REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

29. P-2855/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sutkinji Jasminki Gadža u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika BRAXEA d.o.o., Zagreb, Preradovićeva 20, OIB: 27435876380, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Markač Greif, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Markač-Greif & Partneri iz Zagreba, radi isplate 135.899,78 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. ožujka 2021. u prisutnosti zastupnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, s danom objave 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku BRAXEA d.o.o. iz Zagreba, Preradovićeva 20, OIB: 27435876380, isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 iznos od 135.899,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 5. svibnja 2022. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 12.743,75 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je Republika Hrvatska vlasnica 4. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-4), poslovnog prostora koji se sastoji od lokala u prizemlju ulične zgrade desno, te hodnika sa stubištem i skladišta u podrumu, površine 163,30 m² koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, upisan u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i izgrađen na zk.č.br. 6175/1. Predmetnim poslovnim prostorom upravlja trgovačko društvo DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o. na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018. Predmetni poslovni prostor koristio je tuženik bez suglasnosti Republike Hrvatske kao vlasnice, odnosno bez valjane pravne osnove, a mjesečna naknada za korištenje navedenog poslovnog prostora iznosila je 6.006,74 kn / 797,23 EUR. Očevidom od 21. srpnja 2016. i 13. svibnja 2020. utvrđeno je da predmetni poslovni prostor tuženik koristi na način da isti temeljem Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2015. zaključenim sa DRY CLEANING SERVICES d.o.o. daje na korištenje navedenom društvu te za isto naplaćuje naknadu u iznosu od 2.025,00 EUR uvećano za PDV (čl. 15. Ugovora o trgovinskom zastupanju). Tužitelj je dopisom od 29. prosinca 2020. pozvao tuženika na predaju predmetnog poslovnog prostora. Dakle, tuženik je bez odobrenja tužiteljice neovlašteno zaključio Ugovor o trgovinskom zastupanju, a iz kojeg je razvidno kako mu je prava svrha podzakup. Takvo postupanje tuženika u suprotnosti je s odredbom čl. 19. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine, 125/11, 64/15) prema kojoj poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske nije dopušteno dati u podzakup niti je zakupniku dopušteno po bilo kojoj pravnoj osnovi dati trećoj osobi na korištenje ili sukorištenje. Radi utvrđenja razlike između iznosa koji je na ime naknade tužiteljica naplaćivala od tuženika za korištenje predmetnog poslovnog prostora i iznosa koji je tuženik naplaćivao od društva DRY CLEANING SERVICES d.o.o. na temelju Ugovora o trgovinskom zastupanju, tužiteljica je dala sačiniti nalaz i mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka za financije od 4. ožujka 2022., a prema kojem tuženik za razdoblje od 8. srpnja 2015. do ožujka 2021. duguje tužitelju iznos od 1.023.936,89 kn odnosno 135.899,78 EUR, a koji iznos tužiteljica u ovom postupku potražuje od tuženika, jer je tuženik nezakonito stekao korist koja pripada tužiteljici kao vlasnici predmetnog poslovnog prostora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, a prvenstveno da bi tuženik predmetni poslovni prostor koristio bez osnove. U vrijeme utvrđivanja prava vlasništva Republike Hrvatske na snazi je bio Ugovor o zakupu zaključen sa Gradom Zagrebom, a okolnost da tuženik predmetni poslovni prostor nije koristio bez osnove potvrđuje i činjenica da tužiteljica ispostavlja račune za korištenje predmetnog prostora i da su stranke sklopile nagodbu vezano za korištenje tog prostora. Nadalje, u utuženom razdoblju tužiteljica nije osporavala tuženiku posjedovanje predmetnog poslovnog prostora niti je tražila da tuženik napusti prostor ili da ga preda tužiteljici. Zbog toga je tuženik pošteni posjednik, pa je potraživanje tužiteljice neosnovano. Osporava da je sklapanje Ugovora o trgovinskom zastupanju između tuženika i treće pravne osnove u suprotnosti s odredbom čl. 19. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, jer tužiteljica nikada nije pozvala tuženika na sklapanje ugovora o zakupu ili na predaju predmetnog poslovnog prostora, već je tuženiku obračunavala naknadu za korištenje prostora. Stoga je tužiteljica iskazala svoju volju da tuženik posjeduje i koristi predmetni poslovni prostor, a da pritom nije regulirala status tuženika kao zakupnika, pa stoga tuženik niti nema status i obveze zakupnika. Ističe i prigovor zastare, jer prema podacima iz priloženog nalaza i i mišljenja, a kojeg također osporava, proizlazi da se utuženo potraživanje odnosi na razdoblje od listopada 2015. do siječnja 2021.

3. U odnosu na navode tuženika tužiteljica pojašnjava da je vlasnicom predmetnog poslovnog prostora postala temeljem odredbe čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02), a što je utvrđeno rješenjem Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu Grada, Odjel za upravno-pravne poslove, od 4. srpnja 2017., a koje rješenje je postalo pravomoćno 9. kolovoza 2013. Iz navedenog rješenja je razvidno da je tuženik bio zakupnik poslovnog prostora kao i da mu je navedeno rješenje dostavljeno pa odatle i njegovo saznanje da se sa danom pravomoćnosti rješenja raskida dotadašnji Ugovor o zakupu. S obzirom da je tuženik ostao u posjedu predmetnog poslovnog prostora postao je bespravnim i nepoštenim posjednikom istog. Osporava da tuženik nikada nije pozvan na predaju predmetnog poslovnog prostora, jer je uz tužbu tužiteljica priložila dopis društva Državne nekretnine d.o.o. od 29. prosinca 2020. kojim se tuženik poziva na predaju istog oslobođenog od osoba i stvari u roku od 30 dana od zaprimanja poziva. Tuženik je nezakonito raspolagao predmetnim poslovnim prostorom te je na temelju Ugovora o trgovinskom zastupanju ostvario korist višestruko veću nego što je za bespravno korištenje prostora plaćao tužitelju, a bez ikakvog znanja i privole tužiteljice. Upravo je korist koja se sastoji u razlici do naknade koju je tuženik plaćao tužiteljici predmet ovog spora. Ne osporava da je tužitelj nakon stjecanja vlasništva tuženiku ispostavljao račune radi naknade zbog bespravnog korištenja, a čime je upravo izrazio volju za posjedovanjem predmetnog poslovnog prostora.

4. Tuženik tijekom postupka, a u odnosu na navode tužiteljice, ističe da je netočna tvrdnja da je tužiteljica pozvala tuženika na predaju predmetnog poslovnog prostora te ističe da tužiteljica nikada od tuženika nije tražila da napusti ili preda poslovni prostor tužiteljici u posjed. Također osporava da je tuženik nakon pravomoćnosti rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada od 4. srpnja 2013. postao nepošteni posjednik, jer je točkom VI. izreke tog rješenja određeno da tužitelj ne može tražiti predaju u posjed predmetnog prostora prije isteka roka od godine dana od dana pravomoćnosti rješenja. Dakle, tuženik je i nakon pravomoćnosti rješenja Grada Zagreba bio i ostao pošteni posjednik, jer tužiteljica niti nakon isteka roka od godine dana od pravomoćnosti tog rješenja nije osporavala tuženikov posjed i nije tražila predaju prostora u posjed. Štoviše, tužiteljica je svojim postupcima jasno iskazala volju da tuženik posjeduje i koristi predmetni prostor, jer su stranke 29. studenog 2017. sklopile Izvansudsku nagodbu kojom je tužiteljica dopustila tuženiku da posjeduje i koristi predmetni poslovni prostor te ga obvezala da joj za to plaća naknadu te pritom tužiteljica nije postavljala nikakva ograničenja tuženiku u svezi korištenja prostora. Ističe da tuženik nema status zakupnika i da je stoga neosnovano pozivanje tužiteljice na odredbe čl. 19. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora koje se odnose na pitanje zakupnikovih prava. S obzirom da tužitelj tuženika nikada i ni na koji način nije prozvao na predaju predmetnog poslovnog prostora jasno je da je tuženik pošteni posjednik. Tužiteljica dopisom od 29. prosinca 2020. nije tražila povrat predmetnog poslovnog prostora nego je tražila predaju poslovnog prostora površine 206,90 m2 koji se nalazi na istoj adresi te je tuženik postupio po traženju tužiteljice iz dopisa od 29. prosinca 2020. i predao joj poslovni prostor površine 206,90 m2 u posjed.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava koje prileže spisu te je ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), tužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 135.899,78 EUR koji predstavlja razliku između naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice, površine 163,30 m2 koju je tuženik redovito plaćao tužiteljici i iznosa kojeg je tuženik naplaćivao od treće osobe na temelju čl. 15. Ugovora o trgovinskom zastupanju (list 17-23 spisa), a koji iznos je prema navodima tužiteljice stekao bez pravne osnove u razdoblju od srpnja 2015. do ožujka 2021.

7. U konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je tužiteljica vlasništvo nad predmetnom nekretninom stekla na temelju rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Odjela za upravno pravne poslove, Drugi područni odsjek od 4. srpnja 2013. (list 54-58 spisa) i da stranke nisu imale zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora.

8. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva odnosno je li tuženik pošten ili nepošten posjednik.

9. Za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu mjerodavne su odredbe čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

10. Prema odredbi čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed.

11. Nepošteni posjednik tuđe stvari stvar mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (čl. 165. st. 1. ZV-a).

12. Prema čl. 164. st. 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni (čl. 164. st. 2. ZV-a). Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži (čl. 164. st. 5. ZV-a).

13. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je samo nepošteni posjednik dužan nadoknaditi koristi od uporabe tuđe stvari, a u slučajevima kada stvar posjeduje pošteni posjednik vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži. To znači da pošteni posjednik nije dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari osim u slučaju kada od vlasnika zahtijeva naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, a u kojem slučaju će se vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbiti od troškova koje posjednik osnovano traži.

14. Uvidom u rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Odjela za upravno pravne poslove, Drugi područni odsjek od 4. srpnja 2013. (list 54-58 spisa) sud je utvrdio da je u vrijeme kada je Republika Hrvatska utvrđena vlasnicom predmetnog poslovnog prostora površine 163,30 m2 kao i poslovnog prostora od 206,90 m2 tuženik imao zaključen Ugovor o zakupu poslovnih prostora sa Gradom Zagrebom. Točkom V. izreke rješenja određeno je da se danom pravomoćnosti tog rješenja raskida Ugovor o zakupu poslovnih prostora, a točkom VI. izreke rješenja da Republika Hrvatska ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnih prostora prije isteka roka od godine dana računajući od dana pravomoćnosti rješenja, a koje rješenje je postalo pravomoćno 9. kolovoza 2013. Točkom VII. tog rješenja određeno je da zakupnik odnosno tuženik nije dužan poslovne prostore predati u posjed Republici Hrvatskoj neovisno o tome jesu li Ugovori o zakupu zaključeni na određeno ili neodređeno vrijeme sve dok mu se ne isplati naknada za učinjena ulaganja na temelju njihovog međusobnog dogovora ili pravomoćne sudske odluke ako se drugačije ne sporazume. Prema točki VIII. izreke rješenja tuženik je dužan tijekom korištenja poslovnih prostora u rokovima utvrđenim u točkama VI. i VII. tog rješenja plaćati naknadu u visini zakupnine utvrđene u Ugovorima o zakupu s Gradom Zagrebom.

15. Iz navedenog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada od 4. srpnja 2013. kojom je Republika Hrvatska utvrđena vlasnicom predmetnog poslovnog prostora površine 163,30 m2 razvidno je da su neosnovani navodi tužiteljice da je tuženik postao bespravnim i nepoštenim posjednikom, jer je nakon pravomoćnosti tog rješenja ostao u posjedu predmetnog poslovnog prostora iako je znao da se sa danom pravomoćnosti tog rješenja raskida dotadašnji Ugovor o zakupu sa Gradom Zagrebom. Naime, iz navedenog rješenja kojim je Republika Hrvatska utvrđena vlasnicom jasno proizlazi da Republika Hrvatska ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora prije isteka roka od godine dana od pravomoćnosti rješenja i da zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed tužiteljici sve dok mu se ne isplati naknada za učinjena ulaganja.

16. Uvidom u zapisnik sastavljen od društva Državne nekretnine d.o.o. od 21. srpnja 2016. (list 15 spisa) i uvidom u Izvansudsku nagodbu koju su 29. studenog 2017. sklopile stranke sud je utvrdio da se na istoj adresi [adresa] na kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor od 163,30 m2 nalazi i poslovni prostor tužiteljice površine 206,90 m2.

17. Uvidom u dopis društva Državne nekretnine d.o.o. od 29. prosinca 2020. upućen tuženiku, a koji je tuženik zaprimio 5. siječnja 2021. (list 24-26 spisa) sud je utvrdio da je tužiteljica putem društva Državne nekretnine d.o.o. pozvala tuženika na predaju poslovnog prostora u [adresa], površine 206,90 m2, oznake PP 6126, a ne na primopredaju predmetnog poslovnog prostora površine 163,30 m2 koji se nalazi na istoj adresi, a koji nosi oznaku PP 6127, a što je razvidno iz dopisa Državnih nekretnina d.o.o. od 11. siječnja 2016. upućenog Sektoru za financijsko upravljanje i potporu sustavu (list 13-14 spisa) i zapisnika sastavljenog od društva Državne nekretnine d.o.o. od 13. svibnja 2020. (list 16 spisa).

18. Nadalje, iako tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je od tuženika zahtijevala naknadu za bespravno korištenje njezine nekretnine te da je na taj način tuženiku dala do znanja i izrazila svoju volju za posjedovanjem svog poslovnog prostora tako ne proizlazi iz Izvansudske nagodbe od 29. studenog 2017. kojom je utvrđeno da je Republika Hrvatska vlasnica poslovnih prostora u prizemlju ulične zgrade na adresi [adresa] i to predmetnog poslovnog prostora 163,30 m2 i poslovnog prostora površine 206,90 m2 kao i da predmetne poslovne prostore koristi tuženik bez da je sa vlasnicom sklopio ugovor o zakupu. Nadalje, u čl. 1. Izvansudske nagodbe utvrđena je visina mjesečne naknade za korištenje navedenih poslovnih prostora kao i iznos nepodmirenih obveza prema tužiteljici s osnova korištenja predmetnih poslovnih prostora u razdoblju od 9. kolovoza 2013. do 18. srpnja 2017. u ukupnom iznosu od 850.895,16 kn, a koje se tuženik obvezao platiti u 12 mjesečnih obroka (čl. 2. Izvansudske nagodbe). Člankom 5. Izvansudske nagodbe tuženik se obvezao redovito tužiteljici podmirivati tekuće dospjele mjesečne obveze nastale s osnove korištenja poslovnih prostora na adresi [adresa].

19. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica kroz duže vrijeme ispostavljala tuženiku račune za korištenje prostora na temelju Izvansudske nagodbe od 29. studenog 2017. i da tuženik posjeduje predmetni poslovni prostor uz dozvolu tužiteljice kao vlasnice pod uvjetom da plaća naknadu za korištenje sukladno čl. 1. i 5. Izvansudske nagodbe. Osim što tužiteljica tuženiku ispostavlja račune za korištenje nekretnine, tijekom ovog postupka nije dokazala da je nakon sklapanja Izvansudske nagodbe pozvala tuženika da joj predmetni poslovni prostor preda u posjed odnosno da je tuženika na odgovarajući način pozvala na predaju stvari. Stoga je tuženik pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora, jer su se stranke u Izvansudskoj nagodbi usuglasile pod kojim uvjetima tuženik može koristiti poslovni prostor u vlasništvu tužiteljice, a taj uvjet je da mu redovito plaća mjesečnu naknadu u iznosu utvrđenom u čl. 1. Izvansudske nagodbe. Ne samo da niti u Izvansudskoj nagodbi tužiteljica nije na odgovarajući način pozvala tuženika na predaju stvari odnosno nije izrazila želju za posjedovanjem svoje nekretnine nego je štoviše u toj nagodbi dala tuženiku suglasnost da i ubuduće koristi predmetni poslovni prostor pod uvjetom da joj plaća naknadu u točno određenom iznosu, a pri čemu mu nije postavila nikakva ograničenja odnosno nije mu zabranila da trećoj osobi po bilo kojoj osnovi omogući korištenje ili sukorištenje poslovnog prostora. Naime, stranke nisu sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora, a koji se u konkretnom slučaju može dati u zakup samo javnim natječajem sukladno čl. 6. st. 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine, 125/11, 64/15, 112/18), pa je u pravu tuženik da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 19. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora.

20. Prema čl. 19. st. 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora poslovni prostor ili dio poslovnog prostora u vlasništvu Republike Hrvatske nije dopušteno dati u podzakup niti je zakupniku dopušteno po bilo kojoj pravnoj osnovi dati trećoj osobi na korištenje ili sukorištenje poslovni prostor, a prema st. 5. istog članka zakupniku koji je poslovni prostor ili dio poslovnog prostora u vlasništvu Republike Hrvatske dao u podzakup odnosno koji je po bilo kojoj pravnoj osnovi dao trećoj osobi na korištenje ili sukorištenje ugovor o zakupu raskida se po sili zakona.

21. Dakle, pozivanje tužiteljice na čl. 19. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora neosnovano je iz razloga što parnične stranke nikada nisu sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora, a što je između stranaka nesporno. Dakle, posljedica davanja na korištenje poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice trećoj osobi imala bi za posljedicu raskidanje ugovora o zakupu po sili zakona, a u konkretnom slučaju stranke takav ugovor nisu niti sklopile. Nadalje, iz zapisnika od 21. srpnja 2016. (list 15 spisa) proizlazi da je tužiteljica znala čak i prije potpisivanja Izvansudske nagodbe od 29. studenog 2017. da predmetni poslovni prostor koristi treća osoba Dry cleaning services d.o.o., a tome se nije protivila odnosno to protivljenje nije u ovom postupku dokazala već je naprotiv sklopila Izvansudsku nagodbu 2017. godine obvezavši tuženika na plaćanje naknade za korištenje u određenom iznosu ubuduće, a da mu pritom nije postavila nikakva ograničenja u svezi korištenja njezine nekretnine.

22. Tuženik nije tužiteljicu onemogućio u raspolaganju njezinim poslovnim prostorom s obzirom da tužiteljica nije tražila od tuženika da joj preda predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju već je od tuženika u utuženom razdoblju zahtijevala plaćanje naknade za korištenje prostora u visini koju je odredila upravo tužiteljica u Izvansudskoj nagodbi i koju je tuženik redovno plaćao. Dakle, tužiteljica je kao vlasnica predmetne nekretnine dozvolila da tuženik bude u posjedu iste u utuženom razdoblju, nije u tom razdoblju pozvala tuženika da joj preda nekretninu, a tuženik joj je uredno plaćao naknadu za korištenje prostora u visini koju je odredila tužiteljica. Rješenje kojim je tužiteljica utvrđena vlasnicom postalo je pravomoćno 9. kolovoza 2013. Prema tom rješenju godinu dana od njegove pravomoćnosti tužiteljica nije mogla tražiti ispražnjenje i predaju u posjed niti povećati naknadu, dakle do 9. kolovoza 2014. Međutim, nakon tog vremena tužiteljica je mogla tražiti ispražnjenje i predaju u posjed (osim u slučaju iz toč. VII. izreke rješenja Grada Zagreba od 4. srpnja 2013.), a što nije učinila. Dakle, raspolagala je svojom nekretninom upravo onako kako je željela odnosno iz navedenog ne proizlazi da ju je u tome tuženik onemogućavao. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je tuženik bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice.

23. Sud je odbio prijedlog tužiteljice za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja iznosa koji predstavlja razliku između naknada koje je u utuženom razdoblju tuženik platio tužiteljici i naknade koju je tuženik naplatio od treće osobe na temelju Ugovora o trgovinskom zastupanju kao nevažan, jer tuženik kao pošteni posjednik nije dužan tužiteljici naknaditi koristi koje je imao od upotrebe stvari.

24. Sud je odbio prijedlog tužiteljice istaknut na drugom pripremnom ročištu održanom 11. prosinca 2024. da joj sud dodijeli rok radi očitovanja na navode tuženika u svezi dopisa od 29. prosinca 2020. kojeg je sama tužiteljica priložila u spis, jer su stranke prema čl. 299. st. 1. ZPP-a dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Dakle, stranka je dužna izjasniti se o dokaznim prijedlozima protivne stranke najkasnije na pripremnom ročištu, a u konkretnom slučaju tužiteljica je na drugom pripremnom ročištu tražila rok za očitovanje u svezi s dokazom (ispravom) koju je sama podnijela radi utvrđivanja svojih činjeničnih navoda. Stoga je tužiteljica, osim što je to bila dužna na temelju odredbe čl. 299. st. 1. ZPP-a, imala dovoljno vremena do zaključenja prethodnog postupka, a u okviru kojeg su održana dva pripremna ročišta, da se očituje u svezi svog vlastitog dokaznog prijedloga.

25. U odnosu na pozivanje tužiteljice na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u rješenju poslovni broj Rev-1089/2022 od 6. lipnja 2023. prema kojem je podnošenjem zahtjeva za plaćanjem naknade tužiteljica izrazila i svoju volju za predajom stvari u posjed, ovaj sud ističe da se navedeno shvaćanje ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer tužiteljica ne samo da nije izrazila volju za predajom stvari u posjed nego je u Izvansudskoj nagodbi tuženiku dala dopuštenje da posjeduje i koristi njezinu stvar uz uvjet da joj za to redovito plaća naknadu. Stoga su očito, barem u ovom konkretnom slučaju, zahtjev za predajom stvari u posjed i zahtjev za plaćanje naknade dvije potpuno različite stvari.

26. Budući da je tuženik bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora nije dužan tužiteljici naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari pa je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao u toč. I izreke presude na temelju odredbe čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

27. S obzirom da je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 135.899,78 EUR u cijelosti neosnovan, sud nije ocjenjivao tuženikov prigovor zastare, jer osnovanost odnosno neosnovanost prigovora zastare ne utječe na odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva.

28. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužiteljica dužna nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

29. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

30. Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 2.039,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 29. travnja 2024. i 11. prosinca 2024., svako u iznosu od 2.039,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za sastavljanje podnesaka od 15. svibnja 2024. i 5. studenog 2024., svaki u iznosu od 2.039,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), sve uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 2.548,75 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 12.743,75 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP

U Zagrebu 20. siječnja 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana dostave ove presude, a podnosi se putem ovog suda u 2 primjerka za Sud i po jedan za svaku protivnu stranku.