Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1254/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Gelenčir, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3075/2024-36 od 25. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu,poslovni broj P-3075/2024-36 od 25. rujna 2024.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom II. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno zahtjevu tužitelja NĆ za naknadom troškova parničnog postupka i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužitelju NĆ trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužitelju NĆ trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.569,01 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke) kao i da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.106,37 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2024. do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Također, protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je osnovana dok žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od 2.569,01 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, a temeljem više plaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci tužene i ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF iz Ugovora o kreditu kojeg je njegov pravni prednik JĆ zaključio s tuženom 21. listopada 2006.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi istom bilo povrijeđeno pravo tužene na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U odnosu na prigovor tužene o povredi prava na pravično suđenje s aspekta prava na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja") valja istaći da svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tužena tijekom postupka bila zastupana po punomoćnicima-odvjetnicima te je bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tužene kao i zanemarivanje dokaza predloženih od strane tužene koje je sud prvoga stupnja proveo, valja istaći da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud.

7. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP na koju ukazuje tužena, kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

8. Naime, tužena u žalbi pobija primjenjivost čl. 502.c ZPP i direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, ističući da se u konkretnom slučaju može primijeniti isključivo odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/2007).

9. Međutim, navedena odredba je također propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

11. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

12. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13. Nadalje, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

14. Među strankama nije sporno da je tužena, kao kreditor odobrila pravnom predniku tužitelja JĆ kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.320,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita za kupnju vozila, da je ugovorena godišnja kamatna stopa od 5,20 % koja je promjenjiva te da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta. Nije sporno niti da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjanja u više navrata, kao i da je rastao tečaj CHF, kao i kamatna stopa.

15. Pravilno je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018., slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

16. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

17. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502. c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

19. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene važećim na dan dospijeća.

21. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 21. listopada 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 21. listopada 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

23. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio tuženoj sveukupan iznos od 2.569,01 EUR prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

25. U odnosu na žalbeni navod tužene da je financijski vještak u svojem nalazu prikazao samo više plaćene anuitete zanemarujući pri tome manje plaćene anuitete, valja istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupku u kojem tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao što je to u konkretnom slučaju, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK -CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

26. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

28. Odlučujući o troškovima postupka sud prvoga stupnja je suprotno žalbenim navodima tužene pravilno postupio kada je iste tužitelju dosudio pozivom na odredbu čl. 155. st. 5. ZPP.

29. Navedenom odredbom propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svojega zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

30. U konkretnom slučaju tužitelj je s osnovom zahtjeva uspio 100 %, a s visinom 85 %, slijedom čega proizlazi da je uspjeh tužitelja u sporu 92,50 %, dok tužena s osnovom zahtjeva nije uspjela, a s visinom je uspjela 14,99 %, slijedom čega je uspjeh tužene u sporu 7,49 %. Dakle, kako tužitelj nije u sporu uspio samo u neznatnom dijelu, to je pravilno sud prvoga stupnja naložio tuženoj da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

31. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak svih poduzetih radnji u visini od 15,00 kn jer da je navedena vrijednost stupila na snagu 5. studenog 2022. (NN 126/22) valja istaći da je sud prvoga stupnja odlučujući o troškovima postupka primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. prema kojoj je vrijednost 1 boda 2,00 EUR (Tbr. 53.) jer je odredbom Tbr. 52/2 propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a to je upravo Tarifa NN 138/23.

32. Što se tiče žalbenih navoda tužene da tužitelju nisu bili nužni za vođenje postupka podnesci od 8. ožujka 2021. te 26. kolovoza 2024. obzirom da nisu bili dostavljeni tuženoj, valja istaći da se podneskom od 8. ožujka 2021. tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a podneskom od 26. kolovoza 2024. je uskladio tužbeni zahtjev određujući isti u EUR-ima pa ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da su oba podneska bila nužna za vođenje postupka neovisno o tome što nisu bili dostavljeni tuženoj.

33. Međutim, sud prvoga stupnja pogrešno je postupio kada tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 21. kolovoza 2020. u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR kojim se detaljno očitovao o navodima tužene (Tbr. 8/1) te kada tužitelju nije priznao trošak ročišta za objavu presude 25. rujna 2024. (Tbr.9/3) na koje je pristupio punomoćnik tužitelja u visini od 50 bodova ili 100,00 EUR.

34. Naime, radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci revizijskog suda broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.

35. Slijedom navedenog, valjalo je tužitelju dosuditi pristup na ročište za objavu presude u visini od 50 bodova ili 100,00 EUR.

36. Ukupno je tužitelju na ime troška parničnog postupka valjalo dosuditi daljnji iznos od 300,00 EUR što uvećano za iznos od 25 % PDV ili 75,00 EUR ukupno iznosi 375,00 EUR.

37. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa žalbom, to mu je sukladno odredbi čl.166. st. 2. ZPP te Tbr. 10/4 Tarife valjalo dosuditi na ime troška sastava žalbe 25 bodova ili 50,00 EUR-a, što uvećano za 25 % PDV ili 12,50 EUR iznosi 62,50 EUR.

38. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i presuditi kao pod stavkom I. izreke, a prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. i III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić