Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-42/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja HČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku u Zagrebu, Dankovečka 8, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-56/2018 od 28. prosinca 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-56/2018 od 28. prosinca 2023. u točkama I. i III. izreke tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženica isplati iznos od 1.613,12 EUR (slovima: tisuću šesto trinaest eura i dvanaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 16. veljače 2013. do isplate, kao i zahtjev da mu tuženica naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.065,50 EUR (slovima: dvije tisuće šezdeset i pet eura i pedeset centi), kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.842,64 EUR (slovima: tisuću osamsto četrdeset dva eura i šezdeset i četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 21. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nepobijane točke II. i IV. izreke presude nisu ispitivane u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 8 dana, iznos od 1.613,12 eura/ 12.154,05 kuna bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:

-na iznos od 20,27 eur/ 152,71 kuna bruto tekućom od 16. 02. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 38,85 eur/ 292,69 kuna bruto tekućom od 16. 03. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,80 eur/ 111,50 kuna bruto tekućom od 16. 04. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 26,49 eur/ 199,56 kuna bruto tekućom od 16. 05. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 47,29 eur/ 356,32 kuna bruto tekućom od 16. 06. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 40,79 eur/ 307,32 kuna bruto tekućom od 16. 07. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 25,33 eur/ 190,88 kuna bruto tekućom od 16. 08. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 38,85 eur/ 292,69 kuna bruto tekućom od 16. 09. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 38,85 eur/ 292,69 kuna bruto tekućom od 16. 10. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 38,93 eur/ 293,29 kuna bruto tekućom od 16. 11. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 44,57 eur/ 335,83 kuna bruto tekućom od 16. 12. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 9,25 eur/ 69,69 kuna bruto tekućom od 16. 01. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 38,93 eur/ 293,29 kuna bruto tekućom od 16. 02. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 46,80 eur/ 352,62 kuna bruto tekućom od 16. 03. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 31,01 eur/ 233,62 kuna bruto tekućom od 16. 04. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 42,55 eur/ 320,56 kuna bruto tekućom od 16. 05. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,70 eur/ 306,63 kuna bruto tekućom od 16. 06. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 13,57 eur/ 102,21 kuna bruto tekućom od 16. 07. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 44,24 eur/ 333,29 kuna bruto tekućom od 16. 08. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 38,76 eur/ 292,02 kuna bruto tekućom od 16. 09. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 44,40 eur/ 334,50 kuna bruto tekućom od 16. 10. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 35,55 eur/ 267,84 kuna bruto tekućom od 16. 11. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 16,35 eur/ 123,21 kuna bruto tekućom od 16. 12. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 7,11 eur/ 53,57 kuna bruto tekućom od 16. 01. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,94 eur/ 112,54 kuna bruto tekućom od 16. 02. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 13,80 eur/ 103,99 kuna bruto tekućom od 16. 03. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 15,53 eur/ 117,04 kuna bruto tekućom od 16. 04. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 15,53 eur/ 117,04 kuna bruto tekućom od 16. 05. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 16,90 eur/ 127,33 kuna bruto tekućom od 16. 06. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 15,53 eur/ 117,04 kuna bruto tekućom od 16. 07. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,29 eur/ 107,65 kuna bruto tekućom od 16. 08. 2015. godine do isplate, - na iznos od 14,34 eur/ 108,04 kuna bruto tekućom od 16. 09. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,34 eur/ 108,04 kuna bruto tekućom od 16. 10. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 12,55 eur/ 94,54 kuna bruto tekućom od 16. 11. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 13,15 eur/ 99,04 kuna bruto tekućom od 16. 12. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 6,99 eur/ 52,63 kuna bruto tekućom od 16. 02. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 19,40 eur/ 146,20 kuna bruto tekućom od 16. 03. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 15,59 eur/ 117,47 kuna bruto tekućom od 16. 04. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 18,63 eur/ 140,35 kuna bruto tekućom od 16. 05. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 17,04 eur/ 128,39 kuna bruto tekućom od 16. 06. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 17,04 eur/ 128,39 kuna bruto tekućom od 16. 07. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 13,97 eur/ 105,26 kuna bruto tekućom od 16. 08. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 17,01 eur/ 128,15 kuna bruto tekućom od 16. 09. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 18,52 eur/ 139,56 kuna bruto tekućom od 16. 10. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 11,70 eur/ 88,12 kuna bruto tekućom od 16. 11. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 9,68 eur/ 72,90 kuna bruto tekućom od 16. 12. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 14,14 eur/ 106,54 kuna bruto tekućom od 16. 01. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 50,75 eur/ 382,39 kuna bruto tekućom od 16. 02. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 45,09 eur/ 339,74 kuna bruto tekućom od 16. 03. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 44,81 eur/ 337,63 kuna bruto tekućom od 16. 04. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 42,94 eur/ 323,56 kuna bruto tekućom od 16. 05. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 50,41 eur/ 379,83 kuna bruto tekućom od 16. 06. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 40,99 eur/ 308,85 kuna bruto tekućom od 16. 07. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 44,99 eur/ 338,97 kuna bruto tekućom od 16. 08. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 22,40 eur/ 168,81 kuna bruto tekućom od 16. 09. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 51,12 eur/ 385,19 kuna bruto tekućom od 16. 10. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 50,98 eur/ 384,10 kuna bruto tekućom od 16. 11. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 29,41 eur/ 221,60 kuna bruto tekućom od 16. 12. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 14,38 eur/ 108,34 kuna bruto tekućom od 16. 01. 2018. godine do isplate. II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću. III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.065,50 eura/15.562,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.065,50 eura/15.562,50 kuna, a do zatraženog iznosa od 3.655,89 eura/27.545,30 kuna."

2. Protiv točaka I. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj ocjenjuje da su žalbeni razlozi tuženice u cijelosti neutemeljeni i paušalne prirode, a da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno utvrđeno činjenično stanje zbog čega predlaže da sud drugog stupnja žalbu tuženice odbije kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženica je žalbu podnijela zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u žalbi ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda, iz kojeg razloga je ovaj sud u okviru tog žalbenog razloga presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja je isplata novčane naknade za neiskorišteni dnevni odmor u razdoblju od siječnja 2013. do prosinca 2017.

6.1. Kao nesporne činjenice među strankama sud utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu pravosudnog policajca u Zatvoru u Zadru.

6.2. Među strankama su bile sporne činjenice je li tužitelj u utuženom periodu iskoristio pravo na dnevni odmor (stanku), je li tražio korištenje slobodnih dana u zamjenu za neiskorištenu stanku te pripada li mu pravo na novčanu naknadu za eventualno neiskorištene stanke.

6.3. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka NČ, bivšeg upravitelja Zatvora u Zadru, EČ, upravitelja Zatvora u Zadru te UČ, koji je do 2015. bio voditelj odjela osiguranja u zatvoru, kao i iskaza tužitelja, sud utvrđuje da tužitelj u utuženom razdoblju nije mogao u cijelosti iskoristiti pravo na dnevni odmor (stanku) iz organizacijskih razloga te prihvaćajući iskaz tužitelja utvrđuje da tužitelj stanku nije koristio u 90 % slučajeva, a u 2015. i 2016. da je iskoristio 60 ili 70 % stanke pa je na temelju takvog iskaza tužitelja, kao i evidencije o radnom vremenu koju je vodila tužena, sud proveo vještačenje po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Zoranu Malešu, čiji nalaz je prihvatio u cijelosti. Provedenim vještačenjem vještak je na temelju procjene opsega neiskorištenih dnevnih odmora sukladno iskazu tužitelja, utvrdio da bi novčani iznos prema vrijednosti sata rada tužitelja za neiskorištene dnevne odmore iznosio ukupno 1.613,12 eura.

6.4. Sud također utvrđuje da tužitelj nije podnosio zahtjev svom poslodavcu da mu se zbog neiskorištenih dnevnih odmora odobri korištenje slobodnih dana.

6.5. Usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja sud se je pozvao na odredbu članka 73. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.; dalje: ZR/14), kao i članak 52. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.; dalje: ZR/09), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja, koji članci su sadržajno identični i prema njima radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje 30 minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Sud se također pozvao i na članak 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16., 112/17.; dalje: KU/13) zaključujući da tužitelj svakog radnog dana ima pravo na dnevni odmor, a da je tuženica bila u obvezi voditi evidenciju o stankama radnika sukladno članku 5. ZR/14 i članku 8. stavak 1. i 2. te članku 10. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 73/17.), koje odredbe su sadržavali i Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ broj 32/15. i 97/15.) i Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ broj 37/11.), što tuženica u konkretnom slučaju nije učinila, već je takvu evidenciju počela voditi nakon utuženog razdoblja 2018. Zbog toga što tuženica nije vodila evidenciju o dnevnim odmorima sud ocjenjuje da je vještak mogao na temelju procjene utvrđivati opseg neiskorištenih dnevnih odmora, kao i visinu isplate.

7. Po ocjeni ovog suda na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelj na temelju članka 52. ZR/09 i 73. stavak 1. ZR/14, koji su sadržajno identični, ima pravo svakog radnog dana na odmor (stanku) od najmanje 30 minuta. Prema članku 10. KU/13 i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 112/17., 12/18., 2/19., 119/19., 66/20., 56/22.; KU/17), koji su bili na snazi tijekom utuženog razdoblja, stanku koristi u skladu s rasporedom koju utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti, a u slučaju da radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla.

8.1. Međutim, sud prvog stupnja ispušta iz vida odredbu članka 48. KU/13, koja je identična odredbi članka 42. KU/17, a kojom je propisano da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane. Sud je u postupku utvrdio da tužitelj nije tražio da mu se odobri korištenje slobodnih dana, a ta činjenica proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka EČ i UČ, zbog čega, po ocjeni ovog suda, tužitelj neosnovano traži isplatu novčanog iznosa na ime neiskorištenih dnevnih odmora (stanke) jer se u slučaju kada stanku zbog organizacijskih razloga nije mogao koristiti trebao sukladno odredbi članka 48. KU/13 i 42. KU/17 obratiti poslodavcu i tražiti da vrijeme neiskorištenog dnevnog odmora koristi kao slobodne dane, što u konkretnom slučaju nije učinio. Iz tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu za neiskorištene dnevne stanke nije osnovan, kako to pravilno u žalbi tvrdi tuženica. Naime, i tuženica u žalbi tvrdi da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete samo u slučaju ako ne bi postojala stvarna mogućnost korištenja slobodnih dana zbog njihovog prevelikog broja, u slučaju kada bi to onemogućilo pravilno odvijanje radnog procesa kod poslodavca, koje činjenice u konkretnom slučaju nisu utvrđene.

9. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženice trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a te tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovan.

10. Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

10.1. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti on je u obvezi naknaditi tuženici parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

10.2. Kao potrebni u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a tuženici su temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) dosuđeni troškovi i to za sastav odgovora na tužbu u zatraženom iznosu od 199,08 eura (Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 54. Tarife), za obrazložene podneske od 13. ožujka 2019., 20. studenog 2019. i 27. travnja 2020. u zatraženom iznosu od po 199,08 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 54. Tarife), a za obrazložene podneske od 7. lipnja 2022. i 23. studenog 2023. u iznosu od po 100,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 3. i Tbr. 54. Tarife), te za zastupanje na ročištima 13. prosinca 2018., 21. veljače 2019., 20. srpnja 2022. i 7. prosinca 2023. u zatraženom iznosu od po 199,08 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 54. Tarife) te za ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja 4. listopada 2018. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5. i Tbr. 54. Tarife) ili ukupno 1.842,64 eura. Na taj iznos tuženici je dosuđena zatražena zakonska zatezna kamata na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a od dana donošenja ove odluke 21. siječnja 2025. do isplate.

Koprivnica, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković