REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-235/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja LM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Nenadu Kovačiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 17. siječnja 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja – Nede Narančić Krznar, odvjetnice u Krapini i punomoćnice tuženika, 21. siječnja 2025. donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9010610553 od 28.6.2005. potvrđenog po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću iz Krapine pod brojem OU-387/2005 28.6.2005. u dijelu u kojem je iskazan iznos kredita u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

«Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.138,21 CHF (jedanaesttisućastotridesetosam CHF i dvadesetjedan C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita».

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010610553 od 28.6.2005. potvrđenog po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću iz Krapine pod brojem OU-387/2005 28.6.2005. u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

«Kredit u iznosu od 11.138,21 CHF (jedanaesttisućastotridesetosam CHF i dvadesetjedan C) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora».

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50 da tužitelju OM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 772,45 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja je do 31.12.2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. po stopi koja se u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1.8.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

-na iznos od 0,21 eur od 25.8.2005. do isplate,

-na iznos od 1,04 eur od 1.9.2005. do isplate,

-na iznos od 0,72 eur od 1.11.2005. do isplate,

-na iznos od 0,72 eur od 1.11.2005. do isplate,

-na iznos od 0,89 eur od 1.12.2005. do isplate,

-na iznos od 0,59 eur od 11.11.2008. do isplate,

-na iznos od 1,26 eur od 15.11.2008. do isplate,

-na iznos od 4,13 eur od 1.1.2009. do isplate,

-na iznos od 5,15 eur od 1.2.2009. do isplate,

-na iznos od 3,37 eur od 7.4.2009. do isplate,

-na iznos od 3,80 eur od 24.4.2009. do isplate,

-na iznos od 1,77 eur od 26.5.2009. do isplate,

-na iznos od 2,20 eur od 18.7.2009. do isplate,

-na iznos od 2,20 eur od 18.7.2009. do isplate,

-na iznos od 1,94 eur od 28.8.2009. do isplate,

-na iznos od 2,29 eur od 1.9.2009. do isplate,

-na iznos od 1,59 eur od 8.10.2009. do isplate,

-na iznos od 2,31 eur od 26.11.2009. do isplate,

-na iznos od 2,91 eur od 24.12.2009. do isplate,

-na iznos od 5,97 eur od 2.2.2010. do isplate,

-na iznos od 5,97 eur od 2.2.2010. do isplate,

-na iznos od 5,48 eur od 1.3.2010. do isplate,

-na iznos od 7,90 eur od 1.4.2010. do isplate,

-na iznos od 7,37 eur od 1.5.2010. do isplate,

-na iznos od 8,48 eur od 1.6.2010. do isplate,

-na iznos od 15,81 eur od 1.7.2010. do isplate,

-na iznos od 14,24 eur od 1.8.2010. do isplate,

-na iznos od 19,39 eur od 3.9.2010. do isplate,

-na iznos od 17,07 eur od 1.10.2010. do isplate,

-na iznos od 14,23 eur od 1.11.2010 do isplate,

-na iznos od 19,79 eur od 1.12.2010. do isplate,

-na iznos od 26,72 eur od 1.1.2011. do isplate,

-na iznos od 22,64 eur od 2.2.2011. do isplate,

-na iznos od 23,34 eur od 2.3.2011. do isplate,

-na iznos od 21,35 eur od 1.4.2011. do isplate,

-na iznos od 28,82 eur od 27.5.2011. do isplate,

-na iznos od 30,96 eur od 1.6.2011 do isplate,

-na iznos od 31,58 eur od 1.7.2011. do isplate,

-na iznos od 39,57 eur od 1.8.2011. do isplate,

-na iznos od 35,70 eur od 1.9.2011. do isplate,

-na iznos od 31,42 eur od 1.10.2011. do isplate,

-na iznos od 31,61 eur od 4.11.2011. do isplate,

-na iznos od 30,70 eur od 2.12.2011. do isplate,

-na iznos od 32,39 eur od 1.1.2012. do isplate,

-na iznos od 34,36 eur od 1.2.2012. do isplate,

-na iznos od 34,51 eur od 1.3.2012. do isplate,

-na iznos od 33,19 eur od 1.4.2012. do isplate,

-na iznos od 33,51 eur od 3.5.2012. do isplate,

-na iznos od 69,29 eur od 29.5.2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju OM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.202,95 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se u skladu s čl. 29. st. 2. ZOOa, određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj LM (tada na adresi [adresa]) u tužbi tvrdi da je 28.6.2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9010610553 kojim mu je tuženik odobrio namjenski kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.138,21 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji iznos se tužitelj obvezao isplatiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Člankom 4. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje. Člankom 7.2. ugovoreno je da se kredit u iznosu od 11.138,21 CHF i kamata iz toč. 4. ugovora otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Navedeni ugovor potvrđen je po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću iz Krapine pod brojem OU-387/2005 28.6.2005. Tužitelj je u cijelosti otplatio navedeni kredit tako da na dan 28.5.2012. tuženik više nije imao nikakvih potraživanja prema tužitelju.

1.1. Ugovorom o kreditu iz toč. 1, povrijeđena su tužiteljeva prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na valutu uz koju je vezana glavnica CHF budući da je ista protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ponašanje tuženika prilikom potpisa ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je zavaravajuću poslovnu praksu jer je tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer predmetne odredbe nisu razumljive. Naime u Ugovoru o kreditu uz odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Zbog činjenice da se valutna klauzula koristila protivno zakonom predviđenoj svrsi zaštitne klauzule od gubitka vrijednosti novca, kao i zbog toga što je tuženik imao saznanje o svim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, a kredit u CHF je prikazivao kao povoljniji, bez konkretnih izračuna kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EURO i mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, tužitelj je, imajući povjerenje u kreditnu instituciju, spomenute okolnosti prihvatio kao točne.Tuženik je propustio pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila procijeniti je li predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i učinaka koje mogu imati za njega, odnosno dati tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, uz napomenu da je valutna klauzula tuženiku omogućila i stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, odnosno stjecanje dodatnog profita kroz kombinaciju valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, čime je postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09).

1.2. Navedene povrede ugovornih odredbi utvrđene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju — ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv ranije citirane drugostupanjske presude kao neosnovana.

1.3. Nadalje, tužitelj u tužbi tvrdi da je ugovor o kreditu dvostran pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zloupotrebe prava te je izvjesno da je unošenje u navedeni ugovor potpuno neodređene formulacije glede valutne klauzule, kako je tu učinio tuženik u spornom ugovoru, bilo suprotno navedenim načelima. Slijedom navedenoga jasno proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o istima s tužiteljem (potrošačem) nije pojedinačno pregovaralo niti je on imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora čime je ta ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita — potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku — trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno ranije citiranim temeljnim načelima obveznog prava.

1.4. Tužitelju je predmetni kredit uz valutnu klauzulu u CHF ponuđen kao najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom, s tim da on nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je smatrao da sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik, koji je još veći jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke iz čega je razvidno da u tom ugovoru postoje čak dva promjenjiva elementa koja sama po sebi ukazuju da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije znao niti mogao znati koliko će iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Navedenim nezakonitim postupanjem tuženika - jednostranim ugovaranjem valutne klauzule u CHF, koje postupanje je proglašeno nedopuštenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3.9.2019., tužitelj je u razdoblju od 28.6.2005. do 28.5.2012. na ime razlike u tečaju za valutu CHF primijenjenu kod otplate kredita i tečaju za valutu CHF važećem na dan isplate kredita preplatio tuženiku iznos od prema specificiranom tužbenom zahtjevu od 27. studenog 2024. (list 91-94 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, iznos od 772,45 €, koji predstavlja stjecanje bez osnove na strani tuženika. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 je sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) obvezujuća za ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u vezi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91 , 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/1 1, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19).

1.5. Konačno, tužitelj predlaže da se donese presuda kao u izreci uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu (list 32-39 spisa), tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva, te činjenice i razloge na kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu te predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tako tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja, ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom kao i da je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima za kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 9010610553 od 28.6.2005. (list 8-14 spisa), plan otplate (list 15-16), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 17-18), pregled uplata po kreditu na dan 21.4.2023. i 28.10.2024. (list 19-20 i list 59-60), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezano uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 40), knjigovodstvena kartica (list 61-76), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 79-85), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj LM osobno.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu broj 9010610553, 28.6.2005. u iznosu od 11.138,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, koji je kredit odobren za kupnju vozila, s rokom otplate 84 mjeseca, te da je kamatna stopa kredita promjenjiva sukladno odluci kreditora i na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da se sad više točno ne sjeća godine, ali kredit je uzeo radi kupnje automobila. U to doba bio je klijent Zagrebačke banke, ali kako je primao minimalac, nije ispunjavao uvjete za dobivanje kredita kod njih. Radi toga javili su se kod tuženika kod kojih im je bilo moguće uzeti kredit za kupnju automobila koji su koristili za osobne potrebe i taj automobil nije korišten za bilo kakvu gospodarsku djelatnost niti je bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili slično. U PBZ-u im je rečeno, a s obzirom da je i njegova supruga primala minimalac, da imaju mogućnost dobivanja predmetnog kredita i drugih opcija nije bilo. Koliko se sjeća, početna rata bila je u protuvrijednosti 100,00 €, da bi porasla na preko 1.100,00 kn. Da su znali da će toliko rata porasti, nikada taj kredit ne bi uzeli s obzirom da su primali minimalne plaće i svaka kuna je bila bitna. Kredit su potpisali nakon što su pozvani da dođu nakon 3 dana, ugovor je bio spreman i ugovor je potpisao. Nije pregovarao ni o jednoj odredbi kredita, a niti je imao mogućnost pregovaranja. Koliko se sjeća, i kod bilježnika je ovjeravao kredit, bilježnik nije ništa pojašnjavao u vezi odredbi kredita. U to doba baš i nije znao što bi značila valutna klauzula, a niti mu je bankarski službenik to pojasnio. 13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor radi kupnje vozila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača. Nastavno, u odnosu na navode tuženika u pogledu Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezano uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 40 spisa), valja istaknuti da tužitelj temeljem istog nije mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 28.6.2005. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

17.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 5.820,09 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eur iznosi 772,45 € za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos; ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1,027,54 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur iznosi -136,37 € za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos.

18. Irelevantan je prigovor koji ističe tuženik na nalaz i mišljenje (list 105-106 spisa) da je isti izrađen kao da je u pitanju kunski kredit. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika u tom pravcu primarno pravne naravi, ponovno se ističe da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

19. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 25. svibnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 20. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

21.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška za sastav tužbe i podneska od 27.11.2024. te zastupanja na ročištu 12.7.2024., 11.12.2024. i 17.1.2025., za svaku radnju po 75 bodova, odnosno po 150,00 €, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 187,50 € kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 1.202,95 €.

21.2. Tužitelju nije priznat trošak obračuna prema računu 19-1-2023 Poslovne analize d.o.o. od 4.5.2023., kojim je dao izvršiti izračun preplaćenog iznosa na ime razlike u tečaju za valutu CHF budući isti nije određen od strane suda.

22. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 21. siječnja 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Nenad Kovačić

2.Odvjetnica Petra Vatavuk