Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1501/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dominiku Brekalu, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-253/2021-25 od 3. listopada 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-253/2021-25 od 3. listopada 2024.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za dosudu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 477,23 EUR (četiristo sedamdeset sedam eura i dvadeset tri centa).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju BI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 11.547,23 eura na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do isplate, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu z. z. kamata), tekućim na iznos od:

- 14,92 eura počev od 2. veljače 2008. pa do isplate,

- 29,24 eura počev od 2. ožujka 2008. pa do isplate,

- 40,91 eura počev od 2. travnja 2008. pa do isplate,

- 13,52 eura počev od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- 11,20 eura počev od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- 14,22 eura počev od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- 7,14 eura počev od 2. rujna 2008. pa do isplate,

- 36,48 eura počev od 2. listopada 2008. pa do isplate,

- 95,20 eura počev od 2. studenog 2008. pa do isplate,

- 36,28 eura počev od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

- 95,43 eura počev od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- 113,57 eura počev od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- 130,40 eura počev od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- 94,29 eura počev od 2. travnja 2009. pa do isplate,

- 100,71 eura počev od 2. svibnja 2009. pa do isplate,

- 80,08 eura počev od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- 86,43 eura počev od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- 73,17 eura počev od 2. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 84,41 eura počev od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- 73,48 eura počev od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- 79,37 eura počev od 2. studenog 2009. pa do isplate,

- 80,01 eura počev od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- 100,20 eura počev od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- 116,17 eura počev od 2. veljače 2010. pa do isplate,

- 111,82 eura počev od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- 138,50 eura počev od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 148,47 eura počev od 2. svibnja 2010. pa do isplate,

- 171,67 eura počev od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- 199,78 eura počev od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- 169,28 eura počev od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 238,69 eura počev od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- 217,12 eura počev od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- 219,51 eura počev od 2. studenog 2010. pa do isplate,

- 255,04 eura počev od 2. prosinca 2010. pa do isplate,

- 305,81 eura počev od 2. siječnja 2011. pa do isplate,

- 256,31 eura počev od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- 286,10 eura počev od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 263,22 eura počev od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- 265,76 eura počev od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- 338,32 eura počev od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- 350,33 eura počev od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- 432,96 eura počev od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 421,28 eura počev od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- 356,41 eura počev od 2. listopada 2011. pa do isplate,

- 373,56 eura počev od 2. studenog 2011. pa do isplate,

- 341,08 eura počev od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- 367,44 eura počev od 2. siječnja 2012. pa do isplate,

- 385,84 eura počev od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- 383,91 eura počev od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- 374,57 eura počev od 2. travnja 2012. pa do isplate,

- 378,42 eura počev od 2. svibnja 2012. pa do isplate,

- 707,02 eura počev od 2. lipnja 2012. pa do isplate,

- 376,69 eura počev od 2. srpnja 2012. pa do isplate,

- 377,20 eura počev od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 370,63 eura počev od 2. rujna 2012. pa do isplate,

- 357,67 eura počev od 2. listopada 2012. pa do isplate,

a u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju BI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.745,47 eura, sa z. z. kamatom počev od 3. listopada 2024. pa do isplate, a u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu za iznos od 82.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07.; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ni štetne temeljem članka 102. stavak. 1. toga zakona.

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike nastale porastom tečaja za CHF platio ukupno 11.547,23 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da tužitelju taj iznos plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama na pojedine iznose glavnog duga. Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.745,47 eura sa zateznim kamatama.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

6.4. Međutim, prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 96. i 97. tada važećeg ZZP.

6.5. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Stoga navedeni žalbeni razlog nije osnovan.

7. Što se tiče žalbenih navoda kojima tuženik skreće pozornost ovom sudu na eventualnu potrebu izuzeća suda, valja prije svega reći da ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kojeg tuženik postavlja pod uvjetom da na strani sudaca ovog drugostupanjskog suda postoje određene okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristranost. Tuženik u zahtjevu ne konkretizira ni osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se suci članovi ovog vijeća ili njima bliske osobe nalaze, a koja bi odgovarala poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost. Zbog tih razloga ovaj sud prijedlog tuženika nije smatrao zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupao.

7.1. Tuženik se žali navodeći u žalbi da se status potrošača ne presumira i da je tužitelj u ovom postupku trebao dokazati da ima taj status. Navodi da je prvostupanjski sud prihvatio tužiteljev iskaz da je sredstvima od predmetnog kredita kupio stan na 1. katu na adresi [adresa], ali usprkos toga utvrđuje da stan nije kupljen sredstvima predmetnog kredita već je tim sredstvima kupljena neka druga nekretnina. Tuženik je tvrdio da tužitelj nema status potrošača jer je novcima od predmetnog kredita kupio poslovni prostor u kojem obavlja javnobilježničku djelatnost. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj još 2003. godine kupio prostor u kojem obavlja javnobilježničku djelatnost i da taj prostor nije kupljen sredstvima od predmetnog kredita. Nadalje, prvostupanjski sud nije utvrdio da je tužitelj sredstvima od predmetnog kredita kupio stan na 1. katu na adresi [adresa], kako to tuženik navodi u žalbi, već je u obrazloženju pobijane presude naveo da prihvaća stav tužitelja da je sredstvima od predmetnog kredita kupljena nekretnina za stanovanje. Ovaj sud prihvaća takvo utvrđenje prvostupanjskog suda budući da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine. Tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je sredstvima predmetnog kredita tužitelj kupio poslovni prostor te je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj ima status potrošača.

7.2. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.3. Tuženik se žali protiv utvrđenja prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. VSRH je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. kolovoza 2021., vidljivo je da nije istekao opći rok zastare od pet godina te stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.4. Tuženik se žali i zbog toga što je tužitelju kao parnični trošak dosuđen trošak zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu za objavu presude. Tuženik smatra da to nije bio trošak koji je bio potreban za vođenje parnice obzirom da se presuda može dostaviti putem eOglasne ploče. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je tuženiku naložio da tužitelju naknadi i parnični trošak pristupa na ročište za objavu presude jer tužitelj na temelju Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) ima pravo na naknadu tog troška.

7.5. Zbog navedenih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, ne pripada mu naknada parničnog troška sastava žalbe u zatraženom iznosu od 477,23 eura pa je zbog toga odbijen njegov zahtjev za dosudu parničnog troška u tom iznosu.

Koprivnica, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić