Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1081/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Penavić, odvjetnica u Gospiću, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9726/21-41 od 6. studenog 2023. i dopunske presude poslovni broj P-9726/2021-47 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9726/21-41 od 6. studenog 2023.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. izjavljena protiv dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9726/2021-47 od 15. studenog 2024. kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 056-50-4413231 sklopljenog i potvrđenog 24. rujna 2007. pred Javnim bilježnikom Marijom Baković pod brojem OV-37328/07 između tužitelja IC kao korisnika kredita i tužene kao kreditora kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na vraćanje iznosa kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te kao takva ne proizvodi pravne učinke (stavak I. izreke). Nadalje, utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. st. 1. navedenog Ugovora kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tužene te kao takva ne proizvodi pravne učinke (stavak II. izreke), te se nalaže tuženoj platiti tužitelju s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja 5.567,24 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke) kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.275,06 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 7. studenog 2023. do isplate (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj se u cijelosti protivi iznesenim žalbenim navodima te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tužene izjavljena protiv presude nije osnovana.

5. Dopunskom presudom od 15. studenog 2024. odbija se zahtjev tužitelja IC za isplatu iznosa od 470,41 EUR sa zateznim kamatama kao neosnovanim.

6. Protiv dopunske presude žali se tuženik ne navodeći zakonom određene razloge za žalbu i bez prijedloga o sadržaju odluke suda drugoga stupnja time da iz sadržaja žalbe proizlazi da njome tužena predlaže donesti dopunsko rješenje o troškovima parničnog postupka.

7. Žalba tužene izjavljena protiv dopunske presude nije dopuštena.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 056-50-4413231 sklopljenog 24. rujna 2007. i to odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi istom bilo povrijeđeno pravo tužene na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U odnosu na prigovor tužene o povredi prava na pravično suđenje s aspekta prava na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"), valja istaći da svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tužena tijekom postupka bila zastupana po punomoćnicima-odvjetnicima te je bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tužene kao i zanemarivanje dokaza predloženih od strane tužene koje je sud prvoga stupnja proveo, valja istaći da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud.

10. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP na koju ukazuje tužena, kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

11. Naime, tužena u žalbi pobija primjenjivost čl. 502.c ZPP i direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, ističući da se u konkretnom slučaju može primijeniti isključivo odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/2007).

12. Međutim, navedena odredba je također propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

13. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

14. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st.4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

15. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. ZPP, jer je tužitelj djelomično povukao tužbu čemu se tužena protivila, a sud da je propustio odlučiti o tome, valja istaći da ista nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude jer je o tome dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno dopunskom presudom o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

16. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

17. Nadalje, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Među strankama nije sporno da je tužena, kao kreditor odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.844,08 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita za kupnju rabljenog vozila, da je ugovorena godišnja kamatna stopa od 5,95% koja je promjenjiva te da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta. Nije sporno niti da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjanja u više navrata, kao i da je rastao tečaj CHF, kao i kamatna stopa.

19. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (sadržanih u čl. 7. st.1. i čl. 2. st. 1. navedenog Ugovora o kreditu), te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018., slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka.

20. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, sud prvoga stupnja u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan je utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi ako je tužena predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u smislu razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, a posebice u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

22. Međutim, tužena je tijekom postupka odustala od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka OC zaposlenice banke, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženom niti o jednoj odredbi Ugovora niti ga je itko upozorio na narav, rizike i posljedice osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze, stoga su žalbeni navodi tužene da je pitanje ništetnosti valutne klauzule ostalo nedokazano neosnovani.

23. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule.

24. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502. c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima(NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

25. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je regulirano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

26. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništavih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,95% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

28. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 24. rujna 2007. bio na snazi ZZP/2007 koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

29. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 24. rujna 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

30. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženoj po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.057.05 EUR-a a po osnovi valutne klauzule iznos od 4.510,19 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju te iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

32. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

33. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 25. veljače 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

U odnosu na dopunsku presudu

34. Što se tiče žalbe tužene izjavljene protiv dopunske presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 470,41 EUR-a sa zateznim kamatama tužena nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv navedene presude slijedom čega je njezinu žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu sukladno odredbi čl. 366 ZPP.

35. Pri tome valja istaći da navedena žalba sadržajno ukazuje na potrebu donošenja dopunskog rješenja o troškovima postupka o čemu je sud prvoga stupnja odlučio posebnim rješenjem poslovni broj P-9726/2021-49 od 6. prosinca 2024.

U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka

36. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu tako i po visini (čl. 154. st. 155. i čl. 154. st. 5. ZPP) jer tužitelj sa svojim zahtjevom nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svojega zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

37. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak svih poduzetih radnji u visini od 15,00 kn, jer da je navedena vrijednost stupila na snagu 5. studenog 2022., valja istaći da je Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljene u "Narodnim novinama", broj 126/22 Tbr. 50. označena je vrijednost predmeta boda u visini od 15 kn, a navedena odluka stupila je na snagu 8 dana nakon objavljivanja tj. 24. listopada 2022.

38. Prema odredbi Tbr. 48. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je stoga prvostupanjski sud odlučujući o trošku pravilno primijenio vrijednost boda propisanu Izmjenom Tarife "Narodne novine", broj 126/22 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude.

39. Također, suprotno žalbenim navodima tužene, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 101,00 EUR obzirom da iz sadržaja spisa proizlazi da je iste platio.

40. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu, a odbaciti žalbu tužene izjavljenu protiv dopunske presude kao nedopuštenu sukladno odredbi čl. 366 ZPP.

U Velikoj Gorici 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić