Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-414/2020-62

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupan po z.z. ODO u Virovitici, protiv tuženika GL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 11. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice ODO u Virovitici mr. sc. ĐL i punomoćnika tuženika, **.**.2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da na dan 31. prosinca 2023. postoji potraživanje Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 25.302,03 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate.

II Prebijaju se utvrđena tražbina tužitelja i tražbina tuženika utvrđena pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr- 169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., koja tražbina na dan 31. prosinca 2023. iznosi 11.485,95 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate.

III Nalaže se tuženiku GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime razlike tražbine, koja je nastala nakon izvršenog prijeboja, isplati iznos od 13.816,08 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.322,44 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 4.177,56 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženiku temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu posl. broj P-302/12-25 od 12. prosinca 2012., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-403/2013-2 od 9. listopada 2013., u postupku prisilne naplate iz sredstava državnog proračuna RH isplaćen iznos od ukupno 197.341,29 kn, u kojem iznosu je sadržana naknada FINA-i od 442,00 kn te iznos od 196.899,29 kn isplaćen tuženiku 10. veljače 2014. prema navedenim presudama. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-1315/13-2 od 22. veljače 2017., prihvaćena je revizija Republike Hrvatske te su ukinute navedene presude Općinskog suda u Karlovcu i Županijskog suda u Karlovcu. S obzirom da su ukinute navedene presude temeljem kojih je tuženiku izvršena isplata u postupku izravne naplate, osnova temeljem koje je izvršena isplata je kasnije otpala, te stoga sukladno čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) postoji obveza tuženika za vraćanje primljenih iznosa. Prema čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj smatra da je tuženik postao nepošten stjecatelj od dana zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora. Budući da Republici Hrvatskoj tuženik do danas nije dobrovoljno isplatio iznos koji je stekao bez osnove, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u bruto iznosu koji će naknadno biti preciziran, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te namiri troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu (list 40-42) tuženik je istaknuo da je u međuvremenu ishodio novu pravomoćnu sudsku odluku u predmetu Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/17, prema kojoj mu je tužitelj dužan isplatiti u tom postupku pravomoćno presuđeni iznos. Tužitelj traži isplatu cjelokupnog bruto iznosa koji je naplaćen po ranijoj pravomoćnoj presudi, iako sav taj novac tuženik nije primio, niti je bio, a niti je u posjedu iznosa koji je iz ranije dosuđenog bruto iznosa uplaćen na proračunske račune, i to HZZO-a, HZMO-a i Ministarstva financija – Porezne uprave. Stoga tuženik predlaže da tužitelj dostavi podatak da li je od navedenih primatelja uplaćenih sredstava zatražio povrat po istoj osnovi po kojoj ovdje traži povrat novca od tuženika, a kako bi tuženik mogao poduzimati određene pravne radnje. Naime, tuženik nikada nije primio sav utuženi iznos već samo neto glavnicu s kamatama, a kako je razvidno iz dokumentacije priložene po samom tužitelju. S obzirom da je tuženik ishodio novu pravomoćnu presudu protiv ovdje tužitelja, tuženik je tužitelju izjavio prijeboj za iznos od 44.556,99 kn, sa zakonskom zateznom kamatom specificiranom u podnesku. Tuženik je vezano za praksu Europskog suda za ljudska prava koja se tiče vraćanja stečenog bez osnove tuženik smatra da tužitelj ne bi mogao tražiti povrat utuženog iznosa jer bi to predstavljalo povredu odredbi Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda. S tim u vezi tuženik dostavlja u prilogu podneska i u prilog navedenog shvaćanja članak sutkinje Županijskog suda u Zagrebu mr.sc. GLU iz 2019.g. Tuženik u prilogu podneska dostavlja pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-332/20-2 od 03.06.2020.g. u kojoj je u istovrsnom pravnom predmetu potvrđeno presuđenje kojim je tužitelj u tom predmetu obvezan na platež razlike neto iznosa Republici Hrvatskoj, dočim je i zakonski zastupnik RH tom predmetu protutužbom tražio isplatu neto iznosa koju također dostavlja u prilogu. Također primjerice prilaže u istovrsnom pravnom predmetu i dopis MORH-a svom zakonskom zastupniku sa obračunom iznosa koji bi tuženik u tom predmetu imao vratiti Republici Hrvatskoj – MO, također u neto iznosu. Nadalje, tuženik ističe da bi eventualnim presuđenjem po utuženom bruto iznosu tužitelju bila otvorena mogućnost dvostruke naplate po istoj osnovi jer je po ranijoj pravomoćnoj presudi tužitelj naplaćen na proračunske račune i to u većem iznosu nego po novom presuđenju, tj. tuženiku bi se mogao naplaćivati iznos koji je već plaćen i nalazi se na proračunskim računima a što je nesporno i razvidno iz pregleda uplata po ranijoj pravomoćnoj presudi. Tuženik smatra da sud treba voditi računa o pravnom interesu stranaka pa se postavlja pitanje koji je pravni interes tužitelja da traži naplatu onoga što je već naplaćeno na proračunske račune i za što postoji obveza i po novoj pravomoćnoj presudi. Naime, tuženik niti ne može provesti naplatu bruto iznosa po novoj pravomoćnoj presudi bez prethodnog obračuna obveznih davanja po nadležnoj poreznoj upravi, a kako je to već izvršeno po ranijoj pravomoćnoj presudi niti tuženik nema pravni interes za postupanje naplate bruto iznosa po novoj pravomoćnoj presudi a ako je po ranijoj presudi naplaćeno više nego bi trebalo biti naplaćeno po novoj pravomoćnoj presudi jedini interes stranaka može biti obveza na platež razlike. S tim u vezi tužitelj nema niti pravni interes tražiti platež kamata na iznose koji su uplaćeni na proračunske račune po ranijoj presudi iz bruto iznosa jer se radi o obvezujućoj uplati neovisno o volji tuženika i radi se o istom vremenskom dospijeću te obveze po novoj pravomoćnoj presudi pa dio te obveze koja je već uplaćena na proračunske račune opstoji razmjerno prema bruto iznosu po novoj pravomoćnoj presudi. U suprotnom predstoji iz svakog ovakvog predmeta nekoliko daljih postupaka, regresnih tužbi i dr. a za što tuženik smatra da nikom nije u interesu. Shodno čl. 10. ZPP postupak bi trebao biti proveden u razumnom roku i sa što manje troškova pa budući je pred Općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj u tijeku ili će biti pokrenuto više desetaka istih ovakovih sporova a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik predlaže da sud dostavi prijedlog za rješenje pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava sa spisom predmeta Vrhovnom sudu Republike Hrvatske radi zauzimanja pravnog shvaćanja o tom pitanju shodno odredbama ZPP-a tj. od čl. 502. pa nadalje. Pritom tuženik navodi da su to pitanja da li je tuženik u obvezi obzirom na navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava i odredbe Ustava Republike Hrvatske (čl. 141) vraćati utuženi iznos ili ne, budući bi se radilo o povredi prava na mirno vlasništvo. Također je važno odgovoriti i na pitanje, ukoliko bi bio zauzet stav suprotan od prakse Europskog suda za ljudska prava, da li je tuženik u obvezi vratiti čitav utuženi bruto iznos ili ne, iz razloga što cijeli utuženi iznos tuženik nikada nije niti primio, već samo neto glavnicu i kamate, te da li bi u slučaju obveze vraćanja samo neto glavnice i kamata trebao vratiti čitav iznos neto glavnice i kamata ili bi, s obzirom da je ishodio novu pravomoćnu sudsku odluku protiv tužitelja, trebao vratiti samo razliku između neto glavnice i kamata koje je primio i iznosa koji mu je pravomoćno dosuđen u ponovljenom postupku nakon ukidne revizijske odluke. Pritom tuženik navodi da bi trebalo imati u vidu činjenice da je temeljem ranije pravomoćne sudske odluke naplaćen pravomoćno dosuđen bruto iznos putem FINA-e, no ovdje tuženiku je isplaćen samo neto iznos i kamate, a ovdje tužitelju, odnosno na proračunske račune, razlika do pravomoćno presuđenog bruto iznosa, da je nakon ukidne revizijske odluke u ranijem pravomoćno dovršenom predmetu donesena nova pravomoćna presuda kojom se obvezuje ovdje tužitelja na isplatu tuženiku, kao i da je, vezano za praksu Europskog suda za ljudska prava isplata izvršena radniku po osnovi plaće i da stečeno potražuje Republika Hrvatska. Tuženik smatra da bi bilo svrsishodno postupiti po navedenom prijedlogu jer je u Republici Hrvatskoj pokrenuto, ili će biti pokrenuto, više stotina istovrsnih pravnih predmeta pa tuženik drži da bi se time smanjili troškovi i eventualna različitost u rješavanju istovrsnih ovakovih pravnih predmeta, a i zavisno od odluke VSRH ubrzao bi se i postupak i tuženik bi bio u mogućnosti brže ostvarivati svoja prava i pred Europskim sudom za ljudska prava vezano za predmetnu pravnu situaciju. Stoga tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i predlaže tužbeni zahtjev odbiti a podredno ukoliko sud zauzme stav da postoji obveza na strani tuženika da ista ne može biti u utuženom iznosu već eventualno samo razlika međusobnih obveza.

3. Podneskom od 23. siječnja 2024. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, istaknuvši da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela od 27. veljače 2023. (br. Su-IV-101/2023-2), povlači dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 17.907,45 EUR (134.923,70 kn), te se isti odnosi na 14.761,92 EUR isplaćen tuženiku na ime neto razlike plaće i 3.145,53 EUR isplaćen tuženiku na ime troškova parnice, slijedom čega je predložio da sud presudom naloži tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos od 17.907,45 EUR, sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 26. travnja 2017. odnosno od dana kada je tuženik postao nesavjestan stjecatelj, pa do isplate.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno - financijskog vještačenja i s obzirom na istaknuti prigovor prijeboja, tužitelj je podneskom od 10. prosinca 2024. preinačio tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva (čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), na način da sada predlaže da sud presudom utvrdi da na dan 31. prosinca 2023. postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 25.302,03 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 31. prosinca 2023. do isplate, a da na isti dan 31. prosinca 2023. postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 11.485,95 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 31. prosinca 2023. do isplate, te da prebije utvrđene tražbine tužitelja i naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.816,08 EUR na ime razlike tražbina koja je nastala nakon izvršenog prijeboja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2023. do isplate.

4.1. Sud je dopustio ovakvu preinaku tužbe, s obzirom da smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranka (čl. 190. st. 3. ZPP), ovo tim prije što se tuženik podneskom od 15. veljače 2024. upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, čime se ima smatrati da je tuženik pristao na preinaku tužbe (čl. 190. st. 4. ZPP). Naime, u narečenom podnesku tuženik smatra da je tužbeni zahtjev po preinačenoj tužbi neosnovan jer je suprotan stavu i praksi ELJSP, izraženom između ostalog i u presudi Solomun protiv RH br. 679/11 od 2. travnja 2015. vezano za mirno uživanje prava vlasništva, kako je već navedeno tijekom postupka, istaknuvši da je tuženik tužitelju izjavio prigovor radi prijeboja, a nakon što je tužitelj dostavio izračun svih međusobnih potraživanja na dan 31. prosinca 2023., na koji tuženik nije imao primjedbi glede matematičkog izračuna, tuženik je tražbinu sadržanu u podnesenom prigovoru prijeboja specificirao na iznos od 9.742,27 EUR, a da razlika međusobnih tražbina stranaka, prema obračunu tužitelja na dan 31. prosinca 2023., iznosi 11.191,92 EUR u korist tužitelja.

5. Nakon provedenog knjigovodstveno - financijskog vještačenja tuženik je podneskom od 11. prosinca 2024. tražbinu sadržanu u podnesenom prigovoru prijeboja povisio, istaknuvši da ista sada, prema obračunu sadržanom u vještakom nalazu i mišljenju, iznosi 11.485,95 EUR, a da razlika međusobnih tražbina stranaka na dan 31. prosinca 2023. iznosi 13.816,06 EUR u korist tužitelja.

6. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem presude Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012., presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-403/2013-2 od 9. listopada 2013., rješenja Vrhovnog suda RH br. Revr- 1315/13-2 od 22. veljače 2017., presude Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr- 169/2017-42 od 8. studenog 2017., presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, posl. br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev 1862/2018-2 od 9. prosinca 2020., presude Europskog suda za ljudska prava od 2. travnja 2015. u predmetu Solomun protiv Hrvatske (list 46 - 63 spisa), knjigovodstveno - financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji, čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 25. rujna, 14. studenoga i 10. prosinca 2024. te saslušanjem vještakinje.

7. Nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012. (list 3-16), potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-403/2013-2 od 9. listopada 2013. (list 35-37), ovdje tužitelju, u tom predmetu tuženiku, naloženo da ovdje tuženiku, u tom predmetu tužitelju, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 102.562,68 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te trošak postupka u iznosu od 23.700,00 kn.

8. Nije sporno da su rješenjem Vrhovnog suda RH, br. Revr 1315/13-2 od 22. veljače 2017. (list 19-21), ukinute obje nižestupanjske presude, odnosno presuda Općinskog suda Karlovcu posl. br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012., i presuda Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-403/2013-2 od 9. listopada 2013. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9. Nije sporno da je u ponovnom postupku, vođenim kod Općinskog suda u Karlovcu, pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. (list 199) i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018. (list 202- 206), naloženo ovdje tužitelju, u tom postupku tuženiku, da ovdje tuženiku, u tom postupku tužitelju, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 44.556,99 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te trošak postupka u iznosu od 3.125,00 kn. Rješenjem Vrhovnog suda RH, br. Rev 1862/2018-2 od 9. prosinca 2020. (list 207-212), revizija u tom predmetu tužitelja, ovdje tuženika, u dijelu kojim se pobija st. 4. izreke presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., odbijena je kao neosnovana, a u dijelu kojim se pobija st. 2. i 3. izreke navedene drugostupanjske presude, revizija je odbačena kao nedopuštena.

10. Sporno je da li je tuženik u obvezi tužitelju vratiti novčani iznos koji mu je izravnom naplatom putem FINA-e isplaćen temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012., temeljem koje pravne osnove je tuženik dužan to učiniti, te je sporna visina tužbenog zahtjeva te osnovanost pravne osnove i visine istaknutog prigovora prijeboja tuženika.

11. Sud smatra osnovanim pravnu osnovu tužbe, odnosno smatra da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti neto novčani iznos koji je izravnom naplatom putem FINA-e tuženiku isplaćen temeljem ukinute pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012., i to neto iznos glavnice, iznos dosuđenih troškova postupka te iznos po osnovi zateznih kamata obračunatih i plaćenih na neto iznos glavnice i dosuđenih troškova postupka, jer se radi o iznosima koji je tuženik stekao temeljem pravne osnove koja je kasnije otpala, odnosno temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012., koja je rješenjem Vrhovnog suda RH br. Revr 1315/13-2 od 22. veljače 2017. ukinuta. Naime, odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. Tuženik nije u obvezi vratiti samo one novčane iznose koji su iz dosuđenog bruto iznosa na ime obveznih doprinosa, poreza i prireza ustegnuti/uplaćeni u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, jer te iznose tuženik nije neposredno primio te se dakle niti ne radi o novčanim iznosima koje bi tuženik neosnovano stekao. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi br. Revr- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023.

11.2. Sud smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) izražen u presudi od 2. travnja 2015. u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske br. 679/11. Naime, u tom predmetu ESLJP utvrdio je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva, čime se otvorilo pitanje jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. ESLJP je u toj situaciji izrazio pravno shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitnom proistječe iz postupovno pravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku. Naime, u konkretnom slučaju tuženik je znao da je u navedenom parničnom predmetu Općinskog suda u Karlovcu posl br. P-302/12-15, u tom predmetu tužena Republika Hrvatska podnijela reviziju te je tuženik morao znati da postoji mogućnost da prihvaćanjem revizije njegova pravna osnova otpadne i da stoga neće biti osnovana isplata prema njemu temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012. S obzirom na podnesenu reviziju kod tuženika nije moglo nastati legitimno očekivanje da će u svakom slučaju moći zadržati primljeni iznos. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018., prema kojem ukidanje pravomoćne presude, kada je isto kao mogućnost propisano odredbama ZPP o izvanrednim pravnim lijekovima (reviziji), ne predstavlja miješanje u uživanje prava vlasništva (isplaćenog novca). Tuženik je u konkretnom slučaju bio svjestan (isti je bio zastupan po punomoćniku odvjetniku) da je, s obzirom na vrijednost predmeta spora, u postupku iz kojeg potječe navedena ovršna isprava u vrijeme donošenja iste prema tada važećim odredbama ZPP uvijek bila dopuštena revizija te da je odredbama ZPP propisana i mogućnost ukidanja odluka prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova.

12. Na okolnost visine ukupnog novčanog iznosa koji je tuženiku isplaćen temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12 od 12. prosinca 2012. na ime neto iznosa glavnice te dosuđenih parničnih troškova, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 31. prosinca 2023., te na okolnost visine tražbine tuženika istaknute u prigovoru prijeboja na dan 31. prosinca 2023., odnosno visine tražbine tuženika na taj dan, koja je utvrđena pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R- 32/2017-2 od 15. siječnja 2018., sa obračunom zakonskih zateznih kamata, provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje.

13. Provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem, sa dopunama nalaza iz pisanih očitovanja vještakinje od 25. rujna, 14. studenoga i 10. prosinca 2024. , utvrđeno je da tražbina tužitelja temeljem ukinute pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12 od 12. prosinca 2012., koja se odnosi na isplaćeni neto iznos glavnice te dosuđenih parničnih troškova iznosi ukupno 25.302,03 EUR, uključujući zakonske zatezne kamate obračunate do 31. prosinca 2023., dok tražbina tuženika utvrđena pravomoćnom presudom u ponovnom postupku, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., sa obračunom zakonskom zateznom kamatom do 31. prosinca 2023., iznosi ukupno 11.485,95 EUR, te da razlika navedenih tražbina stranaka iznosi 13.816,08 EUR u korist tužitelja.

13.1. Naime, vještačenjem utvrđeno je da ukupna zapljena po presudi Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12 od 12. prosinca 2012., na ime neto iznosa glavnice iznosi 14.761,92 EUR, dok zakonske zatezne kamate obračunate za razdoblje od 26. travnja 2017., odnosno od dana kada je tuženik putem punomoćnika primio rješenje Vrhovnog suda RH, br. Revr 1315/13-2 od 22. veljače 2017. (list 19-21), kojim su ukinute presuda Općinskog suda Karlovcu posl. br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012. i presuda Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-403/2013-2 od 9. listopada 2013., od kojeg dana je tuženik postao nesavjestan stjecatelj, pa do 31. prosinca 2023. iznose 6.172,27 EUR, koje kamate su obračunate na ukupan isplaćeni neto iznos od 14.761,92 EUR, što ukupno iznosi 20.934,19 EUR. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da tražbina tužitelja temeljem navedene ukinute pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012. po osnovi isplaćenog troška postupka iznosi 3.145,53 EUR, dok zakonske zatezne kamate na navedeni trošak obračunate za razdoblje od 26. travnja 2017. do 31. prosinca 2023., iznose 1.222,31 EUR, što daje ukupan iznos tražbine po osnovi isplaćenih troškova postupka od 4.367,84 EUR. Dakle, tražbina tužitelja temeljem ukinute pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12 od 12. prosinca 2012., na isplaćeni neto iznos glavnice te dosuđenih parničnih troškova, uključujući zakonske zatezne kamate obračunate do 31. prosinca 2023., iznosi ukupno 25.302,03 EUR, koliko tužitelj i potražuje u tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 10. prosinca 2024.

13.2. Nadalje, provedenim vještačenjem utvrđeno je da tražbina tuženika, utvrđena pravomoćnom presudom u ponovnom postupku, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., sa obračunom zakonskom zateznom kamatom na dan 31. prosinca 2023., iznosi ukupno 11.485,95 EUR, od toga neto glavnica iznosi 9.742,27 EUR, a troškovi postupka 1.743,68 EUR. Prilikom obračuna troškova postupka vještakinja je utvrđeni iznos pripadajućih troškova u ponovljenom postupku od 3.228,63 EUR (24.326,11 kn) umanjila za troškove žalbe dosuđene presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., u tom postupku tužitelju, ovdje tuženiku, u iznosu od 414,76 EUR (3.125,00 kn), te je dobiveni iznos od 2.813,87 EUR vještakinja opravdano dodatno umanjila za daljnjih 1.769,70 EUR, koji iznos je tuženiku na ime troškova isplaćeno dana 23. kolovoza 2021., tako da je za isplatu po osnovi dosuđenih troškova preostao neplaćeni iznos od 1.044,17 EUR, te iznose od 699,51 EUR na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih za razdoblje od 15. siječnja 2018. (dan pravomoćnosti presude donese u ponovljenom postupku) do 31. prosinca 2023., što daje ukupan iznos neplaćenih troškova u iznosu od 1.743,68 EUR. Dakle, tražbina tuženika utvrđena pravomoćnom presudom u ponovnom postupku, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R- 32/2017-2 od 15. siječnja 2018., sa obračunom zakonskom zateznom kamatom na dan 31. prosinca 2023., iznosi ukupno 11.485,95 EUR, koliko tuženik i potražuje u prigovoru prijeboja, preciziranom u podnesku tuženika od 11. prosinca 2024.

14. Prilikom saslušanja vještakinja je u cijelosti ostala kod osnovnog vještačkog nalaza i mišljenja od 13. lipnja 2024. te dopuna nalaza iz pisanih očitovanja od 25. rujna, 14. studenoga i 10. prosinca 2024.

15. Sud prihvaća vještački nalaz i mišljenje s dopunama, jer je dan u skladu sa pravilima struke i vještine, utemeljen je na vjerodostojnoj dokumentaciji te dovoljno stručno i argumentirano obrazložen te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati. Osim toga, vještački nalaz s dopunama stranke su prihvatile, te na obračun u svezi visine utvrđenih tražbina stranka, te obračunatih zakonskih zateznih kamata na isplaćeni neto iznos glavnice i troškova postupka po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-302/12-15 od 12. prosinca 2012., koja je ukinuta, kao i obračunate tražbine tuženika i troškova te pripadajućih zakonskih zateznih kamata po pravomoćnoj presudu u ponovnom postupku, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., stranke nisu imali primjedbe.

16. Slijedom navedenih utvrđenja, sud je u st. I izreke utvrdio da na dan 31. prosinca 2023. postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 25.302,03 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 31. prosinca 2023. do isplate, te u st. II izreke temeljem odredbe čl. 195. ZOO izvršio prijeboj navedene tražbine tužitelja i tražbine tuženika utvrđene pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018., a koja tražbina na dan 31. prosinca 2023. iznosi 11.485,95 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 31. prosinca 2023. do isplate.

16.1. Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. U konkretnom slučaju ostvarene su sve opće pretpostavke prijeboja (kompenzacije) navedenih tražbina stranaka. Naime, obje tražbine stranaka su dospjele i obje glase na novac, a sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO tražbine stranka su, uz suglasnost obje stranke, utvrđene s danom 31. prosinca 2023. Nadalje, tražbina tuženika iz prigovora prijeboja nije bila u zastari u trenutku kad su se stekle pretpostavke prijeboja (čl. 198. ZOO), jer se radi o tražbini koja je utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu dana 15. siječnja 2018., a koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr- 169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018.

16.2. Potrebno je istaknuti da u odnosu na tuženikovu tražbinu sud u izreci presude nije utvrdio njezino postojanje, kao što je to učinjeno u st. I izreke u odnosu na tražbinu tužitelja, budući da je postojanje tražbine tuženika već utvrđeno pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-169/2017-42 od 8. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž R-32/2017-2 od 15. siječnja 2018.

17. Nakon izvršenog prijeboj navedenih tražbina stranaka, cijeneći utvrđenje da je tražbina tužitelja veća od tražbine tuženika za iznos od 13.816,08 EUR, sud je u st. III izreke obvezao tuženika da tužitelju isplati nekompenzirani dio tražbine u navedenom iznosu od 13.816,08 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, odnosno razmjerno uspjehu stranaka u parnici.

18.1. Tužitelju su priznati troškovi postupka u iznosu od ukupno 5.450,00 EUR, i to 500,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 500,00 EUR za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od 10. veljače 2017. (Tbr. 32. toč. 1. Tarife), 300,00 EUR za pristup z.z. tužitelja na ročišta od 13. prosinca 2021. te 25. listopada i 29. studenoga 2023. (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), 250,00 EUR za zastupanje na ročištu od 6. ožujka 2023. (Tbr. 9. toč.2. Tarife), 1.000,00 EUR za zastupanje na ročištima od 24. veljače 2021. i 11. prosinca 2024. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 2.000,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 8. siječnja 2021., 23. siječnja, 12. rujna i 24. rujna 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 500,00 EUR za sastav podnesaka od 14. listopada i 11. prosinca 2024. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) te 400,00 EUR za troškove knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

18.2. Tuženiku su priznati troškovi postupka u iznosu od ukupno 6.062,50 EUR, i to 500,00 EUR na ime nagrade punomoćnika za sastav odgovora na tužbu od 10. prosinca 2020. (Tbr. 8. toč. 1 Tarife), 300,00 EUR za pristup punomoćnika na ročišta od 13. prosinca 2021. te 25. listopada i 29. studenoga 2023. (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), 250,00 EUR za zastupanje na ročištu od 6. ožujka 2023. (Tbr. 9. toč.2. Tarife), 1.000,00 EUR za zastupanje na ročištima od 24. veljače 2021. i 11. prosinca 2024. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 2.000,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 10. veljače i 23. srpnja 2021. te 6. studenoga 2023. i 12. veljače 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 800,00 EUR za sastav podnesaka od 15. veljače, 16. rujna, 16. studenoga i 10. prosinca 2024. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) te 1.212,50 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife).

18.3. Tužitelj je u osnovi tužbenog zahtjeva uspio sa 100 %, a u visini tužbenog zahtjeva sa 52,87 % od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, što daje uspjeh tužitelja od 76,44 % (152,87 : 2 = 76,435). Tuženik je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 47,13 %, dok u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tuženik nije uspio, što daje ukupan uspjeh tuženika od 23,57 % (47,13: 2 = 23,565). Kada se pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP od ukupnog uspjeha tužitelja oduzme ukupni uspjeh tuženika, proizlazi da je tužitelj u postupku uspio sa ukupno 57,87 % od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva.

18.4. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP obvezao tuženika da tužitelju, s obzirom na uspjeh stranaka u parnici, naknadi razmjerni dio troškova postupka u iznosu od 3.322,44 EUR, od toga 2.922,44 EUR za troškove zastupanja po z.z. te za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, koji je tužitelju dosuđen u cijelosti, s obzirom da se radi o trošku koji bi svakako nastao neovisno u uspjehu stranaka u sporu, budući da se tuženik protivio i pravnoj osnovi tužbe i visini tužbenog zahtjeva, dok je zahtjev tužitelja za naknadom preostalog troška u iznosu od 4.177,56 EUR, sud kao neosnovan odbio.

18.5. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude 21. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 21. siječnja 2025.

S u d a c :

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. ODO u Virovitici, Građansko upravni odjel - z.z. tužitelja.

2. Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara - punomoćnik tuženika.

.