Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž R-85/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju po punomoći zastupa Ana Brbić Valković odvjetnica u Puli, Ciscuttijeva 15, protiv tuženika Mlinar pekarska industrija d. o. o. Zagreb, OIB 62296711978, Zagreb, Radnička cesta 228c, radi zaštite dostojanstva radnika i naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-37/18-43 od 27. ožujka 2023, u sjednici održanoj dana 21. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se žalbe tužiteljice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-37/18-43 od 27. ožujka 2023.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je bila izložena povredi dostojanstva, časti i ugleda na radu kod tuženika Mlinar d. o. o. čime da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje, kao i zahtjevi za isplatu iznosa od 5.000,00 eura/37.672,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude (točka I. izreke) i naknadu parničnog troška (točka II. izreke).
2. Navedenu presudu žalbama pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14
– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 311,08 eura.
3. Odgovor na žalbe nije podnesen.
4. Žalbe su neosnovane.
5. Neutemeljeno tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama žaliteljice, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
6. Neosnovano tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu i iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud za slobodnu ocjenu dokaza dao valjane i dostatne razloge koji su sukladni činjeničnoj i pravnoj osnovi predmeta spisa.
7. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužiteljice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.
8. Nije u pravu tužiteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je na radu kod tuženika bila izložena uznemiravanju, povredi dostojanstva, časti i ugleda po kojoj osnovi zahtijeva i naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje isplatom iznosa od 5.000,00 eura sa zateznom kamatom, utemeljen na tvrdnji da su joj od 2015. do podnošenja tužbe kontinuirano i neutemeljeno davana pisana upozorenja na obveze iz radnog odnosa s prijetnjom otkaza ugovora o radu, da je u tom razdoblju bila izložena pritisku, omalovažavanju, psihičkom uznemiravanju i zlostavljanju od nadređenih radnica kako bi sama dala otkaz, kao i time da joj je krajem ljetne sezone 2017. neosnovano i na temelju usmenog priopćenja kao mjesto rada određen Rovinj u koji je morala putovati iz mjesta svog prebivališta bez putnih troškova, zbog čega je zbog nagomilanog stresa bila na bolovanju od 25. studenoga 2017. do 30. travnja 2018.
10. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:
- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika od 28. studenoga 2011. na radnom mjestu poslovođe prodavaonice 3, na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojim je ugovoreno da će radnica obavljati navedene poslove u poslovnim prostorijama u sjedištu poslodavca, odnosno u drugim organizacijsko-poslovnim jedinicama poslodavca na različitim mjestima, s utvrđenjem da ne postoji stalno (glavno) mjesto rada, te da radno mjesto tužiteljice određuje isključivo poslodavac koji će nalogom pobliže određivati poslovnu jedinicu u kojoj će obavljati ugovoreni posao (čl. 4. Ugovora),
- da je između tužiteljice i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme 20. prosinca 2013. za obavljanje poslova radnog mjesta poslovođe prodavaonice 3, kojim je ugovoreno da će radnica obavljati navedene poslove u poslovnim prostorijama u sjedištu poslodavca, odnosno u drugim organizacijsko-poslovnim jedinicama poslodavca na različitim mjestima, s utvrđenjem da ne postoji stalno (glavno) mjesto rada, te da radno mjesto tužiteljice određuje isključivo poslodavac koji će nalogom pobliže određivati poslovnu jedinicu u kojoj će obavljati ugovoreni posao (čl. 4. Ugovora),
- da su između tužiteljice i tuženika sklopljeni aneksi navedenom ugovoru o radu od 27. studenoga 2015. kojim je umjesto radnog mjesta poslovođe tužiteljica raspoređena na radno mjesto prodavača, potom 30. kolovoza 2016. kojim je raspoređena na radno mjesto prodavača 3 – Regija 2 s koeficijentom od 5,1, te od 28. veljače 2017. za radno mjesto zamjenika poslovođe prodavaonice s koeficijentom od 6,1,
- da je tužiteljica, prema prilozima tužbe, dobivala pisana upozorenja na obveze iz radnog odnosa 9. srpnja 2015., 15. listopada 2015., 17. veljače 2016., 28. studenoga 2017. zbog evidentiranog događaja od 26. rujna 2017. i 4. prosinca 2017. zbog kontrole od 14. studenoga 2017., 2. siječnja 2018. iz razloga navedenih u sadržaju predmetnih upozorenja (list 12-39 spisa), da je prema njezinom iskazu u razlozima prvostupanjske presude, dovodeći iskaz u vezu s navedenim upozorenjima, vidljivo da je upozorenje od 17. veljače 2016. dano tužiteljici po prijavi kupca (da je tužiteljica nakon što je sadržaj sendviča ispao na pod isti podigla i vratila natrag u sendvič), a upozorenja od 4. prosinca 2017. i 2. siječnja 2018. na temelju kontrole u prodavaonici zbog neizdavanja računa i viška u kasi od 70,00 kn,
- da su i drugi radnici, a ne samo tužiteljica, dobivali pisani upozorenja na obveze iz radnog odnosa u slučaju uočenih propusta, a u odnosu na naprijed navedena koja se odnose na tužiteljicu, 4-5 tuženik je dao po prijavi kupaca (iskaz svjedoka SG, GG, JG)
- da je prema iskazima svih saslušanih svjedoka (MG, CG, ČG, EG, HG, GG, JG, DG, FG i UG), u komunikaciji tužiteljice i nadređenih djelatnica bilo konstantnih problema čime je u više navrata dolazilo do nezadovoljstva na obje strane, a nadređene osobe tuženika su nastojale probleme i konflikte rješavati na obostrano zadovoljstvo, da su u tim prigodama nadređene radnice osnovano tužiteljici ukazivale na njezine propuste u radu od kojih se određeni broj i dogodio, da način ukazivanja na propuste spada u domenu komunikacijskih vještina koje kod tužiteljici nadređenih osoba nisu bile zavidne, ali neovisno od toga one nisu u toj mjeri uznemiravajuće, agresivne ili zastrašujuće da bi moglo biti s ciljem tužiteljičinog uznemiravanja ili provođenja mobinga nad njom,
- da je tužiteljica događaje za koje smatra da predstavljaju uznemiravanje doživljavala subjektivno i suviše emotivno, a takav njezin doživljaj ne može predstavljati osnovu za utvrđenje da je nad njome vršen mobing, tim više što je imajući u vidu broj osoba s kojima se našla u konfliktnim situacijama u predmetnom razdoblju (GG, JG, ŽG, PG, DG i FG) očito da je i ona sama doprinijela takvom razvoju međuljudskih odnosa i u konačnici osjećaju neugodne radne atmosfere,
- da je tužiteljica po svom zahtjevu u ljetnoj sezoni 2017. iz Pule gdje je živjela i radila, raspoređena na rad na Hvar gdje je trebala odraditi cijelu sezonu, da se zbog obiteljskih razloga ranije od planiranog vratila u Pulu u koje vrijeme nije bio potreban niti jedan radnik zbog ranije određenog rasporeda, zbog čega je tužiteljica raspoređena na rad u prodavaonicu u Rovinj, u koji je putovala javnim prijevozom za što su joj plaćeni troškovi, te joj se izlazilo u susret pri određivanju smjena (iskaz svjedoka DG), jednako kao što tužiteljici nije mogao biti odobren godišnji odmor 2017. u vrijeme koje je ona planirala, jer se kosio s planiranim godišnjim odmorom poslovođe iz Rovinja, koji je ranije, prije raspoređivanja tužiteljice, planirao svoj godišnji odmor, te da je tužiteljica bila na bolovanju od 13. prosinca 2017. do 30. travnja 2018. a nakon povratka s bolovanja više nije radila pod pritiskom i stresom (iskaz tužiteljice),
- da je postupanje tuženika u odnosu na raspoređivanje u Rovinj, što je tužiteljica osobito negativno prihvatila i doživjela, uobičajeno kod tuženika jer su i ostali zaposlenici premještani sukladno potrebama posla na rad u druge poslovnice, pa i u druge gradove imajući u vidu naprijed navedeni način određivanja mjesta rada koji je uobičajen kod tuženika, zbog čega se predmetno raspoređivanje ne može ocijeniti kao zlonamjerno postupanje u cilju da tužiteljica sama da otkaz, tim više što je tuženik u postupku opravdao takav premještaj, pored naprijed navedenog, i povećanjem potrebe posla u Rovinju kao gradu u kojem je (notorno) najjača turistička sezona, a na pitanje zašto je premještena baš tužiteljica, također je dan prihvatljiv odgovor da je to iz razloga što se ranije vratila sa Hvara radi osobnih razloga, u koje vrijeme su u Puli sve poslovnice bile opskrbljene dovoljnim brojem radnika, a nezadovoljstvo tužiteljice načinom plaćanja putnih troškova ne znači da je tuženik time povrijedio njezina prava ili dostojanstvo, jer su putni troškovi plaćani jednako kao i svim ostalim radnicima (iskaz svjedoka FG),
- da je prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatrijske struke u zdravstvenom kartonu tužiteljice konstatirana privremena nesposobnost za rad 13. prosinca 2017. do 30. travnja 2018. zbog dijagnosticirane psihičke smetnje poremećaja prilagodbe uzrokovan stresnim životnim događajem, što se manifestiralo kao anksioznost, depresivno raspoloženje, zabrinutost, poteškoće u koncentraciji, stalno plakanje i nesanica, jer se osoba u takvoj situaciji ne uspijeva izboriti sa stresnim situacijama, zbog čega je tužiteljica trpjela strah promjenjivog intenziteta od blagog do srednje teškog koji je mogao biti i jačeg intenziteta u okolnostima specifičnih situacija i događaja u radnoj sredini u vremenu neposredne izloženosti stresnim događajima, te utvrđuje umanjenje životne aktivnosti tužiteljice s oko 5 % koje se manifestira na osobnom planu (zbog gubitka zadovoljstva, sniženog raspoloženja, pomanjkanja samopouzdanja) na profesionalnom planu (nezadovoljstvo nerazriješenog statusa na radnom mjestu, nedefiniranog ugovora o radu, nemogućnosti realizacije primjerene novčane naknade na temelju navoda tužiteljice da su svi dobili porast koeficijenta osim nje), s tim što je podatke za izradu nalaza i mišljenja vještak dobio u razgovoru s tužiteljicom, navodeći da tužiteljica ima pravo na svoju percepciju predmetnih događaja, te da kao vještak nije ulazio u vjerodostojnost ili točnost takve percepcije zbog koje se tužiteljica loše osjećala na radnom mjestu, jednako kao što utvrđuje i da je prema njezinom medicinskom kartonu evidentiran i događaj od 23. kolovoza 2010. kao psihički šok na poslu zbog čega je bila određeni broj dana na bolovanju, zbog iste dijagnoze kao i u odnosu na bolovanje od 13. prosinca 2017. do 30. travnja 2018.,
11. Prvostupanjski sud ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka psihijatrijske struke stručnim i objektivnim, načelno ga prihvaćajući, ali zbog okolnosti da je vještak sve podatke na kojima je temeljio nalaz i mišljenje dobio isključivo u razgovoru s tužiteljicom, a da je tužiteljica u razgovoru izbjegla navesti i druge stresne situacije (razvod i bolest oca) za koje je životno da utječu na psihičko stanje, ocjenjuje da pretrpljeni strah i smanjenje životne aktivnosti nije uzrokovao tuženik, a posebno ne način da bi provodio mobing nad njom kao sustavno, ciljano teroriziranje s namjerom njezina psihičkog sloma i u konačnici uklanjanja s posla, pri tome imajući u vidu da je i prije zaposlenja kod tuženika u zdravstvenom kartonu tužiteljice evidentirana ista dijagnoza kao i ona u nalazu i mišljenju vještaka iz ovog postupka, uz opis psihički šok na poslu, ne radi, loše se osjeća.
12. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno zaključio da tužiteljici nadređene radnice tuženika (JG i GG) nisu prema njoj nezakonito i neželjeno postupale, jer tužiteljicu nisu sustavno i trajno uznemiravale i psihički zlostavljale s ciljem ugrožavanja njezine časti, ugleda i dostojanstva, s namjerom uklanjanja tužiteljice s radnog mjesta, te da prema njoj od strane tuženika kao poslodavca nisu ostvarena obilježja mobinga ni po jednoj od činjeničnih tvrdnji s kojima tužiteljica obrazlaže postojanje neželjenog i nezakonitog postupanja prema njoj, nastavno čemu nema protupravnosti na strani tuženika. Slijedom toga, nisu ispunjene sve kumulativno potrebne pretpostavke za naknadu štetu po osnovi povrede prava osobnosti u smislu odredbi čl. 1045. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO) u vezi čl. 111. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17 – dalje: ZR), zbog čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan, jednako kao što je prethodno pravilno zaključio da je teret dokazivanja činjenične osnove tužbe na strani tužiteljice u smislu odredbe čl. 135. st. 1. ZR, koju u ovom postupku nije dokazala.
13. Neutemeljeno tužiteljica u žalbama ističe prigovore –da je prvostupanjski sud svoja utvrđenja i zaključke donio protivno iskazima većine svjedoka, osobito iskaza HG, EG i CG iz kojih proizlazi, prema njezinoj ocjeni, da je tuženik provodio mobing jer su nadređene radnice tužiteljicu sustavno verbalno i psihički zlostavljale, šikanirale, vrijeđale, ogovarale, vikale, zbog čega je doživljavana kao neradnik i konfliktna osoba, da je prvostupanjski sud propustio očitovati se o velikom broju pisanih opomena koje su pojačavale pritisak na tužiteljicu kako bi sama dala otkaz u kojem cilju je bio i premještaj na rad u drugi grad na neodređeni period što je bio presedan, da je prvostupanjski sud ocjenjujući iskaze navedenih svjedoka kao njihove subjektivne doživljaje, postupio neobjektivno jer nije moguće da više osoba ima isti subjektivni doživljaj, da je na taj način ocijenio samo iskaze svjedoka koje je predložila tužiteljica dok su iskazi svjedoka koje je tuženik predložio kontradiktorni što je prvostupanjski sud ignorirao, da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio i činjenicu premještaja tužiteljice na rad u drugi grad u Rovinj, jer tužiteljica tvrdi da za premještajem nije bilo potrebe jer je tamo bila višak, kao i da je u Rovinju ostala do odlaska na bolovanje u studenom 2017. kada je turistička sezona već bila završena. Tužiteljica osporava i ocjenu nalaza i mišljenja vještaka, ističući kako je ocjena prvostupanjskog suda tog dokaza tendenciozna i neobjektivna osobito pri dovođenju u vezi drugih stresnih okolnosti s onima na radnom mjestu, a utvrđenje suda o događaju iz 2010. prije zaposlenja kod tuženika ne proizlazi ni iz jednog dokaza izvedenog u ovom postupku, zbog čega je prvostupanjski sud zanemario okolnost da je tužiteljica u ovom postupku na objektivan način dokazala povredu dostojanstva i mobing, a s druge strane tuženik nije dokazao da je zaštitio dostojanstvo tužiteljice u smislu čl. 7. ZR, ističući i da je nova vlasnička struktura tuženika od 2018. promijenila način poslovanja tuženika, te da je ranije šikaniranje tužiteljice bila politika društva.
14. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, iskaze svjedoka, kao i nalaz i mišljenje vještaka, ocijenio po svom slobodnom uvjerenju koje je opravdao dostatnim i valjanim razlozima u smislu čl. 8. ZPP, pri tome imajući u vidu da su takva ocjena i uvjerenje prvostupanjskog suda utemeljeni i na rezultatima izvedenih materijalnih dokaza. Naime, da je tužiteljica od strane nadređenih radnika dijelom osnovano upozoravana na obveze iz radnog odnosa, proizlazi i iz tri pisana upozorenja koje joj je tuženik dao, što opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da se određeni navedeni broj propusta na koje su tužiteljicu upozoravale njoj nadređene osobe i dogodio, slijedom čega predmetna upozorenja nisu davana s namjerom da tužiteljicu uznemiravaju, povrijede i šikaniraju kako bi sama dala otkaz, davanje upozorenja na obveze iz radnog odnosa nema značaj nezakonito i neželjeno postupanje nadređenih djelatnika tuženik. Osobito time što iz iskaza svjedoka proizlazi da je tuženik i drugim djelatnicima, a ne samo tužiteljici, davao pisana upozorenja na obveze iz radnog odnosa, zbog čega je pravilna i ocjena prvostupanjskog suda da nadređene radnice nisu svjesno ili nesvjesno psihički zlostavljale i ponižavale tužiteljicu, odnosno vršile mobing nad njom, neovisno od okolnosti što način komunikacije tužiteljice i nadređenih radnica, obostrano, ponekad nije bio prihvatljiv, pa kada tužiteljica iznosi svoju drugačiju ocjenu iskaza svjedoka CG, EG i HG koje prvostupanjski sud navodi u razlozima presude, time preocjenjuje te dokaze koje je ovlašten ocijeniti isključivo sud kako je to valjano učinjeno u razlozima pobijane presude (toč.18.), budući da je prvostupanjski sud dijelove iskaza navedenih svjedoka pravilno usporedio s iskazima svih ostalih svjedoka (MG, ČG, GG, JG, DG, FG i ŽG) i na taj način utvrdio da dijelovi iskaza navedena tri svjedoka iz kojih bi po navodima tužiteljice bila izložena mobingu, nisu potkrijepljeni iskazima svih ostalih navedenih svjedoka.
15. Jednako tako, ocjena iskaza svjedoka od strane prvostupanjskog suda glede činjenice rasporeda tužiteljice na rad u mjesto izvan njezina prebivališta, utemeljena je i na čl. 4. ugovora o radu, prema kojem tužiteljica nije imala ugovoreno stalno mjesto rada, već je određivanje mjesta rada ugovoreno kao pravo poslodavca, zbog čega je tuženik, pri raspoređivanju tužiteljice na rad u mjesto izvan njezinog prebivališta ostvarivao svoje pravo koje proizlazi iz ugovora o radu, pri tome imajući opravdane razloge u smislu naprijed utvrđenog, nastavno čemu ta činjenica nema onaj značaj koji joj pridaje tužiteljica u ovom postupku. Pored toga, protivno žalbenim prigovorima tužiteljice, naprijed navedena pisana upozorenja na obveze iz radnog odnosa (glede kojih je zasigurno tužiteljica bila uznemirena što je i životno) nisu dana nezakonito, odnosno da tužiteljicu ponize, povrijede njezinu čast, ugled i dostojanstvo ili šikaniraju, slijedom čega je nedvojbeno da su potvrđene tvrdnje tuženika da nije povrijedio obvezu zabrane vrijeđanja dostojanstva radnika odnosno zaštite dostojanstva (čl. 7 st. 5. ZR), jer suprotno od toga tužiteljica nije dokazala na što je bila obvezna u smislu čl. 219. st. 1. ZPP u vezi čl. 135. st. 1. ZR, zbog čega primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) opravdava zaključak da upozorenja na obveze iz radnog odnosa nemaju oblik mobinga, šikane ili povrede časti, ugleda i dostojanstva tužiteljice.
16. Neutemeljeno tužiteljica ističe i žalbeni prigovor – da je nejasno na temelju čega je snosila trošak dopune nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke, jer je tuženik a ne ona, prigovorio tom nalazu. Naime, iz podataka predmeta proizlazi da je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku psihijatrijske struke izveden po prijedlogu tužiteljice, da je rješenjem suda s ročišta glavne rasprave od 19. studenoga 2019. naloženo tužiteljici uplatiti unaprijed trošak u vezi izvođenja tog dokaza od 2.500,00 kn, da je rješenjem od 9. srpnja 2020. naloženo vještaku izraditi pisani nalaz i mišljenje, da je vještak nakon izrade nalaza i mišljenja ispostavio račun na veći iznos od 3.312,50 kn, da je nakon toga po pozivu suda tužiteljica uplatila dodatni iznos od 625,00 kn (list 206 spisa), da je tuženik prigovorio pisanom nalazu i mišljenju, da je sud nakon toga pozvao vještaka na ročište glavne rasprave od 7. veljače 2023., nakon što je tužiteljica uplatila i dodatni iznos od 600,00 kn po pozivu suda (list 212 spisa), da je na predmetnom ročištu vještak usmeno iznio nalaz i mišljenje odgovarajući istodobno i na prigovore tuženika, te ispostavio račun na ime putnih troškova dolaska na ročište i usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.
17. Budući da vještak svoj nalaz i mišljenje daje usmeno na raspravi, a može ga dati i pisano prije rasprave (kao u ovom slučaju), dakle, pisano i usmeno na raspravi, ali ne samo pisano (čl. 260. st. 1. ZPP) jer je tuženik iznio prigovore i primjedbe pisanom nalazu i mišljenju, slijedom čega je vještak ispostavio račun na ime putnih troškova koje je imao u vezi dolaska u sjedište suda i nagrade u smislu čl. 24. i čl. 28. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16, 61/19, 21/22), koju nagradu i trošak je pravilno unaprijed snosila tužiteljica (čl. 153. st. 1. ZPP), s tim što tužiteljica nema pravo na naknadu tog troška na teret tuženika jer nije uspjela u postupku (čl.154. st. 1. ZPP).
18. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovane žalbe tužiteljice trebalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.
19. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).
U Šibeniku 21. siječnja 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Goran Stošić
