Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-264/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv MLV zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog MLV, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-1045/2020-27 od 5. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog MLV kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu na temelju odredbe članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14, 70/17,126/19 i 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08) stavio je izvan snage kazneni nalog izdan presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-1045/2015 od 12. siječnja 2016. u odnosu na optuženog MLV.

1.1. Ujedno je optuženi RLV proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnja, opisano u članku 139. stavak 2. KZ/11 te je optuženi MLV na temelju odredbe članka 139. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca s tim da se na temelju odredbe članka 56. KZ/11 prema optuženom primjenjuje uvjetna osuda, pa se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od 1 (jedne) godine, te se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi RLV u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

1.2 Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi RLV je dužan naknaditi troškove ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 100,00 eura, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv presude žalbu je podnio optuženi RLV putem branitelja ABC, odvjetnika u [adresa] zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je optuženik tražio da se njega i branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku na dužno razgledavanje.

2.3. Sjednica je održana u prisutnosti zamjenika županijske državne odvjetnice u [adresa] ABC i branitelja okrivljenika, odvjetnika ABC, a u odsutnosti uredno obaviještenog okrivljenika MLV u skladu s odredbom članka 475. stavak 4 ZKP/08.

3. Žalba optuženog MLV nije osnovana.

4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ali tu žalbenu osnovu zakonski ne označava, niti obrazlaže u čemu bi se ona konkretno sastojala, već navodi da je pobijanom presudom povrijeđeno okrivljenikovo pravo na pravično suđenje koje mu je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navedeni žalbeni razlog se sadržajno odnosi na posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, posebice onih proturječnih, što međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

4.1. Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, nije utvrđeno da su pobijanom presudom počinjene postupovne povrede na koje je ovaj drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem članka 467. stavak 1. ZKP/08.

5. Optuženik se žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te navodi da je osuđen na temelju proturječnih iskaza oštećenice i jednog svjedoka koje inače neosnovano i uporno prijavljuju optuženika. Ističe da na temelju bitnih proturječnosti u iskazima svjedoka ML i SLV sud nije mogao oglasiti krivim optuženika za kazneno djelo prijetnje na štetu SLV. Nadalje, ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim time što u dokaznom postupku prvostupanjski sud nije ispitao unuku oštećene M koja je tada imala osam godina.

5.1. Nasuprot tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je sa sigurnošću utvrdio da je optuženik kritične zgode počinio kazneno djelo za koje je optužen, a za koje djelo je kazneno odgovoran. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, razlozima žalbe nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja s obzirom da optuženik samo polemizira s razlozima presude, pokušavajući na svoj način prikazati rezultate izvedenih dokaza, sugerirajući zaključak da nije počinitelj predmetnog kaznenog djela. Međutim, razloge koje je prvostupanjski sud iznio u obrazloženju pobijane presude glede ocjene vjerodostojnosti i istinitosti posebno iskaza svjedoka ML i SLV, u svemu su pravilno ocjenjeni, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

5.2. Suprotno naprijed ukratko iznijetom žalbenom stavu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvoga stupnja pravilno analizirao sve provedene dokaze, posebno je cijenio iskaze svjedoka ML i SLV te je suprotno žalbenim tvrdnjama okrivljenog MLV, prvostupanjski sud činjenično stanje pravilno utvrdio kada je utvrdio da je okrivljeni RLV počinio inkriminirano mu kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, to se u radnjama istog stječu obilježja, kako subjektivna tako i objektivna, navedenog kaznenog djela, pa nije povrijeđen ni kazneni zakon.

5.3. Neosnovani su navodi iz žalbe optuženika da su iskazi svjedokinja ML i SLV u bitnome proturječni. Žalitelj izlažući procjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka zanemaruje integralni sadržaj iskaza svjedoka, koji su ispitani u dokaznoj radnji ispitivanja svjedoka pred državnim odvjetništvom i potom na raspravi.

5.4. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Naime, u bitnome, optuženik poriče počinjenje kaznenog djela i tvrdi da inkriminiranog dana nije prijetio SLV. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjujući iskaz optuženika, njegov iskaza ne prihvaća jer je dan iz razloga da ne bude osuđen, a i suprotno proizlazi iz iskaza oštećene kao svjedoka SLV, te svjedokinje ML čije je iskaze prihvatio kao vjerodostojne.

5.5. U kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi okrivljenika, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kazneno djelo prijetnje.

5.6. Nakon pozorne ocjene obrane optuženog koji poriče počinjenje kaznenog djela, te iskaza oštećene kao svjedoka SLV, te svjedokinje ML dinamike samog događaja, svađe i prepirke, analizirajući svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi, suprotno žalbenom navodu, prvostupanjski sud je na pravilan i zakonit način utvrdio da je optuženi OLV počinio kazneno djelo pobliže opisano u izreci presude. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i zaključio da su izgovorene riječi oštećenom bile objektivno podobne i prikladne da kod oštećenog izazovu osjećaj straha i ugroženosti o čemu je iskazivala oštećenica koja je pozvala policiju u strahu da se verbalni sukob pretvori u fizički sukob. Stoga nije osnovana žalba optuženog zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a ovaj drugostupanjski sud slijedom žalbenih navoda ne nalazi da je u smislu članka 470. stavak 2. ZKP/08 činjenično stanje dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupanja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud glede odlučnih činjenica u obrazloženju pobijane presude dao je jasne, potpune i argumentirane razloge koje prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

5.7. Na navode žalbe u kojoj se, u bitnome preocjenjuju provedeni dokazi od strane prvostupanjskog suda, te u velikom dijelu opisuje radnja događanja i situacije kako ih je opisao u svojoj obrani okrivljenik, valja reći da se radi o preocjeni provedenih dokaza na subjektivan način, a koje tvrdnje ničim nisu potkrijepljene i dokazane. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio zašto ne vjeruje obrani okrivljenika, te zašto prihvaća iskaz oštećene oštećene kao svjedoka SLV, te svjedokinje ML a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

5.8. Optuženik u svojoj žalbi bezrazložno prebacuje teret dokazivanja na državno odvjetništvo navodeći da je državno odvjetništvo moralo predložiti saslušanje unuke oštećenice koja je u vrijeme održavanja rasprave imala sedamnaest godina sukladno načelu iz članka 3. stavak 2. ZKP/08. Treba istaći da je unuka oštećene u inkriminirano vrijeme imala osam godina te je neživotno očekivati da će netko sjećati događaja iz ranog djetinjstva nakon proteka devet godina s tim da je obrana svakako mogla predložiti saslušanje unuke oštećenice na raspravi ukoliko je to smatrala svrsishodnim.

5.9. Suprotno navedenim tvrdnjama prvostupanjski sud je pravilno analizirao sve provedene dokaze, posebno je cijenio iskaze svih svjedoka ispitanih u dokaznom postupku, te samu obranu okrivljenika, te je suprotno žalbenim tvrdnjama okrivljenog MLV, prvostupanjski sud činjenično stanje pravilno utvrdio kada je utvrdio da je okrivljeni RLV počinio inkriminirano mu kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, to se u radnjama istog stječu obilježja, kako subjektivna tako i objektivna, navedenog kaznenog djela, pa nije povrijeđen ni kazneni zakon.

5.10. Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže, te u suštini predstavlja prijedlog usmjeren na drukčiju ocjenu izvedenih dokaza i onda u vezi s time sugeriranje drukčijeg zaključka glede donošenja odluke o kaznenoj odgovornosti optuženog. Pri tome je za naglasiti da se Kazneni zakon primjenjuje na ono činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud a ne na ono koje žalitelj smatra da je trebalo biti utvrđeno. 6. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, međutim, navedenu žalbenu osnovu ne obrazlaže, odnosno ne navodi razloge zašto smatra da kazna na koju je osuđen po prvostupanjskom sudu po svojoj vrsti i mjeri nije primjerena njegovoj kaznenoj odgovornosti za inkriminirano mu kazneno djelo.

6.1. Nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog odluke o kazni.

6.2. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je okrivljeniku cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika, pa mu je kao olakotno cijenio činjenicu da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, te njegove osobne i obiteljske prilike, dok otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio. Ispitujući pobijanu presudu glede odluke o kazni ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da su utvrđene okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne po prvostupanjskom sudu pravilno vrednovane. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja.

6.3. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve bitne okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude blaža ili stroža, pa uzimajući u obzir sve navedeno u ovdje konkretnom slučaju, a vodeći računa o težini počinjenog djela, okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, kao i o svrsi kažnjavanja, ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazne zatvora na koju je osuđen optuženi RLV primjerena težini počinjenog djela, okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, ličnostima optuženika i upravo istoj će se optimalno djelovati na optuženika da ubuduće ne čine kaznena djela, kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Izrečena kazna izrazit će dostatnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela.

6.4. Stoga je upravo primjerena kazna uvjetna osuda sa kaznom zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca i rokom provjeravanja od 1 (jedne) godine te će se i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u članku 41. KZ/11 i utjecati kako na optuženika, tako i na druge da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno.

7. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Domagoj Raguž