REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-1399/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice ABF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 6/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja stalnog boravka, 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika KLASA: UP/I- 217-02/21-04/1242, URBROJ: 511-01-204-23-6 od 22. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-217-02/21-04/1242, URBROJ: 511-01-204- 23-6 od 22. ožujka 2023. odbijen je zahtjev tužiteljice podnesen 25. kolovoza 2021. za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj s obrazloženjem da je u razdoblju četiri godine do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak izbivala iz Republike Hrvatske jednokratno više od 4 mjeseca te višekratno više od 6 mjeseci ukupno, slijedom čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 156. st. 1. t. 1, u svezi st. 2. istoga članka, Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22.; dalje: ZoS).

2. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede pravila postupka. Navodi da je referentno razdoblje za odobrenje stalnog boravka bilo od 25. kolovoza 2017. do 25. kolovoza 2021., te da je u tom periodu došlo do izbijanja pandemije virusa Covid-19 uslijed čega tužiteljica, koja je boravila u inozemstvu radi brige za bolesne roditelje, nije imala mogućnost povratka u RH u razdoblju od 8. veljače 2021. do 1. lipnja 2021. Dakle, da je prekoračila maksimalan limit za izbivanje (koji iznosi 182 dana) za svega 57 dana i to iz opravdanih razloga jer je u dato vrijeme došlo do ograničavanja ljudskih prava propisanih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ustavom RH na koje tužiteljica nije imala utjecaja. Stoga da je odredba čl. 156. st. 1. ZoS-a nametnula građanima nemoguću obvezu. Povreda pravila postupka da se očituje u tome što tužiteljica nije pozvana na očitovanje na sve relevantne činjenice i okolnosti, već samo na okolnost učestalog izbivanja. Predlaže poništiti osporavano rješenje i usvojiti zahtjev za stalni boravak.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbene navode tužiteljice ustrajući u cijelosti u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe da je tužiteljici odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji sa suprugom AB te da je tužiteljica, kao članica uže obitelji hrvatskog državljanina, mogla izbivati iz Republike Hrvatske jednokratno 4 mjeseca, odnosno višekratno 6 mjeseci ukupno, a koji period je tužiteljica premašila još i prije početka pandemije bolesti Covid-19. Odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o privremenoj zabrani preko prelaska graničnih prijelaza Republike Hrvatske od 19. ožujka 2020. da nisu bili obuhvaćeni državljani trećih zemalja koji imaju odobren privremeni boravak, slijedom čega da se tužiteljica, uz primjenu mjera Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, mogla vratiti u RH u svakom trenutku. Zaključno, nije ispunjen uvjet za odobrenje iz čl. 156. st. 1. t. 1. u svezi sa st. 2. istoga članka Zakona o strancima, odnosno od 25. kolovoza 2017. do 25. kolovoza 2021. je višekratno izbivala u periodu dužem od dozvoljenih 4 mjeseci jednokratno i 6 mjeseci višekratno (tj. 270 dana ili 9 mjeseci) te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Odredbom čl. 156. st. 1. t. 1. ZoS-a propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina te koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva. Stavkom 2. istoga članka je propisano da se smatra da je državljanin treće zemlje iz stavka 1. točaka 1. do 4. ovoga članka neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od četiri odnosno tri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca.

6. U ovom sporu nije sporno da je tužiteljica imala odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak neprekidno četiri godine u svrhu spajanja obitelji temeljem braka s hrvatskim državljaninom i da je 25. kolovoza 2021. podnijela zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak.

7. Nije sporno ni da je tužiteljica razdoblju od 25. kolovoza 2017. do 25. kolovoza 2021. izbivala izvan Republike Hrvatske 239 dana, a isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu predmeta upravnog postupka (izjave tužiteljice od 4. listopada 2022., preslike putne isprave), već je sporno predstavlja li dio tog razdoblja u trajanju od 78 dana opravdano izbivanje te s tim u vezi jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za odobrenje stalnog boravka tužiteljice u Republici Hrvatskoj.

8. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Općepoznata je činjenica da je u Republici Hrvatskoj proglašena epidemija bolesti COVID-19 u razdoblju od 11. ožujka 2020. do 11. svibnja 2023. No, vezano uz navod tužiteljice da zbog toga nije mogla ući u Republiku Hrvatsku, odnosno da su joj propisi koje je u to vrijeme donijela RH onemogućavali da se vrati u mjesto boravka, ističe se kako je Odlukom Stožera civilne zaštite od 9. svibnja 2020. državljanima trećih zemalja koji imaju pravo boravka omogućen ulazak u Republiku Hrvatsku, a koju dozvolu je tužiteljica (nesporno) imala u to vrijeme i mogla je ući u Republiku Hrvatsku, što ona nije učinila. Slijedom toga, nema mjesta opravdanosti takvog izbivanja budući nije bilo zakonske zapreke da ispuni uvjet iz čl. 156. st. 1. ZoS-a te se nije radilo o nemogućem uvjetu kako to navodi tužiteljica. Nadalje, opravdanost izbivanja iz drugih razloga (skrb za bolesne roditelje i supruga) tužiteljica nije dokazala. Naime, sama medicinska dokumentacija dostavljena uz tužbu i u spis upravnog postupka (za osobu GB od 26. listopada 2021. iz koje je vidljivo da je operacija oka izvedena 20. rujna 2021. (oboje nakon referentnog razdoblja te time ne može predstavljati opravdano izbivanje na koje se tužiteljica poziva); za osobu ČB da je imao prvi liječnički pregled 17. kolovoza 2021. (dakle samo 8 dana prije kraja referentnog razdoblja čime ne može, sve i da je opravdano, biti osnova za opravdanje cjelokupnog izbivanja), dok za supruga nema nikakvih isprava koje bi dokazale nužnost skrbi) ne dokazuje nužnost skrbi upravo tužiteljice za te osobe i u spornom trajanju.

10. U odnosu na prigovor povrede pravila postupka, odredba čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP) propisuje da se stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Iz zapisnika tuženika od 3. rujna 2022. (stranica 11-12 spisa), kao i iz navoda iz tužbe, razvidno je da je tužiteljica pozvana da dostavi svoju izjavu na okolnost čestog izbivanja iz Republike Hrvatske. Obzirom da sama činjenica izbivanja tužiteljice u postupku nije ni bila sporna, i ovaj sud je stajališta da je važna činjenica upravo okolnosti vezane uz često izbivanje iz Republike Hrvatske, na što je tužiteljica pozvana da se izjasni. Uostalom, tužiteljici je u tužbi i na ročištu održanim pred ovim sudom omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima te ih je ovaj sud i uzeo u obzir prilikom odlučivanja, slijedom čega joj nije povrijeđeno pravo na izjašnjavanje.

11. Slijedom svega navedenog, tuženik je, po ocjeni ovog suda, pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužiteljice za izdavanjem odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj obzirom na činjenicu da tužiteljica ne ispunjava osnovni uvjet za odobrenje stalnog boravka koji je propisan naprijed citiranom kogentnom zakonskom odredbom čl. 156. st. 1. t. 1. u vezi st. 2. ZoS-a, odnosno da u razdoblju od četiri godine prije podnošenja takvog zahtjeva nije neprekidno boravila u [adresa]. Razlozi koje iznosi tužiteljica nisu takvi da bi doveli do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

12. Stoga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

13. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).