Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-753/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-545/2023-26 od 4. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-545/2023-26 od 4. srpnja 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005. sklopljenog dana 16. rujna 2005. godine između tužiteljice i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja.”

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 643,35 eur, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od:

- 9,55 eur tekućom od 15.03.2009.

- 13,92 eur tekućom od 15.04.2009.

- 10,74 eur tekućom od 15.04.2009.

- 6,57 eur tekućom od 15.05.2009.

- 5,07 eur tekućom od 15.05.2009.

- 4,21 eur tekućom od 15.06.2009.

- 3,36 eur tekućom od 15.07.2009.

- 2,21 eur tekućom od 15.08.2009.

- 2,49 eur tekućom od 15.09.2009.

- 1,40 eur tekućom od 15.10.2009.

- 2,10 eur tekućom od 15.11.2010.

- 4,86 eur tekućom od 15.12.2010.

- 10,74 eur tekućom od 15.01.2010.

- 12,65 eur tekućom od 15.02.2010.

- 15,04 eur tekućom od 15.03.2010.

- 18,80 eur tekućom od 15.04.2010.

- 23,18 eur tekućom od 15.05.2010.

- 33,92 eur tekućom od 15.06.2010.

- 34,80 eur tekućom od 15.08.2010.

- 44,16 eur tekućom od 15.09.2010.

- 48,55 eur tekućom od 15.10.2010.

- 42,63 eur tekućom od 15.11.2010.

- 49,96 eur tekućom od 15.12.2010.

- 64,10 eur tekućom od 15.01.2011.

- 62,53 eur tekućom od 15.02.2011.

- 58,82 eur tekućom od 15.03.2011.

- 56,99 eur tekućom od 15.04.2011.

do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 156,65 eur. IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.825,00 eur sa zateznim kamatama počev od 04. srpnja 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 26,55 eur.''

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Sud je usvojio tužbeni zahtjev navodeći da su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu povrijeđena prava tužitelja, te utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Navodi se da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. U odnosu na odbijeni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, tuženik je ukazao na presudu u kojoj se navodi kako potpis solemniziranog ugovora, predstavlja odraz prave volje stranke. Dovodi se u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Odbijanjem dokaznih prijedloga sud je teže pogriješio odredbe parničnog postupka, te je i pogrešno utvrdio činjenično stanje te primijenio materijalno pravo. Sud nije obrazložio i ocijenio zašto smatra da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s pravilima struke i vještine, te nije obrazložio zašto smatra da su prigovori tuženika neosnovani. Tuženik ima pravo i treba mu omogućiti raspravljanje pred sudom, a u tom smislu i izvesti dokaze koje je tuženik predložio. Sud nije izveo sve dokaze predložene od strane tuženika, a nije dao valjane razloga za odbijanje predloženih dokaza. Ukazuje se da sudovi ne trebaju automatizirano pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Tuženik i u žalbi smatra da je osnovano pozivanje na zastaru, obzirom da su potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 22. 05. 2018., a tužba je podnesena 22. 05. 2023. Tuženik smatra da se ne radi o postupku naknade štete, već o potraživanju stečenog bez osnove, pa ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenjem tužbe. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja da bi se odredilo i da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli nepoštene, a samim tim i ništetne. Do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno, a valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i prilikom dosude tijeka kamata. Sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da je u cijelosti zanemario navode tuženika u pogledu Slavonske banke d.d. Osijek jer ta banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača. Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za ugovaranje u valuti CHF. Sud je tužitelju pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Pogrešno je tužitelju dosuđena naknada troškova parničnog postupka jer je sud propustio cijeniti odbijeni dio tužbenog zahtjeva, a pogrešno je primijenjena Tarifa jer je sud pogrešno primijenio Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - NN 138/2023. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika, jer je pravilno smatrao da se saslušavanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

5.1. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.2. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka te da tužiteljica nije sudjelovala u kreiranju tog ugovora.

7. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio.

8. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da nije sporno da je tužiteljica realizirala Ugovor o namjenskom kreditu 16. rujna 2005. za iznos od 23.000,00 CHF s rokom otplate na 7 godina

- da je korisniku kredita stavljeno na raspolaganje iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, odnosno da se kredit ugovorio u valuti, a isplatio u kunskoj protuvrijednosti

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti

- da je sporno mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. jesu li odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, čime su i ništetne (ništave), je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, odnosno sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva

- da se tužiteljica pogrešno poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13.

- da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s tuženikovim prednikom Slavonskom bankom d.d. Osijek koji nije bio stranka kolektivnog spora

- da je sud odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika Pavla Ratinčevića

- da prema stavu suda saslušavanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, javni bilježnik pri solemnizaciji Ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti

- da je iz iskaza tužiteljice RS utvrđeno da kada je došla u banku i kada je rekla koji joj je iznos potreban za adaptaciju stana, djelatnica banke joj je rekla da je za nju najpovoljnije da realizira Ugovor o kreditu u CHF

- da u slučaju ukoliko realizira Ugovor o kreditu u CHF, neće biti potrebna hipoteka niti jamci

- da je djelatnike banke pitala o mogućnostima realizacije Ugovora o kreditu u eurima ili kunama, međutim, oni su joj rekli da je najbolje da realizira predmetni ugovor te da je CHF u to vrijeme bio stabilan i siguran, te da se ne mora bojati

- da nije mogla ni na što drugo utjecati u samom ugovoru

- da joj nije bilo posebno pojašnjeno što znači valutna klauzula, tako da nije bila upozorena da će možda doći do porasta tečaja CHF

- da je u početku anuitet bio oko 1.200,00-1.400,00 kn, a kasnije se povećao i na 2.800,00 kn

- da je uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 utvrđeno da je 16. rujna 2005. sklopljen Ugovor o kreditu te da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita (čl. 2.)

- da je čl. 3. toč. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja

- da iz točke V. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. proizlazi kako je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača – korisnika kredita i ništetnost ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF utvrđena u odnosu na Hypo Alpe Adria Bank d.d. i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 01. lipnja 2004. (valutna klauzula) pa do 31. prosinca 2008. godine, a ne i prema Slavonskoj banci d.d. koja je bila stranka predmetnog Ugovora o kreditu

- da se na Slavonsku banku d.d. koja je bila samostalna pravna osoba sve do 2009. kada je pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d., ne mogu direktno primijeniti pravna utvrđenja iz spomenute presude

- da je sud stava da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula nepoštena ugovorna odredba

- da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić, utvrđeno da je utvrđena tečajna razlika uslijed povećanja anuiteta CHF u iznosu od 643,35 eur

- da prigovor zastare nije osnovan

- da tužiteljica ima pravni interes za donošenje deklaratorne presude jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže navodeći da su uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani u čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Također da su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

11. U konkretnom slučaju, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, što tuženik nije učinio jer nije niti predložio dokaze na te okolnosti. Prema stavu prvostupanjskog suda, ne može se smatrati da je tuženik omogućio tužiteljici pregovaranje jer tužiteljica nije imala mogućnost mijenjati odredbe ugovora koje su već bile unaprijed pripremljene na obrascu, a što je sud utvrdio iz iskaza tužiteljice.

12. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su se ispunile i ostale pretpostavke za utvrđenja spornih odredbi nepoštenima, na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja su se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa. Navedeno se očitovalo u tome da je tužiteljica bila u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer pravni prednik tuženika nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a formulacija nije bila niti odrediva, sukladno odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

13. Utvrđeno postupanje prednika tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s povećanim rizikom koji donosi ugovaranje valutne klauzule, pa je utvrđeno da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužiteljica, bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bila informirana na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, niti je imala mogućnost da utječe te u sporazumu s prednikom tuženika utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene tečaja za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Osporena ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu nije lako uočljiva, nije bila jasna niti razumljiva, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču.

14. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzeto je u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Kamatna stopa i valuta predmet su ugovora, te su to bitni elementi Ugovora o kreditu, a predstavljaju ugovorne odredbe koje su u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Prvostupanjski sud je odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 3. Ugovora utvrdio nepoštenom, slijedom čega i ništavom temeljem čl. 87. st. 1., a u svezi s čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača i odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

15. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je da je tečajna razlika uslijed povećanja anuiteta CHF u iznosu od 643,35 eura.

16. Prvostupanjski sud je utvrdio da prigovor zastare nije osnovan. Pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. utvrđeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda, navedeno pravno shvaćanje je dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Utvrđeno je da prednik tuženika nije bio stranka kolektivnog spora pa prvostupanjski sud smatra da tek od pravomoćnosti utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći rok za kondemnatorni zahtjev pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da prigovor zastare tuženika nije osnovan.

17. Pravilno je utvrđeno da tužiteljica ima pravni interes za donošenje deklaratorne presude jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a temeljem takvog utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu. Prema čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO-a.

18. Tuženik je na temelju ništavih odredbi o valutnoj klauzuli tijekom otplate kredita primio novčani iznos od 643,35 eura pa je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici ukupan iznos kako je zahtijevala zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana stjecanja. Utvrđeno je da je predmetna odredba Ugovora nepoštena pa je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i to od dana stjecanja te je prvostupanjski sud pravilno tuženika obvezao na isplatu, kako je to i presuđeno u točki II. izreke pobijane presude.

19. Treba reći da pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

20. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništave odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF.

22. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

23. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništavih ugovornih odredbi pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništavosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništavom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je utvrđeno da je temeljem ništavih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužiteljica ima pravo na isticanje ništavosti neovisno o činjenici što je kredit otplaćen.

24. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništavih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

25. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora.

26. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica gotovo u cijelosti uspjela s postavljenim tužbenim zahtjevom jer je uspjela u cijelosti s osnovom, dok nije uspjela samo u neznatnom dijelu glede visine tužbenog zahtjeva. Na preostale žalbene navode valja reći da je sud je dao jasne razloge zbog čega je tužiteljici priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju, uključujući i trošak za pristup na objavu presude, jer se radi o opravdanom i predviđenom parničnom trošku, na kojeg punomoćnik tužiteljice ima pravo, jer je zatražio taj trošak i pristupio na ročište za objavu presude, a parnični trošak je odmjeren u skladu s Tarifom koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja točkama I., II. i IV. izreke.

28. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točke III. i V. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

29. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke ).

U Velikoj Gorici 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina

.