REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2853/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RI-MA TRANSPORT d.o.o. iz Novog Čiča, Zavrtnica 43, OIB: 81865324834, kojeg zastupa punomoćnik EC, odvjetnik u Zagrebu, Cankarova ulica 1, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-85/2023 od 22. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-85/2023 od 22. svibnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.845,33 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, kao i točka II. izreke navedene presude.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-85/2023 od 22. svibnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 293,37 EUR sa zateznim kamatama i dio zateznih kamata koje na iznos od 6.845,33 EUR teku od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 293,37 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 6.845,33 EUR teku od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbijaju se zahtjevi obiju stranaka za naknadom troškova drugostupanjskog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.138,70 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. kolovoza 2022. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.910,72 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 22. svibnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje utuženu osigurninu, a s obzirom na to da se dogodio osigurani slučaj iz ugovora o osiguranju sklopljenim između ovdje parničnih stranaka (polica osiguranja br. [broj police osiguranja] od 16. veljače 2022. sa str. 6. spisa). Nadalje, budući da je ukupna šteta nastala tužitelju kao osiguraniku iznosila 73.680,36 kn od čega je tuženik prije pokretanja spora priznao i isplatio tužitelju dio te štete u omjeru od 30% smatrajući da se radilo o djelomično oštećenoj robi u tom postotku i taj dio štete (dakle, tih 30%) umanjio za 10% pozivajući se pri tome na odredbu članka 14. Uvjeta za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu prema kojoj osiguranik snosi udio (franšizu) u svakom nastalom osiguranom slučaju za koji potražuje naknadu iz osiguranja, a sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na cjelokupnu osigurninu (u visini ukupno nastale štete), to je obvezao tuženika da isplati tužitelju preostalu, u ovom sporu utuženu, osigurninu. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi ili razlozima presude ili presuda nema razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili o odlučim činjenicama postoji proturječnost. Žalitelj ne spori pasivnu legitimaciju, štetni događaj i odgovornost dok osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je izvršio obračun osigurnine sukladno predmetnoj polici i Uvjetima za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, a koji uvjeti su sastavni dio police osiguranja. U članku 14. tih Uvjeta je navedeno da osiguranik snosi udio (franšizu) u svakom nastalom slučaju za koji potražuje naknadu iz osiguranja u iznosu od 10%, a najmanje 60,00 EUR i ne više od 450,00 EUR po jednom osiguranom slučaju odnosno po jednom prijevoznom sredstvu. Kako se radi o oštećenoj robi u postotku od 30%, dok se 70% robe moglo distribuirati na tržište sukladno nalazu neovisne kuće specijalizirane za područje sigurnosti hrane, a iz čijeg nalaza proizlazi da je 70% robe ispravno za daljnju distribuciju, to je tuženik od ukupne vrijednosti robe u iznosu od 73.680,36 kn priznao 30% (22.104,11 kn) i taj priznati iznos umanjio za ugovorenu franšizu od 10% (iznos od 2.210,42 kn) te isplatio tužitelju iznos od 19.893,70 kn / 2.640,35 EUR. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da u slučaju da cijela roba nije mogla biti u upotrebi, da bi visina štete iznosila 6.888,71 EUR (9.779,05 EUR umanjen za franšizu 450,00 EUR i nesporno plaćeni iznos od 2.640,35 EUR). Taj je nalaz vještaka sud u cijelosti prihvatio pa je nejasno kako je sud došao do iznosa od 7.138,70 EUR na ime glavnice koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju. Žalitelj se u žalbi poziva i na odredbu članka 17. stavka 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR) te ističe da je u štetnom događaju roba oštećena samo djelomično, pa je i odgovornost/obveza prijevoznika bila samo djelomična (u odnosu na ukupnu vrijednost pošiljke). Zbog navedenog, tužitelj je kao prijevoznik trebao odbiti zaprimljeno terećenje za nastalu štetu na robi kao neosnovano visoko te priznati terećenje samo u visini stvarne štete na robi. Žalitelj stoga predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku prouzročene troškove; tuženik potražuje trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 150,00 EUR.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom ponavlja tuženikove navode iz žalbe te smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je pogrešno utvrdio kako su tužitelju dostavljeni Opći uvjeti za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu i to e-mailom. Tužitelj je te opće uvjete zaprimio tek 22. listopada 2022., dakle nakon štetnog događaja koji se dogodio 13. kolovoza 2022. kada je tužitelj kontaktirao posrednika u osiguranju. Tužitelj se poziva na odredbe članka 10. stavka 2. i članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) te ističe da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. tog Zakona. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu zabranu retroaktivnog djelovanja i primjenu općih uvjeta, tužitelj ima pravo potraživati iznos od 450,00 EUR koji u konkretnom slučaju predstavlja odbitnu franšizu jer nije bila jasno ugovorena niti vidljiva na polici osiguranja pa tužitelj nije imao saznanja da se ona na njega primjenjuje. U nastavku odgovora na žalbu tužitelj se poziva na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1122/2023 od 13. prosinca 2023. Tužitelj također osporava navode tuženika da je oštećeno samo 30% predmetne robe koja se prevozila dok je ostatak od 70% bio ispravan i siguran za daljnju distribuciju na tržište te ističe da je vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđeno da je cjelokupna pošiljka oštećena. Tužitelj predlaže odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda; tužitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 279,46 EUR.

3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

3.1. Ispitavši prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/20, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku u dijelu u kojem je obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 6.845,33 EUR, no u odnosu na dio zateznih kamata koje na taj iznos teku nakon 30. prosinca 2023. sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo jer stopu zateznih kamata nije odredio prema članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 155/23) izmijenjenoj odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, prilikom odlučivanja o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao iznos od 293,37 EUR s pripadajućim kamatama, ovaj sud nalazi da iz činjenica koje je prvostupanjski sud utvrdio izveo je pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

4. Između stranaka je nesporno da su one bile u poslovnom odnosu iz ugovora o osiguranju u smislu odredbe članka 921. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da se tim ugovorom osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Naime, u konkretnom predmetu, tužitelj je prema Polici osiguranja broj [broj police osiguranja] od 16. veljače 2022. sa str. 6. spisa ugovaratelj osiguranja i osiguranik, dok je tuženik osiguratelj. Nadalje, između stranaka nije sporno da je taj ugovor sklopljen na razdoblje od 28. veljače 2022. do 28. veljače 2023. i (premda to nije vidljivo iz same police osiguranja) da su Ugovorom o osiguranju pokrivene štete za vozila registarskih oznaka [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka] i [registarska oznaka], kao i to da se 13. kolovoza 2022. dogodio osigurani slučaj kada je tužitelj s potonja dva vozila prevozio lako pokvarljivu robu od pošiljatelja L'INSALATA DELL'ORTO s.r.l. iz Republike Italije preko naručitelja Setovia Voće d.o.o. za krajnjeg kupca robe Metro Cash & Carry d.o.o.; naime, prilikom tog prijevoza došlo je do kvara na rashladnom uređaju kamiona koji nije mogao održavati potrebnu temperaturu koja bi spriječila kvarenje i oštećenje lako pokvarljive robe slijedom čega je Metro Cash & Carry d.o.o. odbio primiti cjelokupnu pošiljku pa je Setovia Voće d.o.o. računom broj 7402/1/2 od 18. kolovoza 2022. sa str. 37. spisa tužitelja teretila za oštećenu robu u iznosu od 73.680,36 kn. Jednako tako, iz spisa proizlazi nespornim da je tužitelj 16. kolovoza 2022. putem e-mail poruke sa str. 38. spisa obavijestio osiguratelja (zapravo tuženikovu ovlaštenom zastupniku osiguranja HT) da se dogodio osigurani slučaj slijedom čega od tada (dakle, od 16. kolovoza 2022.) tuženik duguje tužitelju zatezne kamate prema odredbi članka 943. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima. Također je između stranaka nesporna i činjenica da je predmetna roba, nakon što nije prodana trećim osobama, bačena 21. kolovoza 2022. a što proizlazi iz Izvještaja o bačenoj robi od 31. kolovoza 2022. sa str. 46. spisa.

4.1. Jednako tako, između stranaka nije sporno da je tuženik, postupajući po saznanju za osigurani slučaj odnosno po primitku odštetnog zahtjeva, ocijenio da od ukupne količine prevezene robe 70% zadovoljava, dok 30% proizvoda nije zadovoljavajuće pa je sukladno toj svojoj ocjeni od ukupne vrijednosti robe u iznosu od 9.779,06 EUR / 73.680,36 kn priznao 30% (iznos od 2.933,72 EUR / 22.104,11 kn), no taj je priznati dio umanjio za 10% franšize u iznosu od 293,37 EUR / 2.210,42 kn pozivajući se pri tome na odredbu članka 14. Uvjeta za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu (str. 170.-171. spisa) te je stoga tužitelju isplatio iznos od 2.640,35 EUR / 19.893,70 kn.

4.2. Slijedom navedenog, budući da je u ovom parničnom postupku između stranaka sporno je li cjelokupna roba koju je tužitelj prevozio bila neupotrebljiva (zapravo, preostalih 70% te robe) te je li tuženik osnovano umanjio priznati iznos osigurnine za franšizu budući da je tužitelj tijekom spora osporavao činjenicu da mu je prilikom sklapanja ugovora o osiguranju tuženik dostavio Uvjete za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, između stranaka je sporno da li tužitelj osnovano potražuje preostali, u ovom sporu utuženi, iznos osigurnine. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva proveo dokaz saslušanjem svjedoka BT (str. 377.-379. spisa), HT (str. 383.-384. spisa), VT (str. 393.-395. spisa) i ČT (str. 395. spisa), te je proveo i poljodjelsko vještačenje po sudskom vještaku za agronomiju i poljodjelstvo mr. sc. Zdenku Milasu radi utvrđivanja je li predmetna roba zdravstveno ispravna za prodaju krajnjim potrošačima, može li se takva roba prebrati i klasificirati po klasama, da li se zdravstvena ispravnost robe može utvrditi vizualnim pregledom i smiju li se takvi proizvodi prodavati ako su bili izloženi temperaturu koja je viša od deklarirane temperature (str. 402.-409. spisa). Prvostupanjski je sud proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju osigurninu u iznosu od 6.845,33 EUR budući da se nesporno dogodio osigurani slučaj u kojem je cjelokupna roba koju je tužitelj prevozio bila zdravstveno neispravna za ljudsku prehranu i kao takva neuporabljiva. Naime, neovisno od toga što je svjedok ĐT kao direktor društva Labosan kojeg je tuženik angažirao da utvrdi je li roba oštećena u svom iskazu naveo da je vizualnim pregledom utvrdio da je dio robe bio oštećen sa znakovima truljenja zbog neadekvatne temperature dok je dio robe bio u redu te je on u svom izvještaju naveo da je oko 30% jedne kategorije robe bilo oštećeno i nije bilo pogodno za daljnju prodaju dok je 70% robe bilo u redu, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je cjelokupna prevezena roba bila neuporabljiva.

5.1. Za razliku od iskaza svjedoka VT koji je po pozivu tuženika vizualnim pregledom utvrđivao (ne)ispravnost robe, iz iskaza svjedoka BT (koja je kao koordinator utvrđivanja kvalitete za svježe proizvode zaposlena u Metro Cash & Carry) proizlazi da se prilikom zaprimanja robe gleda 20% svih artikala s paleta, pa ako se posumnja na prvi pogled u kvalitetu robe, izdvaja se veći uzorak kako bi se vidjelo može li se što od robe spasiti, a ne odmah odbiti „jer je i cilj tvrtke da pristigla roba bude distribuirana u prodajnim centrima”, te da je u konkretnom slučaju kada je kamion ušao u prostor za kontrolu ustanovljeno da su palete kondenzirane i da je prostor (unutar kamiona) topliji i vlažan, a prilikom istovara su vidjeli da je došlo do velike kondenzacije na način da se čak voda slijevala po primarnoj ambalaži što je značilo da je izloženost temperaturi bila puno viša od dopuštene. Međutim, prilikom zaprimanja robe, htjeli su vidjeti može li se što iskoristiti i poslati u prodajne centre, no prilikom otvaranja na dodir je utvrđeno da se radilo o salati koja je topla, bilo je smežuranih listova, plijesni, raznih fleka, a sve je bilo mokro i u hrpicama pa se salata nije mogla rastresti što bi bilo normalno. Osim toga, navedeni svjedok je izjavio da prilikom takve kontrole pomoću specijalnog skenera kojim pregledavaju robu odbijaju robu koja ne udovoljava ni zakonima ni propisima te su takvu robu poslikali i slike proslijedili proizvođaču, nabavljaču i drugima uz navod da se roba cjelokupno odbija.

5.2. Nadalje, za razliku od svjedoka VT koji je u svom iskazu naveo da je tu robu bilo moguće prodati pod drugu ili treću klasu kao roba s nekakvim nedostacima i da je moguće prebiranje takve robe (na primjer, listići salate) i prodati je u rinfuzi (str. 394. spisa), svjedok BT je u svom iskazu izričito naveo da se predmetna roba nije mogla iskoristiti kao roba niže klase ili po nižoj cijeni „jer je roba bila zdravstveno neispravna po zakonskim odredbama i propisima Europske unije gdje je stroga validacija za salate da moraju (biti) na temperaturi od 2-8 ⁰C jer se u protivnom razvijaju mikroorganizmi koji su štetni za zdravlje” (str. 378. spisa), ali i da nije moguće prebiranje takve robe „iz razloga što je ta roba pakirana u tim paketićima i nemoguće je listić po listić prebirati i postoji mogućnost da je plijesan s dijela listića prešla na ostale te prepakiranje te robe nije opcija” (str. 379. spisa).

5.3. Osim toga, i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zdenka Milasa (kojeg tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio) proizlazi da predmetna roba nije zdravstveno ispravna za prodaju krajnjim potrošačima, da se ta roba ne može prebrati ni klasirati jer je ona već obrađena i pripremljena s oznakom robne marke u prikladnoj ambalaži i količini za krajnje potrošače (str. 408. spisa). Prema tome, sud prvog stupnja je pravilno na temelju provedenih dokaza ocijenio da je cjelokupna roba bila zdravstveno neispravna pa se stoga ta roba ni djelomično nije mogla iskoristiti (u omjeru od 70% što je tijekom postupka tvrdio tuženik).

6. Međutim, čak i u slučaju da se predmetna roba i mogla djelomično iskoristiti, prema ocjeni ovog suda tužitelj bi imao pravo na cjelokupnu nastalu štetu odnosno na isplatu cjelokupne osigurnine (umanjenu za iznos franšize o čemu više u nastavku ove odluke). Naime, iz tužiteljeve elektronske poruke upućene MT sa str. 45. spisa proizlazi da je tužitelj prilikom pokušaja prodaje oštećene robe kontaktirao par firmi (pravilno, trgovačkih društava) koje se bave prodajom sličnih proizvoda i to Agrodalm (gospodin ČT), Diljexport (gospodin CT) i Fragaria (gospodin UT) „kako bi pokušali na neki način prebrat robu i pokušati bar jedan dio spasiti”, ali nitko nije bio zainteresiran za tu robu u takvom stanju. Jednako tako i iz iskaza svjedoka ČT (direktora društva Agrodalm d.o.o.) sa str. 395. spisa proizlazi da ga je kontaktirao direktor tužitelja NT da ima neku robu zapakiranu ako je zainteresiran (za kupnju te robe) slijedom čega je on poslao svog komercijalistu da pregleda tu robu koji mu je odmah javio „ništa od toga”.

6.1. Slijedom navedenog, budući da ni tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio činjenicu da je tužitelj ipak pokušao prodati barem dio robe, to je između ovdje parničnih stranaka nesporno da je tužitelj u smislu odredbe članka 950. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nakon što je nastupio osigurani slučaj poduzeo sve što je razborito i u njegovoj moći da se ograniče štetne posljedice osiguranog slučaja. Međutim, upravo zato što je predmetna roba u cijelosti bila neispravna pa je kao takvu nitko nije htio kupiti, ta je roba 21. kolovoza 2022. bačena, a što proizlazi iz Izvještaja o bačenoj robi od 31. kolovoza 2022. sa str. 46. spisa; s obzirom na to da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio ni tu činjenicu, to je nesporno da je cjelokupna predmetna roba bačena. Upravo zbog navedenog, tužitelj sukladno odredbi članaka 921. i 943. stavaka 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje isplatu osigurnine u vrijednosti cjelokupne uništene robu (osim eventualno za iznos franšize), a ne samo omjeru od 30% kako to smatra tuženik.

6.2. Prema tome, budući da je između stranaka nesporna činjenica da je vrijednost cjelokupne predmetne robe iznosila 9.779,06 EUR / 73.680,36 kn, a tuženik je prije pokretanja ovog spora isplatio tužitelju iznos od 2.640,35 EUR / 19.893,70 kn dok mu je osporio platiti (i) iznos franšize od 293,37 EUR / 2.210,42 kn, to preostali utuženi i neplaćeni iznos osigurnine (bez sporne franšize) iznosi 6.845,33 EUR / 51.576,24 kn. Zbog navedenog, sud prvog stupnja pravilno je obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 6.845,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje sukladno odredbi članka 943. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima teku od 16. kolovoza 2022. do isplate i to prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora u smislu odredbe članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer su u konkretnom predmetu obje stranke trgovci te je ugovor o osiguranju na temelju kojeg tužitelj potražuje osigurninu sklopljen u vezi obavljanja djelatnosti koja čini predmet poslovanja jedne od stranaka (tuženika).

6.3. Stoga je tuženikovu žalbu u dijelu u kojem pobija točku I. izreke presude kojim je sud obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 6.845,33 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. kolovoza 2022. do 29. prosinca 2023. prema stopi tih kamata za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, prilikom odmjeravanja stope tih kamata za razdoblje nakon 30. prosinca 2023. sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo jer stopu zateznih kamata nije odredio prema članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 155/23) izmijenjenoj odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, nego je tu stopu i za to razdoblje odredio prema članku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 114/22) kojom je (također) izmijenjena odredba članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Prema tome, s obzirom na to da je prema (sada važećoj) odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima stopa zateznih kamata za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena s time da se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je člankom 29. stavkom 8. tog Zakona propisano da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, to je tuženika valjalo obvezati da za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 155/23) isplati tužitelju zatezne kamate prema toj stopi zateznih kamata.

7.2. Zato je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo uvažiti i preinačiti taj dio prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

8. Međutim, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud točkom I. izreke presude obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 293,37 EUR s pripadajućom kamatom, a koji se odnosi na od strane tuženika uskraćeni iznos franšize, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja iz činjenica koje je utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio pobijanu presudu slijedom čega je u tom dijelu prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti. Naime, tuženik je osporavao isplatiti tužitelju taj iznos (i prije pokretanja spora) pozivajući se na odredbu članka 14. (svojih) Uvjeta za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu koja je prema polici osiguranja sa str. 6. spisa sastavni dio ugovora o osiguranju; tom je odredbom tuženikovih općih uvjeta propisano ako nije drugačije ugovoreno, osiguranik snosi udio (franšiza) u svakom nastalom osiguranom slučaju za koji potražuje naknadu iz osiguranja u iznosu od 10%, a najmanje 60,00 EUR i ne više od 450,00 EUR po jednom osiguranom slučaju odnosno po jednom prijevoznom sredstvu, a ako se utvrdi obveza osiguratelja sukladno tim Uvjetima, osiguratelj će do visine ugovorenog iznosa osiguranja, isplatiti naknadu iz osiguranja umanjenu za iznos franšize.

8.1. Prvostupanjski je sud usvojio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja navodeći da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o osiguranju bio upoznat s tuženikovim Uvjetima za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, a što je sud prvog stupnja pravilno ocijenio. Naime, tužitelj je tijekom prvostupanjskog postupka (kao i u odgovoru na žalbu) neosnovano tvrdio da prilikom sklapanja ugovora o osiguranju nije bio upoznat s tuženikovim Uvjetima za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu. Ovo iz razloga jer iz, od strane tužitelja potpisane ponude osiguranja broj 352620410880 od 16. veljače 2022. sa str. 160. spisa, jasno proizlazi da je tužitelj upoznat s tim tuženikovim općim uvjetima budući da „izjava ugovaratelja” s te ponude izričito navodi da „potpisom ponude/police potvrđujem da sam prije sklapanja ugovora o osiguranju pisano obaviješten o svim bitnim elementima ponude (…) te sam zaprimio pripadajući dokument s informacijama o proizvodu osiguranja (…) u kojima su sadržane i odredbe u vezi zaštite osobnih podataka, pripadajuće uvjete osiguranja i klauzule prema kojima se sklapa ovo osiguranje”. Prema tome, budući da je tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik potpisao tu ponudu osiguranja, to je on tada nesumnjivo bio obaviješten/upoznat i s tuženikovim Uvjetima za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, a koji su i prema polici osiguranja sa str. 6. spisa sastavni dio ugovora o osiguranju.

8.2. Prema tome, budući da je tužitelj neosnovano tvrdio da prije sklapanja ugovora o osiguranju nije zaprimio te tuženikove opće uvjete ugovora pa da iz tog razloga ti uvjeti tužitelja ne obvezuju, ti tuženikovi opći uvjeti poslovanja su sastavni dio ugovora o osiguranju odnosno ti uvjeti ugovora sukladno odredbi članka 296. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima dopunjuju odredbe ugovora o osiguranju sklopljenog između stranaka. Sukladno tome, budući da prema članku 14. tih Uvjeta tužitelj kao osiguranik snosi udio (franšiza) u svakom nastalom osiguranom slučaju za koji potražuje naknadu iz osiguranja u iznosu od 10%, a najmanje 60,00 EUR i ne više od 450,00 EUR po jednom osiguranom slučaju odnosno po jednom prijevoznom sredstvu, te da je tuženik sukladno toj ugovornoj odredbi umanjio iznos osigurnine za iznos od 293,37 EUR (što je između stranaka nesporna činjenica), to je tuženik osnovano uskratio tužitelju isplatu osigurnine u tom iznosu.

8.3. Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje (na ime osigurnine) iznos od 293,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, pa je stoga sud prvog stupnja pogrešno obvezao tuženika da navedeni iznos (s pripadajućim kamatama) isplati tužitelju. Stoga je u tom dijelu tuženikova žalba osnovana, pa je točku I. izreke prvostupanjske presude u tom dijelu valjalo preinačiti, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Nadalje, premda je u konkretnom predmetu prvostupanjska presuda djelomično preinačena, ovaj sud napominje da je tužiteljev uspjeh u ovom sporu 95,89%. Prema tome, budući da tužitelj samo s razmjeno neznatnim dijelom nije uspio u sporu, to ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju sve troškove parničnog postupka nastale tijekom prvostupanjskog postupka prema članku 154. stavku 5. Zakona o parničnom postupku (iako je sud prvog stupnja svoju odluku donio primjenom stavka 1. tog članka Zakona o parničnom postupku) pa je stoga i točku II. izreke prvostupanjske presude valjalo potvrditi.

9.1. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu kojom pobija točku II. izreke presude je valjalo odbiti i potvrditi taj dio presude, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

10. Oba zahtjeva stranaka za naknadom troškova drugostupanjskog postupka su neosnovani. Naime, upravo zbog činjenice da je tuženikov uspjeh u žalbenom postupku uslijed djelomično preinačene presude 4,11%, to se prema ocjeni ovog suda radi o razmjeno neznatnom uspjehu u tom postupku pa stoga prema članku 166. u vezi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku on neosnovano potražuje trošak drugostupanjskog postupka. Jednako tako, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava odgovora na žalbu jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem postupka (članak 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić