REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 372/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Zekanoviću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-434/2020-2 od 27. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj P-3492/2015-36 od 30. ožujka 2020., u sjednici održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se odbija u odnosu na glavni zahtjev.

II. Revizija tužitelja se prihvaća u odnosu na podredni zahtjev, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-434/2020-2 od 27. svibnja 2020. i presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj P- 3492/2015-36 od 30. ožujka 2020. i sudi:

Ispravlja se pogrešan upis određen rješenjem Općinskog suda u Zadru određen rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržan u zapisniku broj: Z- 6461/2008/520 na način n način da se tužitelj ŠČ p. ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., ovlašćuje temeljem ove presude po pravomoćnosti i provedenoj parcelaciji upisati vlasnikom za cijelo realnog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tužitelj i to prema skici očevida ing. geodezije FČ od 12.12.2019., koja čini sastavni dio presude, likom i slovima A-B-C-D-E-F-A površine 542 m2 za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena upisanog zk vlasnika.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka do pravomoćnosti.

IV. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587, u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju ŠČ, OIB [osobni identifikacijski broj], trošak sastava revizije u iznosu od 2.206,50 kuna (292,85 €).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja i to: prvi postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražen ispravak upisa određen rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržan u zapisniku broj: Z-6461/2008/520 na način da se suvlasnikom nekretnine oznake č. zem. [katastarska čestica] zv.''Livade'' oranica površine 1085 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upiše tužitelj za ½ dijela, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice. Odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tražen ispravak pogrešnog upisa određenog rješenjem Općinskog suda u Zadru te da se ovlašćuje temeljem presude po njenoj pravomoćnosti i provedenoj parcelaciji, upisati vlasnikom za cijelo realnog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tužitelj i to prema skici očevida ing. geodezije FČ od 12.12.2019., koja čini sastavni dio presude, likom i slovima A-B-C-D-E-F-A površine 542 m2 za cijelo, uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika. Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka od 1.687,50 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-3492/2015-36 od 30. ožujka 2020.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2245/2020-2 od 1. prosinca 2020., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-434/2020-2 od 27. svibnja 2020. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

''Ako je ispunjen uvjet da je stjecanje vlasništva nekretnine u društvenom vlasništvu dosjelošću nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' br. 91/1996), odnosno do 17. studenog 1999. god, kao i da osim parničnih stranaka ne postoji treća osoba koja je zahtijevala, odnosno pretendirala na pravo vlasništva te nekretnine, da li se u tijek dosjelosti za stjecanje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu mora uračunati i razdoblje od 06. travnja 1941. god. do 08. listopada 1991. god.?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispravak upisa određen rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržan u zapisniku broj: Z-6461/2008/520 na način da se suvlasnikom predmetne nekretnine upiše tužitelj za ½ dijela, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tražen ispravak pogrešnog upisa određenog navedenim rješenjem Općinskog suda u Zadru te da se tužitelj ovlasti temeljem presude po njenoj pravomoćnosti i provedenoj parcelaciji, upisati vlasnikom za cijelo realnog dijela.

9. 1. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je sporna k. č. br. [katastarska čestica] oranica površine 1085 m² upisana uz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bila vlasništvo obitelji Š od osnivanja zemljišnih knjiga do 1969. kada je u zemljišnoj knjizi upisana kao društveno vlasništvo, da je predmetna nekretnina u katastru bila upisana u vlasništvu obitelji Š od 1883. do prve revizije katastarskog operata 1955. kada je na istoj upisano više fizičkih osoba među kojima i otac tužitelja ŽČ u površini od 450 m² nakon čega je ista površina te čestice bila u posjedu obitelji tužitelja, da bi na istoj u toj površini od 450 m² diobom u obitelji tužitelja i nasljeđivanjem posjed iste stekao tužitelj, što je utvrđeno očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka.

9. 2. Nadalje je utvrđeno da je Kotarska komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju 25. srpnja 1947. donijela odluku kojom se priznaje obrađivaču i članovima njegove porodice ŽČ pok. Ž iz [adresa] na jednake dijelove vlasništvo zemlje označene oranica i gaj u k. o. [katastarska općina] površine 11/4 ha sa uknjiženog vlasništva ABC sa obrazloženjem da je obrađivač ŽČ uživao od davnina predmetnu nekretninu i stoga mu se priznaje vlasništvo iste, da navedena odluka državnog tijela Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 25. srpnja 1947., iako se njome priznaje obrađivaču ŽČ vlasništvo nekretnine, nije bila podobna za uknjižbu prava vlasništva jer nije sadržavala potrebne podatke o katastarskoj čestici.

10. 1. Prvostupanjski sud je odbio prvi postavljeni tužbeni zahtjev na upis suvlasnikom u 1/2 dijela iz razloga što je tužitelj tvrdio da je vlasnik točno određenog, realnog dijela predmetne čestice za cijelo dok je tim zahtjevom tražio utvrđenje suvlasništva u ½ dijela predmetne čestice, a kako je isto nespojivo s činjenicom koju ističe tužitelj, da je vlasnik točno određenog realnog dijela čestice, (koje vlasništvo da je stekao dosjelošću) što je u suprotnosti sa odredbom čl. 36. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 - dalje: ZVDSP).

10. 2. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je odbio iz razloga što je dokazao da je razrješenjem agrarnih odnosa kao i dosjelošću stekao dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], samo površinu od 450 m², ali ne i razliku od 92 m² do površine od 542 m², a za koju razliku tužitelj nema nikakvu pravnu osnovu stjecanja jer bi to eventualno mogla biti samo osnova dosjelosti, za što nije prošao zakonom propisani rok od 40 godina.

11. 1. Drugostupanjski sud je ocijenio odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti prvog postavljenog tužbenog zahtjeva pravilnom i zakonitom imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 36. i 37. ZVDSP-a, a kako je tužitelj tvrdio da je stekao vlasništvo točno određenog realnog dijela predmetne čestice neosnovan njegov zahtjev kojim traži utvrđenje suvlasništva u ½ dijela cijele čestice ocijenjen je i po tome sudu neosnovanim.

11. 2. Vezano za drugi postavljeni zahtjev drugostupanjski sud smatra da kada bi tužitelj i bio pošteni posjednik predmetnog dijela sporne čestice, na istoj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću jer za to nisu ostvarene zakonske pretpostavke jer je predmetna nekretnina, bila vlasništvo ABC F do 3. srpnja 1965. kada je temeljem čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije prenesena u društveno vlasništvo. Pravni prednik tužitelja je po tome sudu pošteni posjed predmetne nekretnine stekao tek Odlukom komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju 25. srpnja 1947. jer do tada, iako je posjedovao spornu nekretninu, znao je da nije vlasnikom iste jer je pripada obitelji Š. Cijeneći da od donošenja Odluke komisije za agrarnu reformu 25. srpnja 1947. do prijenosa iste u društveno vlasništvo (međunarodnim ugovorom sa Republikom Italijom 3. srpnja 1965. nije protekao rok potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a niti je taj rok protekao nakon dokidanja društvenog vlasništva 8. listopada 1991., a od 8.listopada 1991. pa do podnošenja tužbe 16. prosinca 2015. nije protekao rok od 40 godina propisan čl. 159. st. 4. ZVDSP-a koji je potreban za stjecanje prava vlasništva na stvarima u vlasništvu tužene, zaključio je da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini.

12. Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova koji se odnose na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991., bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (''Narodne novine'', broj 137/99), nije pravilno.

13. Naime, u presudi ESLJP-a, koju je respektirao i ovaj sud, u predmetu Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

14. U presudama ESLJP-a u predmetima Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP-a ukinuta.

15. Prema citiranim odukama ESLJP-a nije bitno je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Naime, u predmetima Radomilja i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske tužbe su podnesene 2002., dakle nakon što je Ustavni sud ocijenio neustavnom odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koja je izrijekom propisala da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu.

16. ESLJP-a je u obrazloženju odluka u predmetima Radomilja i Jakeljić izričito naveo da je vrijeme kada je podnositelj podnio tužbu nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanje vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao ''imovina'' zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. ESLJP-a smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona - dosjelošću ili ne i to u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bila na snazi.

17. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održanoj 14. veljače 2019. pod brojem: Su-IV-56/19-2 izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

''Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.''

18. Prema shvaćanju ovoga suda na nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu može se steći pravo vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP-a ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme podnošenja tužbe odnosno ako je do podnošenja tužbe proteklo vrijeme poštenog posjedovanja od 40 godina, kao i da osim parničnih stranaka ne postoji treća osoba koja je zahtijevala, odnosno pretendirala na pravo vlasništva te nekretnine, a u tijek dosjelosti za stjecanje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu mora uračunati i razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991.

19. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu u vrijeme posjedovanja računa se i vrijeme prije 8. listopada 1991., a vlasništvo dosjelošću se stječe ako je protekao rok od 40 godina iz čl. 159. st. 3. i 4.

ZVDSP-a do dana podnošenja tužbe.

20. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj u poštenom i mirnom posjedu predmetne nekretnine preko 40. godina prije nego je Ustavni sud RH ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a (17. studenog 1999.), odnosno u razdoblju od 1945. najkasnije od 1947. do 2015., kada je podnio tužbu, pa je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP-a, a shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci u opreci je s shvaćanjem revizijskog suda.

21. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavni zahtjev te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, a preinačiti pobijanu presudu u odnosu na podredni zahtjev, pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao u točki II. izreke.

23. Odluka o troškovima postupka nastalih do pravomoćnosti (u točki III. izreke) temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 154 st. 2. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj odbijen s jednim (glavnim) tužbenim zahtjevom, a da je uspio s podrednim zahtjevom.

24. Tužitelju je, neovisno o tome, imajući u vidu cjelovit uspjeh u reviziji priznat trošak sastava revizije prema vrijednosti predmeta spora u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), to: za sastav revizije iznos od 1.125,00 kuna, za trošak poreza na dodanu vrijednost iznos od 281,25 kuna, te trošak pristojbe revizije u iznosu od 800,00 kuna. Tako izračunat ukupni trošak revizije tužitelja iznosi 2.206,50 kuna odnosno 292,85 € (prema fiksnom tečaju 1€ = 7,53450 kuna) koliko je tužitelju dosuđeno radi čega je odlučeno kao u točki IV. izreke.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić