REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-1653/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici u u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI u Zagrebu, utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka 19. prosinca 2024., na ročištu za objavu i uručenje presude, 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206413144/06 sklopljenog dana 29.03.2006. godine između EJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

2. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 6.195,68 EUR, sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od 2.936,09 EUR od dana 11.11.2024. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate,

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana “.

II. Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu tužbu radi isplate iznosa od 6.650,00 eur. U historijatu tužbe navodi da su **.**.2006., EJ i Zagrebačka banka d.d. sklopili su Ugovor o kreditu, broj: 3206413144/06, i to tuženik kao kreditor, a EJ kao korisnik kredita. Navedenim Ugovorom, između ostalog, ugovoreno je kako slijedi: Tuženik je korisniku kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 29.118,05,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, je ugovoren s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak.

1.2. Ugovorne odredbe, kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite su i ništetne. Navedeno iz razloga što se, među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita

1.3. Presudom naslovnog suda posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud republike Hrvatske odlukom posl. br. Rev-2221/2018.

1.4. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR- a) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a).Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji će se naknadno utvrditi, a po dostavljanju kreditne dokumentacije od strane tuženika. Taj iznos čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, a koji će se iznos ovom tužbom potraživati od tuženika.

1.5. Tužitelj ne raspolaže kreditnom dokumentacijom osim Ugovora o kreditu koji prileži tužbi. Zbog navedenog, tužitelj se obratio tuženiku sa Zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije. Predmetnom zahtjevu tuženik do dana podnošenja tužbe nije udovoljio. Predložio je sudu da naloži tuženiku da u roku od 15 dana, glede predmetnog Ugovora o kreditu, broj: 3206413144/06, od dana 29. ožujka 2006. u sudski spis dostavi sljedeću dokumentaciju: sve eventualne anekse ugovora o kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa (ili pregled promjena ugovorenih kamatnih stopa), sa pripadajućim otplatnim planovima, Karticu kredita po kupcu / promet po kreditu / knjigovodstvenu karticu. Tužitelj je naveo da će potom, sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. i 4. ZPP-a, po dostavi dokumentacije u sudski spis i provedenog financijskog vještačenja, postaviti svoj konačni tužbeni zahtjev.

1.6. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji Ugovor su sklopili EJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik, koji o tome nije iznio nikakve upite, a niti prigovore.

1.7. Predlaže sudu provesti dokaz saslušanjem korisnice kredita. Kao dokaz za iznesene navode prilaže slijedeće isprave; Ugovor o cesiji, Ugovor o kreditu, broj: 3206413144/06 i sudsku praksu koja se odnosi na analognu pravnu situaciju (list 7-21 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, u bitnome navodeći da su tužitelj kao primatelj i korisnik kredita kao Ustupitelj sklopili su dana 8. lipnja 2023.. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) o kojem tuženik nije obaviješten. Predmetni Ugovor o cesiji tek se uz tužbu dostavlja tuženiku na uvid.

2.2. Međutim, tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita. Prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika su strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Stoga tuženik ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.4. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke korisniku kredita je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s korisnikom kredita.

2.5. Osporava i da bi tužitelj imao pravo na isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom, odnosno da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

2.6. Predlaže sudu provesti dokaz saslušanjem tužitelja te prilaže spisu kao dokaz za iznijete tvrdnje: dopis tužitelja s potvrdom primitka od strane tuženika 13.06.2023. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 677/2021-2,. dopis tuženika od 21. srpnja 2023., Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. te sudsku praksu (list 54-63 spisa).

3. Tijek postupka

3.1. Podnescima od 22. studenoga 2023., 24. siječnja 2024. i 28. kolovoza 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženika ustrajući pri tom pri svim iznesenim navodima i opširno elaborirajući pravnu osnovu spora. Dostavlja u spis izjavu svjedoka DJ (list 321-323 spisa) .

3.2. Tuženik u podnescima od 22. siječnja 2024., 13. kolovoza 2023. te 16. veljače 2024. ustraje u osporavanju tužbenih navoda, dodatno razlažući ranije iznijete stavove vezane uz prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zastare utuženog potraživanja, kao i merituma predmetnog spora i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaznog postupka.

3.3. U podnesku od 27. ožujka 2024. tuženik ističe prigovor radi prebijanja manje plaćenih iznosa s osnove tečaja odnosno s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 216.78 eur kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Navedeno prema tuženiku predstavlja preinaku tužbe.

3.4. Na pripremnom ročištu, sud je u skladu s odredbom 5. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu; ZPP) pozvao stranke da se izjasne o pravnoj osnovi spora kao i da predlože redoslijed izvođenja dokaza.

3.5. Sud je uvažavajući dokazne prijedloge tužitelja i odlučne činjenice koje je potrebno utvrditi, donio plan upravljanja postupkom iz čl. 292.a st. 3. ZPP-a. Određeno je provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka AJ, korisnice kredita.

4. Dokazni postupak

4.1. U postupku izvođenja dokaza sud je na temelju odredbe čl. 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako pregledao i cijenio isprave koje priležu spisu predmeta.

4.2. Sud je izveo dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po Centru za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb, Hebrangova 30, OIB: 97811589331, koji nalaz i mišljenje je izradio stalni sudski vještak Petra Blašković. Dužnost vještaka je bila utvrditi visinu preplate koja je nastala zbog ništetnosti valutne klauzule u valuti CHF, izvršiti uračunavanje u skladu s čl. 172. ZOO-a te izračunati novčani iznos, izražen u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je prednik tužitelja stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog iznosa.

4.3. Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka AJ, a odbijen je dokazni prijedlog za provođenjem dokaza saslušanjem bankarskog službenika budući da tuženik nije dostavio osobne podatke navedenog svjedoka pa je takav dokazni prijedlog cijenio neodređenim.

4.4. Nakon tako provedenog dokaznog postupke, cijeneći dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan uslijed čega je valjalo odbiti i istaknuti prigovor radi prebijanja.

5. Predmet spora i odlučne činjenice

5.1. Tužitelj u ovom predmetu potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u iznosu od 4.600,00 eur kao i prethodno utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3206413144/06 koju opisno određuje tako što traži da sud utvrdi slijedeće: “Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206413144/06 sklopljenog dana 29.03.2006. godine između EJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.“.

5.2. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka pa u podnesku od 17. prosinca 2024. navodi da uz ranije navedeno i predloženo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, sada potražuje iznos od 6.159,68 eur.

5.3. Među strankama nije sporna vjerodostojnost isprava koje su dostavljene u sudski spis tijekom postupka niti sama činjenica prijenosa tražbine s korisnika kredita na tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice. Ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 216,78 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

6. O zastari utuženog potraživanja

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, valja istaknuti da je u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

6.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.). Iz navedenog razloga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

6.3. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

6.4. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

6.5. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je zastara počela teći 14. lipnja 2018., kada je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom 13. lipnja 2023., a zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018., to sud utvrđuje da u predmetnom slučaju od dana početka tijeka zastarnog roka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

7.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

7.3. Uvidom u čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 7 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile ustupanje novčane tražbine koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa. Nadalje, uvidom u Ugovor o cesiji, sud utvrđuje da je ustupljena cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (čl. 1. Ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

7.4. Odredbom čl. 82. ZOO-a propisano je da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Iz Dopisa od 8. lipnja 2023. (obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 153 spisa) sud utvrđuje da je tužitelj obavijestio tuženika o ustupu tražbine. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita EJ, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7.5. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih uz prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u postupku.

7.6. Valja napomenuti da je stajalište ovog suda jednako kao i stajalište koje je Europski sud zauzeo u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. Europski sud tako u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzima sljedeće stajalište: " Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

8. O ništetnosti i tužbenom zahtjevu

8.1. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Zaključno, iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.2. Pravomoćnom odlukom naslovnog suda, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Na taj način deklarirana je ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Tuženik pogrešno smatra da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan pravni odnos. U skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Prema tome, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli ništetna. Odluka suda, Poslovni broj: 7 P-121/2019-40 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, tako obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ovaj sud ističe svoje stajalište; pravomoćnom presudom, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

8.4. Na taj način došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07.) potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

8.5. Iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Slijedom navedene argumentacije, sud zaključuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, pa se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

8.6. Prvostupanjskom sudu je poznato da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev-120/23) izraženo stajalište da banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora ispita zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao punomoćnik po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD) pregovarala s korisnikom kredita i sklapala ugovor o kreditu. Iako ne dijeli takav stav, prvostupanjski sud bi proveo navedeni dokaz, no tuženik nije naveo osobne podatke tog službenika (ime, prezime, prebivalište sl.) pa je stoga taj dokazni prijedlog odbijen. Sud je saslušao svjedoka EJ, korisnicu kredita čiji iskaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i logičan, a iz kojeg proizlazi da se s njom nije pojedinačno pregovaralo niti je upozorena na rizike, već joj je službenik dao obrazac, preporučen joj je kredit u CHF kao najbolja opcija i najmanja rata te joj je rečeno da ode kod javnog bilježnika.

8.7. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti kao stručan i utemeljen na pripadajućoj dokumentaciji. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit. Nadalje, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita iznose 2.936,09 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 216,91 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.719,18 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade financijskog vještačenja ukupno iznose 3.259,59 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172. ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izrade nalaza i mišljenja iznosio 3.042,68 EUR.

8.8. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, a te odredbe nisu bile ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Uvidom u ugovor o kreditu sud utvrđuje da je tuženik odobrio korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

8.9. Pozivom na ranija utvrđenja, sud ističe kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezivanje glavnice za tečaj švicarskog franka, načelno gledano. No, da bi sud utvrdio ništetnost pojedine odredbe ugovora, tužitelj je u petitu dužan označiti o kojoj se točno odredbi radi. Tužbeni zahtjev ne sadrži točnu odredbu (broj članka predmetnog Ugovora) koju tužitelj predlaže utvrditi ništetnim, pa je takav zahtjev nedovoljno određen za donošenje povoljne odluke za tužitelja. Odredbom čl. 2. ZPP-a propisano je da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku pa tako ne može prekoračivati svoja ovlaštenja i umjesto tužitelja postavljati tužbeni zahtjev. U predmetnom slučaju tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186. b ZPP-a, te je zahtijevao da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije u sudski spis, kako bi postavio određeni tužbeni zahtjev kao i da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje. Tužbeni zahtjev je konačno postavljen tako što je tužitelj precizirao novčani iznos koji potražuje, no do zaključenja glavne rasprave nije označio koju odredbu predmetnog Ugovora predlaže utvrditi ništetnom, zbog čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu.

8.10. Kako nije pravilno dosuditi isplatu novčanog iznosa odnosno vraćanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu bez prethodnog utvrđenja ništetnosti točno određene odredbe ugovora, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i u tom dijelu. Izraženi stav ovog suda u skladu je s uvriježenom sudskom praksom prema kojoj je tuženik u obvezi vratiti preplaćene iznose uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu. Za dosudu navedenog novčanog iznosa, potrebno je, kako je ranije navedeno prethodno utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora.

9. O tuženikovom potraživanju

9.1. Uvodno valja kazati da je prijeboj, nakon ispunjenja obveza, jedan od najčešćih načina prestanka novčanih tražbina nastalih iz trgovačkih ugovora. Kod prijeboja međusobne tražbine dviju osoba prestaju obračunavanjem. Tražbine koje se prebijaju nastaju iz najmanje dva obveznopravna odnosa, koja ne moraju imati istu pravnu osnovu, niti tražbine moraju biti iste vrijednosti, niti moraju nastati u isto vrijeme. Nužno je da dužnik iz jednog obveznopravnog odnosa postane u drugom odnosu vjerovnik svoga vjerovnika iz prvog obveznopravnog odnosa, pa strane tih odnosa svoje tražbine mogu obračunavati (prebijati).

9.2. Prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor uređen procesnim pravom. Ističući taj prigovor tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3.) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3.) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. Učinak prebijanja uzajamnih tražbina konstitutivnom odlukom suda nastupa od trenutka kad su se tražbine realno susrele (ex tunc), kad su se ispunile pretpostavke za prestanak tražbina prijebojem

.

9.3. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tuženik ispravno navodi da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita korisnik kredita plaćao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Kako je vještak u predmetnom nalazu i mišljenju dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 216,91 eur, tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja u podnesku od 19. prosinca 2024.

9.4. U predmetnom slučaju važno je istaknuti da u slučaju da sud utvrdi da tužbeni zahtjev nije osnovan, što je ovdje slučaj, sud će presudom odbiti tužbeni zahtjev, a neće odlučivati o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. To iz razloga jer tuženik nije istaknuo zahtjev za ostvarenje svoje tražbine u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva, nego uvjetno, u svrhu prebijanja tuženikove tražbine s tužiteljevom, samo u slučaju ako se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine. Prigovor bi tada ex tunc postao procesnopravno irelevantan, jednako i ako bi tužba bila odbačena ili povučena.

9.5. Slijedom navedenog, a budući da je tužbeni zahtjev sud ocijenio neosnovanim, izreka ne sadrži odluku o istaknutom prigovoru radi prebijanja.

10. Troškovi postupka

10.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a. Naime, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

11. Kako su u ovom sporu obje strane bile jednako (ne)uspješne, tužbeni zahtjev je odbijen, a tuženik nije uspio sa istaknutim prigovorom radi prebijanja, to je sud smatrao da je pravilno odrediti da svaka strana snosi svoje troškove provedenog postupka

12. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 20. siječnja 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke u pisanom obliku u tri primjerka. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.