta od 290,84 CHF, sve u skladu sa početnim otplatnim planom koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi kako tuženik kao trgovac, nije ni na koji način sa tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre koje utječu na odluke tuženika o promjeni bitnih elemenata predmetnog ugovornog odnosa. Posljedica takvog ponašanja tuženika da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik da je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja s obzir da je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao tužitelju skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope te činjenice niže vrijednosti valute za koju je predmetni pravni posao vezan. Isto tako, u odnosu na valutnu klauzulu banke da su znale da je riječ o iznimno promjenjivoj i nestabilnoj valuti te je ugovorna odredba o ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak CHF nepoštena i ništetna. S obzirom na navedeno tužitelj da je ovlašten na povrat preplaćenog iznosa koji da se odlikuje u razlici između CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji da je egzistirao u vrijem zaključenja ugovora.

2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporavao je osnov i visinu tužbenog zahtjev. Naime, tuženik ne spori da je sa tužiteljem, dana 23. kolovoza 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu, međutim ističe da tužitelj neutemeljeno ističe kako je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena a kao takva i ništetna. Tuženik nadalje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to na način da je isti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik da je tužitelja, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na različite načine. Iz samog Ugovora o kreditu da je vidljivo kako će se povrat obveze iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF kao i da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Isto tako, ističe da su tužitelj i tuženik ugovaranjem valutne klauzule, dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Slijedom svega naprijed navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom preslike pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103781447 od dana 08. lipnja 2021. godine, preslike općih uvjeta poslovanja tuženika, preslike Ugovora o kupnji motornog vozila sklopljen između tužitelja i tuženika dana 23. kolovoza 2007. godine ovjeren od strane javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz [adresa] broj ovjere Ov-15188/07 od dana 24. kolovoza 2007. godine, presliku prometa po kreditu broj 7103781447, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove od prosinca 2024. godine te saslušanjem tužitelja na ročištu održanom pred ovim ročištem dana 05. prosinca 2024. godine.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/199 utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana 23. kolovoza 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

6. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 23. kolovoza 2007. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 24.524,79 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 5,20% promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 85 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate.

7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine ( Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. U pogledu prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna, točnije kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u toč. 8 a u kojoj je odlučeno da je tuženik povrijedila prava i obveze potrošača ugovorivši ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 04. kolovoza 2021. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice iz osnova ništetnost valutne klauzule počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

10. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.

11. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Goranu Miljas iz [adresa]. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene tečaja valute iznosi 4.819,45 eura. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 02. prosinca 2012. godine uredio tužbeni zahtjev.

11.1. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti da promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.

12. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina tužbenog zahtjeva utvrđenja nakon provedenog vještačenja, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno iznos od 4.819,45 eura.

12.1. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude. Ovakav stav ovog suda temelji se prvenstveno na činjenici da je tuženik u konkretnom slučaju nesavjetan stjecatelj.

13. U pogledu tužitelja i njegovog statusa potrošača u ovom postupku valja naglasiti kako je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je svrha istog bila isključivo bila kupnja vozila, pa tužiteljev status potrošača u ovom postupku nije upitan, budući isti ne može dokazivati negativne činjenice a to bi eventualno bilo da se bavi nekom profesionalnom djelatnošću, a sve iz razloga jer bi takav navod trebao dokazati tuženik ako se na njega poziva. U prilog navedenom utvrđenju suda ide i sam iskaz same tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit podigao isključivo u svrhu kupnje osobnog automobila u vlastite svrhe i korišten samo za navedenu svrhu, kao i da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao registriran obrt ili udio u nekom trgovačkom društvu. Nadalje, da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu visina anuiteta iznosila 1.300 kuna a u fazi otplate kredita da je za duplo porasla a što da je znatno utjecalo na materijalni status tužitelja.

14. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja ( sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda), procesno pravni prigovor valja napomenuti da je tuženik u fazi prethodnog postupka postavio uvjeti prigovor radi prebijanja i to na iznos od 8,64 eura, dok da je nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, točnije podneskom od dana 14. listopada 2024. godine, podnio prigovor radi prebijanja u iznosu od 3,68 eura odnosno za razdoblje kada je tečaj CHF-a bio niži od ugovorenog.

14.1. Prigovor radi prebijanja mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe da je istaknut, samo navođenje da tuženik ima tražbinu prema tužitelju ne znači da se radi o takvom prigovoru. Prigovor radi prebijanja mora biti kvantitativno određen i naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati.

14.2. U nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je kako je razlika između iznosa anuiteta kojeg bi tužitelj plaćao da se primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao, tzv. negativne razlike anuiteta iznose 3,68 eura. Tuženikov prigovor radi prebijanja je po mišljenju ovog suda neosnovan. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti da je valutna klauzula među strankama ništetna kako je to i utvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovog suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti bi tuženik imao tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ono razdoblje kada su anuiteti obračunati i naplaćivani od tužitelja po tečaju nižem odo onoga što je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Plaćanjem anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog ništa nije primio pa samim tim ne postoji niti obveza vraćanja sa samim tim u iznos preplata ne treba niti uračunavati iznose za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog.

14.3 Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 u daljnjem tekstu ZOO) u kojem stoji da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav ono što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to tražio time da je tijekom razdoblje otplate kredita došlo isključivo do prelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplate valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.

14.4. Isto tako, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništenog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o korisničkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što da je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati preplate tužitelja.

14.5. Slijedom navedenog valjalo je u odnosu na tuženikom prigovor radi prebijanja odlučiti kao u toč. III. izreke ove presude.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu istom je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Ć. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe250,00 eura, trošak za sastav podneska od dana 09. kolovoza 2021. godina u iznosu od 62,50 eura, trošak za odgovor na žalbu od dana 28. studenog 2022. godine u iznosu do 250,00 eura, trošak za pristup na ročište održano dana 15. travnja 2024. godine u iznosu od 250,00 eura, trošak za sastav podnesak od dana 16. travnja 2024. godine u iznosu do 62,50 eura, trošak za sastav podnesak od dana 28. kolovoza 2024. godine u iznosu do 62,50 eura, trošak za sastav obrazloženog podneska od dana 15. listopada 2024. godine u iznosu do 250,00 eura, trošak za pristup na ročište održano dana 05. studenog 2024. godine u iznosu od 250,00 eura , trošak za sastav obrazloženog podneska od dana 02. prosinca 2024. godine u iznosu do 250,00 eura, trošak za pristup na ročište održano dana 05. prosinca 2024. godine u iznosu od 250,00 eura. trošak predujma za knjigovodstveno- financijsko vještačenja u iznosu od 470,00 eura, trošak predujma za dopunu knjigovostveno-financijskog vještačenja u iznosu do 50,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznsoud o 48,29 eura. Dakle, iz naprijed navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu do 2.505,79 eura.

15.1. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

15.2. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.

16. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Šibeniku, 21. siječnja 2025.

SUTKINJA

Martina Miletić Lovrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.

DN-a:

- za tužitelja punomoćnik Ivica Crnogaća, odvjetnik u ZOU Crnogaća & Crnogća, Šibenik

- za tuženika punomoćnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb