Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-998/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6 kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1497/2022- 22 od 24. svibnja 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tužiteljeva žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, a tuženikova žalba se odbija kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1497/2022-22 od 24. svibnja 2024.:

- preinačuju u točki II. izreke presude u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi plaćanja iznosa od 9,86 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na način da se tuženiku nalaže da tužitelju plati iznos od 9,86 EUR (devet eura i osamdeset šest centi) sa zateznim kamatama na iznos od 1,50 EUR tekućim od 3. rujna 2005., na iznos od 2,47 EUR tekućim od 5. listopada 2005., na iznos od 2,51 EUR tekućim od 2. studenog 2005. i na iznos od 3,38 EUR tekućim od 2. prosinca 2005. pa do potpune isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

- potvrđuje u cijelom preostalom dijelu presude i rješenja.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 2.125,00 EUR (dvije tisuće stotinu dvadeset pet eura).

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura) i zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR (sedamsto osamdeset jedan euro i dvadeset pet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova valutne klauzule iznos od 27.234,40 Eur sa pripadajućim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 9,53 Eur tekućom od 06.11.2008.,

- 15,39 Eur tekućom od 09.01.2009.,

- 19,62 Eur tekućom od 05.02.2009.,

- 21,53 Eur tekućom od 04.03.2009.,

- 16,26 Eur tekućom od 08.04.2009.,

- 17,27 Eur tekućom od 07.05.2009.,

- 9,22 Eur tekućom od 04.06.2009.,

- 3,29 Eur tekućom od 08.07.2009.,

- 4,87 Eur tekućom od 05.08.2009.,

- 7,99 Eur tekućom od 06.09.2009.,

- 7,72 Eur tekućom od 04.11.2009.,

- 4,56 Eur tekućom od 04.11.2009.,

- 10,29 Eur tekućom od 06.12.2009.,

- 15,24 Eur tekućom od 09.01.2010.,

- 22,00 Eur tekućom od 06.02.2010.,

- 20,45 Eur tekućom od 07.03.2010.,

- 29,63 Eur tekućom od 04.04.2010.,

- 27,89 Eur tekućom od 07.05.2010.,

- 31,28 Eur tekućom od 04.06.2010.,

- 60,65 Eur tekućom od 07.07.2010.,

- 54,60 Eur tekućom od 02.08.2010.,

- 73,07 Eur tekućom od 23.09.2010.,

- 66,69 Eur tekućom od 05.11.2010.,

- 56,42 Eur tekućom od 05.11.2010.,

- 78,08 Eur tekućom od 06.12.2010.,

- 105,63 Eur tekućom od 06.01.2011.,

- 86,12 Eur tekućom od 05.02.2011.,

- 93,63 Eur tekućom od 06.03.2011.,

- 84,91 Eur tekućom od 03.04.2011.,

- 86,50 Eur tekućom od 07.06.2011.,

- 123,37 Eur tekućom od 03.06.2011.,

- 126,96 Eur tekućom od 04.07.2011.,

- 157,76 Eur tekućom od 03.08.2011.,

- 141,94 Eur tekućom od 02.09.2011.,

- 124,62 Eur tekućom od 06.10.2011.,

-122,76 Eur tekućom od 04.11.2011.,

- 121,43 Eur tekućom od 04.12.2011.,

- 129,69 Eur tekućom od 04.01.2012.,

- 136,89 Eur tekućom od 05.02.2012.,

- 137,85 Eur tekućom od 03.03.2012.,

- 132,87 Eur tekućom od 05.04.2012.,

- 136,23 Eur tekućom od 06.05.2012.,

- 138,54 Eur tekućom od 06.06.2012.,

- 134,27 Eur tekućom od 02.07.2012.,

- 135,68 Eur tekućom od 20.09.2012.,

- 132,78 Eur tekućom od 20.09.2012.,

- 126,59 Eur tekućom od 04.10.2012.,

- 133,28 Eur tekućom od 17.11.2012.,

- 136,49 Eur tekućom od 16.12.2012.,

- 134,15 Eur tekućom od 13.01.2013.,

- 23.429,72 Eur tekućom od 16.01.2013.,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u visini od 10.594,14 EUR zajedno sa zateznim kamatama, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule u visini 9,86 eura s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.»

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu presude donio rješenje čija izreka glasi: «I. Dopušta se preinaka učinjena podneskom od 8. studenog 2023.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.644,63 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude i rješenja žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali se protiv točke II. izreke presude i točke II. izreke rješenja zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Protiv točke I. izreke presude i protiv rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se pobijani dio presude i rješenja preinači.

3. Tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu kojim je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 eura.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor 7. lipnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 139.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,99 % godišnje

- da su se stranke suglasile da je redovna kamata promjenjiva

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio ukupno 10.594,14 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platio ukupno 27.244,26 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da tužitelju plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) iznos od 27.244,40 eura s osnova valutne klauzule sa zateznim kamatama, a zbog zastare je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi plateža iznosa od 9,86 eura s osnova valutne klauzule i iznos od 10.594,14 eura s osnova promjenjivih kamatnih stopa. Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.644,63 eura sa zateznim kamatama.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

6.4. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

6.5. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

6.6. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Stoga navedeni žalbeni razlog nije osnovan.

6.7. Tužitelj se žali zbog toga što je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove u iznosu od 10.594,14 eura kojeg je tuženik stekao zbog neosnovanog povišenja kamatne stope i radi povrata iznosa od 9,86 eura kojeg je tuženik stekao zbog valutne klauzule, odnosno zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora.

6.8. Prvostupanjski sud je te dijelove tužbenog zahtjeva odbio zato jer je utvrdio da je u odnosu na njih došlo do zastare tih tužiteljevih tražbina, odnosno da je prije podnošenja tužbe protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO. 6.9. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018.

7. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove u iznosu od 10.594,14 eura kojeg je tuženik stekao zbog neosnovanog povišenja kamatne stope. Zastarni rok te tužiteljeve tražbine je počeo teći 13. lipnja 2014. i istekao je 13. lipnja 2019. Kako je tužitelj svoju tužbu podnio 15. ožujka 2022., do podnošenja tužbe je nastupila zastara te tužiteljeve tražbine. Zbog tih razloga je tužiteljeva žalba u odnosu na taj dio prvostupanjske presude odbijena kao neosnovana i potvrđen je dio te presude u točki II. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi plaćanja iznosa od 10.594,14 eura sa zateznim kamatama.

7.1. Što se tiče dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi povrata iznosa od 9,86 eura kojeg je tuženik stekao zbog valutne klauzule, odnosno zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je utvrdio da je zastara u odnosu na tu tražbinu nastupila prije podnošenja gore navedene kolektivne tužbe koja je Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. Međutim, sukladno gore citiranom pravnom shvaćanju VSRH, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastarni rok za tu tužiteljevu tražbinu nije mogao početi teći prije trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe nije istekla zbog čega je prvostupanjski sud u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo kada ga je odbio. Zbog tih razloga je taj dio prvostupanjske presude preinačen na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a na način da je taj dio tužbenog zahtjeva usvojen.

7.2. Tužitelj se također žali protiv odluke o trošku postupka navodeći da je zbog pogrešnog odbijanja dijela njegovog tužbenog zahtjeva došlo i do pogrešne odluke o naknadi parničnog troška. Prvostupanjski sud je odluku o naknadi parničnog troška donio primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a u skladu s postotkom tužiteljevog uspjeha u parnici, utvrdivši da je on uspio u sporu u 72 %, tuženik u 28 % pa razlika njihovih uspjeha iznosi 44 %. Činjenica da je ovom presudom tužitelju dosuđen i daljnji iznos od 9,86 eura zbog takvog vrlo malog dodatnog uspjeha tužitelja u parnici ne mijenja gore navedene postotke uspjeha stranaka pa stoga dio tužiteljeve žalbe protiv dijela pobijanog rješenja kojim je odlučeno o trošku postupka nije osnovan i taj dio pobijanog rješenja je potvrđen.

7.3. Tuženik se nadalje žali navodeći da je u situaciji kada prvostupanjski sud smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u spornom razdoblju, jer je u takvom slučaju zapravo riječ o kunskom kreditu. Međutim, sama valutna klauzula ugovorena člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna već je ništetno ugovaranje otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta pa se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati kunskim ugovorom bez valutne klauzule.

Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.4. Tuženik nadalje u žalbi navodi da je prvostupanjski sud tijekom presuđenja trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike koje su nastale u razdoblju otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neovisno o tome što tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti podnio prigovor radi prebijanja. VSRH je u svojoj odluci poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. iznio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud pa kako tuženik u postupku nije podnio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije uzeo u obzir navedene negativne tečajne razlike zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.5. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.6. Tuženik se također žali zbog toga što nije usvojen njegov prigovor zastare tužiteljeve tražbine u odnosu na tužiteljevu tražbinu po osnovi valutne klauzule, odnosno zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora. Gore je već iznijet stav VSRH u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva poput predmetnih i već je obrazloženo da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine po toj osnovi zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.7. Tuženik se nadalje žali tvrdeći da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva jer je za ocjenu nastupanja zastare povišenog dijela tužbe odlučan dan kada je tužba preinačena. Tvrdi da je tužitelj tužbu preinačio podneskom od 8. studenog 2023., odnosno nakon 14. lipnja 2023. i na taj način u odnosu na tražbinu zbog povišenja tečaja CHF traži isplatu od 27.244,26 eura. Prema pravnom shvaćanju usvojenom na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 27. svibnja 2024. (Broj: Su-IV-123/2024-5, 27. svibnja 2024.), u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te odgovarajućom primjenom tog pravnog shvaćanja treba zaključiti da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine na temelju preplate uslijed promjenjive kamatne stope u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva budući da je i taj dio tužbenog zahtjeva bio obuhvaćen početnom tužbom. Ovdje još treba navesti da se tuženik žali i protiv dijela pobijanog rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe podneskom od 8. studenog 2023., ali u žalbi ne navodi nikakve razloge zbog čega smatra da ta preinaka ne bi bila dopuštena. Kako je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka i na taj način preinačio tužbu, prvostupanjski sud je zaključio da je takva preinaka dopuštena u smislu članka 190. stavak 2. ZPP-a, a što prihvaća i ovaj sud pa taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.8. Tuženik se žali i protiv odluke o trošku postupka navodeći da prvostupanjski sud uopće nije naznačio vrijednost boda, očito primjenjujući jedinstvenu vrijednost boda iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedinih radnji, a čime je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti. Međutim, obzirom da je u Tbr. 52.3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 24. svibnja 2024., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura.

7.9. Zbog navedenih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je pobijana presuda u točki I. izreke kao i pobijano rješenje.

8. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, analognom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 781,25 eura.

8.1. Tužitelj je žalbom osporavao pravilnost odbijajućeg dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 10.604,00 eura, a uspio je za iznos od 9,86 eura, što predstavlja neznatan uspjeh pa mu analognom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a ne pripada naknada parničnog troška sastava žalbe zbog čega je njegov zahtjev za naknadu tog parničnog troška u iznosu od 2.125,00 eura odbijen.

Koprivnica, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić