Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-747/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Stošića predsjednika vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju po punomoći zastupa Sandra Wagner odvjetnica u Metkoviću, A. Hebranga 8, protiv tuženika UO d.d. [adresa], Zagreb, [osobni identifikacijski broj], kojeg po punomoći zastupa Marko Rašica odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rašica & Partneri u Zagrebu, Đorđićeva 24, Pisarnica u Dubrovniku, Ulica dr. Ante Starčevića 24, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj Pn-43/2020 od 1. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj Pn-43/2020 od 1. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 33.000,00 kn, te pod točkom II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.494,40 kn.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos od 66.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.lipnja 2020. do isplate, dok je u ostalom dijelu za iznos od 33.000,00 kn sa zateznom kamatom tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke), te naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 3.685,60 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu od 7.494,40 kn (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu pobija žalbom tužiteljica u dijelu u kojem je odbijen glavni i sporedni zahtjev za naknadu parničnog troška zbog svih zakonom propisanih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijani dio presude prihvaćanjem i preostalog dijela tužbenog zahtjeva i parničnog troška. Zahtijeva troškove sastava žalbe od 1.562,50 kn i trošak sudske pristojbe žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žaliteljice, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Nije ostvarena ni daljnja u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud, za slobodnu ocjenu dokaza dao uvjerljive i dostatne razloge koji imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužiteljica podnesena iz tog žalbenog razloga neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog smrti sina EO u prometnoj nesreći od 31. prosinca 2019., u iznosu od 99.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, nakon što je od iznosa od 330.000,00 kn za koji smatra da predstavlja pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete po toj osnovi, tuženik dobrovoljno isplatio dio od 165.000,00 kn.

8. Naime, nesporno je u postupku da je 31. prosinca 2019., oko 23,20 sati, u mjestu Staševica na kolniku ulice Put II. dalmatinske brigade, došlo do prometne nesreće tako da se tužiteljičin sin kretao kao pješak predmetnim kolnikom (bliže središnjoj kolničkoj traci) s koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od 2,37g/kg, kada je osiguranik tuženika upravljajući svojim osobnim vozilom u istom smjeru kojim se i pješak kretao, prednjim lijevim dijelom vozila naletio na sina tužiteljice uslijed čega je nabačen gornjim stražnjim dijelom tijela na poklopac motora i vjetrobransko staklo i nošen na vozilu, od kojeg se odvojio i pao bočno od vozila na kolnik, zadobivši višestruke tjelesne ozljede od kojih je na mjestu preminuo.

9. Nesporno je i da je osiguranik tuženika, povod predmetne nesreće, pravomoćnom presudom broj K-26/2021 od 21. srpnja 2021. oglašen krivim za počinjenje iz nehaja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom iz čl. 227. st. 6. KZ/11, jer protivno čl. 38. st. 1. i čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67708, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19) nije obratio pažnju na pješaka jer je u naselju gdje je brzina ograničena na 50 km/h vozio brzinom od najmanje 61,58 km/h, lakomisleno smatrajući da će vožnju uspješno obaviti i da neće ugroziti druge sudionike u prometu, što se nije obistinilo, jer dolaskom do kućnog broja 71 upravo zbog navedenih propusta nije uspio uočiti i izbjeći nalet na pješaka EO.

10. Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja.

- da se pok. sin tužiteljice kolnikom kretao bliže središnjoj kolničkoj traci u odnosu na rub kolnika, u crnoj odjeći i s koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od 2,37g/kg, dok se pravilno trebao kretati kritične prigode što bliže rubu kolnika na način koji ne ometa i ne sprečava promet,

- da se prema nalazu i mišljenju vještaka sudsko medicinske i prometne struke, glede kojeg stranke nisu imale primjedbe i prigovore, prometna nesreća mogla izbjeći da se osiguranik tuženika kretao dozvoljenom brzinom do 50 km/h, u kojem slučaju bi i u svim navedenim okolnostima, na udaljenosti od 26 metara mogao uočiti pješaka na kolniku, te bi reagirajući kočenjem mogao izbjeći nalet vozilom na pješaka,

- da se tužiteljica prije podnošenja tužbe 2. lipnja 2020. obratila tuženiku s odštetnim zahtjevom, povodom koje je tuženik isplatio tužiteljici na ime neimovinske štete zbog smrti sina iznos od 110.000,00 kn, a nakon podnošenja tužbe platio je i daljnji iznos od 55.000,00 kn.

11. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno ocijenio da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak štete u omjeru od 70%, imajući u vidu njegove propuste koji proizlaze iz izreke navedene kaznene presude, kao i da bi tužiteljici u smislu čl. 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje; ZOO) pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u iznosu od 330.000,00 kn sukladno Izmjeni Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., zbog čega je tuženik imajući u vidu omjer odgovornosti njegovog osiguranika od 70% (čl. 1092. st. 1. ZOO) te dobrovoljno isplaćeno po toj osnovi od 165.000,00 kn, tužiteljici obvezan naknaditi razmjerni dio štete od 66.000,00 kn, s zateznom kamatom od dana podnošenja zahtjeva po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

12. Neutemeljeno tužiteljica u žalbi ističe prigovor – da je nalaz i mišljenje vještaka prometne struke bio podloga za donošenje pravomoćne presude u kaznenom postupku kojom je osiguranik tuženika proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće, zbog čega je prvostupanjski sud trebao utvrditi odgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 80% smatrajući da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je osiguranik tuženika isključivo kriv za nalet vozila na pješaka imajući u vidu da se kretao brzinom većom od dopuštene, kao i da je bez obzira na dozvoljenu brzinu od 50 km/h te prigode trebao, a što nije, poštivati i tzv. sigurnosnu brzinu kretanja u noćnim uvjetima od 40 km/h, ističući pri tome i naprijed utvrđenu mogućnost izbjegavanja prometne nesreće.

13. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima žaliteljice, pravilno ocijenio omjer odgovornosti osiguranika tuženika, neovisno do toga što se predmetna nesreća mogla izbjeći da je kritične prigode upravljao vozilom dopuštenom brzinom, jer je i pok. sin tužiteljice svojim ponašanjem kritične prigode pridonio šteti u pravilno utvrđenom omjeru od 30%, budući da se s koncentracijom alkohola u krvi od 2,37g/kg, u crnoj odjeći, kretao kao pješak nepropisno cestom uz središnju kolničku crtu, umjesto pravilno uz rub kolnika po kojem se pješaci mogu kretati (list 24 spisa) u smislu čl. 125. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine 67/08…,dalje; ZSPC) kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud, pa su okolnosti takvog nepropisnog ponašanja u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom i nastalom štetom. Stoga tužiteljici ne pripada pravo na puni iznos štete, već razmjerno odgovornosti osiguranika tuženika od 70%, a ne 80% kako to neosnovano ukazuje u žalbi. Pored toga, u ovom postupku sud je vezan činjeničnim opisom štetnog događaja iz izreke kaznene presude samo u dijelu činjenica koje se odnose na bitna obilježja kaznenog djela (čl. 38. st. 1. i čl. 53. st. 1. ZSPC), čime nije isključena mogućnost stavljanja osnovanog prigovora doprinosa nastanku štete kako je to učinio tuženik osporavajući osnovu i visinu zahtjeva.

14. Nadalje, glede odbijajućeg dijela zahtjeva za naknadu troškova postupka, tužiteljica u žalbi ne osporava po prvostupanjskom sudu utvrđeni uspjeh tužiteljice u postupku od 67%, dok ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava glede odluke o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Naime, tužiteljica u žalbi ističe da je u tom utvrđenom omjeru uspjeha, trebalo joj odmjeriti veći iznos troška tako da bi isti trebalo priznati u tom udjelu u odnosu na obračunati trošak od 10.840,00 kn, te da je prvostupanjski sud neosnovano pokušao prebijati troškove stranaka pri tome ne navodeći opravdani trošak kojeg je tuženik imao.

15. Prvostupanjski sud je, pravilno, nakon utvrđivanja postotka u kojemu je svaka stranka uspjela, utvrdivši da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u postupku, od postotka tužiteljičinog uspjeha oduzeo postotak tuženikov uspjeh, te je nakon utvrđenja ukupnih troškova tužiteljice istoj odmjerio naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici (čl. 154. st. 2. ZPP), zbog čega se protivno navodima žaliteljice, pri odmjeravanju troškova u slučaju parcijalnog uspjeha (kao u ovom slučaju), ne utvrđuje iznos naknade troškova na koje bi tuženik imao pravo s obzirom na svoj uspjeh.

16. Zbog svega naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tužiteljice trebalo je odbiti, u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe valjalo je odbiti, jer u žalbenom postupku nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP).

18. Ujedno, žalbom nepobijani dio prvostupanjske presude (u prihvaćenim dijelovima pod točkom I. i II. izreke), ostaje neizmijenjen.

U Šibeniku 21. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Goran Stošić