Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-5/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helena Vlahov Kozomara članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stanić & Zrno j.t.d., Osijek, Ulica kardinala Alojzija Stepinca 10, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-634/2023-6 od 6. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-634/2023-6 od 6. studenog 2023. potvrđuje u točki I i II izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i rješenje Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-634/2023-6 od 6. studenog 2023. potvrđuje u točki I i II izreke.

Obrazloženje

Citiranom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3208891782/07 od 17. travnja 2007. godine, koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod brojem OV-6290/07 dana 18. travnja 2007. godine, sklopljen između tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića br. 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužitelja GC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.465,23 eur/18.574,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 28,24 eur / 212,77 kn. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, točkom II naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.611,90 eur / 12.144,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je točkom III rješenja zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbijen.

2. Protiv citirane presude u točki I i II izreke te rješenja u točki I i II izreke žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda i rješenje preinače, podredno presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu odbiti i pobijane odluke potvrditi.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnih citiranih odredbi Ugovora te zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 2.465,23 eur/18.574,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama, radi povrata stečenog temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 17. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 15.089,31 CHF uz rok otplate od 84 jednaka mjesečna anuiteta sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom i da je tužitelj ovaj kredit u međuvremenu otplatio.

7. Utvrđuje da se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao tužitelja, protiv više banaka, između ostalih, i tuženika, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, te presuda Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. tako da sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplate kredita došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova koja je predmet ovog postupka, odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka, odnosno porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u razdoblju otplate kredita značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

8. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrđuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

9. Sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome ništetna jer da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita, kao potrošača, o važnim činjenicama, odnosno općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu. Stoga da je navedena ugovorna odredba kojom se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući tu odredbu predmetnog Ugovora prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je ona za tužitelja, kao prosječnog klijenta banke, nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF pa da su te odredbe nepoštene i ništetne, čime je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82., i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). S obzirom na utvrđenja iz citiranih odluka zaključuje da pravomoćna presuda iz spora kolektivne pravne zaštite ima izravan učinak i obvezuje sud te analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te obvezuje tuženika isplatiti mu utuženi iznos.

10. Prigovor zastare smatra neosnovanim utvrđujući da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) tako da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva ponovo počinje teći pravomoćnošću te presude. Kako je tužitelj predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe 11. svibnja 2022.. to zaključuje da je postupak pokrenut unutar zastarnog roka od 5 godina.

11. Slijedom navedenog, tužitelj da ima pravo potraživati od tuženika neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s čl. 323. i čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a. Na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Tonki Vulić, prvostupanjski sud utvrđuje da je preplaćen iznos od ukupno 2.465,23 eur/18.574,28 kn (za razdoblje u kojem je tečaj u odnosu na dan isplate bio viši), pa obvezuje tuženika da tužitelju isplati navedeni iznos. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

12. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, niti je ostvarena neka od drugih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

12.1. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika da sud prvog stupnja nije bio mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku valja odgovoriti da su ti navodi neosnovani. Sud prvog stupnja iz sadržaja Ugovora o kreditu utvrđuje da su u čl. 16. stranke ugovorile nadležnost suda prema sjedištu banke, odnosno njene podružnice (izberivu), pa kako je Ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Osijeku to je tužitelj tužbu podnio mjesno nadležnom Općinskom sudu u Osijeku ali je predmet temeljem rješenja Predsjednika Županijskog suda u Osijeku br. Su-223/2023 od 14. lipnja 2023. dodijeljen u rad Općinskom sudu u Đakovu. Stoga su protivne tvrdnje tuženika neosnovane.

13. Suprotno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice relevantne za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja te pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbe ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa. Tvrdnje tuženika da je ugovaranjem valutne klauzule postupao sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a nisu osnovane jer je ugovaranjem nerazumljivih i nepoštenih ugovornih odredbi na štetu potrošača stekao bez osnove utuženi iznos pa je isti u obvezi vratiti.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelj nije dokazao da bi imao status potrošač valja odgovoriti da je u predmetnom Ugovoru o kreditu, koji je sklopio tužitelj kao fizička osoba navedena namjena za kupnju motornog vozila, a tuženik nije tvrdio niti predlagao dokaze na okolnost da bi motocikl bio korišten u neke druge svrhe, a ne za osobne potrebe tužitelja. Naime, tuženik osim paušalnih tvrdnji da tužitelj nema status potrošača nije tvrdio da bi tužitelj vozilo koristio za neku poslovnu ili poduzetničku aktivnost, pa stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/03 ima status potrošača, kojom odredbom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Žalbeni navodi tuženika kojima ustraje kod tvrdnji iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka u odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja, jer da su uz tužitelja evidentirani i drugi platitelji (njegova supruga), nisu osnovani jer je tužitelj izvršio ugovornu obvezu uplate mjesečnih anuiteta, a okolnost da li su pojedine uplate izvršene osobno od strane tužitelja ili treće osobe nije odlučena, budući su nesporno izvršene na ime obveze tužitelja iz predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je uz ostale banke i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći pri tome nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je konačno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je na taj način postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno odredbi čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

17. Neosnovane su i daljnje tvrdnje da bi u svakom pojedinačnom postupku kod individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača trebalo preispitivati poštenje spornih odredbi ugovora, s obzirom na direktni učinak presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Pri tome se pravilno sud prvog stupnja poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a. Dakle, navedenim zakonskim odredbama propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

19. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Tuženik je na okolnost obaviještenosti tužitelja o odredbama ugovora predložio dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je proveden iz kojeg sud utvrđuje da je od strane autokuće u kojoj je pronašao motocikl upućen kod tuženika, jer su imali poslovnu suradnju. Nakon određenog vremena pozvan je da mu je odobren kredit radi potpisa Ugovora kada mu je rečeno da je u valuti CHF jer da je takav najpovoljniji, zbog čega je na isti pristao.

20. Naime, ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

21. Tuženik se u žalbi neosnovano poziva na odluke suda EU uz tvrdnje kako je predmetna ugovorna odredba isključena od ispitivanja poštenosti jer ne podliježe odredbama Direktive EZ- 93/13. Točno je da se Direktiva ne primjenjuje na konkretan ugovor o kreditu budući je isti sklopljen prije stupanja RH-a Uniji (C-567/2020), međutim sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive već je u okviru nacionalnog prava ocjenjivao nepoštenost ugovorne odredbe te pravilno utvrdio kako se o istoj nije pregovaralo te da odredba kao nerazumljiva i nepoštena uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima stranaka na štetu potrošača.

22. Iz navedenog proizlazi da tuženik nije dokazao u ovom postupku da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te date obavijesti o rizicima i posljedicama tih odredbi, koje su od utjecaja na visinu njegove novčane obveze tijekom trajanja ugovora pa da bi unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora.

23. Tuženik i u žalbi ustraje kod tvrdnji da nije ugovoren kredit sa fiksnim tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje takve odredbe utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onog što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno razlika između početnog odnosa valute kune i CHF i iznosa obračunatih i otplaćenih u skladu s naknadnim izmjenama tečaja (u razdoblju u kojem je tečaj bio viši u odnosu na dan isplate kredita).

24. Protivno tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja cijenio neosnovanim i prigovor zastare istaknut po tuženiku. U odnosu na navedeno valja odgovoriti da je podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača od 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tako da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, u odnosu na odredbu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula od 14. lipnja 2018., pa kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 11. svibnja 2022., a odnosi se na restitucijski zahtjev po osnovi valutne klauzule, to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a. Nisu osnovani niti navodi o zastoju tijeka zateznih kamata osnovnom Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" 83/20). Odredbe ovog Zakona odnose se na zastoj tijeka zateznih kamata za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed Covid19 samo u odnosu na ovršne i stečajne, a ne i na parnične postupke.

25. Kako je ugovor sačinjen od strane tuženika i sadržaj istog predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi te platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, daljnjom primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

26. Kako je tužitelj uspio u sporu osim u odnosu na neznatni dio zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to mu je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife odmjerio troškove na ime zastupanja, sudskih pristojbi i vještačenja, dok je zahtjev tuženika odbio kao neosnovan.

27. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku, dok troškovi tužitelja za sastav odgovora na tužbu nisu bili potrebni ( čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 5 ZPP-a.)

28. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. točka 2 ZPP-a odlučeno je kao u izreci. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke i rješenje u točki III izreke kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

U Rijeci 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak