REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-635/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i odsutnosti tuženika, dana 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 312293, sklopljenog 15. listopada 2007. između tužitelja ĆĆ i prednika tuženika Volksbank d.d., Varšavska 9, Zagreb. i to odredba čl. 1. u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važeće na dan korištenja kredita." te odredba čl. 7.1. u dijelu koja glasi: "plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora na dan dospijeća.".

II Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju ĆĆ iznos od 6.033,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,76 EUR od 19. prosinca 2007. do isplate,

- 5,25 EUR od 19. siječnja 2008. do isplate,

- 4,09 EUR od 19. veljače 2008. do isplate,

- 9,59 EUR od 19. ožujka 2008. do isplate,

- 4,57 EUR od 19. travnja 2008. do isplate,

- 1,97 EUR od 19. svibnja 2008. do isplate,

- 3,10 EUR od 19. lipnja 2008. do isplate,

- 2,72 EUR od 19. srpnja 2008. do isplate,

- 2,43 EUR od 19. kolovoza 2008. do isplate,

- 3,61 EUR od 19. rujna 2008. do isplate,

- 10,97 EUR od 20. listopada 2008. do isplate,

- 11,03 EUR od 19. studenoga 2008. do isplate,

- 10,92 EUR od 19. prosinca 2008. do isplate,

- 20,51 EUR od 19. siječnja 2009. do isplate,

- 24,34 EUR od 19. veljače 2009. do isplate,

- 17,79 EUR od 19. ožujka 2009. do isplate,

- 17,50 EUR od 20. travnja 2009. do isplate,

- 18,43 EUR od 19. svibnja 2009. do isplate,

- 16,00 EUR od 19. lipnja 2009. do isplate,

- 16,28 EUR od 20. srpnja 2009. do isplate,

- 16,11 EUR od 19. kolovoza 2009. do isplate,

- 16,00 EUR od 19. rujna 2009. do isplate,

- 14,48 EUR od 19. listopada 2009. do isplate,

- 17,12 EUR od 19. studenoga 2009. do isplate,

- 18,14 EUR od 19. prosinca 2009. do isplate,

- 20,42 EUR od 19. siječnja 2010. do isplate,

- 21,32 EUR od 19. veljače 2010. do isplate,

- 22,98 EUR od 19. ožujka 2010. do isplate,

- 24,55 EUR od 19. travnja 2010. do isplate,

- 28,32 EUR od 19. svibnja 2010. do isplate,

- 30,95 EUR od 19. lipnja 2010. do isplate,

- 34,30 EUR od 19. srpnja 2010. do isplate,

- 36,93 EUR od 19. kolovoza 2010. do isplate,

- 39,54 EUR od 20. rujna 2010. do isplate,

- 39,52 EUR od 19. listopada 2010. do isplate,

- 39,52 EUR od 19. studenoga 2010. do isplate,

- 51,65 EUR od 20. prosinca 2010. do isplate,

- 48,57 EUR od 19. siječnja 2011. do isplate,

- 50,17 EUR od 19. veljače 2011. do isplate,

- 52,16 EUR od 19. ožujka 2011. do isplate,

- 47,44 EUR od 19. travnja 2011. do isplate,

- 53,39 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

- 64,30 EUR od 20. lipnja 2011. do isplate,

- 73,70 EUR od 19. srpnja 2011. do isplate,

- 75,15 EUR od 19. kolovoza 2011. do isplate,

- 64,49 EUR od 19. rujna 2011. do isplate,

- 58,50 EUR od 19. listopada 2011. do isplate,

- 60,70 EUR od 19. studenoga 2011. do isplate,

- 61,22 EUR od 19. prosinca 2011. do isplate,

- 65,23 EUR od 19. siječnja 2012. do isplate,

- 68,20 EUR od 20. veljače 2012. do isplate,

- 65,45 EUR od 19. ožujka 2012. do isplate,

- 66,55 EUR od 19. travnja 2012. do isplate,

- 68,50 EUR od 19. svibnja 2012. do isplate,

- 68,60 EUR od 19. lipnja 2012. do isplate,

- 66,51 EUR od 19. srpnja 2012. do isplate,

- 65,65 EUR od 20. kolovoza 2012. do isplate,

- 62,68 EUR od 19. rujna 2012. do isplate,

- 66,40 EUR od 19. listopada 2012. do isplate,

- 67,56 EUR od 19. studenoga 2012. do isplate,

- 66,69 EUR od 19. prosinca 2012. do isplate,

- 60,82 EUR od 19. siječnja 2013. do isplate,

- 63,94 EUR od 19. veljače 2013. do isplate,

- 65,54 EUR od 19. ožujka 2013. do isplate,

- 67,65 EUR od 19. travnja 2013. do isplate,

- 61,79 EUR od 20. svibnja 2013. do isplate,

- 60,91 EUR od 19. lipnja 2013. do isplate,

- 61,22 EUR od 19. srpnja 2013. do isplate,

- 61,81 EUR od 19. kolovoza 2013. do isplate,

- 63,90 EUR od 19. rujna 2013. do isplate,

- 64,53 EUR od 19. listopada 2013. do isplate,

- 65,09 EUR od 19. studenoga 2013. do isplate,

- 67,12 EUR od 19. prosinca 2013. do isplate,

- 62,90 EUR od 19. siječnja 2014. do isplate,

- 65,16 EUR od 19. veljače 2014. do isplate,

- 66,21 EUR od 19. ožujka 2014. do isplate,

- 64,72 EUR od 19. travnja 2014. do isplate,

- 63,48 EUR od 19. svibnja 2014. do isplate,

- 63,63 EUR od 20. lipnja 2014. do isplate,

- 65,52 EUR od 19. srpnja 2014. do isplate,

- 66,29 EUR od 19. kolovoza 2014. do isplate,

- 66,89 EUR od 19. rujna 2014. do isplate,

- 68,00 EUR od 20. listopada 2014. do isplate,

- 69,27 EUR od 19. studenoga 2014. do isplate,

- 2.365,66 EUR od 19. prosinca 2014. do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita u statusu običnog potrošača s pravnim prednikom tuženika Volksbank, d.d., kao kreditorom, dana 15. listopada 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 312293, a radilo se o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, kojim mu je ugovorom stavljeno na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju HNB za devize važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 120 mjeseci te u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF. Navodi da je čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula, a čl. 7. otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima od 256,50 CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Navodi da je tijekom trajanja otplate kredita rastao tečaj CHF, a što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u kunama te da je početno ugovoreni anuitet iznosio je 256,50 CHF, dok je na dan 19. srpnja 2011. tužitelj platio anuitet koji je bio veći za 73,70 EUR. Tužitelj je u razdoblju od 19. prosinca 2007. do 25. studenoga 2014. plaćao znatno veće anuitete od onih koje je plaćao na početku, odnosno prije drastičnog rasta tečaja švicarskog franka. Zbog toga tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, da je bila neodrediva u trenutku sklapanja ugovora i da je izazvala znatnu neravnotežu u pravima obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, te se stoga ima smatrati ništetnom. Pritom se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., koje se odnose upravo na prednika tuženika te je predložio da sud utvrdi ništetnom sporne odredbe čl. 1. i 7., predmetnog Ugovora o kreditu, kako je to precizirao tijekom postupka, i to u dijelu kojim je tim odredbama obveza vezana uz valutu CHF, kao i da naloži tuženiku da mu vrati preplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od 6.033,57 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio istu u cijelosti, istaknuvši prvenstveno prigovor zastare pozivajući se na odredba čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine o dana kada je oštećenih doznao za štetu, odnosno u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, pa kako je predmetni ugovor sklopljen 15. listopada 2007. te postupak pokrenut 13. lipnja 2023., smatra da je subjektivni i objektivni rok za većinu mjesečnih anuiteta protekao. Napomenuo je da, ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok iznosi 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Nadalje, smatra da u ovom sporu nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već je potrebno dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva u svakom pojedinom slučaju. Smatra da se pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora, ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda, tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive, jer smatra da takav potrošač nije lišen životnog znanja i iskustva. Smatra da načelo zaštite potrošača treba u svakom pojedinom sporu promotriti kritički te je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda. Priznao je da su tužitelj i tuženik, odnosno prednik tuženika, sklopili ugovor o kreditu na iznos od 23.000,00 CHF te da je ugovorena valutna klauzula i način otplate tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Naveo je da je neosnovano i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz parnice Potrošač kao jedini temelj tužbenog zahtjeva, a svakako smatra da nema mjesta izravnoj primjeni presude iz navedenog postupka u ovom sporu već treba utvrditi sve relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju. Tuženik navodi i da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se radi o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, koja je i razumljiva, a smatra i da se tužitelj prije sklapanja ugovora bio dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze, te da je u svakom trenutku od strane službenika tuženika mogao tražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, kao i za njezin učinak na odnos ugovorenih strana. Napomenuo je da tuženik nije mogao znati buduća kretanja tečaja CHF, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, kao i da aprecijaciju bez presedana nakon 2010., koja je posljedica svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjet. Navodi i da u vrijeme sklapanja ugovornih odredbi nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača te da je i sam tuženik bio izložen riziku valutne klauzule i svim posljedicama promjene tečaja CHF, tako da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja nije ispunjena. Tuženik je naveo da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 312293 od 15. listopada 2007: (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji, karticu prometa po kreditu, otplatnu tablicu po kreditu, tablicu razlike zbog promjene tečaja, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti sklopili 15. listopada 2007. tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, odnosno prednik tuženika Volksbank d.d. (kasnije Sberbank d.d., čiji sljednik je Nova hrvatska banka d.d., te čiji sljednik je Hrvatska poštanska banka d.d., koji je i preuzeo predmetni postupak nakon prestanka postojanja Nove hrvatska banka d.d.), kao kreditor, te da je temeljem istog Ugovora tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1.), s ugovorenom kamatnom stopom od 6,10% godišnje, koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika (čl. 4.1. Ugovora), odnosno nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule u valuti švicarski franak (CHF), te promjenjiva kamatna stopa, u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od 10 godina (čl. 3.), te otplata u mjesečnim anuitetima u iznosu od 256,50 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Proizlazi i da se radilo o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće u [adresa], koji je tužitelj sklopio kao fizička osoba, te imajući u vidu definiciju pojma potrošača iz čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), kao i da iz njegovog iskaza, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigao za adaptaciju kuće u kojoj živi s obitelji te istu nikada nije koristio u poslovne svrhe, a u to vrijeme niti nije imao obrt ili trgovačko društvo u vlasništvu, već je bio djelatnik MORH-a, slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru.

6. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik, kao jedna od tuženih banaka iz tog postupka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

7.

Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i to u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, osim u odnosu na tuženika iz ovog postupka (u tom postupku 8. tuženika), u odnosu na kojeg je preinačena prvostupanjska odluka i odbijen tužbeni zahtjev, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom su odbijene revizije stranaka protiv te presude.

8. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, kao i odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na ovdje tuženika u cijelosti.

9. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je potvrđen dio navedene presude Visokog trgovačkog suda kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, kao i kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na ovdje tuženika, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosio na utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i u dijelu kojim je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tako da je ista postala tada pravomoćna i u odnosu na tuženika i to po obje osnove temeljem kojih je zatraženo utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, kao i u odnosu na tuženika po obje osnove.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, odnosno potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima i rizicima koje nosi vezanje glavnice uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

12. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, konkretno, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenim od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, što ne isključuje mogućnost da tuženik dokaže da je u konkretnom slučaju od strane tuženika postupljeno drugačije. Međutim, tuženik, na kojem je teret dokaza tih okolnosti, isto nije dokazao. Ovo imajući u vidu da se radi o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, te da isti nije dokazao da je u konkretnom slučaju bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, kao i da bi tužitelju bio objašnjen rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a k tome istodobno s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da bi mu bili predočeni svi rizici predmetnog pravnog posla, jer suprotno proizlazi iz njegovog iskaza. Naime, tužitelj je iskazao da se za kredit s valutnom klauzulom u CHF odlučio jer mu je u banci prezentirano da se radi o najstabilnijoj valuti, a da mu pri tome nije ništa rečeno o rizicima povezanim s tom valutom, a niti je bio svjestan da mu rata može porasti toliko koliko je porasla (od početnih 900,00 kn mu je narasla na 1.500,00 kn). Dodao je i da nije bio u mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, već da je dobio popunjen obrazac ugovora o kreditu na potpis.

13. Slijedom navedenog, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je Ugovor sklopljen na obrascu, te da pri njegovom sklapanju nije bilo mogućnosti pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, kao i da tužitelj nije bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, te da je sporna ugovorna odredba prouzročila neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja, a s obzirom na nespornu visinu preplate njegove obveze, proizlazi da se radi o nepoštenim, i kao takvima ništetnim, odredbama predmetnog Ugovora, koje sadržajno odgovaraju odredbama koje su u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđene ništetnima, a kojima je obveza vezana uz valutu CHF, koje odredbe su sadržane u čl. 1. i 7.1., pa je u tom dijelu sud te članke utvrdio ništetnima, temeljem čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) i odlučio kao pod točkom I izreke.

14.

Kako se radi o ništetnim odredbama, te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. st. 1. ZOO, dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja valute CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

15. Prigovor zastare utvrđen je neosnovanim ne samo u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), već i u dijelu zahtjeva za isplatu. Ovo stoga što se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Nadalje, potraživanje tužitelja, sukladno članku 225. ZOO, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a ne u roku od tri godine iz čl. 230. ZOO, odnosno 226. ZOO, kako to pogrešno smatra tuženik. Naime, pravilnim tumačenjem odredbe članka 502.c. ZPP proizlazi da se ne radi samo o naknadi štete, već i o isplati koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a s obzirom da je u predmetnom slučaju riječ o tražbini stečenog bez osnove po osnovi nišetnih odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO, to se ima primijeniti opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO. Zastara je u odnosu na tuženika počela teći tek 14. lipnja 2018., iz razloga što je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17, kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i ugovaranjem valutne klauzule u CHF i ugovaranjem promjenjive kamatne stope, koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, pa s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., proizlazi da za potraživanje tužitelja do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok.

16. Slijedom navedenog, s obzirom da visina potraživanja nije sporna, odnosno nije sporno da preplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ukoliko bi se obveza računala po početnom tečaju CHF (na dan korištenja kredita), ukupno iznosi 6.033,57 EUR, a nisu sporni niti pojedinačni iznosi i datumi preplate, zbog čega je sud kao nepotreban odbio prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, tužitelju je dosuđen navedeni iznos, a dosuđene su mu i zatezne kamate na svaki pojedini zatraženi mjesečni iznos preplate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate.

17. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana stjecanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati, da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

19. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 13. prosinca 2023., 21. ožujka 2024. te 5. prosinca 2024., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, dok mu nije priznat trošak pristojbi na tužbu i presudu, jer su izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/23), koje su stupile na snagu prije podnošenja tužbe, potrošači u ovim postupcima oslobođeni od plaćanja pristojbi (čl. 11. st. 1. toč. 20.).

20. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.000,00 EUR.

21. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO. U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku