Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-811/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja LT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Almi Opačak odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupani po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 21. siječnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 (kao pravni slijednik Slavonska Banka d.d. Osijek i Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.) OIB:14036333877 isplatiti tužitelju LT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnove valute uz koju je vezana glavnica po tečaju švicarski franak iznos od 9.394,30 EUR sve sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. do isplate prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate i to na iznose od:
-125,48 EUR počam od 01.06.2019. do isplate
-136,47 EUR počam od 01.07.2019. do isplate
-134,71 EUR počam od 01.08.2019. do isplate
-134,83 EUR počam od 01.09.2019. do isplate
-136,62 EUR počam od 01.10.2019. do isplate
-134,85 EUR počam od 01.11.2019. do isplate
-136,66 EUR počam od 01.12.2019. do isplate -134,99 EUR počam od 01.01.2020. do isplate
Posl. broj: P-811/2023-24
-135,16 EUR počam od 01.02.2020. do isplate
-150,68 EUR počam od 01.03.2020. do isplate
-148,47 EUR počam od 01.04.2020. do isplate
-150,40 EUR počam od 01.05.2020. do isplate
-148,76 EUR počam od 01.06.2020. do isplate
-150,41 EUR počam od 01.07.2020. do isplate
-119,29 EUR počam od 01.08.2020. do isplate
-150,07 EUR počam od 01.09.2020. do isplate
-150,43 EUR počam od 01.10.2020. do isplate
-148,78 EUR počam od 01.11.2020. do isplate
-150,05 EUR počam od 01.12.2020. do isplate
-148,68 EUR počam od 01.01.2021. do isplate
-148,53 EUR počam od 01.02.2021. do isplate
-150,66 EUR počam od 01.03.2021. do isplate
-162,27 EUR počam od 01.04.2021. do isplate
-138,81 EUR počam od 01.05.2021. do isplate
-130.50 EUR počam od 01.06.2021. do isplate
-130,21 EUR počam od 01.07.2021. do isplate
-142,08 EUR počam od 01.08.2021. do isplate
-148,85 EUR počam od 01.09.2021. do isplate
-145,38 EUR počam od 01.10.2021. do isplate
-148,85 EUR počam od 01.11.2021. do isplate
- 72,57 EUR počam od 01.12.2021. do isplate
-214,89 EUR počam od 01.01.2022. do isplate
-153,34 EUR počam od 01.02.2022. do isplate
-198,78 EUR počam od 01.03.2022. do isplate
-165,94 EUR počam od 01.04.2022. do isplate
-167,52 EUR počam od 01.05.2022. do isplate
-162,77 EUR počam od 01.06.2022. do isplate
-135,50 EUR počam od 01.07.2022. do isplate
-166,21 EUR počam od 01.08.2022. do isplate
-175,46 EUR počam od 01.09.2022. do isplate
-176,53 EUR počam od 01.10.2022. do isplate
-175,65 EUR počam od 01.11.2022. do isplate
-176,57 EUR počam od 01.12.2022. do isplate
-170,93 EUR počam od 01.01.2023. do isplate
-168,75 EUR počam od 01.02.2023. do isplate
-171,15 EUR počam od 01.03.2023. do isplate
-173,85 EUR počam od 01.04.2023. do isplate
-175,38 EUR počam od 01.05.2023. do isplate
-144,44 EUR počam od 01.06.2023. do isplate
-175,28 EUR počam od 01.07.2023. do isplate
-173,55 EUR počam od 01.08.2023. do isplate
-173,67 EUR počam od 01.09.2023. do isplate
-175,07 EUR počam od 01.10.2023. do isplate
-173,64 EUR počam od 01.11.2023. do isplate
-174,88 EUR počam od 01.12.2023. do isplate
-174,14 EUR počam od 01.01.2024. do isplate
-197,75 EUR počam od 01.02.2024. do isplate -204,78 EUR počam od 01.03.2024. do isplate
Posl. broj: P-811/2023-24
-174,02 EUR počam od 01.04.2024. do isplate
-179,33 EUR počam od 01.05.2024. do isplate
sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.465,45 eura, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate od dana presuđenja, tj. od 21. siječnja 2025., do isplate, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-136/2023-9 od 30. studenog 2023.g. utvrđena ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250- 61000065730/2007 od dana 13. veljače 2007.g. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelj kredita u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak. Istom prvostupanjskom presudom u točki II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.992,30 eur/104.897,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svake pojedine razlike anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak za razdoblje od prosinca 2007.g. do mjeseca lipnja 2019.g. Tužitelj sa tuženikom nije zaključio dodatak ugovora kojim bi u odnosu na obvezu bila izvršena konverzija u drugu valutu.
2. Tužitelj i dalje nastavlja otplaćivati anuitete od mjeseca lipnja 2019.g. pa sve do danas u povećanim iznosima primjenom valutne klauzule kao ništetne odredbe koja je kao takva utvrđena nepravomoćnom presudom označenom pod točkom I. tužbe Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa: -općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu - o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR - o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan - na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao i dalje plaća na mjesečnoj razini.
3. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog
Posl. broj: P-811/2023-24
suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ugovorna odredba nepoštena je Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja.
4. Tužitelj tužbom traži da se obveže tuženik po osnovi razlike preplate zbog primjene valutne klauzule tužitelju isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate u visini od 6.000,00 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od razlike po svakom pojedinom anuitetu do isplate. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 9.394,30 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ističe prigovor zastare za isplatu s osnove razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, budući da je tužba podnesena 7. prosinca 2023. jer je presuda iz kolektivnog spora Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 na koju se tužitelj poziva donesena 14. lipnja 2018., temeljem koje su korisnici eventualno imali pravo podnijeti tužbu u roku od pet godina nakon čega nastupa zastara potraživanja s osnove razlike valutne klauzule. Tuženik dodatno ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju
Posl. broj: P-811/2023-24
restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF navodeći sljedeće: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Dodatno, tuženik ističe kako u postupku P- 136/2023 koji se vodio pred Općinskim sudom u Đakovu između istih stranaka u pogledu istog ugovora o kreditu, presudom nije utvrđena ništetnom odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kako to pogrešno navodi tužitelj, već samo u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
6. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik 13. veljače 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-61000065730/2007 (dalje: ugovor o kreditu). Tuženik prvenstveno napominje kako je predmetni ugovor tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Nesporna je činjenica da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu. To što je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana (ne)zakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka (među kojima nije Slavonska banka d.d.) i to za točno određeni period (10.09.2003. -31.12.2008. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 01.06.2004.-31.12.2008. za valutu obveze). Nadalje, nesporno je i da je u navedenim periodima Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba, različita od ovdje tuženika te sklapala ugovore različite od onih tuženika. U presudi donesenoj u kolektivnom sporu se ne utvrđuju činjenice vezane uz ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., niti se zaključuje da se odgovornost ovdje tuženika odnosi i na ugovore njegovih pravnih prednika. Pravnim sljedništvom je ovdje tuženik preuzeo sva, do tad nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi. Odnosno, budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., ni tuženik ne može pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala. Isti stav potvrđuje i Županijski sud u Bjelovaru u rješenju posl. broj Gž- 956/2020 od 25. veljače 2021. u kojem navodi da se: „pravna utvrđenja iz navedene (op.a. kolektivne) presude ne mogu primijeniti i na odredbe ugovora o kreditu sklopljena između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora.“
7. U odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze CHF koja više ne postoji Tužitelj je imao pravo promijeniti valutu obveze ugovora o kreditu te su način i metoda konverzije bili unaprijed propisani (članak 5. ugovora o kreditu: „ugovorne strane su suglasne da Korisnik kredita može Banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu, i to najmanje mjesec dana prije dospijeća sljedećeg anuiteta“). Tužitelj, za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, nikada nije zatražio promjenu valute obveze. Stoga je potpuno neshvatljivo zašto
Posl. broj: P-811/2023-24
tužitelj sada tvrdi kako je odredba o CHF valuti obveze nepoštena odredba. Dakle, predmetna odredba vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da tužitelj promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja Ugovora. Stoga su nejasne tvrdnje tužitelja da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, da banka nije postupala u dobroj vjeri i da su, u konačnici, ništetne. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj i nakon sklapanja ugovora o kreditu u CHF valuti te nakon rasta tečaja za CHF imao pravo promijeniti valutu obveze ne može se smatrati kako bi odredba o valuti obveze stvorila neravnopravnost u obvezama dviju ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.
9. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune.
Posl. broj: P-811/2023-24
10. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
11. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna primjenjiva na kunske kredite. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.
12. Tuženik nadalje prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
13. Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi posl. broj P- 2563/18 od 23. listopada 2020. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna
Posl. broj: P-811/2023-24
kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“
14. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
15. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu, presudu ovog suda br. P-136/23, otplatni plan, pregled prometa za klijenta, nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke, saslušan je tužitelj i vještak Ana Šarić, te su pročitani podnesci stranaka.
16. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
17. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove valute uz koju je vezana glavnica po tečaju CHF i to za vremenski period od 1. lipnja 2019. godine do 1. svibnja 2024. godine.
18. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu 13. veljače 2007. godine u iznosu od 70.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina, a također nije sporno da je tužitelj u tom
Posl. broj: P-811/2023-24
ugovornom odnosu potrošač i da kredit još uvijek otplaćuje. Također nije sporno da je pravomoćnom presudom ovog suda br. P-136/23 od 30. studenog 2023. godine utvrđena ništetnost odredba čl. 4. Ugovora o kreditu od 13. veljače 2007. godine, a vezano za promjenjivu kamatnu stopu i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a istom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.992,30 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa s osnove razlike anuiteta promjenjive kamatne stope i valute uz koju je vezana glavnica CHF za razdoblje od 1. lipnja 2019. do 1. svibnja 2024 godine.
19. Sporno je među strankama dali je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, te dali postoji obveza tuženika na isplatu na ime stečenog bez osnove. Obzirom na prigovore tuženika sporno je mogu li se na konkretan predmet primjenjivati pravna shvaćanja iznesena u presudama iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, je li dopušteno ispitivati poštenost sporne ugovorne odredbe, te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Također je sporno dali je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.
20. Saslušan kao stranka tužitelj ČT u svom iskazu je naveo da je kredit s prednikom tuženika zaključio 2007. godine za iznos od 70.000,00 CHF a radi dovršetka stambenog objekta. Zaključenje predmetnog ugovora sugerirao mu je upravo tuženik kao tada najpovoljniji kredit i ponudio mu sklapanje takvog ugovora a nitko ga nije upozorio, a niti s njim pregovarao da bi moglo doći do rasta tečaja kao i promjene kamatnih stopa. U vrijeme realizacije kredita nije imao registriran obrt, niti je bio član trgovačkog društva a nije niti danas i prima mirovinu kao Hrvatski ratni vojni invalid.
21. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao o spornom odredbi, niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što je i ponukalo tužitelja na sklapanje upravo tog ugovora. Nadalje, iskaz tužitelja je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata iz kojih je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.
22. U ovom postupku tužitelj traži isplatu pretplaćenog dijela anuiteta koji se odnosi na valutu, a za vremenski period od 1. lipnja 2019. do 1. svibnja 2024 godine, a budući je pravomoćnom presudom br. P-136/23 utvrđena ništetnost odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, a u kojoj ugovornoj odredbi je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, u ovom postupku nije se raspravljalo o ništetnosti jer je ona već pravomoćno utvrđena, već samo o visini tužbenog zahtjeva.
23. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon kojeg je vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka, kojeg je vještak izradio u skladu s nalogom suda, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo
Posl. broj: P-811/2023-24
stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja (list spisa 152) na način da se vještačenje provede na okolnost koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu zaključenog 13. veljače 2007. godine po osnovi tečajne razlike na način da izračuna svakomjesečnu razliku između tečaja na dan realizacije kredita i svakog naknadno povećanog tečaja i to od lipnja 2019. godine do 1. svibnja 2024. godine, kao i da izračuna eventualnu negativnu razliku i iskaže ju zasebno.
24. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka Ane Šarić proizlazi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 13. veljače 2007. godine u iznosu od 70.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina i po kamatnoj stopi od 4,65%, kredit je stavljen u otplatu 22. veljače 2007. godine i banka je tužitelju isplatila 316.683,19 kn, odnosno 70.062,42 CHF prema važećem srednjem tečaju banke za CHF koji je na taj dan iznosio 4,520015 HRK. U lipnju 2019. godine prema realiziranom kreditu stanje nedospjele glavnice duga iznosila je 34.823,51 CHF prema važećem srednjem tečaju banke za CHF koji je na taj dan iznosio 4,520015 HRK. Vještak nadalje navodi da u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 2019. do 1. svibnja 2024. godine nije bilo okolnosti kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja, te se u tom razdoblju nisu javljale tzv. negativne tečajne razlike. Nadalje, vještak u nalazu navodi da je razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane banke za utuženo vremensko razdoblje iznosi 9.394,30 eura, a što je vještak detaljno opisao u tablicama koje prileže uz nalaz.
25. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je istakao prigovore u podnesku od 8. listopada 2024. godine, te naveo da tuženik prvenstveno prigovara izračunu razlike po osnovi promjenjive kamatne stope, budući da isto nije bilo određeno zadatkom suda, da je vještak u izračun uključio i anuitet od 1. lipnja 2019. godine koji je već obuhvaćen ranijim vještačenjem, tj. u prethodno vođenom postupku između stranaka, da je vještak kao početni anuitet netočno prikazao iznos 412,05 CHF, a isti je iznosio 448,94 CHF, a što je razvidno iz početnog otplatnog plana, a također osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna.
26. Na istaknute prigovore vještak se očitovao podneskom od 5. prosinca 2024. godine, te navela da se razlika po osnovi kamatne stope iskazana u nalazu i mišljenju od 12. srpnja 2024. godine javlja zbog okolnosti obračuna kamate (3,23%) na nešto veću glavnicu u realiziranom kreditu u odnosu na početno ugovoreni kredit. Zbog rasta kamatne stope tijekom otplate kredita glavnica je otplaćivana drugačijom dinamikom otplate u odnosu na dinamiku koja je bila obračunata sukladno početno ugovorenim uvjetima kredita (početni otplatni plan), te je zbog toga obračun kredita prema zakonskoj kamatnoj stopi 3,23% koja je niža od početno ugovorene kamate dovelo do povećanja većih iznosa kamata od iznosa kamata na preostalu glavnicu iz početnog otplatnog plana. Vještakinja je navela da je neosnovan navod tuženika da je u obračunu netočno prikazan početni anuitet jer iskazani anuitet od 412,05 CHF sukladan je primjeni zakonske kamatne stope 3,23% koja je bila u primjeni od 1. veljače 2014. godine, a što se tiče navoda tuženika da je anuitet od 1. lipnja 2019. godine već obuhvaćen ranijim vještačenjem, vještak navodi da je razdoblje vještačenja određeno rješenjem suda od 10. svibnja 2024. godine.
27. Na ročištu održanom 20. prosinca 2024. godine saslušana je vještakinja Ana Šarić koja je navela da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, te se u
Posl. broj: P-811/2023-24
odnosu na prigovore tuženika i postavljena pitanja iz podneska od 19. prosinca 2024. godine očitovala da je sukladno rješenju suda od 10. svibnja 2024. godine računala pretplatu tužitelja po Ugovoru o kreditu po osnovi tečajne razlike, a da bi se to izračunalo nužno je bilo uzeti u obzir i više plaćenu kamatu, te nju izuzeti iz izračuna. Također je ponovno objasnila da je anuitet od 412,05 CHF sukladan primjeni zakonske stope 3,23% koja je bila u primjeni od 1. veljače 2014. godine, a obzirom da je 1. veljače 2014. godine nastupila zakonska kamatna stopa do 3,23% ponovnim izračunom početnog otplatnog plana iznos anuiteta je izmijenjen i ne može biti isti anuitetu koji je utvrđen u početnom otplatnom planu u kojem je vrijedila kamatna stopa od 4,65%.
28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje, kao stručan i objektivan, koja je u svom pismenom očitovanju se očitovala na prigovore tuženika, a također i na glavnoj raspravi otklonila sve prigovore tuženika. Nadalje je sud ocijenio i neosnovan prigovor tuženika da je anuitet od 1. lipnja 2019. godine, a koji je vještak obračunao, obuhvaćen ranijim vještačenjem, jer iz pravomoćne presude br. P-136/23 (list spisa 6 do 16) je razvidno da anuitet za 1. lipanj 2019. godine nije obuhvaćen navedenom presudom, već je zadnji anuitet obuhvaćen do 31. svibnja 2019. godine u iznosu od 103,35 eura sa kamatom od 1. lipnja 2019. godine.
29. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev po osnovi pretplaćenih iznosa zbog promjene tečaja tako da konačno potražuje iznos od 9.394,30 eura, tj. tužitelj je povećao tužbeni zahtjev u odnosu na postavljeni zahtjev u tužbi, te se tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva. U smislu čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a u st. 2. je regulirano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U konkretnom slučaju tužitelj je specificirao tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon što je vještak financijsko knjigovodstvene struke dostavio nalaz, jer tužitelj kao nestručna osoba nema znanja da bi postavio tužbeni zahtjev a prije provođenja vještačenja, slijedom čega je sud u cijelosti prihvatio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja, dan sukladno nalazu vještaka, te obvezao tuženika da naknadi tužitelju iznos od 9.394,30 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a po osnovi razlike pretplaćenih anuiteta koje je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a koje se odnose na razdoblje od 1. lipnja 2019. do 1. svibnja 2024. godine.
30. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.
31. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi
Posl. broj: P-811/2023-24
izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.
32. Nadalje, sud nije prihvatio tuženikom prigovor zastare potraživanja. Sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju u roku od 5 godina a tužba u ovoj pravnoj stvari za vremensko razdoblje od mjeseca srpnja 2019. godine pa nadalje podnesena je 6. prosinca 2023. godine pa stoga nije nastupila zastara po općem zastarnom roku od 5 godina, a to iz razloga jer je razlika mjesečnih anuiteta od mjeseca prosinca 2007. godine do lipnja 2019. godine pravomoćnom presudom presuđena.
33. Nadalje su neosnovani navodi tuženika da je predmetni ugovor tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek koja nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu, a sama činjenica da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana nezakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka, među kojima nije Slavonska banka d.d. Osijek. Tuženik navodi, a budući je Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba, tuženik kao pravni slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi.
34. Naime, nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. Osijek nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima na koje se tuženik poziva jer je tuženica pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek 2009. godine kao univerzalna pravna slijednica preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. Osijek kao pripojenog društva. Pored toga Slavonska banka d.d. Osijek u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženici, radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže i na tuženicu neovisno o tome jeli ona ili pak Slavonska banka d.d. Osijek zaključila ugovor s tužiteljem.
35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.12. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 29. veljače 2024. godine iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 22. kolovoza 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 25. travnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 20. studenog 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 20. prosinca 2024. godine iznos od 200,00 eura, troškove vještačenja u iznosu od 265,45 eura, tj. ukupno 1.465,45 eura.
36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Đakovu, 21. siječnja 2025.
Sutkinja
Snježana Brajko
Posl. broj: P-811/2023-24
POUKA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
