Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1752/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćnicima Miljenku Mrakovčiću, odvjetniku iz Rijeke i drugi, protiv tuženika Zagrebačke banka d.d. iz [adresa] (čiji je OIB: 92963223473), zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII i drugi, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, vrijednost predmeta spora 2.847,95 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 5. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice ĐĐ i zamjenika punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d., dana 21. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 2. i članku 6. Ugovora o kreditu broj 3208483675 od dana 22. veljače 2007. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, broj ovjere OV- 5829/2007, a koje odredbe vezuju iznos kredita za valutu CHF, određuju redovnu kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz [adresa] (čiji je OIB: 92963223473) da tužiteljici ĐĐ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.973,94 € (slovima: jedna tisuća devetsto sedamdeset i tri eura te devedeset i četiri centa i to u roku od 15 dana, dok se tužiteljica ĐĐ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Dana 4. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice ĐĐ koja tvrdi da je kao korisnica kredita sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom sklopila namjenski Ugovor o kreditu broj: 3208483675 koji je dana 17. ožujka 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke, broj ovjere OV- 5829/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Člankom 1. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik Zagrebačka banka d.d. se obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici ĐĐ iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.237,21 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan isplate kredita za kupnju rabljenog vozila. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako je korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita iz čl. 1. i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20 % godišnje, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Člankom 3. Ugovora o kreditu definiran je rok otplate Kredita na 72 mjeseca, dok je čl. 6. istog Ugovora normirano da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 295,41 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Tužiteljici ĐĐ je tako na dan korištenja kredita- dana 22.03.2007. isplaćen iznos od 82.432,46 kuna (prema tečaju za CHF 4,200148). Kao dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica ĐĐ predlaže da se izvrši uvid u Ugovor o kreditu, zatim uvid u prvotni otplatni plan, zatim po potrebi saslušanje tužiteljice ĐĐ kao i po potrebi saslušanje ovlaštene osobe koja je u ime i za račun tuženika Zagrebačke banke d.d. sklopila Ugovor o kreditu, na okolnost pojašnjenja pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Međutim, tuženik Zagrebačka banka d.d. je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje, jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu i to: a) dana 01.10.2007.godine povećanjem u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu na 6,10%; b) dana 01.02.2008.godine povećanjem u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu na 6,55% i c) dana 01.07.2009.godine povećanjem u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu na 7,55%. Slijedom navedenog, prema tvrdnjama tužiteljice ĐĐ kamatne stope koje su utvrđene jednostranom odlukom Banke, bile su veće od početno ugovorene kamatne stope, pa je zbog promjene kamatne stope i konstantnog rasta valute uz koju je bila vezana otplata kredita, došlo i do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvotni otplatni plan, to je dakle razvidno kako je u konkretnom slučaju došlo i do izmjene u visini iznosa u kunama zbog rasta valute za koju je bila vezana otplata kredita. Navedene činjenice po prosudbi tužiteljice ĐĐ su nesporne, a što proizlazi iz Obavijesti o promjeni kamatne stope te se u navedenom smislu očekuje priznanje tuženika Zagrebačke banke d.d.. Također predlaže se uvid u knjigovodstvenu karticu (pregled uplata po kreditu). Konačno, tužiteljica ĐĐ ističe da je u lipnju 2013. godine, uplatom posljednjeg anuiteta u cijelosti isplatila kredit gornjeg broja a kao dokaz predlaže da se izvrši uvid u potvrdu u privitku. Tužiteljica ĐĐ predlaže da se izvrši uvid u Ugovor o kreditu broj: 3208483675 od dana 22.veljače 2007, zatim uvid u prvotni otplatni plan, knjigovodstvena kartica (pregled uplata po kreditu) i pregled promjena kamatnih stopa. Tužiteljica ĐĐ ističe da na ovom mjestu valja napomenuti kako je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 i dr. od 13.12.2016., Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odluku Vrhovnog suda Revt- 249/2014 od 09.04.2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su tuženici (kreditori) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Dakle, potvrđen je stav iznesen u pravomoćnoj Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i internim aktima tuženika, a o kojoj kamati nije pojedinačno pregovarao, niti je imao točne parametre i metodu izračuna tih parametra, a što je ponovno imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, čime je tuženik postupio suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Ergo, a nastavno na odredbu čl. 77.st.2. Ustavnog zakona, pri donošenju novog akta nadležno sudbeno tijelo obvezno je poštivati pravno stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja Ustavne tužbe, pa je i u tom smjeru doneseno i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 576/16 od 3.10.2017., kojom je ukinuta ranija odluka istog suda u vezi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu vezanih za švicarski franak. Dakle, trenutno je u pogledu ništetnosti valutne klauzule aktualno pravno stajalište izraženo u Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom su odbijene su žalbe tuženika,između ostalog i Privredne banke Zagreb d.d. te je u većem dijelu potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 a u bitnome je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1.1.2004.-31.12.2008. godine povrijedio kolektivna prava i interese potrošača, sklapajući ugovore o kreditima i pritom koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima stoji da će se iznos anuiteta u kojem se vraća kredit vezati za švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik u svojstvu trgovca nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Kao dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica ĐĐ predlaže da se izvrši uvid u Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. kao i Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17. Obzirom na navedene odluke, prema tvrdnjama tužiteljice ĐĐ ništetne su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da će se iznos anuiteta u kojima se vraća kredit vezati za švicarski franak, kao i da je iznos zatezne kamate obračunat u tim anuitetima promjenjiv, a da isti ovisi o jednostranoj, netransparentnoj odluci banke, a sve kako slijedi. Tužiteljica ĐĐ ističe da će u prvom redu istaknuti razloge za ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, potom razloge za ništetnost valutne klauzule i konačno, njihov utjecaj na valjanost cjelokupnog Ugovora o kreditu. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe se da kamatna stopa određena Ugovorom o kreditu ( čl.2.) mijenjala se jednostranom odlukom tuženika Zagrebačke banke d.d. odnosno prema njegovom vlastitom nahođenju i netransparentnim kriterijima pa se, shodno tome, o promjeni nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem kao potrošačem, niti se od istog tražila bilo kakva suglasnost. K tome, valja napomenuti kako se na međunarodnom tržištu kamate na valutu švicarskog franka određuju u skladu s kretanjima kamata koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmljivanja (poznat kao LIBOR na CHF). Promjene kamatnih stopa tuženik Zagrebačka banka d.d. nije vršio u skladu s promjenama kretanja LIBOR-a na CHF jer je u vrijeme povećanja kamatne stope LIBOR na CHF bio u padu, što je trebalo utjecati na promjenu kamatne stope na način da je ista trebala biti smanjivana, čak i niža od one koja je ugovorena, a ne povećavana, kako je to činio tuženik Zagrebačka banka d.d., bez opravdanog, razumljivog ili obrazloženog razloga. Razvidno je, dakle, da je takvom odredbom sadržanom u Ugovoru o kreditu potrošač, ovdje tužitelj, de facto dao odobrenje na nepoznate iznose koje je tuženik ovlašten potraživati po netransparentnim kriterijima što je u suprotnosti s odlukom Europskog suda u predmetu REW Vetrieb AG 92/11 toč.53 – kojom je utvrđeno pravo trgovca da jednostranom odlukom izmijeni ugovor, samo ako su modusi i razlozi za promjene već navedeni u ugovoru i samo ako tome korespondira pravo potrošača da raskine ugovor. U odnosu na eventualne prigovore tuženika Zagrebačke banke d.d. ističe se kako prilikom ocjenjivanja valjanosti pojedine odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dovoljno da ista bude jasna, pregledna i razumljiva potrošaču (kao što i je Odluka o promjeni kamatne stope) već mu prilikom stupanja u obvezni pravni odnos moraju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe, kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora (o tome u sudskoj praksi suda EU: predmet C-26/13 Đ i C-186/16 G); na što je nacionalni sud dužan ex officio paziti ( C-453/10 T, C-618/10 Banco Espanol, C-488/11 GĐ i dr.) U pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljica ĐĐ ističe do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje je ona bila dužna plaćati tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., došlo je i zbog znatnog porasta tečaja CHF u kojoj valuti je određen anuitet, u odnosu na vrijednost kune u kojoj je vršeno plaćanje. Posebno se napominje kako tuženik Zagrebačka banka d.d. sa tužiteljicom ĐĐ nije pojedinačno pregovarao o valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Upravo suprotno, tuženik Zagrebačka banka d.d. je tužiteljici ĐĐ prikazao takav ugovor kao najpovoljniji zbog niže kamatne stope, pritom ne ukazavši na rizik zbog izglednosti promjene tečaja švicarskog franka, zbog čega je ugovorna odredba o indeksaciji ugovorne obveze u CHF nepoštena, pa time i ništetna. K tome, ističe se da je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli od strane potrošača bilo potrebno ispitati imajući u vidu cjelokupni ugovor i to na način da potrošač bude u stanju procijeniti sve ekonomske posljedice koje za njega iz takvog ugovora proizlaze. Takav smjer uočen je i u praksi ESP-a- Presudom broj C-119/17 sud je utvrdio kako odredba ugovora o kreditu kojom se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključenja ugovora, podložna ocjeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda. Dakle, nacionalni sud mora utvrditi – moguće nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru te postojanje eventualne značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača. Naime, ovakvo stanje ne predstavlja suštinsku volju ugovornih strana, poglavito tužiteljice ĐĐ, jer je pravno i životno nelogično da bi se ista upustila u takav oblik pravnog posla, kada bi znala da se istim na njega prebacuje sveukupni rizik proizvoda, što bi joj bilo jasno da je bio pravilno informirana. Tužiteljica ĐĐ također napominje da formulacija tuženika Zagrebačke banke d.d. iz čl.2. Ugovora o kreditu : " korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima iznos kredita iz čl.1. i redovitu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (...) obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja(...)" u konkretnom slučaju ne umanjuje odgovornost Kreditora za ugovaranje takve ništetne klauzule iz dva razloga: a) anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a promjenjivu sukladno Odluci Banke- što bi značilo da tuženik nesporno ima izravan utjecaj na visinu anuiteta i može slobodno povisivati i snižavati iznos pojedinog anuiteta (kao što to stoji u čl-6.st.2. Ugovora o kreditu) i b) tečajna lista HNB-a i Banke Kreditora, ovdje tuženika za srednji tečaj CHF na dan, primjerice, 22.08.2011.godine kada je tužiteljica uplatila na ime anuiteta iznos od 2.066,00 kuna, umjesto ugovorenih 1.335,23 kuna – iznosio je identičnih CHF 6,595095 upravo iz razloga što je srednji tečaj komercijalnih banaka i HNB-a identičan, dok tečajna lista komercijalnih banaka za klijente uvijek ima niži kupovni tečaj te viši prodajni tečaj od onog s tečajne liste HNB-a, zbog marže na temelju koje ostvaruju poslovne prihode. Tužiteljica ĐĐ predlaže da se po potrebi saslušaju stranke. Slijedom svega poviše navedenog, prema tvrdnjama tužiteljice ĐĐ dolazi do zaključka da je poviše opisanim nepoštenim odnosno ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju određena cijena novca koji joj je isplaćen. Ergo, imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i stav Suda EU u predmetu C-118/17 (TĐ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019.godine) cijena novca predstavlja bitan element ugovora o kreditu i ista mora biti određena, odnosno odrediva, pa odredbe koje koristi tuženik Zagrebačka banka d.d., a na temelju kojih se cijena određuje prema odluci Banke, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu te prema rastu tečaja švicarskog franka koji tuženik Zagrebačka banka d.d., a još manje tužiteljica ĐĐ, nisu mogli predvidjeti – predstavljaju odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja. U konačnici, prema tvrdnjama tužiteljice ĐĐ budući su ništetne odredbe koje čine bitan sastojak ugovora, ništetan je i cijeli ugovor, pa je svaka strana dužna vratiti ono što je primila na temelju takvog Ugovora. Slijedom svega poviše navedenog, razvidno je da je uslijed primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica ĐĐ bila dužna plaćati, pa je stoga tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. u utuženom razdoblju isplatio ukupni iznos od 117.594,41 kunu dok bi, s obzirom na prvotno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % i iznos glavnice u vrijeme zaključenja, bio dužan isplatiti ukupan iznos od 96.136,56 kune, to je tužiteljica ĐĐ pretplatila tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. ukupan iznos od 21.457,85 kuna, što ne bi bilo slučaj da takve ništetne odredbe nisu postojale u spornom Ugovoru o kreditu. Kao dokaz tome tužiteljica ĐĐ prilaže preliminarni reobračun, prikazan po mjesecima i godinama, a utemeljen na njezinim stvarnim uplatama. Osim navedenog, tužiteljica ĐĐ ističe da prilaže i otplatne planove u kojem je simuliran modalitet otplate kredita, tj. prikazan način na koji bi ona isplaćivala kredit sukladno preuzetoj obvezi, da u istom nisu bile uključene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Za slučaj da se tuženik Zagrebačka banka d.d. protivi ovom izračunu, tužiteljica ĐĐ predlaže da se na tu okolnost izvrši financijsko vještačenje po vještaku financijske struke sa zadaćom vještaku da izračuna pretplatu s osnova promjene kamatnih stopa te pretplatu s osnova tečajne razlike (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu (5,20 %) i tečaj CHF- a na dan isplate kredita, te da vještak sačini izračun pretplate po svakom anuitetu izraženo u kunama. Tužiteljica ĐĐ ujedno pridržava pravo da sukladno odredbama čl. 186.b. ZPP-a naknadno odredi tužbeni zahtjev, sukladno obračunu tužiteljice ĐĐ o kojemu su se stranke usuglasile, odnosno podredno predloženom financijskom vještačenju. Kao dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica ĐĐ predlaže da se izvrši uvid u reobračun kredita, izrađen po tužiteljici ĐĐ kao i uvid u otplatne planove u kojima su isključeni utjecaji ništetnih odredbi, izrađen po tužiteljici ĐĐ. Nadalje predlaže se financijsko vještačenje po vještaku financijsko-računovodstvene struke na okolnost preplaćenog iznosa kredita uz po potrebi obvezivanje tuženika Zagrebačke banke d.d. na dostavu cjelokupne dokumentacije vezane uz kredit po ugovoru broj 3208483675 - potrebne za izradu nalaza i mišljenja. Slijedom svega navedenog, tužiteljica ĐĐ smatra da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti i da je svaka strana dužna vratiti ono što je i primila temeljem takvog ugovora. Podredno, ništetne su odredbe kojima je ugovoreno da visina anuiteta ovisi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja isključivo na temelju odluke tuženika Zagrebačke banke d.d. i tečaja švicarskog franka, stoga tužiteljica ĐĐ predlaže naslovnom sudu da po provedbi odgovarajućeg postupka donese sljedeću presudu: "I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 3208483675 od dana 22. veljače 2007. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, broj ovjere OV-5829/2007, a sklopljen između tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. , sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473 u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka. II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473 da tužiteljici ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročene parnične troškove zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6,54 % godišnje, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana." Podredno, ukoliko naslovni sud ne prihvati poviše izloženi tužbeni zahtjev, to tužiteljica ĐĐ predlaže da sud usvoji sljedeći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: "I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 2. i članku 6. Ugovora o kreditu broj 3208483675 od dana 22. veljače 2007. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, broj ovjere OV-5829/2007, a koje odredbe vezuju iznos kredita za valutu CHF, određuju redovnu kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta. II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. , sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, da tužiteljici ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati sveukupan iznos od 21.457,85 kn ( slovima: dvadeset i jednu tisuću i četiristo pedeset i sedam kuna i osamdeset i pet lipa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15 % godišnje od dana 03. travnja 2007. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje od dana 01.siječnja 2008.godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12 % godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011.godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje od dana 1.srpnja 2016. godine do dana 31.prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41 % godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09 % godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82 % godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54 % godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2019. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na specificirane novčane iznose od dospjeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate odnosno iznos koji će se koje će se specificirati po provedbi financijskog vještačenja, sve u roku od 15 dana. III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. , sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473 da tužiteljici ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6,54 % godišnje, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. U svom odgovoru na tužbu od 16. prosinca 2019. tuženik Zagrebačka banka d.d. je konstatirao da kako je vidljivo iz tužbe, tužiteljica ĐĐ postavlja (i) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 3208483675; te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (ii) deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe u čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3208483675 a koje odredbe vezuju iznos kredita za valutu CHF, određuju redovnu kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta. (iii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 21.457,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. je osporio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ kao neosnovanog, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužiteljica ĐĐ obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Također, tuženik Zagrebačka banka d.d. se protivi svakom eventualnom korištenju privatnog izračuna dostavljenog uz tužbu, kao dokaza glede visine tužbenih zahtjeva, jer je dostavljeni izračun izrađen izvan rubriciranog parničnog postupka, uz primjenu nepoznatih metodologija i od strane osobe u odnosu na koju nisu dostavljeni dokazi da je ovlaštena izrađivati knjigovodstvena vještačenja. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. je iznio prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužiteljice ĐĐ, a dospjeli su prije 4. lipnja 2014. Prema mišljenju tuženika Zagrebačke banke d.d. tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužiteljice ĐĐ, jer tužiteljica ĐĐ nije sudjelovala u tim postupcima, čak niti kao umješač prema odredbi 502 d. ZPP. Tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. nije poznat zakon ili drugi hrvatski propis koji bi omogućavao širenje granica pravomoćnosti presuda iz kolektivne zaštite potrošača na individualne potrošačke sporove. Tužba treće osobe nije mogla prekinuti tijek zastare navodnih tražbina tužiteljice ĐĐ, makar se radilo i o kolektivnoj tužbi. Uostalom,odredba čl. 502 d. ZPP i tamo priznato pravo pojedinih potrošača da se umiješaju u kolektivne sporove i tako za sebe sačuvaju prava, postoji s razlogom. Je li tužiteljica ĐĐ, možda, bila umješač u tim sporovima? Dakako da nije. Tužiteljica ĐĐ osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora. Na tužiteljici ĐĐ je teret dokaza o suprotnome, u smislu odredbe 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica ĐĐ nije dokazala da je potrošač. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da se on protivi svakom budućem uređivanju tužbenog zahtjeva. Određeni tužbeni zahtjev postavlja tužitelj u tužbi, osim u slučaju osnovane stupnjevite tužbe, o čemu ovdje nije riječ. Niti je tužiteljica ĐĐ postavila manifestacijski zahtjev, niti je njezina tužba stupnjevita tužba, pa je nejasno pozivanje tužiteljice ĐĐ u tužbenom zahtjevu na odredbe članka 186 b stavak (3) ZPP-a. Vještačenje je samo dokazno sredstvo. U svakom slučaju, tuženik Zagrebačka banka d.d. prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja tužiteljice ĐĐ. Naime, po mišljenju tuženika Zagrebačke banke d.d., provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik Zagrebačka banka d.d. nije obavijestio tužiteljicu ĐĐ o CHF valutnom riziku, da tužiteljica ĐĐ taj rizik nije razumjela, da je tuženik Zagrebačka banka d.d. nagovarao tužiteljicu ĐĐ na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno, da tuženik Zagrebačka banka d.d. nije tužiteljicu ĐĐ informirao o parametrima izmjene kamatne stope, da tužiteljica ĐĐ nije razumjela mehanizme izmjene kamatne stope, da je tužiteljica ĐĐ namjerno dovedena u zabludu kako u pogledu CHF valute, tako i u pogledu izmjene kamatne stope. Tuženik Zagrebačka banka d.d. daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku. Tako se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, iz prometa po kreditu nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, pa u slučaju da tužiteljica ĐĐ ne dokaže da je iste platio, tuženik Zagrebačka banka d.d. pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Kao dokaz navedenih tvrdnji tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže da se izvrši uvid u promet po kreditu. Naglašava se da osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Naglašava se da takvo stanovište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3176/2007 od 6. svibnja 2010. gdje se između ostaloga navodi: „….U osporenoj drugostupanjskoj presudi, u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska, nadležni sud ne smatra odlučnom činjenicu da je na strani tuženice objektivno došlo do stjecanja bez osnove, iako tu činjenicu niti ne negira, međutim, odlučnim za presuđenje smatra to što tužbeni zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje, a to je u konkretnom slučaju, u pogledu utrošene električne energije, pravna osoba »J.« d.o.o., a ne fizička osoba I. K., naznačena kao tužitelj. Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“ Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik Zagrebačka banka d.d. stekao korist bez osnove, na teret tužiteljice ĐĐ, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužiteljice ĐĐ, odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ u dijelu u kojem tužiteljica ĐĐ nije plaćala dospjele anuitete. Potom se tuženik Zagrebačka banka d.d. referira u odnosu na ništetnost cijelog ugovora te se naglašava da zaključak tužiteljice ĐĐ o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, prema stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Pž-6632/2017 (str. 51.), ne dolazi u obzir: „Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 1172/2018, također potvrđuje gornji stav: „U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (. . .) Tu odredbu je ovaj sud protumačio i primijenio na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ Ostali deklaratorni tužbeni zahtjevi po mišljenju tuženika Zagrebačke banke d.d. neuredni su i neodređeni, stoga nepodobni za raspravljanje. Sudska praksa ima jasan stav o sadržaju pravne zaštite koju tužiteljica ĐĐ traži. Dodatno, zahtjevi nisu obrazloženi u odnosu prema tužitelju, već se iscrpljuju u prepričavanju načelnih utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača, koje se odnose na apstraktnog potrošača. Tužiteljica ĐĐ ako uopće jest potrošač, svakako nije apstraktan potrošač. Što se tiće činjenica tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornih zahtjeva. Ni slova o tome kako je tužiteljica ĐĐ došla do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. O ovome pitanju također nema dokaza uz tužbu. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenično tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik Zagrebačka banka d.d. stekao neku korist bez osnove na teret tužiteljice ĐĐ u iznosu od 21.457,85 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužiteljice ĐĐ, odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik Zagrebačka banka d.d. drži kako kolektivna tužba na koju se tužiteljica ĐĐ poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretne tužiteljice, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužiteljica ĐĐ nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužiteljice ĐĐ usmjerena na ostvarenje njezinih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22 EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog direktive"). Dakle. Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usk1ađenog s Direktivom. Tuženik Zagrebačka banka d.d. pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom". pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive.s Dakle, Europska komisija ne predlaže retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske koju tuženik Zagrebačka banka d.d. inače pobija ustavnom tužbom, tuženik Zagrebačka banka d.d. drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. U nedostatku zakonskog propisa, suditi kako radnja treće osobe - tužbe udruge za zaštitu potrošača - predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika Zagrebačke banka d.d. predstavlja arbitramo "stvaranje novih", odnosno "nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik Zagrebačka banka d.d. smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule, naglašava se da tužiteljica ĐĐ je upoznata s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 18 P Ugovora gdje se navodi: "pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ... ovog Ugovora". Naglašava se da valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF, Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik Zagrebačka banka d.d. želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Cguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Kao dokaz navedenih tvrdnji tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže da se izvrši uvid u izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke ĐĐH od 24. veljače 2000. i od 19. veljače 2004. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika. Prema tvrdnjama tuženika Zagrebačke banke d.d. iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik Zagrebačka banka d.d. u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Cguvernera Švicarske narodne banke, tuženik Zagrebačka banka d.d. je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske broj PŽ- 7129/2013 (sada broj PŽ-6632/2017), primjerice podnescima tuženika Zagrebačke banke d.d. od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013., te tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je on prilikom sklapanja Ugovora klijentima pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a CĐ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U navedenom smislu tuženik Zagrebačka banka d.d. citira niz novinskih članaka. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača" kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu - uzimanje kredita. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je o navedenoj okolnosti informirao tužiteljicu ĐĐ u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., tuženik Zagrebačka banka d.d. ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: "Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci….nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke . . .. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora ... relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ... " (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. PŽ-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata po prosudbi tuženika Zagrebačke banke d.d. slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik Zagrebačka banka d.d. informirao tužiteljicu ĐĐ o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je on bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik Zagrebačka banka d.d. je destimu1irao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani tuženika Zagrebačke banke d.d. nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je tuženik Zagrebačka banka d.d. imao razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je tuženik Zagrebačka banka d.d. u samom ugovoru upozorio tužiteljicu ĐĐ na valutni rizik. Naime, od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. U prilog navedenom tuženik Zagrebačka banka d.d. se poziva na recentnu praksu Suda Europske Unije tj. na odluku P (C-186/16) u kojem predmetu, sukladno proceduri Suda Europske unije, svoje mišljenje je dao i nezavisni odvjetnik Nils Wahai. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužiteljica ĐĐ nije ničime dokazala da je tuženik Zagrebačka banka d.d. znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da od 1.1.2013. kamata se sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 127/12 - u daljnjem tekstu "ZID ZPK/12") dodana je odredba čl. 11.a, koja je u stavku 1. i 2. propisala sljedeće: "(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). (2) Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane." Naime, uprava tuženika Zagrebačke banka d.d. je na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu ,,OUP /2013"), kojim je implementirala čl. 11.a st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 127/12 u daljnjem tekstu ZID ZPK/12"). Nadalje se navodi da u odredbama poglavlja 3. OUP/2013, naslovljenog "Krediti - načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: "Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabi1nog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita." U odnosu na CHF kredite, navedeno je sljedeće: "U usklađenju Zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijenit će se šestomjesečni LIBOR za CHF." Tuženik Zagrebačka banka d.d. naglašava da je su korisnici kredita o tome ujedno obaviješteni obaviješću od 8.1.2013. Kao dokaz navedene tvrdnje tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže da se izvrši uvid u Obavijest o novostima u utvrđivanju kamatne stope od 8. siječnja 2013. OUP/13. Prema tome, počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. U dokaz navedenog tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže da se izvrši uvid u Obavijest o promjenama kamatne stope nakon 1.1.2013. Počevši od 1.1.2013 kamatna stopa mijenja se u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope - u konkretnom slučaju 7,485 postotnih poena. Prema tome, od 1. siječnja 2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Svaka promjena kamatne stope do 1. siječnja 2013. učinjena je u skladu sa zakonom i ugovorom. Odredbom članka 2. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. Člankom 18. J Ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužiteljica ĐĐ potpisom ugovora potvrdila primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu "OUP /1999"). U odredbi čl. 5.1. OUP /1999 bilo je navedeno: "Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa - op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa." Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba bila je u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine ("Narodne novine" br. 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP /03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 - ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. ("Narodne novine" br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i glasi: "Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga." Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. stavku 1. Ugovora (što je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. "Jednostrana promjenjivost kamatne stope", na koju upire tužiteljica ĐĐ, nema materijalnopravno isti tretman, kao i "promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru" - i to upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. OUP /1999 su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1.1.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope „Visina i promjena kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužit na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara ... , na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative ... itd." Kao dokaz navedenih tvrdnji tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže da se izvrši uvid u OUP /1999, OUP /2011. Zaključno tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužiteljici ĐĐ da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita (list sudskog spisa od broja 12 do 14) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je provedeno financijsko vještačenje od strane angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. dok u svojstvu stranke na ročištu dana 27. kolovoza 2020. je saslušana tužiteljica ĐĐ (list sudskog spisa broj 137 i 138).
4. Uvidom u čl. 1. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita ovaj sud je utvrdio da je tuženik Zagrebačka banka d.d. kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici ĐĐ kao korisnici kredita za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje (u daljnjem tekstu: Kredit) u kunskoj protuvrijednosti od 18.237,21 CHF (slovima: osamnaest tisuća dvjesto trideset sedam švicarskih franaka i dvadeset jedan rapen) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita. Tužiteljica ĐĐ kao korisnica kredita obvezala se iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. Sukladno čl. 2. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 18.237,21 CHF (slovima: osamnaest tisuća dvjesto trideset sedam švicarskih franaka i dvadeset jedan rapen) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20% godišnje (slovima: pet cijelih dvadeset posto), sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa. Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz č1.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%. Sukladno čl. 3. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita rok otplate kredita iznosi 72 (slovima: sedamdeset dva) mjeseci. Rok korištenja kredita iz čl. 1. ovog Ugovora je 6 mjeseci od dana odobrenja kredita, a najkasnije do 22.08.2007. (slovima: dvadeset drugi kolovoza dvije tisuće sedme godine) godine. Tražbina Kreditora po ovom Ugovoru dospijeva najkasnije 01.12.2013. (slovima: prvi prosinca dvije tisuće trinaeste godine) godine. Zatim se u čl. 4. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita navodi da kredit se koristi isplatom na račun prodavatelja ADRIA PA d.o.o. ZA TRGOVINU, broj računa 2500009 – 1101027058. Korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje Kreditor. U čl. 5. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita se navodi da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, model Modus Dynmiqe 1.4 16 V godine proizvodnje 2007. Sukladno čl. 6. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita je ugovoreno da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 295,41 CHF (slovima: dvjesto devedeset pet švicarskih franaka i četrdeset jedan rapen) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovan]a Kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu najranije prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit iskorišten, a najkasnije prvog dana drugog mjeseca od mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Kreditor će dodatno obavijestiti Korisnika kredita o datumu dospijeća prvog anuiteta.
5. Saslušana na ročištu dana 27. kolovoza 2020. tužiteljica ĐĐ je iskazala da njoj je bio potreban kredit za kupnju automobila pa se je obratila tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Odobren joj je kredit te dana 22.2.2007. zaključen je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila koji se nalazi na listu sudskog spisa 12, 13 i 14. Službenica na šalteru banke joj je priopćila da njoj je najpovoljnije da uzme kredit uz valutnu klauzulu vezano uz CHF pa je ona poslušala njezin savjet. Prema kazivanju tužiteljice ĐĐ dat joj je na potpis tipski ugovor tuženika Zagrebačke banke d.d. koji je bio unaprijed pripremljen te je ona otišla kod javnog bilježnika radi solemnizacije. Na konkretnog bilježnika je upućena od same službenice tuženika Zagrebačke banke d.d. Prema tvrdnjama tužiteljice ĐĐ javna bilježnica Marija Grozdanić Dekleva ništa joj nije čitala ili nešto objašnjavala, već je ona samo u njenoj nazočnosti potpisala taj ugovor. Napominje da rok otplate je bio 7 godina, tako da je ona u međuvremenu u cijelosti otplatila taj kredit. Nadalje tužiteljica ĐĐ tvrdi da joj nije pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, a niti je ona tražila nekakva pojašnjenja od bilo koga. Naime, imala je povjerenja u tuženika Zagrebačke banke d.d. Tužiteljica ĐĐ ističe da ona nije bila u mogućnosti pregovarati u vezi bilo čega već joj je ponuđen tipski, tj. već pripremljeni ugovor od strane banke koga je ona mogla ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Nadalje tužiteljica ĐĐ ističe da ona je nekad radila u Croatia osiguranju d.d. Zagreb, Filijala Rijeka i to na radnom mjestu tarifera tj. kontrole zaključenih polica osiguranja. Tužiteljica ĐĐ je ustvrdila da ona ima srednju stručnu spremu ekonomskog smjera i kako je već rekla, provjeravala je već zaključene police osiguranja. Napominje da ona osobno nije komunicirala sa strankama. U vrijeme dok je radila u Croatia osiguranju d.d. prema tvrdnjama tužiteljice ĐĐ ona se nije bavila poduzetništvom, a otvorila je [obrt] 2015., a zatvoren je te iste godine. Imala je još jedan pokušaj 2020. godine te se je pokušala baviti osiguranjem, ali niti taj posao joj nije uspio. Tužiteljica ĐĐ ističe da ona nije imala gotovine te je bila svjesna da ću morati podignuti kredit za kupnju automobila. Odabrala je automobil koji je željela kupiti te za kupnju tog automobila je i zaključila ugovor o kreditu. Nadalje tužiteljica ĐĐ ističe da ona nije od same auto kuće upućena na tuženika Zagrebačke banke d.d., nego je ona sama izabrala tuženika Zagrebačke banke d.d. radi odobrenja kredita. Dakle, mogla je odabrati bilo koju banku, a odabrala je tuženika Zagrebačke banke d.d.. Najprije se je i obratila tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. koji je brzo riješio njezin zahtjev za odobrenjem kredita, tako da nije imala niti potrebe da ide u neke druge banke Nadalje tužiteljica ĐĐ je iskazala da nije uspoređivala ponude drugih banaka u svezi uvjeta kreditiranja te u ono vrijeme kad je zaključen sporni ugovor o kreditu ona je te uvjete doživljavala kao povoljne. Naglašava da je ona i ranije imala sklopljene ugovore o kreditu. Nepoznat joj je pojam valutne klauzule te nije bila svjesna da njezin mjesečni anuitet između ostaloga će ovisiti o tečaju CHF prema HRK na dan plaćanja anuiteta. Prije potpisivanja ugovora o kreditu ona njega uopće nije niti čitala budući je imala povjerenja u banku. Prema kazivanju tužiteljice ĐĐ sve police osiguranja dok je ona radila u Croatia osiguranju d.d., Filijala Rijeka su uvijek bile u domaćoj valuti. Poznat joj je pojam promjenjive kamatne stope što znači da se kamatna stopa može mijenjati, ali joj je potpuno nepoznato na temelju čega je sama banka mijenjala kamatnu stopu. Tužiteljica ĐĐ tvrdi da se sjeća da je periodično dobivala obavijesti banke o promjenama kamatnih stopa. Njezin raniji posao kao tarifera je bio da provjeri da li je u polici stavljena odgovarajuća suma premije, a obzirom na osiguranu svotu i ništa više od navedenog. Na kraju svoga iskaza tužiteljica ĐĐ je iskazala da automobil kojeg je kupila korišten je za njezine osobne potrebe, a pored nje ona bi ga davala na korištenje i svojoj kćerki.
6. U svom nalazu i mišljenju od 9. listopada 2020. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. ističe da je njezin zadatak bio izračunati preplatu s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajne razlike (valutne klauzule) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. i ĐĐ od 22.02.2007. na način da u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja ugovora o kreditu tj. 5,20% p.a. i tečaj CHF na dan isplate kredita, te sačiniti izračun preplate po svakom anuitetu izraženog u kunama. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. opisuje osnovne elemente kredita te se ističe da tužiteljica ĐĐ zaključila je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb dana 22.02.2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675, kreditna partija 7103519457, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke dana 17. 03.2007., posl., broj:
OV-5829/2007 (list 12-14 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) u čl. 1. ugovoreno je da banka stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.237,21 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, b) U čl. 2. ugovoreno je da je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 18.237,21 CHF i redovnu kamatu po stopi koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, c) U čl.3. ugovoren je rok otplate od 72 mjeseca, odnosno najkasnije do. 01.12.2013. godine i d) u čl. 6. ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 295,41 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu, te dospijeva prvog dana u mjesecu. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. daje elemente i metodologiju obračuna. Uvidom u dokument prometi po kreditu/specifikacija uplate (list 22-27 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 22.03.2007. u iznosu od 18.070,84 CHF. Primijenjen srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranici Hrvatske narodne banke na adresi https://www.hnb.hr/temeljne-funkcije/monetarna- politika/tecajna-lista/tecajna-lista koji je na dan 22.03.2007. iznosio 1 CHF = 4,563517 HRK. Prikaz tečajne liste Hrvatske narodne banke br.57 s primjenom na dan 22.03.2007. godine dat u Tabeli br.1. Kao izvor angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. navodi: https: //www.hnb.hr /temeljne- funkcije / monetarna-politika /tecajna-lista /tecajna-lista. Potom temeljem podataka iz dokumenta Efektivna kamatna stopa / Realna godišnja kamatna stopa (list 16-18 spisa) u Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je dala projekciju početnog otplatnog plana kredita. Naglašava se da u izračunu su korišteni sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 18.070,84 CHF, b) početna kamatna stopa = 5,20% p.a. i c) početni tečaj = tečaj na dan isplate = 1 CHF = 4,563517 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Dostava podataka po kreditnoj partiji 7103519457 (list 21 spisa) u Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa i iznosa mjesečnih anuiteta s datumom primjene anuiteta za cijelo razdoblje otplate kredita. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. ističe da datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih anuiteta u izračunu je utvrdila iz dokumenta Prometi po kreditu/specifikacija uplate (list 22-27 spisa). Primijenjene tečajeve za valutu CHF na dan svake uplate angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista Hrvatske narodne banke na internetskoj stranici tuženika
Zagrebačke banke d.d. i to: https://www.hnb.hr/temeljne-funkcije/monetarna- politika/tecajna-lista/tecajna-lista. Navodi se da izračun se odnosi na cijelo razdoblje kredita, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. Kod primijenjene metodologije angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. ističe da promjenom kamatne stope u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Dakle, razlika plaćenog anuiteta u HRK i početnog anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita = razlika kamata CHF po tečaju na dan isplate kredita + razlika otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita + tečajna razlika (razlika između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita. U odnosu na vještačenje na okolnosti iz tužbe angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. ističe da je u izračunu utvrdila činjenicu utjecaja promjene kamatne stope i to samo porasta kamatne stope, te utjecaja promjene tečaja i to samo porasta tečaja, te je u izračunu iskazan pozitivan utjecaj, dok se negativan utjecaj zanemaruje. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. ističe da izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa te preplate s osnova tečajne razlike (valutne klauzule) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. i ĐĐ od 22.02.2007. na način da je u izračunu uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja ugovora o kreditu tj. 5,20% p.a. i tečaj CHF na dan isplate kredita, izračun preplate po svakom anuitetu izraženog u kunama a što je prikazano u Tabeli br. 4. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je utvrdila preplate s osnova promjene kamatnih stopa u ukupnom iznosu od 4.070,69 HRK, te preplate s osnova tečajne razlike (valutne klauzule) u ukupnom iznosu od 16.913,37 HRK po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. i ĐĐ od 22.02.2007. na način da je u izračunu uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja ugovora o kreditu tj. 5,20% p.a. i tečaj CHF na dan isplate kredita. Ukupan iznos preplate anuiteta s osnova promjene kamatnih stopa i tečaja (valutne klauzule) iznosi 20.984,06 HRK. Naglašava se da pojedinačni iznosi preplate s osnova promjene kamatnih stopa specificirani su po mjesecima u stupcu 18, preplate s osnova tečajne razlike (valutne klauzule) specificirani su po mjesecima u stupcu 19, dok je ukupna preplata anuiteta po obje navedene osnove specificirana po mjesecima u stupcu 20 Tabele br. 4. Zaključno angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je utvrdila da po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. i ĐĐ od 22.02.2007., na način da je u izračunu uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja ugovora o kreditu tj. 5,20% p.a. i tečaj CHF na dan isplate kredita, preplate s osnova promjene kamatnih stopa ukupno iznose 4.070,69 HRK, te preplate s osnova tečajne razlike (valutne klauzule) ukupno iznose 16.913,37 HRK, što čini ukupan iznos preplate anuiteta s osnova promjene kamatnih stopa i tečaja (valutne klauzule) od 20.984,06 HRK. Pojedinačni iznosi preplate s osnova promjene kamatnih stopa specificirani su po mjesecima u stupcu 18, preplate s osnova tečajne razlike (valutne klauzule) specificirani su po mjesecima u stupcu 19, dok je ukupna preplata anuiteta po obje navedene osnove specificirana po mjesecima u stupcu 20 Tabele br. 4.
7. U svom podnesku od 19. studenog 2020. tuženik Zagrebačka banka d.d. je ustvrdio da prigovara nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. koja je došla do pogrešnog izračuna jer je na inicijalni otplatni plan primijenila zakonski određenu kamatnu stopu od 3,23% (a ne početno ugovorenu kamatnu stopu). Po prosudbi angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. kako je takav pristup vještaka pogrešan i ne proizlazi iz zadataka određenog od strane suda. Naime, zakonodavac je u članku 11.a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 dalje u tekstu „ZPK“) odredio da u ugovorima o stambenom kreditu (u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koji su sklopljeni uz valutnu klauzulu), kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. Naglašava se da zakonodavac je predvidio takvu „sniženu“ kamatnu stopu samo i isključivo u slučajevima kada je tečaj valute uz koju je vezana glavnica kredita aprecirao za više od 20%. Obzirom da tužiteljica ĐĐ u tužbi zahtjeva da se utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli pa da se samim time ima primijeniti početni tečaj, u slučaju kada bi takav zahtjev bio osnovan (što tuženik Zagrebačka banka d.d. izričito osporava) ne bi bilo aprecijacije tečaja za više od 20% pa samim time tužiteljica ĐĐ ne bi imala pravo na „sniženu“ kamatnu stopu od 3,23% jer samom logikom stvari jedno isključuje drugo.
8. Usmeno saslušana na ročištu dana 16. prosinca 2020. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je istaknula da njezino vještačenje se ne odnosi na stambeni kredit, već na kupnju motornog vozila te ona u početnom otplatnom planu nije primijenila kamatnu stopu od 3,23% godišnje, već onu koja je ugovorena u visini od 5,20% godišnje. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. je istaknula da ukoliko se promatra preplata samo s osnove promjene kamatne stope, tada treba promatrati stupac 18 tabele broj 4 nalaza i mišljenja koji ukupno iznosi 4.070,69 kn.
9. Na ročištu dana 16. prosinca 2020. punomoćnik tužiteljice ĐĐ je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. dok zamjenik punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. je ustvrdio da je to financijsko vještačenje potpuno irelevantno za odluku u predmetu spora i to iz više razloga pa se zato osporava. Naime, iz iskaza tužiteljice ĐĐ i javno dostupnih podataka obrtnog registra prema tvrdnjama tuženika Zagrebačke banke d.d. jasno je da tužiteljica ĐĐ u razdoblju korištenja motornog vozila kupljenog predmetnim kreditom obavljala i obrtničku djelatnost te je stoga nužno zaključiti da je kupljeno motorno vozilo služilo i u svrhu poslovanja obrta. Ukazuje se na odluku suda Europske unije C-498/16 u predmetu Č, iz kojeg proizlazi da i makar djelomično korištenje robe ili usluge koja je nabavljena temeljem spornog ugovora, u poslovne svrhe, odriče korisniku svojstvu potrošača. Nadalje, zamjenik punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. ukazuje na recentnu presudu suda Europske unije u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi da valutna klauzula predmetnog ugovora o kreditu kao odredba koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskog prava uopće ne može biti ocijenjena nepoštenom već zbog isključenja propisanog u čl. I. st. 2. Direktive 93/13. Nadalje niti iz samog iskaza tužiteljice ĐĐ koja iako je ekonomist po struci ugovor o kreditu prije potpisivanja nije pročitala, te nije jasno zbog čega bi bilo koja ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu bila utvrđena ništetnom. Nadalje, zamjenik punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. naglašava da se ostaje kod svih ostalih u dosadašnjem tijeku postupka istaknutih prigovora, uključujući i prigovor očigledne neosnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, kao i neurednosti podredno postavljenog deklaratornog tužbenog zahtjeva. Na upit suda da li tuženik Zagrebačka banka d.d. ima primjedbi na matematički izračun angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. zamjenik punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. nije želio odgovoriti na to pitanje.
10. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. od 9. listopada 2020. zajedno s njezinim usmenim obrazloženjima na ročištu dana 16. prosinca 2020. budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.
11. Na ročištu dana 16. prosinca 2020. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 16. prosinca 2020. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnik tužiteljice ĐĐ u svojoj završnoj riječi predložio je usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice ĐĐ u cijelosti. Naglašava se da tužiteljica ĐĐ u cijelosti osporava na današnjem ročištu iznesene navode tuženika Zagrebačke banke d.d., a posebice u dijelu da bi predmetni auto bio kupljen za obavljanje obrta. Naime iz same činjenice kako je sve i da je obrt obavljan isti otvoren 2015. godine, dok bi predmetni kredit bio u potpunosti i cijelosti otplaćen 2014. godine, a tuženik Zagrebačka banka d.d. nije niti dokazao da bi tužiteljica ĐĐ uopće bila i vlasnica predmetnog vozila 2015. godine ili da bi isti koristila za obavljanje bilo kakve djelatnosti za koje postoji i čitav niz knjigovodstvenih propisa i ostalih zakona koje određuju predmetnu materiju. U svojoj završnoj riječi zamjenik punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice ĐĐ u cijelosti kao neosnovanog. Posebno se naglašava da za ocjenu namjere kupljenog automobila potpuno je nebitno kada je kredit otplaćen već je jedino bitno da iz iskaza tužiteljice ĐĐ svakako proizlazi mogućnost da je ona predmetno motorno vozilo koristila i za potrebe svojeg obrta.
12. Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1434/2019-18 od 21. siječnja 2021. je odlučeno: „I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 3208483675 od dana 22. veljače 2007. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, broj ovjere OV-5829/2007, a sklopljen između tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473 u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka. II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz [adresa] (čiji je OIB: 92963223473) da tužiteljici ĐĐ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.254,14 kn (slovima: osam tisuća dvjesto pedeset i četiri kune te četrnaest lipa) i to u roku od 15 dana, dok se tužiteljica ĐĐ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.“ U obrazloženju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1434/2019-18 od 21. siječnja 2021. se između ostaloga navodi: „....Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak je utjecala i jedna odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014- 2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U- III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Zagrebačka banka d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na euro, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i euro između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na euro fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice ĐĐ. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica ĐĐ nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita budući joj je tuženik Zagrebačka banka d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita je bila samo za tužiteljicu ĐĐ, a ne i za tuženika Zagrebačke banka d.d. iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. Sukladno navedenom Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak. Takav pravni stav potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. te se između ostaloga navodi: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske je tom odlukom dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. između ostaloga ističe: ". ...„22. Ustavni sud također ocjenjuje da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi definiranoj člankom 116. stavkom 1. Ustava, iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).... 25. U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača...“ Identično navodi Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svome rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. gdje se između tvrdi: "Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba s time da sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Sukladno navedenom po prosudbi ovoga suda neosnovan je istaknuti prigovor zastare deklaratornog tužbenog zahtjeva tužiteljice ĐĐ radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita. Istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije koje iznosi tuženik Zagrebačka banka d.d. jer navodno nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio je neosnovan. Radi se očito o paušalnom prigovoru budući sam tuženik Zagrebačka banka d.d. nije niti naveo koje konkretne uplate su njemu sada sporne. Naime, ukoliko je i bilo nekih uplata anuiteta u svezi otplate po zaključenom ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita koje nije uplatila tužiteljica ĐĐ nego netko drugi očito je da su isti plaćeni u ime i za račun tužiteljice ĐĐ. Uostalom takve eventualne uplate tuženik Zagrebačka banka d.d. je uredno bez ikakvih primjedbi i zaprimio uopće ne smatrajući da je primio taj novčani iznos bez pravne osnove. Iz sadržaja ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita po prosudbi ovoga suda evidentno je da se radi o potrošačkom ugovoru te tuženik Zagrebačka banka d.d., na kome je teret dokaza tvrdnji koje on sam iznosi, ničim nije dokazao da bi navodno osobni automobil koji je kupljen temeljem zaključenog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita bio korišten od strane tužiteljice ĐĐ za potrebe obavljanja njezinog obrta. Dakle, tužiteljica ĐĐ u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača je očito kao fizička osoba zaključila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita i očito je djelovala na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Osim toga sukladno čl. 3. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita ugovoren krajnji rok otplate je bio najkasnije do 1.12.2013., a zadnju ratu anuiteta tužiteljica ĐĐ je platila 6. lipnja 2013. Iz priloženih izvadaka iz obrtnog registra koje je dostavio tuženik Zagrebačka banka d.d. (list sudskog spisa broj 127 i 128) razvidno je da tužiteljica ĐĐ je obrt za čišćenje pod nazivom [obrt] osnovala 20.5.2015., a odjavila ga je već 27.7.2015. dok obrt za savjetovanje pod nazivom [obrt] tužiteljica ĐĐ je osnovala 4. ožujka 2020., a odjavila ga je već 11. svibnja 2020. Ovaj sud prihvaća kao točnu tvrdnju tuženika Zagrebačke banka d.d. da od 1.1.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Zagrebačka banka d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Zagrebačka banka d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka. Nadalje valja naglasiti da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutne klauzule uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice ĐĐ kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Zagrebačke banka d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice ĐĐ na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetne odredbe naplaćeno. Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Po prosudbi ovoga suda odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi su svakako bitni sastojci ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini njegov bitni sastojak. Primjera radi Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Gzz-105/2002 i Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. između ostaloga navodi: "...Naime, iako je odredbom čl. 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) predviđena djelomična ništavost neke ugovorne odredbe, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim dijela ugovorene odredbe o cijeni kada bi se prihvatio, sporni ugovori ne bi mogli opstati, već bi to imalo za posljedicu ništavosti cijelog ugovora, a što se ovdje ne traži...." Identičan je stav Suda Europske unije u predmetu C-118/17 (TĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019.godine) gdje u točki 52. presude zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. Prethodno je u točki 48. iste presude dodatno pojašnjeno kako se radi o ugovornim odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora o zajmu, obuhvaćene čl. 4. stavkom 2. Direktive 93/13, pri čemu se neće ocjenjivati njihova nepoštenost samo ako nacionalni sud smatra da ih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sastavio jasno i razumljivo. Iz svih prethodno navedenih razloga ovaj sud je našao osnovanim prvo postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ prema odredbi čl. 188. st. 2. osnovanim, pa je utvrdio da su je cijelosti ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom 1. Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Dakle, sukladno citiranoj odredbi prvostupanjski sud kad prihvati prvi od eventualno istaknutih zahtjeva o ostalim zahtjevima ne odlučuje. U navedenom smislu se je očitovao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svome rješenju poslovni broj Rev-760/2008 od 11.11.2009. Naime, tužiteljica ĐĐ u ovoj parnici je zatražila da za slučaj da sud ocijeni da je neosnovano njezino traženje da se cijeli ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita proglasi ništetnim, tada je potrebno odlučiti da li su ništetne i bez pravnog učinka samo pojedinačne odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita kao i radi isplate onih novčanih iznosa koje je tuženik Zagrebačka banka d.d. stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a sve sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. ......“
13. Protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1434/2019-18 od 21. siječnja 2021. tuženik Zagrebačka banka d.d. je uložio žalbu te je rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-497/2021-3 od 23. listopada 2024. prihvaćena žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. te je ukinuta presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1343/2019-18 od 21. siječnja 2021. te je taj predmet vraćen ovome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-497/2021-3 od 23. listopada 2024. se između ostaloga navod: „....Prema odredbama čl. 1065. i čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. Čl. 87. i 102. ZOO-a izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa te se iz navedenog može zaključiti da je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice usmjerenog na ništetnost cijelog ugovora, imao pogrešan pravni pristup predmetu spora slijedom čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da istoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju povredu ukazuje tuženik. Kako je u konkretnom slučaju među strankama sporna eventualna ništetna zaštitna (valutna) klauzula i način obračuna kamata temeljem predmetnog ugovora, to ne znači da su se stekli uvjeti za utvrđenje da je ništetan cijeli ugovor, već je sud trebao pravilnim pravnim pristupom predmetu spora raspravljanje u ovom predmetu usmjeriti na drugo postavljeni, odnosno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a što nije učinio zbog čega je činjenično stanje u ovom sporu pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se slijedom toga ne može ispitati ni pravilnost materijalnog prava, a niti su se stoga stekli uvjeti za preinačavanje prvostupanjske presude od strane drugostupanjskog suda. Slijedom navedenog temeljem čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao izreci, a u nastavku postupka prvostupanjski će sud pravilnim pravnim pristupom predmetu spora dopuniti činjenično stanje i raspraviti sporna pitanja na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem i žalbom tuženika, pa će potom pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužiteljice. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka time da će sud sukladno čl. 166. st. 3. ZPP-a o troškovima odlučiti u konačnoj odluci pa i o troškovima sastava ove žalbe....“ Potom je ovaj parnični spis dobio novi poslovni broj P-1752/2024.
14. Na ročištu dana 5. prosinca 2024. punomoćnik tužiteljice ĐĐ je predao sudu i punomoćniku tuženika Zagrebačke banke d.d. podnesak tužiteljice ĐĐ kojim se usklađuje tužbenog zahtjeva. Naime, umjesto kuna pojedini novčani iznosi su preračunati u eure. Ističe se da tužiteljica ĐĐ i dalje ustraje kod objektivne eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva kako je to navedeno u tužbi tužiteljice ĐĐ od 04.06.2019. Tek nakon što se pravomoćno odluči o prvo postavljenom tužbenom zahtjevu o ništetnosti cijelog spornog ugovora o kreditu onda treba odlučiti o drugom tužbenom zahtjevu kako je to specificirano u današnjem podnesku i to pod uvjetom ukoliko se prvo postavljeni tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Također se ističe da je tužiteljica ĐĐ zaprimila podnesak tuženika Zagrebačke banke d.d. od 21.11.2024. te ne traži neki dodatni rok za očitovanje na isti. Punomoćnik tuženika Zagrebačke banke d.d. je konstatirao da je tek danas zaprimio podnesak tužiteljice ĐĐ kojim ona usklađuje svoj eventualni tužbeni zahtjev. Međutim, naglašava se da tuženik Zagrebačka banka d.d. također ne traži neki dodatni rok za očitovanje na navedeni podnesak tužiteljice ĐĐ ali se tuženik Zagrebačka banka d.d. protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Na ročištu dana 5. prosinca 2024. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 5. prosinca 2024. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnik tužiteljice ĐĐ je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti budući je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Podredno ukoliko se taj tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan onda treba prihvatiti eventualni tužbeni zahtjev kako je to precizirano u podnesku koji je predan na ročištu dana 5. prosnca 2024. Punomoćnik tuženika Zagrebačke banke d.d. je predložio odbijanje kako prvo postavljenog tužbenog zahtjeva, a iz razloga koji su detaljno obrazloženi u podnesku tuženika Zagrebačke banke d.d. od 21.11.2024. Također neosnovan je i eventualni postavljeni tužbeni zahtjev.
15. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ je osnovan u cijelosti.
16. Po prosudbi ovoga suda u podnesku tužiteljice ĐĐ predanom na ročištu dana 5. prosinca 2024. nije došlo niti do kakve preinake tužbenog zahtjeva nego samo su kod eventualnog tužbenog zahtjeva kunski iznosi preračunati u eure. Nadalje, umjesto utvrđenja da je u cijelosti ništeten ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita u podnesku tužiteljice ĐĐ od 5. prosinca 2024. traži se utvrđenje ništetnosti samo čl. 2. i 6. toga ugovora što faktično predstavlja smanjenje, a ne povećanje tužbenog zahtjeva. Radi se o objektivnoj eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva tako kada je ovaj prvostupanjski sud prihvatio prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ te utvrdio da je u cijelosti ništetan ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita nije niti mogao odlučivati o drugo postavljenom tužbenom zahtjevu radi isplate novčanog iznosa zbog preplaćenih novčanih iznosa s osnova tečajnih razlika te s osnove jednostrane promijene kamatne stope od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. Ukoliko je viši sud smatrao da nije trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ radi utvrđenja ništetnosti u cijelosti ugovora o kreditu onda je neizostavno trebao preinačiti presudu prvostupanjskog suda i odbiti takav tužbeni zahtjev. Viši sud u obrazloženju svoga rješenja poslovni broj Gž-497/2021-3 od 23. listopada 2024. nije dao nikakve argumente zbog čega se ne slaže s prvostupanjskim sudom odnosno on sam očito niti nema nikakav pravni stav već čeka da se o tome izjasni Vrhovni sud Republike Hrvatske koji o tome još uvijek nije zauzeo svoje pravno mišljenje. Štoviše opreza radi ovaj prvostupanjski sud je čak i proveo financijsko vještačenje odnosno sve dokaze koje su same stranke predložile. Koje to činjenice ovaj sud nije utvrdio iako ih je mogao utvrditi iz spisa odnosno koje je činjenice ovaj sud pogrešno utvrdio i kako ih je ispravno trebalo utvrditi viši sud uopće ne navodi. Uzgred valja naglasiti da prema čl. 373.a ZPP-a pod pretpostavkom da prvostupanjski sud neke bitne činjenice nije utvrdio iako iste postoje ili ih je pogrešno utvrdio iste je mogao utvrditi i sam viši sud čak i pod hipotetičkom pretpostavkom da je prvostupanjski sud učini bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U smislu čl. 375. st. 4. ZPP-a ovaj prvostupanjski sud nije dobio nikakvu uputu koje radnje prvostupanjski sud treba izvesti u ponovnom postupku i niti je za to viši sud dao razloge, a niti viši sud uopće tvrdi da neke dokaze bi ovaj prvostupanjski sud trebao provesti po službenoj dužnosti iako ih same stranke ne predlažu budući su ispunjene pretpostavke iz čl. 7. ZPP-a. Štoviše niti same stranke nisu imale nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga kako na ročištu dana 16. prosinca 2020. kada je prvi puta zaključena glavna rasprava u ovom predmetu tako niti na ročištu dana 5. prosinca 2024. Dakle, ovaj sud ostaje kod svoje argumentacije da je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita u cijelosti ništetan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. Budući je tužiteljica ĐĐ svojim podneskom od 5. prosinca 2024. tražila utvrđenje ništetnosti samo čl. 2. i 6. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita to je sukladno takvom tužbenom zahtjevu i donesena odluka ovoga suda. Uzgred govoreći ako se izbace zbog ništetnosti odredbe čl. 2. i 6. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita ovome sudu je nejasno kako bi se trebao protumačiti taj ugovor koji bi bio ipak valjan i bez tih odredbi za koje bi se konstatirao da su nebitne. Suprotno navodima višega suda kod takve odluke ovoga prvostupanjskog suda ne postoji pravna mogućnost da se ovaj sud usmjeri na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev budući prema čl. 188. st. 2. ZPP-a tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Dakle, budući je ovaj prvostupanjski sud prihvatio kao osnovan prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ radi utvrđenja ništetnosti čl. 2. i 6. ugovora o kreditu onda više ne može odlučivati o drugo postavljenom eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu. Zaključno ovaj prvostupanjski sud ostaje kod svojih razloga iznesenih u obrazloženju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1434/2019-18 od 21. siječnja 2021. Ukoliko je takav pravni stav ovoga prvostupanjskog suda pogrešan onda se radi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava kada je viši sud trebao preinačiti prvostupanjsku presudu i sam meritorno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice ĐĐ radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208483675 od 22. veljače 2007. između Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i ĐĐ, kao korisnice kredita te potom vratiti ovaj parnični spis prvostupanjskom sudu kako bi se odlučilo o onom drugom eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu. Po mišljenju ovoga prvostupanjskog suda da li je neki ugovor ništetan ili nije ništetan je isključivo pravno pitanje te je nejasno koji su to još dodatni uvjeti koji bi se morali ispuniti kako bi o tome svoj pravni stav donio viši sud. Naime, u smislu čl. 2. st. 2. ZPP-a sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan te sukladno čl. 366.a ZPP-a prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput.
17. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužiteljici ĐĐ je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicima i to: 1) za sastav tužbe tužiteljice ĐĐ od 4.6.2019. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 €, 2) za sastave podnesaka tužiteljice ĐĐ od 24.8.2020. i 5.12.2024. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka, 3) za pristup ročištu punomoćnika tužiteljice ĐĐ dana **.**.2019. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toć. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 € i 4) za pristupe ročištima punomoćnika tužiteljice ĐĐ dana **.**.2020., **.**.2020. i **.**.2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 1.300,00 €. Navedeni iznos valja još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 325,00 € tako da su ukupni odvjetnički troškovi zastupanja tužiteljice Nene Zubović 1.625,00 €. Nadalje tužiteljici ĐĐ je priznat i trošak sudske pristojbe na njezinu tužbu od 4.6.2019. u iznosu od 74,93 € kao i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 €. Također tom iznosu valja još pribrojiti i trošak sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1343/2019-18 od 21. siječnja 2020. u iznosu od 74,93 €. Tužiteljici ĐĐ nije priznat zatraženi trošak sastava njezinog podneska od 19.10.2020. u kome navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. Naime, sud je prilikom samog određivanja financijskog vještačenja odredio da će se smatrati da ukoliko izostane očitovanje stranka u roku od 15 dana od dana primitka nalaza i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo GĐH dipl. oec. smatrati će se da one nemaju primjedbi na dostavljeni im nalaz i mišljenje. Iz navedenih razloga tužiteljici ĐĐ je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.973,94 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.
U Rijeci 21. siječnja 2021.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. tužiteljice ĐĐ i
- pun. tuženika Zagrebačke banka d.d.
